Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Gž-369/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Dijane Hofer predsjednice vijeća, te Snježane Šaško sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Tanje Novak-Premec članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja RĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćnici Saneli Kontin Miklin, odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu Mladen Klasić, Željko Rožić i Sanela Kontin Miklin iz Križevaca, protiv tuženika OTP Banka d.d. Split, Ulica Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, zastupanog po punomoćnici Sanji Vukina, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Vukina & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-3718/2021-25 od 18. siječnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 11. prosinca 2024.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-3718/2021-25 od 18. siječnja 2024., u točkama III., IV., VI. i VII. izreke.

r i j e š i o  j e

I. Žalba tuženika djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomično prihvaća, te se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-3718/2021-25 od 18. siječnja 2024.:

- potvrđuje u dijelu točke VIII. izreke, kojim je tuženiku naloženo da tužitelju naknadi troškove postupka u iznosu od 2.119,74 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 18. siječnja 2024. do isplate;

- preinačuje u preostalom dijelu točke VIII. izreke, na način da se odbija kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka u iznosu od 187,50 EUR.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

III. U nepobijanim točkama I. i II. izreke prvostupanjska presuda ostaje neizmijenjena.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom u točki I. izreke odbijen je (glavni) tužbeni zahtjev za utvrđenje da je ništetan i bez pravnog učinka Ugovor o kreditu broj: 48188/06 sklopljen 1. kolovoza 2006. između tužitelja i prednika tuženika Societe Generale - Splitska banka d.d., dok je točkom II. izreke odbijen dio eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva, i to da se tuženiku naloži isplatiti tužitelju preplaćeni iznos s osnova promjenjive kamatne stope od 1.243,28 EUR/9.367,57 kn sa zateznim kamatama na određene pojedinačne iznose. Točkom III. izreke usvojen je eventualno kumulirani tužbeni zahtjev, te je utvrđeno da su ništetne odredbe navedenog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika, valutna klauzula vezana uz švicarski franak (dalje: CHF), plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva 1,00 % od iznosa odobrenog kredita, te plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita u iznosu određenom aktom kreditora. Točkom IV. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju preplaćeni iznos s osnova valutne klauzule u iznosu od 2.443,86 EUR sa zateznim kamatama na određene pojedinačne iznose, nadalje točkom VI. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju na ime uplate naknade za obradu kreditnog zahtjeva iznos od 125,87 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 3. kolovoza 2006. do isplate, te točkom VII. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju na ime uplate naknade za prijevremenu otplatu kredita iznos od 197,16 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 22. prosinca 2011. do isplate. Točkom VIII. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 2.307,24 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 18. siječnja 2024. do isplate.

2. Navedenu presudu u odnosu na točke III. do ispravno VII. izreke pravovremeno izjavljenom žalbom pobija tuženik zbog svih zakonskih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14-Odluka USRH, 70/19, dalje: ZPP-a koji se na ovaj predmet primjenjuje u skladu sa čl. 107. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku NN 80/22, s izuzecima iz čl. 107. st. 2., 3., 4. i 5. tog Zakona), predlažući da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu i u cijelosti odbije tužbeni zahtjev te mu dosudi troškove postupka (uključujući i troškove žalbenog postupka), a podredno da ukine pobijanu presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba tuženika osnovana je tek djelomično glede odluke o troškovima postupka.

5. Predmet spora je glavni zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti cijelog Ugovora o kreditu broj: 48188/06 od 1. kolovoza 2006. (dalje: Ugovor o kreditu), sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i prednika tuženika Societe Generale - Splitska banka d.d. kao kreditora, te eventualni tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži utvrđenje ništetnosti odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, valutnoj klauzuli uz koju je vezana glavnica CHF, plaćanju naknade za obradu kreditnog zahtjeva i naknade za prijevremenu otplatu kredita, te zahtjevi za isplatu novčanih iznosa koje je tužitelj platio temeljem ništetnih odredbi, i to glede jednostrano promjenjive kamatne stope iznosa od 1.243,28 EUR, valutne klauzule iznosa od 2.443,86 EUR, naknade za obradu kreditnog zahtjeva iznosa od 125,87 EUR i naknade za prijevremenu otplatu kredita iznosa od 197,16 EUR.

6. Na temelju činjenica koje među strankama nisu sporne i onih koje je utvrdio uvidom u priložene isprave, provedenim financijskim vještačenjem i saslušanjem tužitelja, prvostupanjski sud je utvrdio slijedeće činjenično stanje:

- da je predmetni Ugovor o kreditu broj: 48188/06 sklopljen 1. kolovoza 2006. te je istim prednik tuženika kao kreditor stavio na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita za kupnju novog vozila iznos od 20.412,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom deviznom tečaju kreditora važećem na dan korištenja kredita, s rokom otplate 84 mjeseca i ugovorenu redovnu (nominalnu) kamatnu stopu od 5,15% godišnje, promjenjivu prema Odluci o kamatnim stopama kreditora, te naknadu za obradu kreditnog zahtjeva od 1% i plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita u iznosu određenom aktom kreditora

- da se tužitelj čl. 8. Ugovora o kreditu obvezao mjesečne rate kredita otplaćivati u kunskoj protuvrijednosti korištenjem kreditorovog prodajnog deviznog tečaja važećeg za valutu ugovora na dan ispunjenja obveze

- da se radi o potrošačkom Ugovoru o kreditu, koji kredit je tužitelj u cijelosti vratio 20. listopada 2011.

- da se na pitanje ništetnosti spornih ugovornih odredbi u konkretnom slučaju primjenjuju odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje: ZZP/03)

- da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013., potvrđene u tom dijelu presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., utvrđeno da je prednik tuženika u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nije pojedinačno pregovarao, te da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. potvrđena navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu kojom je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi kojima je prednik tuženika ugovarao valutu uz koju je vezana glavnica CHF jer se o tim odredbama nije pojedinačno pregovaralo niti je prednik tuženika informirao potrošače o bitnim parametrima za donošenje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana

- da se fizičke i pravne osobe u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu mogu pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom je prihvaćen zahtjev iz tužbe propisane čl. 502.a st. 1. ZPP-a, kako to propisuje čl. 502.c istog Zakona i da je u tom slučaju sud vezan za utvrđenja u parnici u kojoj se osoba poziva na presude iz postupka kolektivne zaštite

- da zastara potraživati preplaćene anuitete kredita po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli teče od pravomoćnosti presude donesene u kolektivnom sporu, dakle u odnosu na utvrđenje ništetnosti jednostrano promjenjive kamatne stope donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., a u odnosu na utvrđenje ništetnosti valutne klauzule donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., pa kako je tužba podnesena 5. svibnja 2021., prigovor zastare u odnosu na potraživanje preplaćenih anuiteta kredita s osnova ništetnih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi da je osnovan, dok u odnosu na potraživanje preplaćenih anuiteta kredita s osnove ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli nije protekao petogodišnji zastarni rok, pa je stoga prigovor zastare u tom dijelu neosnovan, što je u skladu s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dokazi do prekida zastare, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (za zaštitu kolektivnih interesa potrošača)

- da je neosnovan i prigovor zastare potraživanja s osnova ništetnih odredbi o plaćanju naknade za obradu kreditnog zahtjeva i naknade za prijevremenu otplatu kredita, čija ništetnost je utvrđena u ovom postupku te zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojem je utvrđena ništetnost, što je u skladu s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. poslovni broj: Su-IV-47/2020-2, prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje: ZOO-a) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora

- da je temeljem nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje Petre Blašković iz Centra za financijska vještačenja d.o.o. Zagreb, utvrđeno da ukupan iznos preplata uzevši u obzir rast anuitete zbog rasta kamatne stope i rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita do dana prijevremene otplate kredita iznosi 27.780,70 kn, od kojeg iznosa je tužitelj preplatio na ime promjene kamatne stope iznos od 9.367,57 kn, te zbog rasta tečaja iznad tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita iznos od 18.413,13 kn, time da mu je banka obračunala i naplatila i naknadu za obradu kredita u iznosu od 125,87 EUR, te naknadu za prijevremenu otplatu kredita, koja je obračunata u iznosu od 222,12 EUR, no naplaćen je iznos od 197,16 EUR.

7. Na temelju utvrđenih činjenica prvostupanjski sud je zaključio da je neosnovan glavni zahtjev tužitelja, kao i eventualno kumulirani zahtjev za isplatu s osnova ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, dok je u ostalom dijelu eventualno kumulirani tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, valutnoj klauzuli, naknadi za obradu kreditnog zahtjeva i naknadi za prijevremenu otplatu kredita, kao i zahtjevi za isplatu (precizirani podneskom tužitelja od 2. ožujka 2022.) s osnova ništetnih odredbi - osnovan. Stoga, prihvaćajući nalaz i mišljenje financijske vještakinje, obvezao je tuženika da tužitelju na ime vraćanja stečenog bez osnove zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli isplati iznos od 2.443,86 EUR, zbog ništetne odredbe o plaćanju naknade za obradu kreditnog zahtjeva iznos od 125,87 EUR i zbog ništetne odredbe o plaćanju naknade za prijevremenu otplatu kredita iznos od 197,16 EUR sa zatraženim zateznim kamatama na utvrđene pojedinačne iznose, sve to primjenom odredaba čl. 323., čl. 1111. i čl. 1115. ZOO-a.

8. U žalbi tuženik ističe bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, navodeći da pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, izreka je nejasna, nerazumljiva i proturječi sama sebi, nema razloga o odlučnim činjenicama ili postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava. Osim toga, utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli da je trebalo odbiti, jer je kolektivnim sporom utvrđena djelomična ništetnost navedenih odredbi potrošačkih ugovora, pa presuda trpi i povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 9. ZPP-a. Nadalje, ističe da tužitelj nema pravni interes za postavljanje deklaratornog zahtjeva za utvrđenje ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi obzirom da je u odnosu na to potraživanje nastupila zastara, a i u ostalom dijelu tužitelj da nije dokazao postojanje pravnog interesa za podnošenje tužbe i traženje deklaratorne pravne zaštite. Ističe da je nejasno temeljem čega je prvostupanjski sud zaključio da tužitelj nije mogao utjecati na sklapanje ugovora, odnosno na njegove odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtijeva i naknadi za prijevremenu otplatu kredita. Ukazuje da iz iskaza tužitelja proizlazi da je pročitao ugovor i jezično razumio sadržaj cijelog ugovora, a osim toga navedene odredbe da su jasne, lako uočljive i lako razumljive. Navodi da je tužitelj bio u razumnoj mjeri obaviješten o bitnim elementima ugovora, pažljiv i oprezan u pogledu svog tržišnog djelovanja, te je isključivo svojom slobodnom voljom sklopio predmetni Ugovor o kreditu i pristao na njegove uvjete. Ugovorne odredbe iz čl. 4.b i čl. 11. st. 2. da nisu ovisile o nikakvim naknadnim nepredvidljivim okolnostima niti su podlijegale jednostranim izmjenama od strane kreditora, a nije proveden ni jedan dokaz na okolnost prouzročene značajne neravnoteže u pravima i obvezama na štetu tužitelja. Ističe i da ne postoje pretpostavke za ocjenu poštenosti tih ugovornih odredbi, a ugovaranje istih nije zabranjeno zakonskim odredbama. Osim toga, ističe da su iste određene jer ugovor sadrži sve podatke da se činidba u potpunosti odredi, pa je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da su iste nepoštene, odnosno ništetne, te pogrešno prihvatio kondemnatorne tužbene zahtjeve s tog osnova. Nadalje, ističe da je vještačenjem utvrđeno da je tužitelj tijekom otplate kredita u određenom razdoblju otplaćivao manje anuitete od anuiteta određenog po tečaju CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita, dakle utvrđeno je postojanje tzv. negativnih razlika na koji način je tužitelj manje uplatio iznos od 816,67 kn/108,39 EUR, a prvostupanjski sud to nije uzeo u obzir. Ističe i da se utvrđenja iz parnice za zaštitu kolektivnih interesa mogu koristiti samo u postupcima naknade štete, te je prvostupanjski sud bio dužan utvrđivati poštenost spornih odredbi u konkretnom postupku, što je u cijelosti izostalo. Dakle, u odnosu na navedene ugovorne odredbe da nije utvrđivano jesu li suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale značaju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, u svezi čega ukazuje na pad tečaja i plaćanje manjih iznosa anuiteta od početno određenog, zbog čega da nema neravnoteže među pravima i obvezama ugovaratelja na štetu tužitelja, pa su pogrešno primijenjene odredbe čl. 81. i 84. ZZP/03. Osporava i stajalište prvostupanjskog suda o neosnovanosti prigovora zastare u odnosu na kondemnatorne zahtjeve iz točaka ispravno V. i VI. izreke pobijane presude, kao i dosuđeni tijek zatezne kamate, ističući da je prvostupanjski sud počinio i bitnu povredu iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 220. ZPP-a.

9. Ispitujući pobijanu presudu u okviru žalbenih navoda tuženika i po službenoj dužnosti ovaj sud utvrđuje da prvostupanjska presuda nema nedostataka radi kojih se ne bi mogla ispitati njezina pravilnost i zakonitost. Naprotiv, ista sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, izneseni razlozi su potpuno jasni i određeni i bez ikakvog proturječja, slijedom čega nije ostvarena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju tuženik ukazuje u žalbi, a niti ijedna druga bitna povreda na koje ovaj sud u žalbenom postupku pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP- a. Dakle, nije ostvarena ni bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 9. ZPP-a, jer o predmetnom zahtjevu tužitelja i povredi njegovih individualnih prava iz potrošačkog ugovora nije pravomoćno presuđeno u kolektivnom sporu.

10. Nadalje, prvostupanjski sud nije počinio ni bitnu povredu iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 220. ZPP-a, koju tuženik također ističe u žalbi, jer je izveo sve dokaze odnosno ispitao sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene (čl. 8. ZPP-a) pravilno utvrdio činjenično stanje kako u odnosu na ocjenu ništetnosti navedenih ugovornih odredbi, tako i u odnosu na zahtjeve za isplatu, te isto nije dovedeno u sumnju žalbenim navodima tuženika.

11. Također, imajući u vidu da je predmet spora utvrđenje ništetnosti navedenih ugovornih odredbi i s tog osnova povrat iznosa plaćenih temeljem ništetnih odredbi, neosnovan je žalbeni navod tuženika da tužitelj nije dokazao postojanje pravnog interesa za podnošenje tužbe i traženje deklaratorne pravne zaštite (pa i u odnosu na ništetnu odredbu o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, bez obzira što je u odnosu na to potraživanje nastupila zastara).

12. Prvostupanjski sud je osnovano svoja utvrđenja o ništetnosti ugovornih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF temeljio na pravnim utvrđenjima iz presuda na koje se pozvao. Prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15, 14/19, dalje: ZZP/14) koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Člankom 502.c ZPP- a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravna utvrđenja iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. tog Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, te da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

13. U konkretnom slučaju ugovorne odredbe o načinu promjene kamatne stope i ispunjenju obveze vezano uz valutnu klauzulu, sadržajno su izražene na identičan način kao i one koje su pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača utvrđene ništetnim, pa je prvostupanjski sud osnovano zaključio da su predmetne ugovorne odredbe ništetne. Identično pravno stajalište izrazio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019., dok je u rješenju broj Rev 18/2018 od 26. svibnja 2020. navedeno da ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor, a ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu, onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru.

14. Također, kada se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, tada su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog Ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora, pa je u toj situaciji na redovnim sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na primjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora (odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III/4372/2021 od 30. lipnja 2022.).

15. U predmetnom postupku osim tužitelja koji je u svom iskazu naveo da mu je ponuđeno samo sklapanje ugovora u valuti CHF, „koji kredit da je najpovoljniji“, te da mu u banci nisu objašnjene pojedine ugovorne odredbe, a potpisao je ono što je banka pripremila, drugi dokazi na okolnost da su vođeni pojedinačni pregovori nisu predlagani. Teret dokazivanja da su vođeni pojedinačni pregovori i da je tužitelj obaviješten u smislu potpune informiranosti (koja bi isključivala zakonsku presumpciju iz čl. 81. st. 2. ZZP/03) je na tuženiku, te isto tuženik u konkretnom slučaju nije dokazao, pa je prvostupanjski sud ocjenu ništetnosti ugovornih odredbi kojima je ugovorena jednostrano promjenjiva kamatna stopa i otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF pravilno utemeljio na presudi donesenoj u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava.

16. Pri tome valja reći da je neosnovan žalbeni navod tuženika kojim osporava da bi sporna ugovorna odredba o otplati kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, navodeći da je tužitelj od njezinog ugovaranja imao korist, kada je dio razdoblja plaćao manje iznose anuiteta od anuiteta određenog prema početnom tečaju. Naime, osim što kvantitativno ispada da je tužitelj zbog rasta tečaja morao znatno više platiti, za ocjenu navedenog relevantno je i bi li neprihvaćanjem sporne odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade). Prema odredbi čl. 83. ZZP/03, treba imati u vidu sve okolnosti prije i prilikom sklapanja samog ugovora, ostale ugovorne odredbe te narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve obzirom na vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu. Imajući u vidu okolnosti slučaja može se zaključiti da prednik tuženika nije postupao u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o valutnoj klauzuli niti oko njezinog ne/prihvaćanja, što je prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

17. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a. U postupku je provedenim financijskim vještačenjem utvrđeno da je tužitelj temeljem ništetne odredbe koja se odnosi na valutnu klauzulu u CHF preplatio tuženiku iznos od 2.443,86 EUR, a kojeg isti potražuje preciziranim tužbenim zahtjevom iz podneska od 2. ožujka 2022., slijedom čega je prvostupanjski sud pravilnom primjenom materijalnog prava obvezao tuženika isplatiti tužitelju navedeni novčani iznos, sa zateznim kamatama primjenom čl. 1115. ZOO-a od dana kada je tuženiku odnosno njegovom predniku plaćao mjesečne anuitete, jer se tuženik na čijoj strani su utvrđeni razlozi ništetnosti, obzirom je takvu odredbu uvrstio u Ugovor o kreditu, smatra nepoštenim stjecateljem iznosa koji su mu plaćeni temeljem takve odredbe.

17.1. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika da je potraživanje tužitelja trebalo umanjiti za iznos manje plaćenih anuiteta, tj. uzeti u obzir tzv. negativne tečajne razlike, jer je predmet spora povrat uplata za koje se u smislu čl. 1111. ZOO-a neosnovano obogatio prednik tuženika kada je dio imovine tužitelja prešao u njegovu imovinu na temelju ugovorne odredbe koja je, jer uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja, utvrđena ništetnom, a čijim stavljanjem u ugovor bez pregovaranja je prednik tuženika ugrozio visoku razinu zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi koja se potrošaču jamči zakonom. Razloge zbog kojih nije uzeo u obzir tzv. negativne tečajne razlike, prvostupanjski sud je iznio u točki 28. obrazloženja, koje u cijelosti prihvaća ovaj sud drugog stupnja.

17.2. Navedeno je u skladu i s materijalno-pravnim stajalištem Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženim u presudi broj Rev 549/2023-4 od 18. prosinca 2023. (u kojoj je odgovoreno na pitanje zbog kojeg je dopuštena revizija upravo radi zauzimanja jedinstvenog pravnog stajališta u vezi negativnih tečajnih razlika) koje glasi: „U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kad je tečaj HRK - CHF bio manji od tečaja HRK - CHF na dan isplate kredita“, pa obzirom na činjenicu da tuženik tijekom postupka u tom pogledu nije istaknuo procesnopravni prigovor radi prebijanja ili materijalnopravni prigovor prijeboja niti je podnio protutužbeni zahtjev, nema mjesta umanjivanju potraživanja tužitelja na ime ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli sa onim iznosima kada je tečaj CHF bio niži od početno utvrđenog, i to samo na temelju općenitih prigovora materijalnopravne naravi tuženika u odnosu na visinu potraživanja tužitelja.

18. Pravilno je pobijanom presudom utvrđena ništetnom i ugovorna odredba sadržana u čl. 4.b Ugovora o kreditu kojom je propisano da naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 1,00%, jer tuženik u ovom postupku nije dokazao da se o toj odredbi pojedinačno pregovaralo, već se radilo o unaprijed formuliranom standardnom obrascu ugovora koja sadrži navedenu odredbu, na čiji sadržaj tužitelj nije imao utjecaj.

18.1. U odnosu na navedenu naknadu tuženik smatra da je ta odredba jasna, lako razumljiva i lako uočljiva, pa ju stoga nije dopušteno ocjenjivati u smislu poštenosti. Osim toga, kada bi to bilo i dopušteno, da konkretna odredba treba dovesti do značajne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka na štetu potrošača, odnosno ovdje tužitelja, a što ista nije dovela.

18.2. U odnosu na ništetnost odredbe o naknadi za obradu kredita Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci broj Rev-673/2023-2 od 13. veljače 2024. zauzeo shvaćanje: „Sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP-a, ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita, već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti, kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, te okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovore odredbe, sve u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP-a u vezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP-a“.

18.3. U konkretnom slučaju prvostupanjski sud je o svemu navedenom vodio računa, odnosno i po ocjeni ovog suda navedena odredba je ništetna, jer kao što je navedeno o toj se odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ista je, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke i tužitelj kao potrošač na nju i visinu naknade nije mogao utjecati, štoviše ista mu je nametnuta kao obveza, bez znanja na što se konkretno odnosi. Pri tome tuženik nije dokazao ni opravdanost ugovorene visine naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita (1,00%), koju je njegov prednik naplatio u trenutku isplate kredita. Sama činjenica da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, što govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu kreditnog zahtjeva nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je prednik tuženika imao pri obradi svakog pojedinog kreditnog zahtjeva, jer bi u tom slučaju naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu. Dakle, osim što u čl. 4.b Ugovora o kreditu nije navedeno na što se konkretno ta naknada odnosi, tuženik u ovom postupku nije dokazao (niti obrazložio) koja usluga ili troškovi su podmireni iz te naknade, a koji bi bili u izravnoj vezi s Ugovorom o kreditu. Ta je odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, imajući u vidu da su i neke druge ugovorne odredbe nepoštene (o promjenjivoj kamatnoj stopi, valutnoj klauzuli) te da tužitelju nije objašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga.

18.4. Pri tome valja reći da se okolnost uzrokuje li sporna ugovorna odredba značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ocjenjuje ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu kredita, već i ocjenom bi li neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava. Imajući u vidu ostale nepoštene ugovorne odredbe, kao i da se radi o tipskom ugovoru, može se zaključiti da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu kredita niti oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade).

19. Glede žalbenih navoda tuženika, koji su neosnovani i ne dovode u sumnju pravilnost odluke prvostupanjskog suda, valja reći da zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP/03 (prema kojoj, ako na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega. Prema shvaćaju ovog suda, to ne zahtjeva nužno u Ugovoru o kreditu specificirano navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu kredita, međutim kod provođenja testa poštenosti mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da je tužitelj bio informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade, ali nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih) te o njenoj krajnjoj svrsi.

20. Obzirom na navedeno, dakle utvrdivši spornu ugovornu odredbu o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva ništetnom, prvostupanjski sud je pravilno, temeljem odredaba čl. 323. st. 1. i čl. 1111. ZOO-a, prihvativši nalaz i mišljenje financijske vještakinje iz kojeg proizlazi da je prednik tuženika obračunao i naplatio naknadu za obradu kredita u iznosu od 125,87 EUR, naložio tuženiku isplati tužitelju taj iznos sa zateznim kamatama tekućim od 3. kolovoza 2006., dakle od dana kada je prednik tuženika isplatio tužitelju manji iznos kredita zbog uračunate ulazne naknade. Naime, suprotno žalbenim navodima tuženika, proizlazi da je njegov prednik, koji je odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je istu nametnuo tužitelju bez mogućnosti pregovaranja, nepošteni stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a, tužitelj ima pravo zahtijevati zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja.

21. Nadalje, pravilno je pobijanom presudom utvrđena ništetnom i ugovorna odredba sadržana u čl. 11. Ugovora o kreditu kojom je propisano da je korisnik kredita dužan za prijevremenu otplatu kredita platiti naknadu kreditoru u iznosu određenom aktom kreditora.

21.1. Prvostupanjski sud je u točkama 17-19. obrazloženja naveo razloge na temelju kojih nalazi ništetnom odredbu Ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita, koje i ovaj sud prihvaća kao pravilne. Pri tome dodatno valja ukazati na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-112/2018-2 od 9. ožujka 2022., u kojoj je izraženo stajalište da paušalno pozivanje tužene banke na svoje opće akte i Tarifu kojom su propisane naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavlja ništa drugo do li nadoknađivanje dijela kamata koje je prema ugovoru trebala dobiti do kraja trajanja ugovora o kreditu, dakle prikrivenu izmaklu dobit. Vrhovni sud Republike Hrvatske pri tome naglašava da banke nemaju pravo zahtijevati naknadu koja se sastoji od izmakle dobiti radi gubitka kamata, odnosno da ne smiju potrošačima naplatiti naknadu za prijevremeno (djelomično ili u cijelosti) ispunjenje svoje obveze, već bi banke imale pravo na naknadu onih troškova izravno povezanih s prijevremenom otplatom kredita, prije svega administrativnih troškova vezanih uz potrebne radnje u svezi s prijevremenim zatvaranjem kredita i sl., a ne i pravo na posebnu naknadu za prijevremenu otplatu. U konkretnom slučaju, tuženik nije ni pokušao dokazati visinu eventualnih administrativnih ili nekih drugih troškova vezanih uz prijevremenu otplatu kredita, niti je sukladno čl. 81. st. 4. ZZP/03 predložio dokaze na okolnost da su ugovorne stranke pregovarale o naknadi za prijevremenu otplatu i o njezinoj visini. Glede žalbenih navoda tuženika da je i ta odredba jasna, lako razumljiva i lako uočljiva, te stoga nije dopušteno ocjenjivati njezinu poštenost, a osim toga ista da ne dovodi do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, žalitelja valja uputiti na naprijed iznijete razloge glede ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, poglavito one navedene u točki 19. ovog obrazloženja.

21.2. Stoga je pravilno prvostupanjski sud utvrdio ništetnom i ugovornu odredbu o plaćanju naknade za prijevremenu otplatu kredita i temeljem odredbi čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO-a, obvezao tuženika vratiti tužitelju plaćeni iznos po tom osnovu od 197,16 EUR, čija visina također proizlazi iz nalaza financijske vještakinje, sa zateznom kamatom primjenom čl. 1115. ZOO-a, jer je tuženik odnosno njegov prednik nepošteni stjecatelj novčanog iznosa kojeg je primio temeljem nepoštene odredbe koju je u svoju korist uvrstio u Ugovor o kreditu.

22. Konačno, valja navesti da je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kad je odbio tuženikov prigovor zastare, kako u odnosu na potraživanje s osnova valutne klauzule vezane za CHF, tako i u odnosu na potraživanje s osnova ništetnih odredbi o plaćanju naknade za obradu kreditnog zahtjeva i naknade za prijevremenu otplatu kredita.

22.1. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske je 1. ožujka 2022. donio Objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, radi dodatnog tumačenja i objašnjenja shvaćanja iz revizijske odluke broj Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i pravnog shvaćanja Građanskog odjela VSRH broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., u kojem je navedeno da ako je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača. Uvažavajući navedeno pravno shvaćanje, te činjenicu da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 postala pravomoćna u odnosu na utvrđenje ništetnosti valutne klauzule donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., valja zaključiti da do dana podnošenja predmetne tužbe 5. svibnja 2021., nije protekao propisani opći zastarni rok od pet godina u kojem zastaruju tražbine s osnova stjecanja bez osnove kakav karakter ima predmetno potraživanje.

22.2. Zastara restitucijskog zahtjeva s osnove nepoštenih odredbi o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva i naknadi za prijevremenu otplatu kredita teče od pravomoćnosti prvostupanjske presude u ovom postupku, sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. poslovni broj: Su-IV-47/2020-2., tako da ista također nije nastupila.

23. Kako dakle ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a niti razlozi na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u točkama III., IV., te ispravno V. i VI. izreke.

24. Tuženik žalbom pobija i odluku o troškovima postupka, koju je prvostupanjski sud donio pozivom na odredbe čl. 154. st. 5. i čl. 155. ZPP-a, dosudivši tužitelju za radnje i izdatke navedene u točki 32. obrazloženja pobijane presude troškove postupka u ukupnom iznosu od 2.307,24 EUR.

24.1. Ovaj sud neosnovanim cijeni žalbene navode tuženika kojima osporava odluku o troškovima postupka u vezi osporavanja odluke o glavnoj stvari, kao i žalbene navode o pogrešnoj ocijeni uspjeha stranaka u parnici. Naime, uzimajući u obzir kvalitativan i kvantitativan uspjeh stranaka u postupku, i ovaj sud cijeni da tužitelj nije uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi. Međutim, osnovan je žalbeni navod tuženika da je tužitelju neosnovano na ime troška sastavljanja podneska od 19. listopada 2022. (kojim samo predlaže dopunu nalaza i mišljenja vještakinje) priznat puni iznos, ovo obzirom da se radi o podnesku za čije sastavljanje mu sukladno Tbr. 8. toč. 4. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23, dalje: Tarifa) pripada pravo na 25% nagrade. Za razliku od toga, nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da je tužitelju neosnovano priznat puni iznos troškova sastavljanja podnesaka od 21. srpnja 2021., 2. ožujka 2022. i 20. veljače 2023., obzirom da se radi o obrazloženim podnescima iz Tbr. 8. toč. 1. Tarife, kao i da mu je pogrešno dosuđen trošak zastupanja na ročištu 6. prosinca 2021., obzirom da se radi o pripremnom ročištu za koje Tbr. 9. toč. 1. Tarife određuje 100 bodova. Također, nisu osnovani žalbeni navodi tuženika kojima paušalno osporava dosuđenu visinu troškova vještačenja i sudskih pristojbi, obzirom da su isti dosuđeni pravilnom primjenom Cbr. 2. toč. 5. i 7. Cjenika naknada i nagrada stalnih sudskih vještaka koji je sastavni dio Pravilnika o stalnim sudskim vještacima (NN 38/14, 123/15, 29/16, 61/19) te Tar. br. 1. st. 1. Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi (NN 53/19, 92/21) u vezi čl. 7. st. 1. Zakona o sudskim pristojbama (NN 118/18).

24.2. Stoga je pravilnom primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika valjalo tužitelju dosuditi troškove postupka u iznosu od 2.119,74 EUR, pa je u tom dijelu primjenom čl. 380. toč. 2. ZPP-a pobijana odluka potvrđena, a u preostalom dijelu primjenom čl. 380. toč. 3. ZPP-a djelomičnim uvažavanjem žalbe tuženika preinačena te je zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka u iznosu od 187,50 EUR odbijen kao neosnovan.

25. Budući da tuženik sa žalbom protiv presude nije uspio, već je samo djelomično uspio sa žalbom protiv rješenja o troškovima, odbijen je njegov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

26. Točke I. i II. izreke prvostupanjske presude nisu pobijane žalbom, pa iste ostaju neizmijenjene.

Varaždin, 11. prosinca 2024.

Predsjednica vijeća

Dijana Hofer