REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-4313/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Dubravke Matas, predsjednice vijeća, Gorane Aralica Martinović, sutkinje izvjestiteljice i Ane Cvitković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja HRVATSKI TELEKOM d.d., OIB 81793146560, Zagreb, Radnička cesta 21, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Bogdanović, Dolički & partneri d.o.o. iz Zagreba, Miramarska 24, protiv tuženika ŽUPANIJSKA UPRAVA ZA CESTE

KRAPINSKO-ZAGORSKE ŽUPANIJE, OIB 43706413013, Pregrada, Janka Leskovara 40/1, kojeg zastupa punomoćnik Zlatko Mičin, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Mičin & Partneri iz Zagreba, Mažuranićev trg 3, radi utvrđenja, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1850/2021 od 14. lipnja 2022., u sjednici vijeća održanoj 11. prosinca 2024.

p r e s u d i o  j e

I. Uvažava se tuženikova žalba, te preinačuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1850/2021 od 14. lipnja 2022. i sudi:

Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

„I. Utvrđuje se da je neosnovan i bez pravnog učinka raskid Ugovora o korištenju cestovnog zemljišta županijskih i lokalnih cesta na području Krapinsko zagorske županije od 14. prosinca 2007. godine, kojeg je tuženik izjavio 21. ožujka 2017. godine.

II. Utvrđuje se da je na snazi i proizvodi pravne učinke Ugovor o korištenju cestovnog zemljišta županijskih i lokalnih cesta na području Krapinsko-zagorske županije od 14. prosinca 2007. godine, sklopljen između tužitelja i tuženika.

III. Tuženik je dužan trpjeti tužiteljevo korištenje dijela cestovnog zemljišta na svim županijskim i lokalnim cestama u Krapinsko-zagorskoj županiji temeljem Ugovora o korištenju cestovnog zemljišta županijskih i lokalnih cesta na području Krapinsko- zagorske županije od 14. prosinca 2007.

IV. Tuženik je dužan primati ispunjenje tužiteljevih novčanih obveza temeljem Ugovora o korištenju cestovnog zemljišta županijskih i lokalnih cesta na području Krapinsko- zagorske županije od 14. prosinca 2007. godine.“

II. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 37.518,22 eura (tridesetsedamtisućapetstoosamnaest eura i dvadesetdva centa), u roku od 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 2.164,71 eura.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1850/2021 od 14. lipnja 2022. presuđeno je: „I. Utvrđuje se da je neosnovan i bez pravnog učinka raskid Ugovora o korištenju cestovnog zemljišta županijskih i lokalnih cesta na području Krapinsko zagorske županije od 14. prosinca 2007. godine, kojeg je tuženik izjavio 21. ožujka 2017. godine. II. Utvrđuje se da je na snazi i proizvodi pravne učinke Ugovor o korištenju cestovnog zemljišta županijskih i lokalnih cesta na području Krapinsko-zagorske županije od 14. prosinca 2007. godine, sklopljen između tužitelja i tuženika. III. Tuženik je dužan trpjeti tužiteljevo korištenje dijela cestovnog zemljišta na svim županijskim i lokalnim cestama u Krapinsko-zagorskoj županiji temeljem Ugovora o korištenju cestovnog zemljišta županijskih i lokalnih cesta na području Krapinsko- zagorske županije od 14. prosinca 2007. IV. Tuženik je dužan primati ispunjenje tužiteljevih novčanih obveza temeljem Ugovora o korištenju cestovnog zemljišta županijskih i lokalnih cesta na području Krapinsko- zagorske županije od 14. prosinca 2007. godine. V Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak u iznosu od 232.968,75 kn u roku od 8 dana.“

2. Tako je odlučio prvostupanjski sud pozvavši se na odredbe čl. 9., 21., 161. st. 2., čl. 166., 184., 212., 361. i 362. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01; dalje: ZOO) i odredbe čl. 186., 218. i 219. - 220. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 3809, 153/09, 143/12 i 152/14; dalje: ZVDSP), a ovaj sud navodi i da su mjerodavne odredbe Zakona o elektroničkim komunikacijama („Narodne novine“ broj: 73/08, 90/11, 133/12, 80/13, 71/14, 72/17 i 76/22; dalje: ZEK).

3. Protiv ove presude žalbu je uložio tuženik iz svih žalbenih razloga, s prijedlogom da se žalba uvaži i pobijana presuda preinači i tužitelj odbije s tužbenim zahtjevom, ili ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovan postupak. Tuženik smatra da je presuda proturječna sama sebi, te da o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika i samih tih isprava i zapisnika, što bi bila bitna povreda odredaba parničnog postupka, iz čl. 354. st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku, te se navodi da zbog pogrešnog pravnog pristupa ni činjenično stanje nije pravilno utvrđeno, pa ni materijalno pravo nije moglo biti pravilno primijenjeno.

4. U odgovoru na žalbu tužitelj osporava žalbene navode tuženika i posebno elaborira navode koje je iznosio i u prvostupanjskom postupku ukazujući na ispravnost zaključaka prvostupanjskog suda pa predlaže da se tuženikova žalba odbije kao neosnovana i tuženika obveže na plaćanje troška odgovora na žalbu u iznosu od 20.125,00 kn.

5. Tuženikova žalba je osnovana.

6. Ispitavši pobijanu presudu na temelju odredaba čl. 365. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22; dalje: ZPP), u granicama razloga navedenih u žalbi i pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a te na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud je utvrdio da je ona donesena uz pogrešnu primjenu materijalnog prava.

7. Iz podataka u spisu proizlazi da je protiv drugostupanjske presude ovog suda poslovni broj Pž-3629/22-2 od 21. studenoga 2022., kojom je odbijena tuženikova žalba i potvrđena predmetna presuda tuženik podnio reviziju – dopuštenu rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 1189/2023-2 od 11. srpnja 2023., zbog povrede prava na pravično suđenje zajamčeno čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske i Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, u odnosu na pravo na obrazloženu odluku - s prijedlogom da se pobijana drugostupanjska presuda preinači, podredno ukine. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 114/2004-2 od 13. ožujka 2024. ukinuta je presuda ovoga suda poslovni broj Pž-3629/22-2 od 21. studenoga 2022 i predmet vraćen na ponovno suđenje. U revizijskog odluci se u bitnome navodi da obrazloženje drugostupanjske presude ne sadrži ocjenu žalbenog navoda vezanog za primjenu odredbe čl. 363. ZOO-a.

8. Predmet spora je, u bitnom, zahtjev tužitelja na utvrđenje da nije osnovan raskid Ugovora o korištenju cestovnog zemljišta županijskih i lokalnih cesta na području Krapinsko-zagorske županije od 14. prosinca 2007., kojeg je tuženik izjavio 21. ožujka 2017. i vezano uz to da taj ugovor i dalje proizvodi pravne učinke.

9. Nesporno je da su tužitelj i tuženik 14. prosinca 2007. sklopili Ugovor o korištenju cestovnog zemljišta županijskih i lokalnih cesta na području Krapinsko- zagorske županije kojim su tužitelj i tuženik ugovorili korištenje nekretnina – dijelova cestovnog zemljišta na svim županijskim i lokalnim cestama koje su u Krapinsko- zagorskoj županiji pod upravom tuženika, pod uvjetima i na način opisan u čl. 3. Ugovora. Ugovor je sklopljen zbog ostvarenja određene gospodarske svrhe, što podrazumijeva ispunjenje činidbe koja je predmet dužnikove obveze na način određen ugovorom i ostvarenje subjektivnog prava vjerovnika.

10. Radi se o ugovoru koji je sklopljen na temelju Zakona o javnim cestama („Narodne novine“ broj: 180/04 i 138/06) i Pravilnika o mjerilima za izračun naknade za korištenje cestovnog zemljišta i naknade za obavljanje pratećih djelatnosti („Narodne novine“ broj: 126/03 i 119/07) te je njime ugovoreno pravo korištenja u korist tužitelja kao osobe koja na cestama kojim upravlja tuženik ima izgrađenu TK infrastrukturu i drugu povezanu opremu, uz obvezu da plaća tužitelju ugovorenu naknadu za to odredbom stavka 1. članka 12. Ugovora stranke su ugovorile da se predmetni Ugovor zaključuje na neodređeno vrijeme. U postupku nije sporno da je u trenutku sklapanja ugovora tužitelj već bio vlasnik infrastrukture koja je kao takva tada postojala na nekretninama kojima upravlja tuženik.

11. Ugovorena obveza tuženika jest plaćanje ugovorene naknade za korištenje predmetnog cestovnog zemljišta s tim da je odredbama stavka 3. članka 2. Ugovora usuglašeno da će točnu duljinu, odnosno površinu cestovnog zemljišta na kojem je izgrađena TK infrastruktura ugovorne stranke utvrditi prema katastarskoj izmjeri te sukladno istoj učiniti izmjene podataka u prilozima (površinu i naknadu) a razlika dobivena novom izmjerom nadoknaditi ugovornoj strani koja je u šteti s tim da se tužitelj obvezao navedenu katastarsku izmjeru izraditi najkasnije do 30. prosinca 2008. te dostaviti tuženiku i nadležnom Katastru vodova.

12. Dakle, pored novčane obveze, koja je Ugovorom o korištenju cestovnog zemljišta po opsegu određena „privremeno“, tužitelj je imao i nenovčanu obvezu koja je od odlučne važnosti za njeno točno određenje (novčane obveze), a to je dostaviti novu katastarsku izmjeru iz koje će biti vidljiva duljina, odnosno površina cestovnog zemljišta na koje je izgrađena tužiteljeva TK infrastruktura.

13. Nije sporno da je tuženik tužitelju dostavio Izjavu od 21. ožujka 2017. o raskidu Ugovora o korištenju cestovnog zemljišta županijskih i lokalnih cesta na području Krapinsko-zagorske županije od 14. prosinca 2007. navodeći kao razlog da tužitelj nije ispunio svoju ugovornu obvezu dostave geodetskog elaborata.

14. U postupku je sporno koja je pravna narav sklopljenog Ugovora, odnosno, koja prava i obveze takav Ugovor koji nije proveden u gruntovnim knjigama proizvodi između stranaka, te da li tuženik ima pravo jednostrano raskinuti takav ugovor.

15. U postupku nije sporno da tužitelj nije uknjižio pravo služnosti u zemljišnim knjigama, što je uvjet za stjecanje prava služnosti pravnim poslom, sukladno odredbi čl. 219. st. 1. i čl. 220. st. 1. ZVDSP-a, a nesporna je činjenica da se TK infrastruktura tužitelja nalazi na pojasu javnog dobra na dionicama županijskih i lokalnih cesta pod upravljanjem tuženika.

16. Kod ocijene pravne naravi sklopljenog ugovora pravilno prvostupanjski sud navodi da se radi o obveznopravnom ugovoru koji ima za cilj uspostavu stvarnopravnih učinaka, što uz činjenicu da se njima reguliraju već postojeći odnosi na terenu i ispunjava zakonska obveza iz, u to vrijeme važećeg, Zakona o javnim cestama i kasnijim zakonskim obvezama. Republika Hrvatska, kao vlasnik javnog dobra, regulirala je pitanje služnosti telekomunikacijske infrastrukture, zakonskom regulativom sadržanom u odredbama čl. 27., 28. i 29. Zakona o elektroničkim komunikacijama i čl. 25. i 122. Zakona o cestama. Kako bi se izbjegli mogući sporovi oko naknade za korištenje javnog dobra, propisana je naknada Odlukom o visini naknade za osnivanje prava služnosti i prava građenja na javnoj cesti („Narodne novine“ broj 87/14).

17. Ugovor kojim se osniva služnost mora zadovoljavati opće pretpostavke za valjanost ugovora. Pretpostavka koju zakon posebno propisuje jest pisani oblik, ako je poslužna stvar nekretnina (čl. 219. st. 4. ZV-a). Međutim, ugovor sam za sebe nije dovoljan za nastanka služnosti, nego je potreban i način stjecanja. Način stjecanja služnosti na nekretnini je uknjižba služnosti u zemljišnu knjigu (čl. 220. ZV-a). To je pravilo, od kojeg su moguće i iznimke, ako sam zakon za određenu situaciju propiše drukčije ili ako nekretnina nije upisana u zemljišnu knjigu. Iz navedenih odredbi proizlazi da se služnost ne može steći na temelju pisanog ugovora koji nije realiziran kad nije izvršen upis u zemljišne knjige. Naime, taj upis ima konstitutivan karakter za stjecanje prava stvarne služnosti pravnim poslom. U okolnostima konkretnog slučaja kada nesporno služnost nije upisana u zemljišne knjige, tužitelj temeljem Ugovora o korištenju cestovnog zemljišta županijskih i lokalnih cesta na području Krapinsko- zagorske županije od 14. prosinca 2007.nije stekao pravo služnosti. Navedeni pravni posao je, dakle, prava osnova za stjecanje prava služnosti dok je za stjecanje služnosti nužan i način stjecanja, tj. upis u zemljišnu knjigu, a koji upis bi imao konstitutivni karakter.

18. Navedeno je u skladu i sa stajalištem izraženim u praksi da ugovor o osnivanju prava služnosti, iako se tim ugovorom određuje i plaćanje naknade u određenim vremenskim razdobljima, od samog početka predstavlja ugovor stvarnog prava usmjeren na osnivanje prava služnosti čl. 219. ZVDSP-a („Narodne novine“ broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 129/00, 114/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14), a ne predstavlja (do stjecanja prava služnosti) ugovor o trajnom obveznom odnosu. Naime, ovim ugovorom nije uspostavljen trajni ugovorni odnos s postojanjem uzajamnih obveza ugovornih stranaka, već je taj ugovor usmjeren na stjecanje stvarnog prava, i egzistira sve do stjecanja prava služnosti, do kojeg ovisno o okolnostima slučaja i aktivnosti ugovornih stranaka dolazi uknjižbom (Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev-998/2022 od 24. siječnja 2023.).

19. Stoga ovaj sud cijeni da pravni posao (ugovor) o stjecanju prava služnosti na nekretnini, na temelju kojeg pravo služnosti nije osnovano upisom tog prava u zemljišnoj knjizi, ostaje u području obveznog prava i može se raskinuti izjavom o raskidu.

20. Naime, ugovor kojemu je cilj stjecanje prava služnosti odnosno obveze koje su njime nastale, tako i obveza plaćanja naknade za služenje poslužnim dobrom (zemljištem) kod naplatnog osnivanja prava služnosti, ostvaruje se zahtjevom vjerovnika da mu dužnik ispuni obvezu savjesno u svemu kako ona glasi (čl. 342. st. 1. i čl. 65. st. 1. ZOO-a), a opće je pravilo da prestaje suglasnošću volja sudionika u obveznom odnosu, ispunjenjem i u drugim zakonom predviđenim slučajevima (čl. 160. ZOO-a), dok se na temelju takvog ugovora osnovano pravo služnosti ostvaruje zahtjevom za poštovanje prava služnosti (čl. 233. ZV-a), a to pravo prestaje prema pravilima o prestanku služnosti (čl. 237. do 244. ZV-a). Tako takav ugovor zbog samostalnosti i odvojenosti njega i prava služnosti, neovisno o osnivanju prava služnosti, dakle, i u slučaju da je pravo služnosti osnovano, može prestati raskidom zbog neispunjenja, ako obveza nije u cijelosti ispunjena (čl. 360. do 368. ZOO-a), ali time, zbog samostalnosti i odvojenosti prava služnosti i ugovora, neće prestati i osnovano pravo služnosti koje može prestati samo prema pravilima o prestanku služnosti (čl. 237. do 244. ZV-a).

21. Nadalje, tužitelj je u vrijeme izjave o raskidu ugovora (21. ožujka 2017.) na svim predmetnim nekretninama u na kojima je izgradio i koristio elektroničku komunikacijsku infrastrukturu imao stečeno pravo puta na temelju čl. 28. st. 1. ZEK-a, odnosno pravo da se tim nekretninama služi na isti način koji je bio i ugovoren (čl. 2. st. 1. t. 47. ZEK-a; v. i čl. 1. st. 1. t. 3. Ugovora) po samom zakonu, neovisno od volje tuženika ili ugovora s njime, pa izjava o raskidu nema utjecaja na to njegovo pravo i pružanje elektroničkih komunikacijskih usluga služenjem tim nekretninama i u vezi s time on nije morao izmjestiti infrastrukturu koju je na njima izgradio pa raskidom ugovora tužitelju objektivno nije mogla nastati šteta.

22. Slijedi da je za donošenje pravilne odluke o (ne)osnovanosti raskida predmetnog Ugovora o korištenju cestovnog zemljišta županijskih i lokalnih cesta na području Krapinsko-zagorske županije od 14. prosinca 2007. u ovoj pravnoj stvari ključno utvrditi je li tuženikov raskid predmetnog Ugovora zakonit ili nije.

23. Imajući u vidu predmet Ugovora, kao i obvezu dostavljanja geodetskog elaborata, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio kako rok do 30. prosinca 2008. nije bitan sastojak Ugovora, budući da se pravilo o ispunjenju ugovora s fiksnim rokom primjenjuje samo kada su stranke izričito ugovorile da će se ugovor smatrati raskinutim ne bude li ispunjen u određenom roku ili kad je ispunjenje o roku bitan sastojak ugovora po prirodi samoga posla.

24. Dakle, bitno je utvrditi da li je tužitelj uredno ispunio svoju obvezu dostave geodetskog elaborata, te ako nije, je li tuženik u smislu čl. 362. ZOO-a prije raskida predmetnog Ugovora ostavio tužitelju naknadni rok za ispunjenje obveze (dostave geodetskog elaborata) odnosno bitno je utvrditi da li su u konkretnom slučaju ispunjene pretpostavke u smislu čl. 363. ZOO-a da vjerovnik može raskinuti ugovor bez ostavljanja dužniku naknadnog roka za ispunjenje ako iz dužnikova držanja proizlazi da on svoju obvezu neće ispuniti ni u naknadnom roku.

25. Iz stanja spisa proizlazi da je tužitelj dostavio tuženiku predmetni geodetski elaborat budući da tako proizlazi iz dopisa tužitelja tuženiku s povratnicom od 21. veljače 2011. iz kojeg proizlazi da je tužitelj tuženiku 11. studenog 2010. dostavio elaborat TK infrastrukture (list 456. spisa) Izvješća o stanju predanih elaborata društva GEOPROJEKT d.o.o. od 2. studenog 2010. s rekapitulacijom završenih i predanih elaborata tuženiku s potvrdom tuženika o preuzimanju (list 458. spisa) dopisa tuženika od 2. listopada 2013. u kojem i sam tuženik potvrđuje da je zaprimio geodetski elaborat (list 509. spisa).

26. S druge strane, iz rješenja HAKOM-a od 24. travnja 2017. (list 12. - 18. spisa) kojim rješenjem se tužitelju izdaje potvrda o pravu puta kao i visina naknade, proizlazi da je točno da su dostavljeni elaborati ali da oni nisu bili cjeloviti. Također iz tog rješenja proizlazi da ukupna površina trasa EKI iznosi 204.147,65 metra, a to se stanje razlikuje od onog koje je navedeno u čl. 3. st. 1. Ugovora o korištenju cestovnog zemljišta županijskih i lokalnih cesta na području Krapinsko-zagorske županije od 14. prosinca 2007. gdje je navedeno da se radi o 159.880 metara.

27. Iako je obveza tužitelja bila katastarsku izmjeru izraditi najkasnije do 30. prosinca 2008. tužitelj je očito nije ispunio u cijelosti jer je tuženik nesporno 23. lipnja 2016. podnio zahtjev Hrvatskoj regulatornoj agenciji za mrežne djelatnosti, Zagreb (dalje: HAKOM) da sukladno svojim ovlastima koje proizlaze iz odredbi Zakona o elektroničkim komunikacijama, naloži trgovačkom društvu Hrvatski Telekom d.d. iz Zagreba, ovdje tužitelju, dostaviti HAKOM-u i Županijskoj upravi za ceste Krapinsko- zagorske županije, ovdje, tuženiku kompletni geodetski elaborat na katastarskim podlogama, u digitalnom obliku, (vektoriziran i digitalni katastarski plan) za cjelokupnu elektroničku komunikacijsku infrastrukturu, za trase kabelske kanalizacije, trase kabela u zemlji bez kabelske kanalizacije i trase nadzemnih kabela na cijelom administrativnom području Županije Krapinsko-zagorske, a koje su u vlasništvu ili kojima upravlja Županijska uprava za ceste Krapinsko-zagorske županije.

28. Tužitelj u tijeku postupka zapravo i ne tvrdi da bi u vrijeme važenja Ugovora o korištenju cestovnog zemljišta dostavio tuženiku geodetski elaborat koji bi bio cjelovit i sadržavao točne i potpune podatke o količini elektroničke komunikacijske infrastrukture tužitelja na području Krapinsko-zagorske županije (pa niti nakon 2011. godine niti nakon 2014. godine). Nesporno se radi o podacima kojima raspolaže upravo tužitelj i koje je on bio u obvezi dostaviti. Navedeno proizlazi i iz iskaza svjedoka ZĐ. O tome da nisu dostavljeni točni podaci proizlazi iz činjenice da tužitelj i tijekom postupka pred HAKOM-om nije postupao po nalogu HAKOM-a, što je rezultiralo time da je HAKOM višekratno zaključcima nalagao tužitelju izradu i dostavu zatraženog sukladno tim zaključcima, a tužitelj po njima nije postupao onako kako mu je to naloženo te je postalo razvidno kako tuženik s tužiteljem nije bio u mogućnosti urediti međusobne odnose u odnosu na visinu naknade koja izravno ovisi o točnosti dostavljenih podataka.

29. Iz navedenog proizlazi kako tužitelj nije ispunio svoju obvezu iz čl. 2. Ugovora o korištenju cestovnog zemljišta, a očito je kako istu nije bio spreman ispuniti ni u kakvom naknadnom roku, pa je tako čak i u tijeku postupka pred HAKOM-om (iako su propisane kazne zbog nepostupanja po nalozima) u više navrata dostavljao nepotpune i nedostatne podatke.

30. Primjerice zaključkom od 24. lipnja 2016. HAKOM nalaže tužitelju između ostalog da izradi i dostavi kompletni geodetski elaborat na katastarskim podlogama u digitalnom obliku (vektorizirani digitalni katastarski plan) za cjelokupnu EKI na administrativnom području Krapinsko-zagorske županije. Očito je kako tužitelj nastavno nije dostavio kompletni geodetski elaborat na katastarskim podlogama kako je to zatraženo, pa je zaključkom HAKOM-a od 30. studenog 2016. u bitnome ponovljen nalog tužitelju, te je nadalje i zaključkom od 13. ožujka 2017. naloženo tužitelju između ostalog izraditi i dostaviti kompletni geodetski elaborat na katastarskim podlogama u digitalnom obliku (vektorizirani digitalni katastarski plan) za cjelokupnu EKI na administrativnom području Krapinsko-zagorske županije.

31. Nadalje slijedi da tužitelj kao korisnik cestovnog zemljišta nije uredno plaćao ugovorenu naknadu jer visina naknade izravno ovisi o točnim podacima koji, kako je ranije objašnjeno, nisu dostavljeni tuženiku pa se ne može reći da je došlo do neznatnog dijela neispunjenja obveze. Dakle, neodlučno je da li je tužitelj vršio plaćanja kako to tvrdi (čl. 367. ZOO-a) jer je pored novčane obveze, koja je Ugovorom o korištenju cestovnog zemljišta po opsegu određena „privremeno“, tužitelj imao i nenovčanu obvezu koja je od odlučne važnosti za njeno točno određenje (novčane obveze). Kako tu obvezu uopće nije ispunio ne može se govoriti o neispunjenju neznatnog dijela obveze. Neispunjenjem obveze iz čl. 2. Ugovora o korištenju cestovnog zemljišta tužitelj je onemogućio točno utvrđivanje (odredive) naknade koju je dužan plaćati (novčane obveze).

32. Slijedom navedenog, valjalo je temeljem čl. 373. t. 3. ZPP-a pobijanu presudu preinačiti i odbiti u cijelosti tužbeni zahtjev.

33. Zbog izmijenjenog uspjeha stranaka u parnici valjalo je preinačiti, sukladno odredbi čl. 166. st. 2. ZPP-a, i odluku o troškovima postupka. Kako je tuženik uspio u parnici, u smislu odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a, ima pravo na trošak postupka. Tako je tuženiku, u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a priznato pravo na trošak sastava odgovora na tužbu, obrazložena podneska od 16. rujna 2019., 21. listopada 2019., 21. prosinca 2020. i 31. ožujka 2022., svaki u iznosu od po 15.010,00 kn (Tbr. 8/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika - „Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22 i 138/23; dalje: Tarifa), sastav podneska od 3. travnja 2019. u iznosu od 500,00 kn (Tbr. 8.3. Tarife), trošak zastupanja na ročištima 21. ožujka 2019., 25. rujna 2019., 11. studenog 2019., 25. rujna 2020., 1. ožujka 2022. i 10. svibnja 2022. u iznosu svaki po 15.010,00 kn (Tbr. 9/1 Tarife), pristup ročištu za objavu u iznosu od 500,00 kn (Tbr. 9.3. Tarife), što ukupno iznosi 165.610,00 kn na koji iznos je obračunat 25% PDV u iznosu od 41.402,50 kn tako da iznosi 207.012,50 kn. Tuženiku je priznat trošak žalbenog postupka u kojem je uspio u iznosu od 28.452,87 kn (sastav žalbe u iznosu od 18.762,25 kn sukladno Tbr. 10.1. Tarife, 25% PDV-a u iznosu od 4.690,62 kn i sudska pristojba u iznosu od 5.000,00 kn). Također, tuženiku je priznat trošak sastava prijedloga za dopuštenje revizije (Tbr. 10.6. Tarife) s 25% PDV i pristojbom na prijedlog u iznosu od 5.000,00 kn, sve u ukupnom iznosu od 47.215,63 kn pa time ukupno troškovi parničnog postupka na koje tuženik ima pravo iznose 282.681,00 kn ili 37.518,22 eura. Tuženiku nije priznat trošak sastava odgovora na žalbu od 30. studenoga 2020. u iznosu od 16.310,00 kn / 2.164.71 eura jer taj trošak nije bio potreban.

34. Troškovi odgovora na žalbu nisu priznati tužitelju jer navodi iz odgovora nisu bili relevantni za odluku povodom žalbe.

Zagreb, 11. prosinca 2024.

Predsjednica vijeća

Dubravka Matas