+

Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Gž-1387/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinje Dijane Hofer predsjednice vijeća, Tanje Novak-Premec sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Ivane Čačić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ZD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Tomislav Mučnjak, odvjetnik iz Zagreba protiv tuženice JD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika UD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], oboje zastupani po punomoćniku Davorinu Bukovcu, odvjetniku u Zagrebu, radi isplate, odlučujući povodom žalbe oboje tuženika izjavljene protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 26. rujna 2024. poslovni broj: P- 5981/2022-19, u sjednici vijeća održanoj 11. prosinca 2024.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika JD i UD te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P-5981/2022-19 od 26. rujna 2024. u točki I. i III. izreke.

II. Odbija se zahtjev tuženika JD i UD za naknadu troškova sastava žalbe.

III. Odbija se tužitelj sa zahtjevom za naknadu troškova odgovora na žalbu.

IV. U nepobijanoj točki II. izreke prvostupanjska presuda ostaje neizmijenjena.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom u točki I. naloženo je tuženoj JD i tuženiku UD da tužitelju ZD solidarno isplate iznos od 3.900,00 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi pobliže određenoj u toj točki izreke od 19. prosinca 2019. do isplate. Pod točkom II. izreke odbijen je tužitelj sa zahtjevom za isplatu zakonske zatezne kamate za razdoblje od 24. kolovoza 2022. do 18. prosinca 2022. Pod točkom III. izreke naloženo je tuženicima da tužitelju solidarno namire troškove parničnog postupka u iznosu od 1.149,44 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 26. rujna 2024. do isplate.

2. Prvostupanjsku presudu žalbom pobijaju oba tuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povrede odredaba parničnog postupka, dakle iz svih žalbenih razloga propisanih člankom 353. stavkom 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08 - ispravak, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje u tekstu: ZPP). Predlažu preinačiti prvostupanjsku presudu i odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu parničnog troška tuženicima prema troškovniku u spisu uvećan za trošak žalbe, a podredno istu ukinuti i predmet vratiti na ponovni postupak.

3. U odgovoru na žalbu tužitelj osporava osnovanost žalbenih navoda te predlaže žalbu odbiti kao neosnovanu.

4. Žalba je neosnovana.

5. Predmet postupka zahtjev je tužitelja da mu tuženici solidarno isplate s osnove danih pozajmica ukupni iznos od 4.036,28 EUR zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 24. kolovoza 2022. do isplate.

6. Polazeći od činjeničnih navoda tužbe prema kojima je tužitelj tuženicima davao pozajmice u obliku gotovog novca isplatom na ruke, kupnjom određenih proizvoda putem svoje kreditne kartice i plaćanjem računa i drugih njihovih različitih potreba pod uvjetom da mu isti vrate kad se osamostale odnosno kad tuženik UD pronađe posao, i to u vremenu od kad je tužena JD u rujnu 2021. stupila u kontakt sa njegovom suprugom i svojom bakom ŠD i tužiteljem i nakon što su se tuženica i tuženik sa svoje dvoje novorođene djece - blizanke uselili u stan koji su im ustupili na korištenje u istoj stambenoj zgradi koji je potom baka tuženice i darovala tuženici JD u studenom 2021. pa do vremena kada su se tuženici iselili iz darovanog stana tijekom 2022., te navoda odgovora na tužbu oba tuženika u kojem osporavaju navode iz tužbe te se protive tužbenom zahtjevu u cijelosti, prvostupanjski sud ocjenom provedenih dokaza čitanjem dokumentacije dostavljene uz tužbu, potvrde Ministarstva financija, Porezne uprave o visini prihoda tuženice i tuženika u razdoblju od rujna 2021. do studenog 2022. te saslušanjem tužitelja utvrđuje slijedeće činjenice:

- da je supruga tužitelja ŠD tuženici JD darovala stan u [adresa] čemu su sklopile ugovor o darovanju 24. studenog 2021. u kojem stoji da se tuženica u vrijeme sklapanja tog ugovora nalazi u posjedu stana što koindicira sa vremenom koje tužitelj ističe kao početak razdoblja u kojem je počeo pozajmljivati novac tuženicima jer nisu imali vlastitih prihoda

- da tuženici u tom razdoblju od rujna 2021. do studenog 2022. nisu ostvarili dohotke ni po kojoj osnovi što ukazuje na uvjerljivost navoda tužitelja da im je bila potrebna financijska pomoć za kupnju stvari i plaćanje troškova kao i svakodnevna pomoć u hrani koju su im tužitelj i njegova supruga davali besplatno na način da su se kod njih hranili

- da je iz dostavljene WhatsApp prepiske tužitelja i tuženika UD koja se odvijala 18. kolovoza 2022., 19. kolovoza 2022. i 23. kolovoza 2022. razvidno da je tužitelj pozvao tužene na vraćanje duga, a da je tuženik odgovorio da će tužitelj dobiti novce čim se proda kuća

- da je tužitelj 18. listopada 2022. tuženicu pismenim putem pozvao na vraćanje duga navodeći da isti iznosi 3.900,00 EUR te na plaćanje struje

- da su tuženici platili struju no nisu vratili dug i

da su tuženici u ovom postupku bili pasivni.

6.1. Imajući u vidu naprijed utvrđene činjenice, a polazeći od članka 499. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 - dalje u tekstu: ZOO) koji definira ugovor o zajmu kao ugovor kojim se obvezuje zajmodavac predati zajmoprimcu određeni iznos novca ili određenu količinu drugih zanimljivih stvari, a zajmoprimac se obvezuje vratiti mu poslije stanovitog vremena isti iznos novca odnosno istu količinu stvari iste vrste i kakvoće za koji ugovor nije propisana posebna forma, prvostupanjski sud zaključuje da su tužitelj kao zajmodavatelj i tuženici kao zajmoprimci sklopili ugovor o zajmu kada su dogovorili da će im tužitelj davati novac na ruke te kupovati potrebne stvari o čemu će voditi evidenciju, a da će mu tuženici navedene pozajmice vratiti kada se za to ostvare uvjeti. Nastavno, rukovodeći se člankom 504. ZOO kojim je propisano da ako ugovaratelji nisu ugovorili rok za vraćanje zajma niti se on može odrediti iz okolnosti zajma zajmoprimac je dužan vratiti zajam nakon isteka primjerenog roka koji ne može biti kraći od dva mjeseca računajući od zajmodavčevog zahtjeva, prvostupanjski sud iz prepiske tužitelja i tuženika UD utvrđuje da je tužitelj prvi put pozvao tužene na vraćanje zajma 23. kolovoza 2022. na koje mu je traženje taj tuženik odgovorio potvrdno tražeći od tužitelja da točno specificira iznos duga te navodeći da će mu isti vratiti čim proda kuću u [adresa] dok iz tužiteljevog dopisa tuženoj od 18. listopada 2022. proizlazi da je kuća u [adresa] prodana te da dug na vraćanje kojeg se pozivaju tuženi iznosi 3.900,00 EUR, pa kako primjereni rok za vraćanje zajma ne može biti kraći od dva mjeseca, tražbinu s osnova danih pozajmica utvrđuje dospjelom sa 19. prosincem 2022.

6.2. Posljedično utvrđenom činjeničnom stanju i pozivom na citirane zakonske odredbe sud prvog stupnja uz iznos pozajmice od 3.900,00 EUR koliko to proizlazi iz priložene specifikacije (razliku do utuženog iznosa od 137,81 EUR pripisuje omašci u računanju) tužene obvezuje i na isplatu zatezne kamate primjenom članka 29. stavka 2. ZOO od 19. prosinca 2022. do isplate

7. U žalbi tuženici osporavaju činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda tvrdeći da nije razvidno na temelju čega je sud utvrdio osnovu i visinu tužbenog zahtjeva. Osporavaju da bi sa tužiteljem bili o odnosu zajmodavca i zajmoprimca jer ne postoji ugovor ili druga isprava iz koje bi se to dalo zaključiti. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva osporavaju "popis" tužitelja priloženog uz tužbu kao dokaz visine pozajmice jer za neke troškove uopće ne dostavlja dokaz o kojim se troškovima radi niti da su učinjeni u korist tuženih, a niti da su to tuženici zahtijevali ili se obvezali vratiti te iznose. Čine nespornim da je tužitelj bračni drug bake tuženice JD te da su roditelj dvoje mldb. djece pa smatraju da je sasvim životno i logično, budući da je bio u mogućnosti, tužitelj kupio na poklon za djecu određene stvari, kao što su možda krevetići ili madraci za dječje krevetiće ili druge sitnije poklone dok neživotnim i nelogičnim smatraju da bi tužitelj svakodnevno, neovisno o kakvim se troškovima radilo pa čak i onih koji nisu nužni i egzistencijalno potrebni kao što je slavlje rođendana tuženika, kupnja odjeće za oba tuženika, trošak božićnih ukrasa i sl., pozajmljivao tuženicima tijekom dužeg vremenskog razdoblja bez da je potpisao i jedan dokument kojim bi se moglo tvrditi da se radi o zajmu. Nadalje iznose nelogičnosti koje nalaze u pozajmljivanju novca i nakon što su u vlasništvo stekli stan u kojem su živjeli i nekretninu u [adresa], ujedno tvrdeći da je svako eventualno davanje odnosno kupnja određenih stvari, ako su i bile učinjene od strane tužitelja, iako osporavaju da bi iste bile u obujmu i visini, kako to navodi tužitelj, bilo svojevoljno i dobrovoljno izvršeno kao dar i poklon, a ne kao pozajmica, a što je razvidno iz poruke tužitelja u kojoj navodi iznos od 25.000,00 kn kao iznos za razne stvari sa kojima je pomagao, a ne pozajmio. Ukazuju da je između stranaka došlo do obiteljskih razmirica i neslaganja zbog kojih su se odselili iz zajedničke zgrade i u konačnici prodali stan u kojem su živjeli pa da je logično da se tužitelj možda našao povrijeđenim ili uvrijeđenim nekim njihovim postupcima što ne daje osnovanost tužbenom zahtjevu. U odnosu na poruku tuženika UD u kojoj navodi da će izvršiti povrat takvih poklona ili novčanog iznosa tvrde da time tuženik nije priznao nikakvo dugovanje ili zajam, a posebice ne u iznosu i po stavkama kako su navedene u tužbi već da bi se opet eventualno radilo o dobrovoljnom i svojevoljnom aktu tog tuženika da se na određeni način oduži za određena dobrovoljna pomaganja od strane tužitelja, dakle da se ne može govoriti o ikakvom ugovornom ili obveznom odnosu već su sva davanja bila izvršena kao čin pomaganja, a i eventualna vraćanja kao moralni čin zahvale, a ne obveze ili prisile. Konačno navodi da čak i da se izjava tuženika može smatrati priznanjem duga, da se ta izjava nikako ne može odnositi i na tuženicu.

8. Člankom 365. stavkom 1. ZPP propisano je da drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u onom dijelu u kojemu se pobija žalbom; a ako se iz žalbe ne vidi u kojem se dijelu presuda pobija, drugostupanjski sud uzet će da se presuda pobija u dijelu u kojemu stranka nije uspjela u sporu. Kako tuženici žalbom pobijaju samo točku I. i II. izreke, to je u točki IV. izreke ove odluke utvrđeno da je točka III. izreke prvostupanjske presude nepobijana.

9. Prema članku 365. stavku 2. ZPP drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga određenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ovoga Zakona i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

9.1. Tuženici u žalbi uvodno iznose da prvostupanjsku presudu pobijaju i zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, ali istu ne određuju po zakonskom određenju, a niti sadržajem žalbe upućuju na bilo koju bitnu povredu odredaba parničnog postupka. Stoga su prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu i postupak koji je prethodio donošenju iste ispitani primjenom članka 365. stavka 2. ZPP te je utvrđeno da donošenjem pobijane presude nije počinjena ni jedna bitna povreda odredaba parničnog postupka na koje se u žalbenom postupku pazi po službenoj dužnosti.

10. Činjenična utvrđenja i na njima zasnovano materijalnopravno stajalište na kojima prvostupanjski sud temelji odluku o osnovanosti tužbenog zahtjeva ovaj sud prihvaća pravilnim te ista nisu dovedena u sumnju žalbenim navodima tuženika.

11. Zakonom o parničnom postupku se uređuju pravila postupka na temelju kojih sud raspravlja i odlučuje u sporovima o osnovnim pravima i obvezama čovjeka i građanina, o osobnim i obiteljskim odnosima građana te u radnim, trgovačkim, imovinskim i drugim građanskopravnim sporovima, ako zakonom nije za neke od tih sporova određeno da o njima sud rješava po pravilima kojega drugog postupka (članak 1. ZZP).

12. Parnični postupak pokreće tužitelj tvrdeći da su povrijeđena neka njegova građanska prava tražeći adekvatnu zaštitu, protiv tuženika za kojeg tvrdi da je svojim držanjem povrijedio njegova građanska prava. Zadatak suda u parničnom postupku je da raspravi sva činjenična i pravna pitanja i nakon ocjene rezultata raspravljanja donese odluku o osnovanosti tužiteljeve tvrdnje da mu pripada pravo na određenu pravnu zaštitu i da mu u pozitivnom slučaju tu zaštitu i pruži.

13. Člankom 7. ZPP i člankom 219. ZPP razrađeno je raspravno načelo parničnog postupka kod prikupljanja činjenica i predlaganja dokaza, pa su tako prema stavku 1. članka 7. stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, dok je prema stavku 1. članka 219. ZPP svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika. Sud je ovlašten utvrditi činjenice koje stranke nisu iznijele i izvesti dokaze koje stranke nisu predložile samo ako posumnja da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (članak 3. stavak 3.), ako zakonom nije drugačije određeno (članak 7. stavak 2. ZPP) te sud ne može svoju odluku utemeljiti na činjenicama i dokazima o kojima strankama nije dana mogućnost da se izjasne (članak 7. stavak 3. ZPP).

14. Iz naprijed citiranih zakonskih odredbi proizlazi da u građanskom parničnom postupku prevladava akvizicijsko načelo prema kojem inicijativa za prikupljanje procesnog materijala na temelju kojeg sud donosi odluku o tužbenom zahtjevu pripada strankama što ujedno znači da sud u pravilu smije utvrđivati samo one činjenice koje su stranke iznijele. Procesni materijal na temelju kojeg sud donosi odluku o tužbenom zahtjevu predstavljaju činjenice, pravna pravila, dokazna sredstva i pravila iskustva. Također u građanskom parničnom postupku prevladava načelo dispozicije (načelo slobodne inicijative stranaka ili načelo stranačke autonomije) prema kojem se inicijativa za pokretanje parnice, njeno održavanje, razvoj procesnih stadija, raspolaganje predmetom spora i prestanak parnice nalazi u rukama stranaka.

15. Promatrajući stanje spisa predmeta u pravcu naprijed iznesenih načela parničnog postupka u odnosu na dispozicije tuženika utvrđeno je da su u kratkom odgovoru na tužbu jedino naveli da osporavaju da bi pozajmljivali bilo kakve iznose od tužitelja odnosno da bi se radilo o pozajmicama te su u dokaz takvih tvrdnji predložili svoje saslušanje kao i dokaz saslušanjem drugih svjedoka „po potrebi“. Ujedno su naveli da će zbog opsežnosti dokumentacije i činjeničnog stanja u daljnjem tijeku postupka dostaviti i predložiti dokazne prijedloge na temelju kojih proizlazi neosnovanost tužbenog zahtjeva u cijelosti. U podnesku nazvanom „odgovor na tužbu“ dostavljenom sudu 20. prosinca 2023. punomoćnik tuženika navodi da radi iznenadnih obveza nije u mogućnosti pristupiti na današnje ročište te isto predlaže održati u njegovoj odsutnosti. Ujedno navodi i da ostaje kod svih navoda iz odgovora na tužbu te predlaže odgodu pripremnog ročišta radi pokušaja mirnog rješenja spora ili da sud sukladno odredbama ZZP-a uputi stranke u mirenje. Pripremno ročište određeno za dan 20. prosinca 2023. je održano te je na istom zaključen prethodni postupka i određeno koji će se dokazi provesti pa tako dokaz i saslušanjem stranaka na ročištu određenom za dan 7. svibnja 2024. Podneskom tuženika od 2. svibnja 2024. zatražena je odgoda ročišta jer punomoćnik I i II tuženika ima na isti dan i u isto vrijeme već zakazano ročište u drugom predmetu. Prvostupanjski sud je, imajući u vidu da se tužitelj složio s prijedlogom tuženika za odgodu, odgodio ročište određeno za dan 7. svibnja 2024. i isto zakazao za dan 10. srpnja 2024. Na ročište održano 10. srpnja 2024. tuženici nisu pristupili, a zamjenica njihovog punomoćnika je navela da punomoćnik nije uspio s njima kontaktirati, pa je prvostupanjski sud ponovno odgodio ročište radi provođenje dokaza njihovim saslušanjem za dan 3. rujna 2024. na koje ponovno nisu pristupili tuženici, a niti njihov punomoćnik koji je neposredno prije zakazanog vremena početka ročišta dostavio podnesak u kojem navodi da nije u mogućnosti pristupiti ročištu zbog iznenadnih poslovnih obveza, da nije uspio stupiti u kontakt sa I i II tuženikom i da u cijelosti ostaju kod svih navoda, te traže trošak prema troškovniku.

16.Tužitelj je za svoje činjenične navode na kojima temelji zahtjev za vraćanje iznosa od 3.900,00 EUR predložio dokaze koje je prvostupanjski sud i izveo, dok po tuženicima predložene dokaze radi utvrđenja činjenica zbog kojih osporavaju tužbeni zahtjev koje u odgovoru na tužbu niti ne navode, prvostupanjski sud nije proveo jer se tuženici nisu odazvali pozivu suda na ročišta za koje je određeno provođenje tog dokaza.

17. U takvoj procesnoj situaciji prvostupanjski je odlučne činjenice za predmet spora mogao utvrditi jedino ocjenom provedenih dokaza te ih je i utvrdio da način na koji mu to nalaže članak 8. ZPP, dakle prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka. Stečeno uvjerenje o odlučnim činjenicama prvostupanjski sud je i opravdao određenim i logičnim razlozima koji svoje uporište imaju u cjelokupnoj procesnoj građi te isto nije dovedeno u sumnju žalbenim ukazivanjem na konkretne životne okolnosti u kojima su se nalazili tuženici i u tom smislu ocjenjivanjem iskaza tužitelja i po njemu priloženu dokumentaciju u pokušaju uvjeravanja da se radilo tek o poklonima i pomaganju supruga bake tuženice JD njihovoj obitelji s dvoje novorođene djece kao životno i logično ponašanje tužitelja, a eventualna obveza vraćanja kao moralni čin zahvale, a ne obveze. Pri tome se ističe da je ocjena dokaza pridržana za sud, a ne na strankama.

18. Iz naprijed navedenih razloga odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i na temelju članka 368. stavka 1. ZPP potvrđena prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu, dakle i u odluci o troškovima u odnosu na koju tuženici ne iznose nikakve razloge pobijanja, a da se u žalbenom postupku u odnosu na odluku o troškovima postupka ne pazi po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava.

U Varaždinu 11. prosinca 2024.

Predsjednica vijeća

Dijana Hofer