Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Gž-1511/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Tanje Novak – Premec kao predsjednice vijeća te Dijane Hofer kao sutkinje izvjestiteljice i Ivane Čačić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja CČ (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], zastupanog po punomoćnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Josipa Jankovića i Mate Burazina iz Karlovca protiv tuženika Erste & Steiermärkische Bank d.d. (OIB:23057039320), Jadranski trg 3a, Rijeka, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, povodom žalbe tuženika izjavljene protiv presude Općinskog suda u Karlovcu broj P-521/2022-23 od 25. listopada 2024., u sjednici vijeća održanoj 11. prosinca 2024.,

p r e s u d i o  j e

I/Žalba tuženika odbija se kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Karlovcu broj P-521/2022-23 od 25. listopada 2024.

II/Odbija se tuženik sa zatraženim troškom žalbenog postupka kao neosnovanim.

Obrazloženje

1.Pobijanom presudom naloženo je tuženiku da tužitelju (s osnova ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli) isplati preplaćeni novčani iznos od 3.910,10 Eur sa zateznom kamatom tekućom na pojedine, u toj točki izreke mjesečno specificirane novčane iznose od tamo navedenog dospijeća (koji obuhvaća period od 16.6.2005. do posljednjeg mjesečnog dospijeća određenog sa 3.5.2011.) te je istodobno obvezan naknaditi tužitelju trošak postupka u iznosu od 2.496,63 Eur sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

2. Pravovremenom žalbom tuženik pobija navedenu presudu, iz svih zakonskih žalbenih razloga propisanih odredbom čl.353.stav.1.toč.1. do 3. Zakona o parničnom postupku (dalje: ZPP – „Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08 i 57/11 i 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 pri čemu se ZID ZPP objavljeni u „Narodnim novinama“ 70/19 i 80/22 primjenjuju u dijelu propisanom odredbama čl.117.stav.2. i 3. ZID ZPP/19 i čl. 107.stav.2., 3., 4. i 5. ZID ZPP/80/22) s prijedlogom da je preinači, podredno ukine i predmet vrati istom sudu prvog stupnja na ponovno suđenje (unatoč zabrani dvostrukog ukidanja sadržanoj u odredbi čl.366.a stav.1. ZPP-a).

3.Na žalbu nije odgovoreno.

4.Žalba tuženika nije osnovana.

5.Naime, polazeći od činjeničnog supstrata predmetne tužbe iz kojeg proizlazi da tužitelj utužuje novčane iznose koje je preplatio tuženiku s osnova ništetnih ugovornih odredbi sklopljenog ugovora o kreditu i to ugovornih odredbi kojima je ugovorena promjenjiva stopa ugovorene kamate prema odlukama kreditora i valutna klauzula u CHF, prvostupanjski sud, obrazlažući zauzeto materijalno-pravno stajalište, polazi od nesporne činjenice da su parnične stranke 9. svibnja 2005. sklopile potrošački Ugovor o kreditu kojim je tuženik kao kreditor odobrio tužitelju kao korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 23.056,00 CHF, s rokom otplate od 12 godina (144 mjeseci), u mjesečnim anuitetima od po 249,44 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan odobrenja računa i da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je u trenutku sklapanja ugovora iznosila 7,99 % - pa je dokazni postupak koncentrirao na raspravljanje po tuženiku istaknutog prigovora zastare i prigovora da na predmetni spor nisu primjenjiva utvrđenja iz sudskih presuda donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača vođenih kod Trgovačkog suda u Zagrebu na koja se pozvao tužitelj.

5.1.Pri tom prvostupanjski sud svoje uvodno u ovom obrazloženju izneseno materijalno-pravno stajalište obrazlaže slijedećim, u dokaznom postupku utvrđenim činjenicama:

-da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. utvrđeno da su odredbe koje se odnose na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu sastavni dio standardnih ugovora o kreditu unaprijed sastavljenih od banaka o kojima se s potrošačem nije pojedinačno pregovaralo, niti je potrošač imao utjecaj na njihov sadržaj te da je tim odredbama suprotno načelu savjesnosti i poštenja potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora i da je to uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača s jedne strane u odnosu na banku – trgovca kao drugu ugovornu stranu protivno načelima obveznog prava, radi čega su te odredbe nepoštene i primjenom čl. 87. stav. 1. Zakona o zaštiti potrošača (dalje: ZZP/03 – „Narodne novine“ broj 96/03) koji je mjerodavan obzirom na trenutak zasnivanja predmetnog kreditnog, obvezno-pravnog odnosa - ništetne;

-da je u odnosu na ništetnost ugovorne odredbe kojom je regulirana otplata kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti na dan plaćanja, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu od 4. srpnja 2013. (koja je potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018.) utvrđeno da su banke (pa i tuženik) u određeno navedenim razdobljima (koja obuhvaćaju i vrijeme sklapanja konkretnog ugovora između parničnih stranaka) povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, čime da je tuženik postupao suprotno odredbama (čl.81., čl.82. i čl.90.) tada važećeg ZZP/03 u razdoblju od 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama čl. 96. i čl.97. tada važećeg ZZP/07 („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09), a i odredbama Zakona o obveznim odnosima;

-da je noveliranom odredbom čl. 502c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava u kojem slučaju će sud biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj se osoba na njih poziva;

-da je pokretanjem parničnog postupka pred Trgovačkim sudom u Zagrebu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pod brojem P-1401/12 od 4.7.2013. prekinuta zastara u smislu odredbe čl. 241. ZOO (o čemu da je istovjetno stajalište izrazio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018.) te da je pravomoćnošću presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/13 od 13.6.2014. (u odnosu na tražbine proizašle iz preplate osnovnom ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj ugovornoj kamati) i presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na tražbine proizašle iz preplate osnovnom ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli) zastara počela teći ispočetka, slijedom čega, imajući u vidu da je predmetna tužba podnesena 7.6.2019. nije protekao zastarni rok od 5 godina;

-da je tuženik tijekom postupka odustao od dokaznih prijedloga za saslušanjem svjedokinja JČ i ŽČ, predloženih upravo na okolnost da su predmetne ugovorne odredbe na čijoj ništetnosti tužitelj pledira predmetnom tužbom bile jasne i razumljive te da su tužitelju tijekom pregovaranja o ponudi kredita obrazložene posljedice i rizici vezane uz te odredbe;

-da je nalazom financijskog vještaka D&S d.o.o. [adresa] utvrđeno da je tužitelj zbog promjene kamatnih stopa (u odnosu na početno ugovorenu) i uslijed promjene tečaja CHF/kn u odnosu na tečaj u času plasmana kredita preplatio iznos od iznos od 3.910,10 Eur;

5.2.Prvostupanjski sud je dopustio preinaku tužbe sadržane u podnesku tužitelja od 20. svibnja 2021. nakon provedenog financijskog vještačenja, nalazeći je svrsishodnom za konačno rješenje odnosa među strankama imajući u vidu odredbu čl.190.stav.2. ZPP-a koja propisuje da tužitelj može iznimno preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. Uz to prvostupanjski sud, pozivajući se na čl.6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (dalje: Konvencija - “Narodne novine - Međunarodni ugovori” broj 18/97, 6/99 - pročišćeni tekst, 8/99 - ispr., 14/02 i 1/06) smatra da bi nedopuštanje preinake predstavljalo ograničenje tužiteljevog prava na pristup sudu zajamčeno citiranom odredbom Konvencije, a i da je u svakom pojedinom slučaju potrebno primjenom testa razmjernosti ispitati da li je takvim ograničenjem narušena sama bit toga prava, dakle da li dolazi do povrede prava na pristup sudu. Nastavno tome zaključuje, da u situaciji kakva je predmetna - kada tužitelj u vrijeme podnošenja tužbe ne raspolaže svim odlučnim činjenicama potrebnim za postavljanje konačnog tužbenog zahtjeva, već je u pravilu potrebno provesti knjigovodstveno-financijsko vještačenje i tek je tada moguće saznati sve odlučne činjenice vezano za visinu potraživanja - da nedopuštanje preinake tužbe koja je uslijedila odmah nakon provedenog vještačenja nije razmjerno legitimnom cilju iz odredbe čl. 190. stav. 1. ZPP-a i rezultiralo bi povredom prava na pristup sudu.

5.3. Prosuđujući iznesena činjenična utvrđenja prvostupanjski sud zaključuje da su pravni učinci presuda iz kolektivnog spora primjenjivi na predmetni obvezno-pravni odnos parničnih stranaka, da tuženik nije dokazao suprotno, slijedom čega da su i predmetne ugovorne odredbe nepoštene i ništetne u smislu odredbi čl.81. stav. 1. ZZP/03 i čl.87.stav.1. ZZP/03 pa je, prihvaćajući nalaz i mišljenje vještaka tužitelju dosudio s osnova tih ništetnih ugovornih odredbi preplaćeni novčani iznos u visini od 3.910,10 Eur pozivom na odredbu čl.210. Zakona o obveznim odnosima (dalje:

ZOO/91 – „Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01) – u periodu do 31.12.2005., a nastavno – pozivom na odredbu čl.1111. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO/05 – „Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 25/13 78/15 i 29/18) sa zateznom kamatom na pojedine, mjesečno specificirane novčane iznose od dana svake pojedinačne preplate do isplate, a u smislu odredbe 214.ZOO/91 odnosno čl.1115. ZOO/05.

6.Pobijajući prvostupanjsku odluku zbog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl.354.stav.2.toč.11. ZPP-a tuženik navodi da je obrazloženje pobijane presude u dijelu koji se odnosi na stajalište prvostupanjskog suda o nepoštenoj ugovornoj odredbi vezanoj uz valutnu klauzulu i promjenjivu ugovornu kamatu manjkavo, nedostatno i promašeno jer je pozivanjem prvostupanjskog suda na utvrđenja iz ranije citiranih presuda proizašlih iz spora radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pogrešno primijenjeno materijalno pravo obzirom da je bilo potrebno provesti kontradiktorni postupak tijekom kojeg bi se utvrdilo da li je tužitelj bio odgovarajuće upoznat u pogledu sadržaja, značaja i posljedica predmetnih ugovornih odredbi uz koje je vezana glavnica kredita i način promjene ugovorene kamate u koju svrhu da je tuženik i predložio, a prvostupanjski sud neosnovano odbio dokazne prijedloge radi saslušanja svjedokinja.

6.1. Razmatrajući pobijanu presudu i stanje prvostupanjskog predmeta u odnosu na žalbom isticanu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl.354.stav.2.toč.11. ZPP-a valja navesti da je ovaj sud, suprotno žalbenom stajalištu tuženika utvrdio da pobijana presuda ne sadrži nikakve nedostatke zbog kojih se navodno ne bi mogla ispitati njezina pravilnost i zakonitost, naprotiv – ista sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, izneseni razlozi su potpuno jasni i određeni i bez ikakvog proturječja slijedom čega nije ostvarena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. stav. 2. toč. 11. ZPP-a na koju ukazuje, a niti i jedna druga bitna povreda iz čl. 354. stav. 2. toč. 2, 4, 8, 9, 13 i 14 ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. stav. 2 ZPP-a.

6.2. Nadalje, polazeći od činjenice da je predmet dokazivanja u kolektivnom sporu bilo utvrđivanje razumljivosti osporenih ugovornih odredaba iz aspekta prosječnog potrošača polazeći od obavijesti koje su banke dale potrošačima kroz opće tržišne komunikacije (javne izjave, oglasi i promidžbene poruke banaka), a ne utvrđivanja okolnosti obaviještenosti potrošača u predugovornoj fazi sklapanja pojedinačnih ugovora o kreditu i da su banke u pojedinačnim potrošačkim sporovima ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora – a da tuženik u konkretnom slučaju takvu obaviještenost tužitelja kao potrošača nije dokazao, to više što je odustao od dokaznih prijedloga radi saslušanja svjedokinja JČ i ŽČ upravo na okolnosti da je tužitelja informirao o svim potrebnim okolnostima vezanih uz sklapanje predmetnog ugovora, to su suprotni žalbeni navodi tuženika bez uporišta u sadržaju provedenog dokaznog postupka i njegovim procesnim dispozicijama poduzetim tijekom trajanja istog.

6.3.Stoga je upravo ranije iznesenim utvrđenjima proizašlim iz presuda donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača vezan sud i u predmetnoj parnici, jer se tužitelj na njih i pozvao u smislu ranije citirane odredbe čl. 502.c ZPP-a, a tuženik nije dokazao da su uvjeti i okolnosti konkretnog, pojedinačnog pregovaranja bile drugačije. Pravilno je prvostupanjski sud stoga primijenio i materijalno pravo na pravilno utvrđenu činjenicu da je riječ o nepoštenim ugovornim odredbama ocijenivši iste nepoštenima i ništetnima.

7. U odnosu na žalbom ponovljeni prigovor zastare valja tek kratko navesti da je (i) Vrhovni sud Republike Hrvatske u Objedinjenom pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. (a koje obuhvaća pravno stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u presudi broj Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. i njegovo pravno shvaćanje broj Su- IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020.) naveo da – ako je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, pa je imajući u vidu da je presuda Trgovačkoga suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. (u pogledu utvrđenja vezana uz ugovornu odredbu o promjenjivoj redovnoj kamati) postala pravomoćna donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013. od 13. lipnja 2014., a u odnosu na utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli donošenjem presude broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. te da je predmetna tužba podnesena 7. lipnja 2019. – evidentno da petogodišnji zastarni rok nije protekao. Prednjem valja nadodati i da je Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske na svojoj sjednici održanoj dana 27. svibnja 2024. broj Su-IV-123/2024-5 izrazio pravno shvaćanje prema kojemu u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP) – da se zastara prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.

8.Žalba je neosnovana i u dijelu kojom osporava ovlaštenje na ispitivanje nepoštenosti predmetne ugovorne odredbe. Naime, polazeći od pravilnog utvrđenja prvostupanjskog suda da se radi o standardnom ugovoru o kreditu u kojemu je (i predmetna) odredba o valutnoj klauzuli unesena u unaprijed napisanom i tipskom ugovoru, da banka nije tužitelja upozorila na ekonomske posljedice i rizike koji proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule CHF zbog čega da je i sporna ugovorna odredba kojom je glavnica kredita vezana uz valutu CHF podložna testu nepoštenosti jer nije bila razumljiva niti je tužitelj upozoren na posljedice ugovaranja valutne klauzule CHF te da je ista u konačnici uzrokovala i znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja obzirom na nemogućnost promjene ugovorene valute ili druge mogućnosti zaštite od rizika kao i snažnog jačanja valute CHF posve je jasno da predmetna ugovorna odredba nije bila razumljiva u opisanom smislu i svojim mogućim značajnim posljedicama, slijedom čega je evidentno da je podložna testu nepoštenosti.

9.Pravilno je prvostupanjski sud obvezao tuženika primjenom odredbe čl. 214. ZOO/91 odnosno čl. 1115. ZOO/05 na isplatu stečenog na temelju ništetne odredbe uz zateznu kamatu od dana kada je primilo osporene uplate, utvrdivši tuženika nepoštenim stjecateljem jer je utuženi iznos primio temeljem nepoštenih odredbi koje je u svoju korist unio u Ugovor o kreditu čime je isključio mogućnost pregovaranja o istima.

10. Suprotno žalbi i odluka o troškovima donesena je pravilnom primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23) koja svoju primjenu nalazi osnovom Tbr. 52/3 iste. Osnovano je tužitelju dosuđena i nagrada za pristup ročištu radi objave presude obzirom da se radi o trošku koji jest potreban obzirom da izostanak s istog uzrokuje po stranku daljnje posljedice (u smislu odredbe čl.335.stav.7, 9., 10. ZPP). Pravilno je prvostupanjski sud obvezao tuženika na naknadu tužitelju sudske pristojbe na presudu koja je plaćena 27. lipnja 2022. (na raniju, ukinutu prvostupanjsku presudu) dok je Zakon o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama (dalje: ZID ZSP – „Narodne novine“ broj 51/23) čijim je čl.6. izmijenjena ranija odredba čl. 11. u toč.20. ZSP na način da su i tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa oslobođeni od plaćanja pristojbenih obveza, stupio na snagu (tek) 20. svibnja 2023.

11. Obzirom da iznesenim žalbenim navodima nije dovedena u sumnju zakonitost i pravilnost pobijane presude, valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i pozivom na odredbu čl.368.stav.1. ZPP-a potvrditi prvostupanjsku presudu u cijelosti.

11.1. Imajući u vidu da tuženik nije uspio sa žalbom, nije mu dosuđen niti trošak žalbenog postupka.

U Varaždinu, 11. prosinca 2024.

Predsjednica vijeća

Tanja Novak-Premec