Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž Ovr-1856/2022-3

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sutkinji toga suda Gordani Držaić kao sucu pojedincu, u ovršnom predmetu ovrhovoditelja B2 Kapital d.o.o., Zagreb, Radnička cesta 41, OIB: 57509775367, zastupan po punomoćniku Ivi Vukoviću, odvjetniku u Zagrebu, protiv ovršenika ŽŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], radi ovrhe na nekretninama, odlučujući o žalbi ovršenika protiv rješenja Općinskog suda u Vinkovcima poslovni broj Ovr-502/2020- 13 od 27. rujna 2022., 11. prosinca 2024.,

r i j e š i o  j e

I. Uvažava se kao djelomično osnovana žalba ovršenika i ukida rješenje Općinskog suda u Vinkovcima poslovni broj Ovr-502/2020-13 od 27. rujna 2022. u točki I. izreke i predmet u ukinutom dijelu vraća prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

II. Odbija se žalba ovršenika kao djelomično neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Vinkovcima poslovni broj Ovr-502/2020-13 od 27. rujna 2022. u točki II. izreke.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskim rješenjem riješeno je:

„I. Odbija se prijedlog za odgodu ovrhe u ovom predmetu.

II. Odbacuje se prigovor prava na dom.“

2. Protiv navedenog rješenja pravovremenu žalbu je podnio ovršenik zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353 st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 79/19, 80/22 i 114/22 – dalje: ZPP), koji se u ovršnom postupku primjenjuje temeljem čl. 21 st. 1. Ovršnog zakona („Narodne novine“, broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20, 114/22 i 6/24 – dalje: OZ) s prijedlogom da se prvostupanjsko rješenje ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

3. Žalba je djelomično osnovana.

4. U ovom predmetu ovršenik je podnio sudu prijedlog za odgodu ovrhe,do pravomoćnog završetka postupka radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, budući je ovrha određena na temelju ništetnih isprava, ugovora o potrošačkom kreditu te bi provedbom ovrhe ovršenik pretrpio nenadoknadivu ili teško nadoknadivu štetu prodajom nekretnine koja je njegov dom.

5. Prvostupanjski sud odbio je prijedlog za odgodu ovrhe uz obrazloženje da je ovršenik podnio žalbu protiv rješenja o ovrsi, odnosno da je time zadovoljena pretpostavka iz čl. 65. st. 1. toč. 1. OZ, no nije dokazao nastup teško nadoknadive štete, jer u prijedlogu za odgodu samo paušalno navodi da je predmet ovrhe njegov dom, a što bi imalo za posljedicu njegovo iseljenje iz doma i teško narušavanje ljudskih prava. Prigovor prava na dom sud je odbacio uz obrazloženje da je na nekretnini zasnovano dobrovoljno prisilno založno pravo od strane prednika ovršenika, pa se ovršenik ne može protiviti ovrsi pozivajući se na razloge iz čl. 75. st. 1. i čl. 76. st. 1. OZ te na druge odredbe OZ o izuzimanju od ovrhe osim na odredbe čl. 4. st. 4., 5., i 6. OZ, a sve u smislu čl. 77. st. 1. OZ.

6. Odredbom čl. 65. OZ propisano je da sud na prijedlog ovršenika može odgoditi ovrhu ako ovršenik učini vjerojatnim da bi provedbom ovrhe trpio nenadoknadivu ili teško nadoknadivu štetu ili da je odgoda potrebna kako bi se spriječilo nasilje te ako, uz to, postoji i neki od razloga navedenih u čl. 65. st. 1. toč. 1. do 11. OZ.

7. Prijedlog za odgodu ovrhe ovršenik temelji na činjenici da je potrošač te da su ništetne odredbe pojedinih ugovornih odredbi kredita na temelju kojeg je određena ovrha u ovom predmetu pa predlaže odgodu ovrhe do završetka eventualne parnice radi proglašenja ovrhe nedopuštenom.

8. Iz stanja spisa proizlazi da je ovršenik zaključkom prvostupanjskog suda poslovni broj Ovr-502/2020-13 od 27. rujna 2022. upućen na parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom zbog razloga iz čl. 50. st. 1. točke. 9. i 10. OZ, a uvidom u e- spis ovaj sud je utvrdio da je ovršenik kao tužitelj navedenu parnicu pokrenuo i da se ista vodi kod prvostupanjskog suda pod poslovnim brojem P-387/2022.

9. Imajući u vidu činjenične navode prijedloga za odgodu ovrhe za donošenje odluke u ovom predmetu valja imati u vidu direktni učinak presude suda EU br. C- 407/18 i Direktivu Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva Vijeća 93/13/EEZ).

10. Stajališta suda EU obavezna su za sve nacionalne sudove članice EU, dakle i za sudove Republike Hrvatske.

11. Presudom Suda EU broj C-407/18 donesene u postupku ... izraženo je stajalište prema kojem, da bi sud usvojio prijedlog za odgodu ovrhe, ovršenik nije dužan dokazivati da su ispunjeni uvjeti propisani odredbama nacionalnog zakonodavstva kojima je uređen institut odgode, ako te odredbe ne pružaju odgovarajuću zaštitu potrošaču zajamčenu Direktivom Vijeća 93/13/EEZ. U postupku koji je rezultirao donošenjem presude Suda EU broj C-407/18, činjenični supstrat slovenskog nacionalnog postupka bio je istovjetan ovom ovršnom postupku, odnosno ovrhovoditelj, bankarska institucija inicirala je protiv korisnika kredita ovršni postupak na temelju ovršne isprave - neposredno izvršivog javnobilježničkog akta (ugovora o hipotekarnom kreditu), a u odnosu na čije odredbe je ovršenik prigovarao (djelomičnoj) ništetnosti. Kod toga, odredba slovenskog nacionalnog zakonodavstva koja uređuje institut odgode ovrhe gotovo je identična odredbi čl. 65 OZ. 12. Prema navedenoj presudi suda EU, utvrđeno je da Direktivu Vijeća 93/13/EEZ treba, s gledišta načela djelotvornosti, tumačiti na način da joj se protivi nacionalni propis poput onoga iz glavnog postupka, na temelju kojeg nacionalni sud odlučuje o prijedlogu za ovrhu nema mogućnost ispitati jesu li odredbe sadržane u tom aktu nepoštene u smislu te direktive i po toj osnovi odgoditi zatraženu ovrhu. U ovoj presudi izraženo je stajalište prema kojem da bi sud usvojio prijedlog za odgodu ovrhe, ovršenik nije dužan dokazivati da su ispunjeni uvjeti propisani odredbama nacionalnog zakonodavstva kojima je uređen institut odgode, ako te odredbe ne pružaju odgovarajuću zaštitu potrošaču zajamčenu Direktivom Vijeća 93/13/EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima.

13. Kako se u ovom ovršnom postupku radi o istovjetnoj činjeničnoj i materijalno- pravnoj situaciji, pri čemu je ovdje ovršna isprava ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama od 17. studenoga 2004. solemniziran od strane javnog bilježnika Kate Marošević iz [adresa] pod poslovnim brojem OU-536/04 sa potvrdom ovršnosti stajalište suda EU u presudi EU broj C-407/18 vezuje i nacionalni sud u ovom predmetu.

14. Stoga načelo usklađenog tumačenja zahtijeva da nacionalni sudovi učine sve što je u njihovoj nadležnosti, uzimajući u obzir cjelokupno nacionalno pravo i primjenjujući metode tumačenja koje to pravo poznaje, da bi se zajamčila puna učinkovitost predmetne Direktive Vijeća 93/13/EEZ i da bi se došlo do rješenja koje je u skladu s ciljem koji se njome nastoji postići.

15. U ovom predmetu sud o odgodi ovrhe odlučuje na temelju direktnog učinka presude suda EU broj C-407/18 i Direktive Vijeća 93/13/EEZ, a o statusu potrošača sud odlučuje temeljem Zakona o zaštiti potrošača (»Narodne novine«, br. 96/03 – dalje: ZZP).

16. Prema čl. 3. toč. 1. ZZP potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Prvostupanjsko rješenje ne sadrži razloge o tome da li ovršenik ima status potrošača na koji se poziva, a o kojoj činjenici ovisi primjena materijalnog prava, jer u situaciji da je isti potrošač ne mora dokazivati vjerojatnost nastanka nenadoknadive ili teško nadoknadive štete kao jedan od kumulativnih uvjeta za odgodu ovrhe u smislu odredbe čl. 65. OZ.

17. U odnosu na žalbene navode kojima ovršenik ponavlja da je predmetna nekretnina dom njega i njegove obitelji valja odgovoriti da je pravilno prvostupanjski sud otklonio takav prigovor, jer je u konkretnom slučaju ugovorom o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama sklopljenom između prednika ovrhovoditelja i prednika ovršenika kao zalogodavca zasnovano založno pravo na nekretnini koja je predmet ovog postupka radi osiguranja predmetne tražbine, a koje pravo je upisano u zemljišnim knjigama, kako je to razvidno i iz izvatka iz zemljišne knjige koji prileži spisu.

18. Naime, prema čl. 336. st. 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14) založni vjerovnik ima pravo od svagdašnjeg vlasnika založene stvari, a i od svakoga trećega zahtijevati da trpi namirenje zalogom osigurane tražbine iz vrijednosti založene stvari, ako nije što drugo zakonom određeno. Dakle, ovršenik je stekao vlasništvo predmetne nekretnine zajedno sa zasnovanim založnim pravom, pa kako se učinci založnog prava protežu i na njega kao nasljednika založnog dužnika to se ovršenik ne može osnovano pozivati na prigovor prava na dom u smislu odredbe čl. 77. OZ.

19. Obzirom na izloženo valjalo je temeljem odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP u vezi s čl. 21. st. 1. OZ prvostupanjsko rješenje ukinuti u točki I. izreke i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak u tom dijelu (točka I. izreke ovog rješenja) te temeljem odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP odbiti žalbu ovršenika kao neosnovanu i prvostupanjsko rješenje potvrditi pod točkom II. izreke (točka II. izreke ovog rješenja).

20. U ponovnom postupku prvostupanjski sud će zavisno od utvrđenja da li ovršenik ima svojstvo potrošača u ugovoru o kreditu odlučiti o prijedlogu za odgodu ovrhe imajući u vidu odredbe materijalnog prava na koje mu je ukazano ovim rješenjem.

U Zagrebu 11. prosinca 2024.

Sutkinja

Gordana Držaić