Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Gž-1506/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Tanje Novak-Premec kao predsjednice vijeća, Dijane Hofer kao sutkinje izvjestiteljice i Ivane Čačić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja FL (OIB: [osobni identifikacijski broj]), iz [adresa], zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Ljubičić – Vrdoljak & Partneri d.o.o. iz Splita, protiv tuženika OTP banka d.d. (OIB: 52508873833), Split, Domovinskog rata 61, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Anić & Anić d.o.o. iz Splita, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, povodom žalbi parničnih stranaka izjavljenih protiv presude Općinskog suda u Splitu broj P-1003/2020-29 od 23. rujna 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 11. prosinca 2024.,

p r e s u d i o  j e

Žalbe parničnih stranaka odbijaju se kao neosnovane i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Splitu broj P-1003/2020-29 od 23. rujna 2024. u toč.II izreke za iznos od 287,53 Eur (dvije stotine osamdeset i sedam eura i pedeset i tri centa) u toč.IV izreke.

r i j e š i o  j e

Žalba tužitelja odbija se kao neosnovana, a žalba tuženika se djelomično uvažava, a djelomično odbija pa se odluka o troškovima postupka sadržana u toč.V izreke navedene presude:

- potvrđuje u odbijajućem dijelu;

- potvrđuje u dosuđujućem dijelu za iznos od 515,78 Eur (pet stotina i petnaest eura sedamdeset i osam centi) sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate;

- preinačuje u dosuđujućem dijelu i odbija tužitelj sa zahtjevom za naknadu troškova postupka u iznosu od 1.148,04 Eur (tisuću sto četrdeset i osam eura i četiri centa).

II/ Odbijaju se parnične stranke sa zahtjevima za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u toč.I izreke utvrđene su ništetnim ugovorne odredbe Ugovora o kreditu sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i pravnog prednika tuženika (Societe Generale – Splitska banka d.d.) kao kreditora dana 12. veljače 2007. u dijelu čl. 4., 8. i 10. kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF i promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci banke pa je toč.II izreke tuženiku naloženo da tužitelju s osnova ništetnih ugovornih odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF isplati iznos od 3.291,70 Eur sa zateznom kamatom tekućom na pojedine, u toj točki izreke mjesečno specificirane novčane iznose od tamo navedenog dospijeća (koji obuhvaća period od 3.4.2007. do posljednjeg mjesečnog dospijeća određenog sa 17.2.2014.). Toč.IV izreke tužitelj je odbijen sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva radi isplate daljnjeg iznosa od 7.326,13 Eur sa zateznom kamatom, a toč.V izreke tuženik je obvezan naknaditi tužitelju trošak postupka u iznosu od 1.663,82 Eur sa zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate, dok je sa preostalim zatraženim troškom (ne navodi se nominalni iznos) tužitelj odbijen.

1.1. Nepobijanom toč.III izreke odbijen je tužbeni zahtjev u dijelu zatraženog utvrđenja da je ništetna ugovorna odredba čl. 1. predmetnog ugovora o kreditu kojom je ugovoreno da banka odobrava kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 21.592,00 CHF prema prodajnom deviznom tečaju tuženika važećem na dan korištenja kredita.

Nepobijena je i toč.I izreke presude.

2. Pravovremenim žalbama obje parnične stranka pobijaju prvostupanjsku presudu – tužitelj u odnosu na odbijajuće dijelove sadržane u toč.IV – i toč.V izreke, a tuženik u odnosu a dosuđujući dio sadržan u toč.II – izreke za iznos od 287,53 Eur i u odnosu na toč.V izreke. Oboje žalitelja žalbe izjavljuju zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, a tuženik i zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlozima ovom sudu da pobijane dijelove prvostupanjske presude preinači sukladno žalbenim navodima odnosnog žalitelja, time da tuženik podredno predlaže i da se žalbom pobijani dijelovi ukinu i predmet vrati istom sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

3. Na žalbe nije odgovoreno.

4. Žalba tužitelja je neosnovana u cijelosti, dok je žalba tuženika osnovana tek u dijelu odluke o troškovima postupka.

5. Obrazlažući zauzeto materijalno-pravno stajalište, prvostupanjski sud se poziva na slijedeće, u dokaznom postupku utvrđene činjenice:

- da su tužitelj i pravni prednik tuženika (Societe Generale – Splitska banka d.d.) dana 12. veljače 2007. sklopili potrošački Ugovor o kreditu broj 43186/07 kojim je kreditor odobrio tužitelju kao korisniku kredita kredit od 21.592,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju CHF na dan korištenja kredita za kupnju motornog vozila, s rokom otplate od 7 godina (84 mjeseci) te kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je u trenutku sklapanja ugovora iznosila 5,15% godišnje, da je tuženik u više navrata svojim odlukama mijenjao ugovorenu kamatnu stopu na način da je istu povećavao zbog čega je došlo do povećanja anuiteta, da je otplatni tečaj određen prodajnim tečajom kreditora za CHF/kn na dan plaćanja obveze, da je tužitelj kredit otplatio te da je tuženik bio tužena stranka u postupku po tužbi radi zaštite kolektivnih interesa potrošača;

- da je odlukom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., potvrđene presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. utvrđeno da su odredbe koje se odnose na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu sastavni dio standardnih ugovora o kreditu unaprijed sastavljenih od banaka, o kojima se s potrošačem nije pojedinačno pregovaralo, niti je potrošač imao utjecaj na njihov sadržaj, te da je tim odredbama suprotno načelu savjesnosti i poštenja potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora i da je to uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača s jedne strane u odnosu na banku – trgovca kao drugu ugovornu stranu protivno načelima obveznog prava, radi čega su te odredbe nepoštene i primjenom čl. 87. stav. 1. Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu (dalje: ZZP/03 – „Narodne novine“ broj 96/03) ništetne;

- da je u odnosu na ništetnost ugovorne odredbe kojom je regulirana otplata kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti na dan plaćanja prethodno citiranom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je u tom dijelu potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. utvrđeno da su banke (pa i tuženik) u određeno navedenim razdobljima (koja obuhvaćaju i vrijeme sklapanja konkretnog ugovora između parničnih stranaka) povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, čime da je tuženik postupao suprotno odredbama (čl.81., čl.82. i čl.90.) tada važećeg ZZP/03 u razdoblju od 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama čl. 96. i čl.97. tada važećeg ZZP/07 („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09), a i odredbama Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO – „Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 25/13 i 78/15);

- da iz spornih ugovornih odredbi i u konkretnom slučaju proizlazi da se radi o odredbama u odnosu na koje je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 utvrđeno da predstavljaju povredu propisa iz zaštite potrošača jer se radi o odredbama koje su jedne od ključnih odredbi ugovora o kreditu o kojima se nije pojedinačno pregovaralo;

- da tuženik, na kojemu je sukladno odredbi čl. 81. stav. 4. ZZP/03 teret dokaza da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, takvu svoju tvrdnju ničim nije dokazao te da iz sadržaja samog ugovora proizlazi da se radi o unaprijed po tuženiku formuliranim ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno ugovaralo;

- da je čl. 502. c Zakona o parničnom postupku propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz čl. 502. a stav.

1. Zakona o parničnom postupku te da će u tom slučaju sud biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati što znači da citirane odredbe Zakona o parničnom postupku propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu štete mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502. a stav. 1. Zakona o parničnom postupku.

- da je nalazom financijskog vještaka Zlatka Cvitanovića utvrđeno da je radi promjene ugovorene kamatne stope u tužbom obuhvaćenom periodu tužitelj platio ukupno više kamata u iznosu od 2.023,34 Eur, dok je radi promjene tečaja CHF/kn u utuženom periodu platio ukupno 3.291,70 Eur više.

5.1. Na temelju navedenog činjeničnog supstrata, prvostupanjski sud je u toč. I. izreke utvrdio ništetnim ugovorne odredbe konkretnog između parničnih stranaka sklopljenog ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula CF/kn na dan plaćanja obveza, nalazeći da su navedene ugovorne odredbe nepoštene i ništetne sukladno odredbama čl.81. stav. 1. ZZP/03 i čl.87.stav.1. ZZP/03 prihvaćajući nalaz i mišljenje vještaka i dosudivši tužitelju s osnova ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli preplaćeni iznos kredita od 3.291,70 Eur sa zateznom kamatom na pojedine, mjesečno specificirane novčane iznose u periodu dospijeća pozivom na odredbe čl. 1111. i čl.1115. ZOO.

5.2. U odnosu na tzv. negativne tečajne razlike koje se odnose na vrijeme kada je tečaj CHF/kn bio niži od tečaja na dan isplate kredita, a koje su u nalazu i mišljenju sudskog vještaka utvrđene u iznosu od 287,53 Eur, prvostupanjski sud zaključuje da tužitelj s tog osnova nije ništa primio, dok tuženik (koji nije potrošač) temeljem citiranih odredbi ZP/03 i ZZP/07 o posljedicama ništetnosti te povrata stečenog bez osnove, nije ovlašten tražiti povrat tih iznosa obzirom na svoje svojstvo trgovca, a da pored toga nije ni istaknuo prigovor radi prebijanja niti protutužbu (pri tom se prvostupanjski sud poziva na istovjetno pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci broj Rev-549/2023-4 od 18. prosinca 2023.).

5.3. U odnosu na utužene preplaćene novčane iznose s osnova ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj ugovornoj kamati sukladno odlukama kreditora, prvostupanjski sud je zaključio da je ta tražbina u zastari pri čemu se pozvao na Objedinjeno pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-33/2022- 2 od 31. siječnja 2022. (a koje obuhvaća pravno stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo i u presudi broj Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. i njegovo pravno shvaćanje broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020.) prema kojemu – ako je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, pa je imajući u vidu da je presuda Trgovačkoga suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. (u pogledu utvrđenja vezana uz ugovornu odredbu o promjenjivoj redovnoj kamati) postala pravomoćna donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013. od 13. lipnja 2014., a u odnosu na utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli dana 14. lipnja 2018., a da je predmetna tužba podnesena 19. ožujka 2020. – da je petogodišnji zastarni rok u odnosu na tražbinu s osnova ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj redovnoj kamati istekao pa je tužbeni zahtjev u dijelu zatražene isplate iznosa od 2.023,34 Eur sa zateznom kamatom odbio.

5.4. Obijen je i tužbeni zahtjev u iznosu od 5.302,78 Eur za koji je iznos tužitelj povukao tužbu, a kojem se povlačenju tuženik usprotivio podneskom od 28. veljače 2024.

6.Iznesena činjenična utvrđenja kao i na njima zasnovano materijalno-pravno stajalište prvostupanjskog suda u cijelosti pravilnim i rezultatom zakonite ocjene provedenih dokaza, u smislu odredbe čl.8. Zakona o parničnom postupku (dalje: ZPP – „Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08 i 57/11 i 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19 koji svoju primjenu u predmetnom postupku nalazi osnovom odredbe čl.107.stav.1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a - dalje: ZID ZPP 80/22 uz izuzetke propisane odredbama čl.107.stav.2., 3., 4. i 5. ZID ZPP/22 te 114/22) prihvaća i ovaj sud te ista nisu dovedena u sumnju žalbenim navodima žalitelja.

7. U odnosu na žalbama isticani žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl.354.stav.2.toč.11. ZPP-a valja navesti da je ovaj sud, suprotno žalbenom stajalištu parničnih stranaka utvrdio da pobijana presuda ne sadrži nikakve nedostatke zbog kojih se navodno ne bi mogla ispitati njezina pravilnost i zakonitost, naprotiv – ista sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, izneseni razlozi su potpuno jasni i određeni i bez ikakvog proturječja, izreka presude je jasna i određena slijedom čega nije ostvarena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. stav. 2. toč. 11. ZPP-a na koju ukazuje tuženik, a niti i jedna druga bitna povreda iz čl. 354. stav. 2. toč. 2, 4, 8, 9, 13 i 14 ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. stav. 2 ZPP-a.

8. Na žalbu tuženika:

8.1. Tuženik se u žalbi poziva na pravno shvaćanje izraženo u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1277/2022 od 8. ožujka 2023. i smatra da je prvostupanjski sud trebao umanjiti tražbinu tužitelja s osnova ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF upravo za iznos od 287,53 Eur koji je rezultat nižeg tečaja CHF/kn u odnosu na tečaj koji je bio važeći na dan plasmana predmetnog kredita tužitelju. No pri tom fragmentarno tumači sadržaj i te – a i odluke broj Rev- 549/2023-4 od 18. prosinca 2023. jer je u pravilnoj interpretaciji pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske razvidno da je u postupcima kakav je predmetni, osnovna pretpostavka odlučivanja o osnovanosti ili neosnovanosti potraživanja tuženika na ime restitucije u vezi s negativnim tečajnim razlikama temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu u CHF - da na određeni način bude istaknut procesnopravni prigovor radi prebijanja iz čl. 333. ZPP ili materijalnopravni prigovor prijeboja (kompenzacija) iz čl. 195. i čl. 196. ZOO, odnosno da bude podnesena protutužba, a što je u konkretnom slučaju izostalo. U konkretnom slučaju tuženikov prigovor sveden je isključivo na osporavanje visine tražbine tužitelja u smislu da je tražio da se u tražbini tužitelja valorizira period tzv. negativnih tečajnih razlika.

8.2. Tome valja i nadodati da je predmet spora povrat uplata za koje se u smislu odredbe čl.1111. ZOO-a neosnovano obogatio tuženik kada je dio imovine tužitelja prešao u njegovu imovinu na temelju ugovorne odredbe koja je, jer uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja, ocijenjena ništetnom. S obzirom da nikakva imovina tuženika nije bez pravne osnove prešla u imovinu tužitelja to prilikom ocjene osnovanosti kondicijskog zahtjeva pravilno sud prvog stupnja nije uzeo u obzir tzv. negativne tečajne razlike. Tome valja nadodati i da je ništetnost ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF utvrđena jer stvara neravnotežu među pravima i obvezama ugovaratelja na štetu tužitelja i da je tuženik unošenjem upravo takvih odredbi u predmetni ugovor, a bez pregovaranja, ugrozio visoku razinu zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi koja se potrošačima jamči zakonom. Zahtjev tuženika da mu se na temelju takve odredbe, koju je sam unio u ugovor, vraćaju bilo kakve koristi koje je potrošač pritom imao u izravnoj su protivnosti sa svrhom i smislom takve zaštite i razlozima zbog kojih je predmetna ugovorna odredba utvrđena nepoštenom. Posljedice takve ugovorne odredbe koju je sam tuženik unio u sadržaj predmetnog ugovora stoga snosi sam tuženik pa i onda kad se te odredbe pozitivno odražavaju na potrošača jer potrošač u njihovu kreiranju nije sudjelovao i ne mogu mu se predbaciti. Osim toga, tuženik gubi iz vida i to da bi uračunavanje koje on predlaže imalo za posljedicu ugrožavanje restitucije potrošača koja je nužna posljedica ništetnosti nepoštene ugovorne odredbe jer deklaracija sama za sebe, bez potpunog obeštećenja, nema traženu kvalitetu zaštite koju ZZP/03 kao prisilni propis predviđa. Stoga je u tom dijelu žalba tuženika ocijenjena neosnovana pa je pobijana toč.II izreke prvostupanjske presude u odnosu na iznos od 287,53 Eur potvrđena, pozivom na odredbu čl.368.stav.1. ZPP-a.

9. Na žalbu tužitelja:

9.1. Tužitelj u žalbi osporava materijalno-pravno stajalište prvostupanjskog suda o nastupu zastare tražbine s osnova preplaćenih iznosa s osnova ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj stopi redovne kamate smatrajući da zastara počinje teći tek od utvrđenja ništetnosti. U odnosu na odbijajući dio tužbenog zahtjeva u odnosu na kojeg je prvostupanjski sud pošao od utvrđenja da je djelomično povučen (u iznosu od 5.302,78 Eur) tužitelj ističe da je nakon dodatnog očitovanja vještaka Zlatka Cvitanovića podneskom od 10.srpnja 2024. postavio tužbeni zahtjev na način da je s osnova preplate radi promjene valute tražio iznos od 3.291,7 Eur, a s osnova preplate radi promjene kamate iznos od 2.023,34 Eur pa smatra da je prvostupanjski sud odbio traženje koje je veće od samog tužbenog zahtjeva.

10. Odgovarajući na prednje žalbene navode valja tek kratko navesti da je pravilno prvostupanjski sud početak tijeka zastare odredio trenutkom pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. – koja je nastupila 13. lipnja 2014. (u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi) obzirom da se tužitelj u predmetnom sporu pozvao na pravne učinke te presude donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, pa kako je ništetnost dakle ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača.

11. U odnosu na povučeni dio tužbe valja navesti da je inicijalna tužba podnesena radi isplate iznosa od 10.617,82 Eur (tada 80.000,00 kn), da je tužitelj podneskom od 25. siječnja 2024. povukao tužbu za iznos od 5.590,31 Eur zahtijevajući isplatu iznosa od 5.027,51 Eur, čemu se tuženik podneskom od 28. veljače 2024. usprotivio, slijedom čega je prvostupanjski sud odbio tužbu za iznos od 5.302,78 Eur iako je istu u pravilnom matematičkom izračunu trebao odbiti za iznos 5.590,31 Eur (imajući u vidu vrijednost povučenog dijela tužbe u iznosu od 5.590,31 Eur).

11.1. No obzirom da sud sukladno odredbi čl.374.ZPP-a ne može preinačiti presudu na štetu stranke koja se žalila ako je samo ona podnijela žalbu a imajući u vidu da protiv toč.IV izreke tuženik nije izjavio žalbu, to ovaj sud u opisani dio izreke nije ovlašten intervenirati. Stoga je žalbu tužitelja protiv toč.IV izreke valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi istu pozivom na odredbu čl.368.stav.1. ZPP-a.

12. U odnosu na odluku o troškovima postupka, koju žalbama osporavaju oba žalitelja, valja navesti da je prvostupanjski sud po utvrđenju uspjeha tužitelja (u smislu odredbe čl.154.stav.2. ZPP-a) u opsegu od 31% istome dosudio zatražene troškove u cijelosti, smatrajući da bi odmjeravanje troškova prema uspjehu u sporu narušilo pravičnu ravnotežu između interesa stranaka jer bi donesena odluka o trošku bila prekomjeran teret za tužitelja (potrošača) koji nije dao povoda za parnicu, a i da bi time ista predstavljala ograničenje koje umanjuje samu bit tužiteljevog prava na pristup sudu te bi moglo odvratiti potrošača od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor nepoštenosti ugovornih odredaba (tako odluka Vrhovnog suda RH br. Rev-1014/18. od 20. listopada 2021., Odluka suda EU C-224/19. i C-259/19., odluka Ustavnog suda RH broj U-III-4029/13. od 19. prosinca 2017.).

12.1. No žalba tuženika osnovano osporava takav pristup prvostupanjskog suda jer i po ocjeni ovoga suda, u situaciji kada je opseg konačnog uspjeha tužitelja u provedenom sporu posljedica djelomičnog povlačenja tužbe i odbijanja dijela tužbenog zahtjeva, tužitelju može pripadati trošak samo srazmjerno njegovom uspjehu u provedenom sporu, utvrđenom sukladno odredbi čl.154.stav.2. ZPP-a. Stoga, prihvaćajući po prvostupanjskom sudu pravilno određene troškove tužitelja u iznosu od 1.663,82 Eur valjalo mu je srazmjerno uspjehu iskazivom u opsegu od 31% dosuditi iznos od 515,78 Eur sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude te u tom dijelu odbiti žalbu tuženika i potvrditi odluku o troškovima, dok ju je u preostalom dijelu valjalo preinačiti i odbiti tužitelja sa zahtjevom za naknadu troškova postupka u iznosu od 1.148,04 Eur – sve pozivom na odredbe čl.380.toč.2. i 3. ZPP-a.

13. Parničnim strankama nisu dosuđeni troškovi žalbenog postupka obzirom da tužitelj sa žalbom nije uspio ni u kojem dijelu, dok je žalbeni uspjeh tuženika minoran.

14. Konačno, u žalbama nepobijanim dijelovima – sadržanim u toč.I, toč. II (za iznos od 3.004,17 Eur) i u toč. III izreke, navedena prvostupanjska presuda nije bila predmetom žalbenog ispitivanja.

U Varaždinu 11. prosinca 224.

Predsjednica vijeća

Tanja Novak-Premec