- 1 -              Rev 2621/2018-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 2621/2018-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i suca izvjestitelja, Željka Šarića člana vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Z. B. iz Z., OIB … , kojeg zastupa punomoćnik M. Ž., odvjetnik u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, Ministarstvo obrane, OIB … , koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-2/18-4 od 5. lipnja 2018., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-957/16-15 od 31. listopada 2017., u sjednici održanoj 20. prosinca 2023.,

 

p r e s u d i o j e:

 

Revizija tužitelja protiv drugostupanjske odluke u dijelu kojim je odlučeno o glavnoj stvari odbija se kao neosnovana.

 

r i j e š i o   j e:

 

Revizija tužitelja protiv drugostupanjske odluke u dijelu kojim je odlučeno o parničnim troškovima odbacuje se kao nedopuštena.

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom je presudom odlučeno:

 

I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

 

              "1. Tužena Republika Hrvatska dužna je s osnova plaće isplatiti tužitelju iznos od 8.000,00 kn mjesečno počevši od 01.02.1992.god. do danas zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinačnog dospjelog mjesečnog iznosa do isplate, kao i plaćati mu ubuduće iznose od 8.000,00 kn mjesečno najkasnije do svakog 15-og u mjesecu.

 

              2. Tužena Republika Hrvatska dužna je naknaditi tužitelju parnicom prouzročeni trošak, a sve navedeno u roku od 15 dana pod prijetnjom zakonskih posljedica."

 

II. Nalaže se tužitelju Z. B. iz Z., OIB- … da tuženiku Republika Hrvatska, Ministarstvo obrane, OIB- … u roku od 8 dana naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 48.960,00 kuna, dok se dio zahtjeva za naknadom troškova postupka u iznosu od 65.780,00 kuna odbija kao neosnovan.

 

2. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja i potvrđena prvostupanjska presuda.

 

3. Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju iz odredbe čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14, dalje: ZPP) navevši da odluka u sporu ovisi o rješenju materijalnopravnog i postupovnopravnog pitanja koja je u reviziji i postavio te je predložio ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, odnosno podredno preinačiti pobijanu presudu i usvojiti tužbeni zahtjev u cijelosti.

 

4. Tuženica nije odgovorila na reviziju.

 

5. Revizija djelomično nije osnovana, a djelomično nije dopuštena.

 

6. Tužitelj u tužbi s osnove neisplaćene plaće zahtijeva od tuženice isplatu 8.000,00 kn mjesečno od 1992. do 21. veljače 2006., kao i buduća davanja u istom mjesečnom iznosu. S obzirom na to da potraživanje tužitelja za jednu godinu iznosi 96.000,00 kn, proizlazi da vrijednost predmeta spora pobijane presude prelazi 200.000,00 kn, pa je protiv predmetne presude dopuštena revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP, a na temelju odredbe toč. 1. toga stavka. Zato nije dopuštena (izvanredna) revizija iz odredbe čl. 382. st. 2. ZPP, jer iz te odredbe proizlazi da ovu reviziju stranke mogu izjaviti u slučajevima  u kojima ne mogu podnijeti (redovnu) reviziju iz odredbe st. 1. toga članka.

 

7. Stoga je ovaj revizijski sud predmetnu reviziju cijenio kao (redovnu) reviziju iz odredbe čl. 382. st. 1. ZPP i ispitao je s obzirom na razloge zbog kojih se takva revizija može podnijeti (čl. 385. st. 1. ZPP) djelomično izričito navedene u reviziji te sadržane u pitanjima koje je tužitelj postavio sastavljajući reviziju kao izvanrednu, a koja su razmotrena kao materijalnopravni i procesnopravni prigovori.

 

8. Postupajući prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP ovaj je sud u povodu revizije pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao u dijelu u kojem se ona revizijom pobija i samo u granicama  razloga određeno navedenih u reviziji.

 

9. Prema odredi čl. 386. ZPP stranka u reviziji treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, a razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir.

 

10. Predmet spora u revizijskoj fazi postupka je zahtjev tužitelja za isplatom neisplaćenih plaća. Naime, tužitelj smatra da je bio zaposlen kod tuženice, pa da mu je tuženica u obvezi isplatiti plaće.

 

11. U postupku koji je prethodio revizijskome utvrđeno je:

 

- da iz dopisa Ministarstva obrane RH, Tajništva ministarstva, Središnjeg vojnog arhiva od 29. studenog 2004. proizlazi da je tužitelj stupio u Hrvatsku vojsku 25. kolovoza 1991. te da je bio zapovjednik voda,

 

- da iz dopisa Ministarstva obrane RH, Tajništva ministarstva, Središnjeg vojnog arhiva od 21. ožujka 2005.  proizlazi da je datum stupanja tužitelja u Hrvatsku vojsku 25. kolovoza 1991., a datum prestanka 31. siječnja 1992.,

 

- da iz dopisa Ministarstva obrane RH, Pravne službe od 29. listopada 2008. proizlazi da je tužitelj bio sudionik Domovinskog rata u razdoblju od 25. kolovoza 1991. do 31. siječnja 1992. kao pričuvni pripadnik HV-a te da nije zasnovao radni odnos kod tuženice, a isto proizlazi i iz platnih spisaka dostavljenih od strane tužitelja jer je u njima navedeno da se radi o spiskovima nezaposlenih pripadnika pričuvnog sastava ZNG-a.

 

12. Na temelju tih činjeničnih utvrđenja nižestupanjski sudovi odbili su tužbeni zahtjev tužitelja na temelju odredbe čl. 221.a ZPP s obzirom na to da tužitelj nije dokazao postojanje svog radnopravnog statusa kod tuženice, kao niti to da mu je tuženica isplaćivala plaće i visinu istih. Međutim, sve da je tužitelj i dokazao aktivnu legitimaciju i visinu tužbenog zahtjeva, nižestupanjski sudovi smatraju da je predmetni zahtjev zastario s obzirom na to da je čl. 372. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 dalje: ZOO/91), odnosno čl. 226. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje: ZOO/05) propisano da je tražbina radnika s osnova plaće povremena tražbina koja zastarijeva u roku od tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Prema čl. 373. st.1. i 2.  ZOO/91, odnosno čl. 227. st. 1. i 2. ZOO/05 propisano je da pravo iz kojeg proistječu povremene tražbine zastarijeva za pet godina računajući od dospjelosti najstarije neispunjene tražbine. Kada nastupi zastara prava iz kojeg proistječu povremene tražbine, vjerovnik gubi pravo ne samo zahtijevati buduća povremena davanja, već i povremena davanja koja su dospjela prije te zastare. Tužitelj je u ovom predmetu zahtijevao isplatu neisplaćenih plaća za razdoblje od veljače 1992., pa s obzirom na to da je tužba u ovome predmetu podnesena 21. lipnja 2006, nižestupanjski sudovi zaključuju da je zastara samog prava nastupila 15. ožujka 1997.

 

13. Kroz prvo pitanje iz predmetne revizije tužitelj ukazuje na to da je u postupku pred nižestupanjskim sudovima počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer prvostupanjski sud u obrazloženju svoje presude nije naveo propise na temelju kojih je donio presudu, a da drugostupanjski sud u pobijanoj odluci to nije sankcionirao te da je i on time počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 365. ZPP. Neosnovano tužitelj ukazuje na to da su u postupku pred nižestupanjskim sudovima počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka s obzirom na to da su nižestupanjski sudovi primjenom pravila o teretu dokazivanja (čl. 221. a ZPP) odbili tužbeni zahtjev jer tužitelj nije dostavio niti jedan dokaz iz kojeg bi proizlazilo da je u utuženom razdoblju bio zaposlenik tuženice. Kroz drugo pitanje tužitelj netočno implicira da je u postupku pred nižestupanjskim sudovima dostavio ispravu iz koje bi proizlazilo da je bio zaposlenik tuženice s obzirom na to da navedeno ne proizlazi niti iz jedne dostavljene isprave, dok u odnosu na prigovor odbijanja dokaznih prijedloga tužitelja valja reći da prema odredbi čl. 220. st. 2. ZPP sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti. Sadržaj predmetne revizije u preostalom dijelu odnosi se na osporavanje činjeničnog stanja kako su ga utvrdili nižestupanjski sudovi, čime se presudu pobija zbog razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a što nije dopušten revizijski razlog (čl. 385. ZPP).

 

14. S obzirom na to da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija u odnosu na glavnu stvar izjavljena, valjalo ju je na temelju odredbe čl. 393. ZPP odbiti kao neosnovanu te je presuđeno kao u izreci presude.

 

15. Glede odluke o naknadi parničnih troškova, koju tužitelj također pobija, ističe se da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenoga 2015. zauzeto pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija, jer odluka o troškovima postupka nema značaj rješenja kojim se završava postupak i u odnosu na koje bi bila dopuštena revizija iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP (tako i u odluci broj Rev-1353/11 od 17. studenoga 2015.).Stoga je u tom dijelu reviziju valjalo odbaciti kao nedopuštenu te je odlučeno kao u izreci rješenja.

 

Zagreb, 20. prosinca 2023.

 

                                                                                                                Predsjednica vijeća:

                                                                                                                Renata Šantek, v.r.