Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Gž-1368/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od sutkinja Dijane Hofer predsjednice vijeća, Tanje Novak-Premec sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Ivane Čačić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice OMR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Zvonko Kristović, odvjetnik u Dubrovniku, protiv tuženice Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, koju zastupaju punomoćnici Boris Bilić i dr., odvjetnici u Odvjetničkom društvu Matulić, Bilić i Vrsalović d.o.o. Split, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući povodom žalbe tuženice izjavljene protiv presude i rješenja Općinskog suda u Dubrovniku od 24. srpnja 2024. poslovni broj: P-852/2021, u sjednici vijeća održanoj 11. prosinca 2024.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženice kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj: P-852/2021 od 24. srpnja 2024.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se žalba tuženice kao neosnovana te se potvrđuje rješenje Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj: P-852/2021 od 24. srpnja 2024. u točki II. izreke.

II. Odbija se tuženica sa zahtjevom za naknadu troškova žalbe.

III. Točka I. rješenja prvostupanjske odluke nije bila predmet ispitivanja u žalbenom postupku.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke utvrđene su ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj 9012316833 potvrđenim pod brojem OV-3255/07 javnog bilježnika Nikše Viđena kojima se obveza tužitelja vezuje uz valutnu klauzulu u CHF odnosno za tečaj švicarskog franka. Pod točkom II. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužitelju iznos od 15.351,48 EUR sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na pojedine iznose, za razdoblje i po stopi pobliže određenim u toj točki izreke, a pod točkom III. izreke naloženo je tuženici naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 3.277,02 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate. Rješenjem prvostupanjske odluke pod točkom I. utvrđeno je da je tužiteljica povukla točku II. tužbenog zahtjeva u dijelu kojim traži da se utvrdi da su ništetne odredbe istog Ugovora o kreditu kojima se u članku 4. ugovorila promjenjivost kamatne stope, a točkom II. izreke rješenja dopuštena je preinaka tužbenog zahtjeva (pravilno tužbe).

2. Navedenu prvostupanjsku presudu u cijelosti te rješenje u točki II. izreke pobija tuženica "pozivom na sve zakonske razloge". Predlaže preinačiti prvostupanjsku odluku na način da se u cijelosti odbije tužbeni zahtjev tužiteljice i istoj naloži naknaditi tuženici već popisani trošak postupka uvećan za troškove žalbenog postupka, podredno da se predmet vrati na ponovno raspravljanje prvostupanjskom sudu radi eventualne provedbe dopunskog dokaznog postupka.

3. U odgovoru na žalbu tužiteljica osporava osnovanost navoda kojima tuženica osporava zakonitost dopuštene preinake, zatim navode žalbe koji se odnose na primjenu članka 502.c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08 - ispravak, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka USRH i 70/19 koji se u ovom postupku primjenjuje na temelju članka 107. stavka 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku – „Narodne novine“ broj: 80/22 uz izuzetke propisane stavkom 2., 3., 4. i 5. istog članka - dalje u tekstu: ZPP) i na osporavanje pravnog stajališta prvostupanjskog suda o neosnovanosti prigovora zastare tuženika. Predlaže odbiti žalbu kao neosnovanu.

4. Žalba tuženice nije osnovana.

5. Polazeći od predmeta spora u kojem tužiteljica traži utvrđenje ništetnosti odredaba Ugovora o kreditu broj 9012316833 kojeg su tuženica kao kreditor i tužiteljica kao korisnica kredita sklopile 5. ožujka 2007. na iznos kredita koji odgovara protuvrijednosti od 48.800,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita te isplatu s osnove te ništetne odredbe, prvostupanjski sud uz uvažavanje činjeničnih navoda tužbe i odgovora na tužbu iz kojih proizlazi spornim osnova i visina tužbenog zahtjeva, da li je nastupila zastara pojedinačnih potraživanja tužiteljice, da li su odredbe Ugovora o kreditu vezane za valutnu klauzulu u CHF ništetne i da li se presuda donesena povodom tužbe za zaštitu kolektivnih prava potrošača odnosi na tužiteljicu, na temelju ocjene provedenih dokaza utvrđuje slijedeće činjenice:

- da je Ugovorom o kreditu ugovorena kamatna stopa od 4,55% godišnje s rokom otplate kredita u 240 mjesečnih rata s danom korištenja kredita 8. ožujka 2007. i prijenosom u otplatu s 1. travnjem 2007. sve sukladno otplatnom planu

- da tužiteljica prilikom zaključenja Ugovora nije imala mogućnost pregovarati sa tuženicom o pojedinim stavkama Ugovora pa tako niti o valutnoj klauzuli te da su joj u banci predstavili kredit u CHF kao najpogodniji i najbolji, a o promjenama obveze postala je svjesna kroz povećane rate kredita koje su stizale tako da je rata kredita od oko 1.100,00 kn, što je činilo 1/3 njezine plaće, narasla na 2.260,00 kn koji iznos više nije mogla plaćati te je bila prisiljena prodati stan kako bi zatvorila kredit

- da je tuženica propustila informirati tužiteljicu prilikom sklapanja Ugovora o kreditu o rizicima vezanim uz valutnu klauzulu u CHF odnosno da tuženica nije transparentno izložila konkretna djelovanja i učinak svih faktora koji utječu na njezinu kreditnu zaduženost uz predočenje točnih i razumljivih kriterija na temelju kojih je tužiteljica mogla procijeniti ekonomske posljedice koje će za nju potencijalno nastati odabirom kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima

- da je predmetni Ugovor tužiteljica sklopila kao potrošač u svrhu adaptacije stana u kojem je živjela sa obitelji,

te polazeći od članka 3. točke 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03 – dalje u tekstu: ZZP/03) kojim je definiran pojam potrošača, članka 96. stavka 1. ZZP (ispravno članka 81. ZZP/03) prema kojem se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (stavak 1.), a da se prema stavku 2. istog članka smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca te da je trgovac, ako tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan to i dokazati (stavak 4.), prvostupanjski sud nastavno zaključuje da je iz predmetnog Ugovora, vremena sklapanja i nesporne činjenice da je isti ugovoren uz valutnu klauzulu u CHF jasno da se zahtjev tužiteljice kao potrošača u ovom postupku temelji na istovjetnom zahtjevu koji je bio predmet postupka po tužbi Potrošača-Hrvatskog saveza udruge za zaštitu potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod posl.br. P-1401/2012 protiv tuženih banaka pa tako i ovdje tuženice i u kojem je pravomoćno odlučeno da su odredbe ugovora o kreditu u dijelu u kojem su obveze ugovornih strana vezane za tečaj kune u odnosu na tečaj CHF ništetne. Stoga nastavno zaključuje da se tužiteljica sukladno članku 502.c ZPP koje odredbe prethodno i citira, ima pravo pozvati na utvrđenja iz tog postupka prema kojem su nepoštene, time i ništetne odredbe ugovora o kreditu kojima je ugovorena primjena valutne klauzule u CHF bez prethodnog potpunog informiranja korisnika kredita – potrošača od strane kreditora trgovca i zbog čega tužiteljica na temelju članka 323. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 - dalje u tekstu: ZOO) ima pravo zahtijevati preplaćene iznose anuiteta s osnove te ništetne ugovorene odredbe. Stoga nastavno primjenom pravila stjecanja bez osnova iz članka 1111. stavka 1. ZOO obvezuje tuženicu da tužiteljici vrati preplaćene iznose kredita u iznosu od 15.351,48 EUR utvrđenom provedenim dokazom vještačenjem po Onyx Ragusa d.o.o. te da na temelju članka 1115. istog Zakona na pojedine preplaćene iznose plati zateznu kamatu od dana plaćanja istih.

5.1. Prigovor zastare utuženog potraživanja prvostupanjski sud ocijenio je neosnovanim pozivom na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo na sjednici Građanskog odjela toga suda 30. siječnja 2020. prema kojem zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa kako su odredbe ugovora o primjeni valutne klauzule utvrđene ništetnim 14. lipnja 2018., zaključuje da do podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari nije protekao rok od pet godina koji se primjenjuje na potraživanje tužiteljice.

5.2. Budući je tužiteljica 4. listopada 2022. povukla tužbeni zahtjev (ispravno tužbu) u dijelu kojim traži utvrđenje ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu kojim je u članku 4. ugovorena promjenjivost kamatne stope, a da se tuženik nije protivio takvom djelomičnom povlačenju, prvostupanjski sud je na temelju članka 193. stavka 2. ZPP takvo povlačenje utvrdio u točki I. izreke rješenja.

5.3. Prvostupanjski sud dopustio je preinaku tužbenog zahtjeva (pravilno preinaku tužbe) nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem jer je tužiteljica u tužbi iskazala da zadržava pravo precizirati tužbeni zahtjev nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem smatrajući da tužiteljica u trenutku podnošenja tužbe nije imala sve potrebne podatke za postavljanje određenog tužbenog zahtjeva, pri tome se pozivajući i na usvojeni zaključak sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog u Zagrebu 26. studenog 2021.

6. U žalbi tuženica prije svega ističe bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. ZPP jer da je prvostupanjski sud protivno odredbama članka 191. stavka 1. i u svezi članka 190. stavka 3. ZPP dopustio preinaku tužbenog zahtjeva (ispravno: preinaku tužbe) s utuženog iznosa od 65.000,00 kn na iznos od 15.351,48 EUR (115.665,72 kn) iako je ista učinjena nakon davanja odgovora na tužbu i da se protivila preinaci.

7. Ispitivanjem pobijane prvostupanjske odluke pod točki II. izreke rješenja u pravcu iznesene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. ZPP kao i ostalih bitnih povreda iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP utvrđeno je da u prvostupanjskom postupku nije ostvarena ni jedna bitna povreda odredaba parničnog postupka na koje na temelju članka 365. stavka 2. ZPP ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, a niti je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi članka 190. stavka 1. i članka 191. stavka 3. ZPP.

7.1. Naime, člankom 190. stavkom 2. ZPP propisano je da iznimno od odredbe stavka 1. tog članka, tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka dok je stavkom 3. istog članka propisano da je nakon dostave tužbe tuženiku za preinaku tužbe potreban pristanak tuženika, ali i kad se tuženik protivi, sud može dopustiti preinaku ako smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama. U konkretnom slučaju prvostupanjski sud je unatoč protivljenju tuženika dopustio preinaku tužbe (iako u izreci i obrazloženju pogrešno preinaku tužbe naziva preinakom tužbenog zahtjeva) ocijenivši da je tužiteljica mogla egzaktno odrediti tužbeni zahtjev tek po provedenom dokazu financijskim vještačenjem.

7.2. Ovaj sud prihvaća razloge prvostupanjskog suda zbog kojih je dopustio preinaku tužbe. Onemogućavanjem tužiteljici da nakon provedenog dokaza vještačenjem odredi tužbeni zahtjev u skladu sa činjenicama utvrđenim tim provedenim dokazom tužiteljici bi bilo povrijeđeno pravo na pravično suđenje u vidu prava na pristup sudu, a koje pravo joj je zajamčeno člankom 6.1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine, Međunarodni ugovori" broj: 18/97, 6/99 – pročišćeni tekst, 14/02, 1/06 i 13/17). Radi se o objektivnoj preinaci tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva temeljenoj na istoj činjeničnoj osnovi, a nakon što su provedenim dokazom vještačenjem utvrđeni novčani iznosi koje je tužiteljica platila tuženiku zbog ugovorene ništetne valute obveze vraćanja kredita vezane uz CHF te time tuženica nije došla u nepovoljniji položaj, odnosno nije trebala iznositi neke druge razloge zbog kojih osporava osnovanost tužbenog zahtjeva. U konkretnom slučaju riječ o okolnostima koje su nastale nakon zaključenja prethodnog postupka, okolnostima koje su rezultat provedenog dokaznog postupka koji je na temelju prijedloga tužiteljice određen odlukom prvostupanjskog suda na pripremnom ročištu, pa je u takvoj situaciji onemogućavanje tužiteljici da preinači tužbu povećanjem tužbenog zahtjev predstavlja ograničenje tužiteljičinog prava na pristup sudu te bi tužiteljici na taj način bilo grubo povrijeđeno pravo na pravično suđenje i iz članka 29. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske.

7.3. O dopuštenosti preinake tužbe u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem usvojeno je identično pravno shvaćanje zaključkom na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog u Zagrebu posl. br. Su IV–162/2021 26. studenog 2021. na koje se poziva i prvostupanjski sud.

8. Tuženica nadalje osporava primjenu odredbe članka 502.c ZPP u konkretnom slučaju pogrešno interpretirajući njezin sadržaj na način da se traženje tužitelja definira kao naknada štete te pogrešno smatrajući da bi presude iz postupka kolektivne zaštite potrošača bile obvezujuće kad bi predmetna parnica bila za naknadu štete, a što nije.

9. Naime, člankom 107. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08 - ispravak, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka USRH) objavljenim u „Narodnim novinama“ broj: 70/19 koji je stupio na snagu 1. rujna 2019. izmijenjen je članak 502.c. na način da su iza riječi „naknade štete“ dodane riječi „i isplate“, a što sve tuženica i elaborira u žalbi, ali propušta da je predmetna tužba podnesena 20. listopada 2021. Stoga, imajući u vidu da je predmetna tužba podnesena nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 70/19) tužiteljica se u ovom sporu za isplatu stečenog bez osnove na temelju ništetne odredbe o valuti obveze u CHF mogla pozvati na pravna utvrđenja iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. te je sud vezan za ta utvrđenja.

10. Ovaj sud ne nalazi osnovanim pozivanje tuženice na članak 326. ZOO jer se zabrana ugovaranja nepoštenih i posljedično ništetnih odredbi ugovora u konkretnim okolnostima predmetnog spora ne može smatrati zabranom manjeg značaja zbog kojih se tužiteljica, stoga što je u cijelosti ispunila svoje obveze, ne bi više mogla pozivati na ništetnost. Zaštita potrošača od ništetnih ugovornih odredbi uređena i općim zakonom obveznog prava kao i posebnim Zakonom o zaštiti potrošača sve u svrhu osiguranja potrošača od nezakonitog postupanja trgovaca, a što ukazuje na visoku razinu zaštite potrošača kao slabije strane u stjecanju proizvoda i usluga na tržištu, pa tako i u konkretnom pravnom poslu. Ni dosuđeni preplaćeni iznos ne može se smatrati zabranom manjeg značaja kako to tvrdi tuženica. Činjenica što su člankom 19.a stavkom 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj: 102/15) isključeni od primjene, tim Zakonom dodane odredbe glave IVa, potrošači kod kojih je dužnikova obveza ispunjena ili prisilno ostvarena nije ni od kakvog značaja za predmetnu utuženu obvezu tuženice kao ni činjenica da tužiteljica tijekom trajanja ugovorne obveze nije koristila svoje pravo raskinuti ugovor. 11. Materijalnopravno stajalište tuženice kojima osporava stajalište prvostupanjskog suda o neosnovanosti prigovora zastare također se ne može prihvatiti osnovanim. Naime, postoji sada već ustaljena sudska praksa da u slučaju kada je ništetnost, kao u ovom sporu, utvrđena već u postupku kolektivne zaštite, zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite Navedeno je u skladu i s objedinjenim pravnim shvaćanjem Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF zauzetom u vidu zaključka na sjednici održanoj 31. siječnja 2022. Izneseno pravno shvaćanje prihvaćeno je i kroz sudsku praksu ovog suda pa u tom smislu valja samo navesti da odluke drugih županijskih sudova ne obvezuju ovaj sud da primjenjuju njihovu sudsku praksu.

11.1. Kako je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.broj. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u odnosu na utvrđenu nepoštenost (ništetnost) ugovornih odredbi kojima je ugovorena valuta obveze vezana uz CHF postala pravomoćnom donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6631/2017 od 14. lipnja 2018., a imajući u vidu člankom 225. ZOO propisani rok zastare od pet godina za tražbine s osnova stjecanja bez osnova te da je predmetna tužba podnijeta 20. listopada 2021., to je prvostupanjski sud pravilno ocijenio da nije protekao zastarni rok za utuženu tražbinu koju je tuženica stekla bez osnove u smislu članka 1111. u vezi članka 323. ZOO na temelju ništetne ugovorene odredbe o valuti obveze vraćanja kredita u CHF.

12. Prvostupanjski sud pravilno je tuženicu ocijenio nepoštenom stjecateljicom te ju je pravilnom primjenom članka 1115. ZOO obvezao na plaćanje zatezne kamate na pojedine preplaćene iznose od dana stjecanja. Imajući u vidu da je u unaprijed pripremljeni standardni (tipski) Ugovor o kreditu unijela nepoštene odredbe čime je povrijedila interese i prava potrošača korisnika kredita na temelju kojih je stekla nepripadnu korist, tuženica se ne može smatrati nepoštenom stjecateljicom tek od dana kada je pravomoćnom presudom to utvrđeno u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača odnosno od dana podnošenja tužbe kako to pogrešno smatra u žalbi.

13. Tuženica pravilno žalbi ističe da se predmetni Ugovor ne može ocjenjivati primjenom odredbi Direktive EU 93/13 jer je Ugovor o kreditu sklopljen 2007., a u čemu je Sud Europske unije donio odluku pod posl.br. C 567/2020, no prvostupanjski sud ocjenu o nepoštenosti odnosno ništetnosti spornih odredbi Ugovora o kreditu nije ni temeljio na toj Direktivi već na odredbama Zakona o zaštiti potrošača koji se primjenjivao u vrijeme sklapanja tog Ugovora.

14. U svezi iskaza tužiteljice tuženica navodi da je ista imala mogućnost izabrati kredit u valuti EUR te da joj nije mogao ostati nepoznat pojam valutne klauzule i da su fluktuacije tečaja očekivane. Ukazuje da je prema sudskoj praksi potrebno izvesti dokaz suočavanjem tužitelja i djelatnika Banke (Ustavni sud u odlukama broj: U-III- 4372/2021 i U-III-5458/21) ovo tim više što je predlagala saslušanje poimence djelatnice Banke podneskom od 19. prosinca 2022.

15. Ustavni sud Republike Hrvatske je u svojim odlukama od 30. lipnja 2022. na koje se poziva tuženica iznio shvaćanje da je kada se, kao i u ovom pojedinačnom sporu potrošača protiv banke, odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a koja okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu vođenim pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod. posl.br. P-1401/2012, tuženik ovlašten tvrditi i dokazivati da je na drugi način dao odgovarajuće obavijesti tužitelju o naravi, rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz tečaj CHF na određivanje njegove novčane obveze i da je tužitelj unatoč punoj obaviještenosti pristao na sklapanje takvog ugovora.

15.1. Iz stanja spisa predmeta ovaj sud je utvrdio da je tuženica u odgovoru na tužbu tvrdila da je tužiteljica od tuženice prije sklapanja ugovora dobila sva tražena pojašnjenja i informacije, kao uostalom i od javnog bilježnika prilikom solemnizacije ugovora. Na te okolnosti predložila je dokaze: po potrebi saslušanje javnog bilježnika; po potrebi saslušanje svjedoka djelatnika banke koje podatke će naknadno dostaviti. Na pripremno ročište zakazano za dan 18. listopada 2022. nije pristupio uredno pozvani punomoćnik tuženice te je isto održano u njegovoj odsutnosti. Na pripremnom ročištu prihvaćeni su dokazni prijedlozi stranaka i zaključeno je pripremno ročište. U podnesku od 19. prosinca 2022., dakle, nakon zaključenja prethodnog postupka, punomoćnik je dostavio podatke, kako navodi, „o svjedoku djelatniku banke saslušanje kojeg predlaže: - ZMR. ABC, [adresa]. Istovjetni podnesak tuženica je ponovno dostavila sudu u elektroničkom obliku 22. prosinca 2022. Iako prvostupanjski sud na pripremnom ročištu nije mogao usvojiti neodređeni dokazni prijedlog tuženice saslušanjem svjedoka djelatnika banke koji tuženica predlaže tek po potrebi i da je tuženica saslušanje navedene svjedokinje predložila nakon zaključenja prethodnog postupka, prvostupanjski sud je tu svjedokinju pozvao na ročište određeno za dan 9. srpnja 2024. pozivom od 1. lipnja 2024. Dostava poziva za tu svjedokinju međutim vraćena je prvostupanjskom sudu 17. lipnja 2024. sa naznakom – nepoznata na adresi, a isto tako vraćena je ponovno pokušana dostava poziva s naznakom "nepoznat". Punomoćnik tuženice nije pristupio niti na ročište zakazano za dan 9. srpnja 2024. prethodno podneskom od 2. srpnja 2024. opravdavajući izostanak ranije zakazanim poslovnim obvezama. Na ročištu održanom 9. srpnja 2024. prvostupanjski sud proveo je dokaz saslušanjem tužiteljice te je zaključio glavnu raspravu prethodno odlučivši da neće provoditi daljnje dokaze.

15.2. Prema članku 241. ZPP stranka koja predlaže da se određena osoba sasluša kao svjedok mora prije toga naznačiti o čemu ona treba da svjedoči i navesti njezino ime i prezime i boravište. Tuženica je naznačila boravište predložene svjedokinje nakon zaključenja prethodnog postupka na adresi na kojoj je ista nepoznata, pa tuženica uz naprijed opisano pasivno sudjelovanje u postupku ne može neprovođenje dokaza saslušanjem te svjedokinje s uspjehom pripisati propustima prvostupanjskog suda budući je neprovođenje tog dokaza posljedica njezinog nepostupanja po odredbi članka 241. ZPP.

16. Konačno tuženica osporava i odluku o troškovima postupka koju prvostupanjski sud temelji na članku 154. stavku 1. u vezi članka 155. ZPP, smatrajući da je trebalo odbiti tužbeni zahtjev pa posljedično tome i zahtjev za naknadu troškova. Tek kao podredno ističe da je tužiteljica povukla tužbeni zahtjev (ispravno tužbu) koji se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope, a uslijed njezinog prigovora zastare pa da je trebalo odluku o troškovima temeljiti na članku 154. stavku 2. ZPP.

17. Iz stanja spisa predmeta proizlazi da je tužiteljica određujući tužbeni zahtjev nakon provedenog dokaza vještačenje iz istog izostavila zahtjev za utvrđenje da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu kojima se u članku 4. ugovorila promjenjivost kamatne stope što u procesnopravnom smislu predstavlja djelomično povlačenje tužbe, a što je, imajući u vidu da se tuženica tome nije protivila (niti je u vezi takvog povlačenja zatražila trošak postupka), sud prvog stupnja pravilno utvrdio pod nepobijanom točkom I. izreke rješenja prvostupanjske odluke. Tužiteljica je tim podneskom određenim zahtjevom (podnesak od 21. prosinca 2023.) ujedno preinačila tužbu na način da je povećala zahtjev za isplatu s iznosa od 65.000,00 kn na 15.351,48 EUR (115.665,73 kn). Imajući vidu da se tuženica nije protivila djelomičnom povlačenju tužbe niti je u svezi toga zahtijevala naknadu parničnog troška u smislu članka 158. stavka 1. ZPP, to po ocjeni ovog suda tužiteljica nije uspjela u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog toga nisu nastali posebni troškovi zbog čega je i pravilnom primjenom članka 154. stavka 5. ZPP valjalo obvezati tuženicu da tužiteljici naknadi sve zahtijevane troškove parničnog postupka. Budući da tuženica nije osporavala strukturu i visinu dosuđenih troškova, a da ovaj sud u odluci o troškovima ne pazi na pravilnu primjenu materijalnog prava sukladno članku 365. stavku 2. ZPP, to se žalba tuženice i u tom dijelu ukazuje neosnovanom.

18. Obzirom na sve naprijed navedeno valjalo je na temelju članak 368. stavka 1. ZPP presudom odbiti žalbu tuženice i potvrditi odluku o glavnoj stvari sadržanoj u točki I. i II. izreke presude te na temelju članka 380. točke 2. ZPP rješenjem odbiti žalbu tuženice i potvrditi prvostupanjsku odluku u odluci o troškovima postupka sadržanu u točki III. izreke presude te u točki II. izreke rješenja u kojoj je dopuštena preinaka tužbe.

19. Budući tuženica nije uspjela sa žalbom to je odgovarajućom primjenom članka 154. stavka 1. ZPP odbijen njezin zahtjev za naknadu troškova žalbe.

20. Odbijen i zahtjev tužiteljice za naknadu troškova odgovora na žalbeu budući taj trošak nije bio potreban za ishod žalbenog postupka (članak 155. ZPP).

U Varaždinu 11. prosinca 2024.

Predsjednica vijeća

Dijana Hofer