Poslovni broj: 50. Gž R-854/2023-2

 

 

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

 

Poslovni broj: 50. Gž R-854/2023-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

              Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vlaste Feuš kao predsjednika vijeća, Vlatke Fresl Tomašević kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Tomislava Aralice kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice B. D. iz Z., OIB …, zastupanoj po punomoćniku M. G., odvjetniku iz Zajedničkog odvjetničkog ureda M. G. i H. Š., u V., protiv tuženika K. b. D., Z., OIB …, zastupanog po punomoćniku T. R., odvjetniku iz Odvjetničkog društva R. & P. d.o.o. u Z., radi utvrđenja, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-498/2019-76 od 9. siječnja 2023., u sjednici vijeća održanoj dana 20. prosinca 2023.,

 

 

p r e s u d i o    j e

 

I Odbija se žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-498/2019-76 od 9. siječnja 2023. u točkama I, II i IV izreke.

 

II Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troška odgovora na žalbu kao neosnovan.

 

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom prihvaćen je tužbeni zahtjev na utvrđenje da nije dopuštena Odluka o redovitom otkazu ugovora o radu tužiteljice sklopljenog 10. listopada 2016., zbog skrivljenog ponašanja od 24. svibnja 2017. te da radni odnos tužiteljice nije prestao (točka I izreke), naloženo je tuženiku da tužiteljici isplati naknadu izgubljene plaće za razdoblje od srpnja 2017. do listopada 2020. kao i regresa za godišnji odmor za 2017., 2018., 2019. i 2020. i božićnice za 2017., 2018. i 2019. (točka II izreke), dok je odbijen zahtjev tužiteljice za isplatu daljnjih zatraženih mjesečnih iznosa od 3.463,14 EUR/26.093,05 kn do 10. dana svakog narednog mjeseca do ponovnog uključenja u rad tužiteljice (točka III izreke). Nadalje je naloženo tuženiku da tužiteljici isplati troškove postupka u iznosu od 4.869,26 Eur/36.687,43 kn sa pripadajućim zateznim kamatama (točka IV izreke).

 

2. Presudu u dosuđujućem dijelu pobija tužena zbog svih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 i 80/22 u daljnjem tekstu: ZPP-a). Predlaže presudu preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu parničnog troška odnosno podredno istu ukinuti i vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje uz naknadu troškova žalbenog postupka.

 

3. U odgovoru na žalbu tužiteljica osporava navode žalbe te predlaže da sud drugog stupnja žalbu tuženika odbije kao neosnovanu te potvrdi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu.

 

4. Žalba tužene nije osnovana.

 

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice na utvrđenje nedopuštenosti redovnog otkaza ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja tužiteljice te na utvrđenje da joj radni odnos kod tuženog nije prestao i zahtjev za isplatu naknade plaće, regresa za godišnji odmor i božićnice.

 

6. Među strankama nije sporno da je tužiteljica kod tuženog temeljem ugovora o radu obavljala poslove pomoćnika ravnatelja za financijsko poslovanje, da je tužena tužiteljici odlukom od 24. svibnja 2017. otkazala ugovor o radu zbog skrivljenog ponašanja tužiteljice kojom je tužiteljici stavljeno na teret da je, iako je bila upoznata sa nezakonito zaključenim ugovorom o energetskom učinku prema EOCS modelu broj … od 27. siječnja 2017. između tužene i tvrtke R. d.o.o., nije poslodavca upozorila na protuzakonitost istog, te jer je, iako je za nezakonitost znala, po istom postupala i vršila knjiženje računa zbog čega je tužena kao poslodavac izgubila povjerenje u tužiteljicu kao radnika. Isto tako nije sporno da je tužbu u ovoj pravnoj stvari tužiteljica podnijela sukladno odredbi čl. 133. Zakona o radu („Narodne novine 93/14 u daljnjem tekstu ZR).

 

7. Pošavši od utvrđenja da iz provedenih dokaza tijekom prvostupanjskog postupka ne proizlazi da bi obveza tužiteljice bila upozoravanje ravnatelja na određenu proceduru koja bi prethodila sklapanju spornog ugovora konkretno da je za sklapanje spornog ugovora prethodno potrebno ishoditi suglasnost Vlade RH a kako to proizlazi iz opisa poslova radnog mjesta pomoćnice ravnatelja za financijske poslove prema Pravilniku o organizaciji i ustroju radnih mjesta kod tužene kao i iz činjenice da je tužiteljica po struci diplomirani ekonomist, da tužiteljica uopće nije sudjelovala u postupku sklapanja predmetnog ugovora, niti je imala saznanja o obavljenim radnjama u pogledu sklapanja i pripreme za sklapanje istog, da ravnatelj tužene o istima nije upoznao tužiteljicu, niti je od nje tražio kakve sugestije, a niti je tužiteljica mogla imati utjecaja na odluku ravnatelja da isti sklopi sud prvog stupnja zaključuje da se tužiteljici ne može osnovano stavljati na teret da je trebala upozoriti ravnatelja odnosno poslodavca na nezakonitost sklapanja predmetnog ugovora zbog pomanjkanja suglasnosti Vlade RH ukoliko ona nije sudjelovala u sklapanju istog. Pošavši od daljnjih utvrđenja da tužena nije dokazala da je isključivo u ingerenciji tužiteljice kao pomoćnika tužene za financijsko poslovanje bilo da upozori poslodavca na obvezu pribavljanja potrebne suglasnosti Vlade RH imajući pri tom u vidu da su sami ovlašteni predstavnici tužene kao naručitelja, koji su po odluci ravnatelja sudjelovali u postupku javne nabave usluge uštede vode po ugovoru o energetskom učinku (gdje tužiteljica nije bila imenovana), u svom dopisu od 23. siječnja 2017. uputili ravnatelja da izvijesti o namjeravanom sklapanju tog ugovora Upravno vijeće tužene i dali sugestiju da se o navedenom zatraži i stručno mišljenje pravne službe tužene, a ne eventualno mišljenje tužiteljice te da navodi zz tuženika u tome da je upravo tužiteljica bila odgovorna upozoriti ravnatelja na proceduru koja bi prethodila sklapanju ugovora za koji je u konačnici odgovoran sam ravnatelj očigledno predstavljaju pokušaj micanja odgovornost sa sebe kao odgovorne osobe kod tuženika u danom trenutku sud prvog stupnja utvrdio je da tužena nije dokazala postojanje opravdanog razloga za otkazivanje tužiteljici u smislu odredbe čl. 115. st. 1. toč. 3. ZR te je posljedično navedenom utvrdio predmetni otkaz nedopuštenim, da tužiteljici kod tuženog radni odnos istim nije prestao te joj, pozivom na odredbu čl. 95. st. 3. ZR i čl. 70. i 59 TKU za državne službenike i namještenike (u daljnjem tekstu TKU) dosudio naknadu plaće za razdoblje od srpnja 2017. do listopada 2020. kao i regresa za godišnji odmor za 2017., 2018., 2019. i 2020. i božićnice za 2017., 2018. i 2019. u visini sukladno podacima iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka koji je ocijenio stručnim i objektivnim te ga kao takvog u cijelosti prihvatio, dok je u preostalom dijelu zahtjev tužiteljice na isplatu odbio kao neosnovan.

 

8. Suprotno žalbenim razlozima, sud prvog stupnja sastavio je prvostupanjsku presudu u skladu s odredbama Zakona o parničnom postupku. Za svoju odluku dao je jasne i razumljive razloge koji imaju podlogu u izvedenim dokazima. Pobijana presuda ima jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, koji nisu u proturječnosti s izrekom presude. Ne postoje niti drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati pa se nije ostvario žalbeni razlog iz čl. 354. st. 2. tč. 11. ZPP, na koju povredu odredaba parničnog postupka ukazuje tužena u svojoj žalbi.

 

9. Sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene (članak 8. ZPP) valjano utvrdio činjenično stanje, koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, time da u svojoj žalbi tužena navodi neodlučne činjenice prema kojima bi činjenično stanje ostalo pogrešno ili nepotpuno utvrđeno, a svode se zapravo na ocjenu provedenih dokaza od strane žaliteljice.

 

10. Prvostupanjski sud je u obrazloženju pobijane presude reproducirao iskaz tužiteljice te je istom povjerovao navodeći da je njezin iskaz logičan i uvjerljiv, dok navodima tužene, iznesenim tijekom postupka, pak nije poklonio vjeru jer su isti suprotni kako iskazu tužiteljice tako i ostalim provedenim dokazima (iskazima svjedoka T. K. koji je od ožujka 2017. bio ravnatelj tužene, svjedoka A. J. koji je u tom razdoblju bio pomoćnik ravnatelja za pravne poslove). Iznesena utvrđenja i zaključak suda prvog stupnja glede osnova tužbenog zahtjeva prihvaća i ovaj sud drugog stupnja jer ih žalbeni navodi nisu uspjeli dovesti u sumnju. Navodi iz žalbe tužene u bitnom se iscrpljuju u iznošenju vlastite ocjene dokaza prema kojoj je obveza tužiteljice bila da ravnatelju ukaže na obvezu dobivanja suglasnosti od nadležnih ministarstava za sklapanje spornog ugovora neovisno o činjenici da li je ista sudjelovala u postupku sklapanja tog ugovora ili ne. Vlastita ocjena dokaza nije način na koji stranka može dovesti u pitanje pravilnost i zakonitost sudske odluke (čl. 8 ZPP-a) a osobito ne kada zanemaruje odlučnu (nespornu) činjenicu da tužiteljica uopće nije sudjelovala u postupku vezanu za sklapanjem spornog ugovora kao niti u jednom segmentu poslova vezanih za javnu nabavu, da je vezano za sklapanje spornog ugovora ravnatelj uopće nije kontaktirao te da su sami ovlašteni predstavnici tužene kao naručitelja, koji su po odluci ravnatelja sudjelovali u postupku javne nabave usluge uštede vode po ugovoru o energetskom učinku (gdje tužiteljica nije bila imenovana), svojim dopisom od 23. siječnja 2017. uputili ravnatelja da izvijesti Upravno vijeće tužene o namjeravanom sklapanju tog ugovora i dali sugestiju da se o navedenom zatraži i stručno mišljenje pravne službe tužene, a ne eventualno mišljenje tužiteljice koja je ekonomske struke (a ne pravne) iz čega upravo proizlazi logičan zaključak da tužiteljica u okviru svojih radnih zadataka nije ništa niti bila dužna poduzimati vezano za sklapanje spornog ugovora a što proizlazi i iz opisa poslova njenog radnog mjesta iz Pravilnika tužene, po kojem opisu je između ostalog bila dužna pružati stručnu pomoć ravnatelju iz svog djelokruga rada, a davanje upozorenja na eventualne pravne nedostatke u postupku sklapanja spornog ugovora nije djelokrug njenog rada. Pri tome, a što tužena svojom žalbom niti ne osporava tužiteljica nije niti vršila knjiženja računa izdanih od strane tvrtke R. d.o.o. temeljem spornog ugovora niti eventualno odobrila plaćanja po istima.

 

11. Prema tome ne postoji niti žalbeni razlog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (čl. 355 ZPP-a).

 

12. Na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo iz čl. 115. st. 1. toč. 3. ZR kada je takav otkaz utvrdio nedopuštenim, te da tužiteljici radni odnos nije prestao.

 

13. Neosnovani su žalbeni navodi da bi presuda u dijelu kojim sud utvrđuje da tužiteljici radni odnos nije prestao bila proturječna odnosno da bi u tom dijelu sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. Naime, pobijanom presudom sud je utvrdio otkaz kojim je tuženik otkazao da temeljem istog (nedopuštenog) radni odnos tužiteljice nije prestao što je pravilno i logično. Budući tužiteljica povratak na rad u smislu odredbe čl. 124. st. 1. ZR niti ne traži neodlučno je što bi istoj istekao mandat 11. listopada 2020. do kada joj je sud dosudio naknade plaća.

 

14. S obzirom na utvrđenje da je pobijano otkazivanje nedopušteno pravilan je i zaključak da su u konkretnom slučaju ispunjeni uvjeti iz čl. 95. st. 3. ZR za isplatu naknade plaće i drugih materijalnih davanja koje bi tužena tužiteljici sukladno TKU bila dužna isplatiti da do prekida rada (zbog krivnje poslodavca) nije došlo i to u razdoblju od predmetnog otkazivanja do datuma isteka mandata tužiteljice i to u visini sukladno nalazu i mišljenju financijskog vještaka na koje stranke i nisu imale primjedbi.

 

15. I odluka o troškovima postupka pravilna je kako po osnovi (čl. 154. st. 3. ZPP-a) tako i po visini (čl. 155. st. 1. ZPP-a) troškova koji su odmjereni sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 112/12, 103/14 ,118/14, 107/15, 57/22 i 126/22).

 

16. Slijedom iznesenog ocjenjujući žalbu tužene, valjalo je temeljem čl. 368. st. 1. ZPP, istu odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

 

17. Odbijen je zahtjev tužiteljice za naknadu troška odgovora na žalbu kao neosnovan, jer ova postupovna radnja nije bila potrebna za vođenje parnice (čl. 166. st. 1. u vezi  čl. 155. st. 1. ZPP).

 

U Zagrebu 20. prosinca 2023.

 

 

              Predsjednik vijeća:

                          Vlasta Feuš, v.r.