REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev-1439/2024-2
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr.sc. Ante Perkušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Željka Pajalića člana vijeća, mr.sc. Igora Periše člana vijeća i Jadranke Anić-Matić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Republike Hrvatske, OIB:52634238587, koju zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Rijeci, protiv tuženika Grada Rijeke, Rijeka, Korzo 16, OIB:54382731928, kojeg zastupa punomoćnica Danijela Kovačić, odvjetnica u Zajedničkom odvjetničkom uredu Danijela Kovačić i Jasenka Perković u Rijeci, radi stjecanja bez osnove, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-1952/2023-2 od 24. svibnja 2023., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Rijeci broj P-647/2022-36 od 12. travnja 2023., u sjednici održanoj 11. prosinca 2024.,
r i j e š i o j e :
I. Prihvaća se revizija tuženika, ukida se presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-1952/2023-2 od 24. svibnja 2023. i presuda Trgovačkog suda u Rijeci broj P-647/2022-36 od 12. travnja 2023. pod točkama I. i II. izreke, pa se predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.
II. Odluka o troškovima postupka u povodu revizije ostavlja se za konačnu odluku.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:
"I. Nalaže se tuženiku Grad Rijeka, Korzo 16, OIB:54382731928 isplatiti tužiteljici Republika Hrvatska, OIB:52634238587 iznos od 139.412,00 EUR / 1.050.399,72 kuna sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 11. svibnja 2015. po stopi od 12% godišnje do 31. srpnja 2015., a od 1. kolovoza 2015. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena do 31. prosinca 2022., a od 1. siječnja 2023. po stopi od 5,50% godišnje do isplate, a u slučaju promjene kamatne stope, po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja uvećano za tri postotna poena u roku od 8 (osam) dana.
II. Nalaže se tuženiku Grad Rijeka, Korzo 16, OIB: 54382731928 platiti tužiteljici Republika Hrvatska, OIB:52634238587 iznos od 12.840,93 EUR / 96.750,00 kuna na ime prouzročenog parničnog troška sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 12. travnja 2023. (dana donošenja presude) po stopi od 5,50% godišnje do isplate, a u slučaju promjene kamatne stope, po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja uvećano za tri postotna poena u roku od 8 (osam) dana.
III. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška u preostalom iznosu od 6.105,25 EUR / 46.000,00 kuna kao neosnovan.".
2. Presudom suda drugog stupnja tuženikova žalba je odbijena kao neosnovana i potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Rijeci broj P-647/2022-36 od 12. travnja 2023. u točki I. i II. izreke.
3. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revd 3910/2023-2 od 4. siječnja 2024., tuženiku je dopušteno podnošenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-1952/2023-2 od 24. svibnja 2023. u dijelu kojim je potvrđena prvostupanjska presuda u točki I. i II. izreke, zbog pravnog pitanja:
"Pripada li tužitelju pravo zahtijevati samo isplatu novčanog iznosa po osnovi stečenih koristi posjednika prema odredbi čl. 165. ZVDSP, a da prije toga ili istovremeno nije zatražio predaju nekretnine u (su)posjed?".
4. Tuženik je protiv presude suda drugog stupnja podnio reviziju na temelju odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku, zbog pravnog pitanja zbog kojeg je rješenjem ovog suda dopušteno podnošenje revizije. Predložio je Vrhovnom sudu Republike Hrvatske reviziju prihvatiti, preinačiti obje nižestupanjske presude, a tužiteljici naložiti da mu naknadi troškove postupka.
5. Odgovor na reviziju nije podnesen.
6. Revizija je osnovana.
7. Prema odredbi čl. 391. st. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 - dalje: ZPP) u povodu revizije Vrhovni sud Republike Hrvatske ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja iz čl. 385.a ZPP zbog kojeg je dopuštena.
8. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu 139.412,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama, koji iznos je tuženik primio s osnova zakupnine za poslovni prostor [adresa], površine 140m2, u razdoblju od 14. svibnja 2009. do 31. prosinca 2014.
9. Sudovi su prihvatili tužbeni zahtjev ocijenivši da je tuženik, kao nepošten posjednik, u utuženom razdoblju, od treće osobe naplaćivao zakupninu za poslovni prostor vlasnica kojeg je tužiteljica i na taj način stekao utuženi iznos. Sudovi su zaključili da je tuženik, koji je s trećom osobom sklopio ugovor o zakupu poslovnog prostora 19. lipnja 2008., postao nepošten posjednik 14. svibnja 2009. kad je u zemljišne knjige upisano pravo vlasništva tužiteljice na tom prostoru. Pritom su se pozvali na odredbu čl. 164. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 94/17, 152/14 i 81/15 – dalje: ZVDSP) i čl. 165. st. 1. ZVDSP u vezi s čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 – dalje: ZOO/05).
10. Tuženik u reviziji navodi da tužiteljica ni prije, ni nakon podnošenja tužbe u ovom predmetu nije zatražila predaju predmetne nekretnine u (su)posjed, niti je na odgovarajući način izrazila volju za posjedovanjem predmetnog prostora. Ističe da je predmet spora u ovom postupku samo isplata naknade u visini koristi koju je tuženik ostvario davanjem u zakup poslovnog prostora, ali ne i predaja u posjed. Poziva se na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeto na drugoj sjednici Građanskog odjela 1. ožujka 2021. i na odluke ovog suda broj Rev 192/2015-2 od 30. ožujka 2021., broj Rev 2974/2016-3 od 4. svibnja 2021., broj Rev 4037/2020-3 od 24. ožujka 2021. i broj Rev 866/2018-4 od 1. lipnja 2021., te ističe da je u utuženom razdoblju, bio pošten posjednik sve zaprimanja tužbe u ovom predmetu.
11. Vrhovni sud Republike Hrvatske je na drugoj sjednici Građanskog odjela 1. ožujka 2021. zauzeo pravno shvaćanje koje glasi:
"U parnici u kojoj je predmet spora zahtjev su(vlasnika) protiv posjednika koji koristi i posjeduje tuđu stvar (ili tuđi suvlasnički dio stvari), za isplatu naknade za to što ju je upotrebljavao i od nje imao koristi, odnosno naknade za sve koristi koje je tuženik imao za vrijeme svojega posjedovanja, na temelju članka 164. i 165. ZVDSP, za odluku o tužbenom zahtjevu odlučno je utvrditi pravni položaj posjednika, pritom nije nužno da se tužbenim (vlasničkim) zahtjevom istodobno traži i predaja te stvari u (su)posjed, ako je (su)vlasnik na odgovarajući način izrazio volju za posjedovanjem stvari. Pošteni posjednik u svakom slučaju postaje nepošten od trenutka kada je primio tužbu na predaju u posjed ili suposjed, ali se njegovo nepoštenje može dokazivati i u odnosu na vrijeme prije podnošenja tužbe ako ga je tužitelj na odgovarajući način pozvao na predaju stvari.".
12. Stoga odgovor na pravno pitanje za koje je tuženiku dopušteno podnošenje revizije u ovom predmetu glasi:
Tužitelj nema pravo zahtijevati samo isplatu novčanog iznosa, po osnovi stečenih koristi posjednika prema odredbi čl. 165. ZVDSP, ako prije toga ili istovremeno nije zatražio predaju nekretnine u (su)posjed odnosno ako nije na odgovarajući način izrazio volju za posjedovanjem stvari.
13. Iz obrazloženja pobijane drugostupanjske presude proizlazi da su sudovi zaključak da je tuženik 14. svibnja 2009. postao nepošten posjednik predmetnog prostora, utemeljili na činjenicama da je tužiteljica 14. svibnja 2009. uknjižbom stekla pravo vlasništva predmetne nekretnine, te da tuženik nije nikada imao upisano pravo upravljanja korištenja i raspolaganja na istoj. Međutim, iz spisa proizlazi da je tuženik tijekom prvostupanjskog postupka, u žalbi protiv prvostupanjske presude kao i u reviziji tvrdio da tužiteljica nikada prije podnošenja tužbe u ovom predmetu, nije zahtijevala predaju u posjed predmetnog prostora.
14. Iz navedenog proizlazi da su nižestupanjske odluke utemeljene na pravnom shvaćanju koje odstupa od gore citiranog pravnog shvaćanja revizijskog suda. To stoga jer nižestupanjski sudovi ocjenjujući poštenje tuženika kao posjednika predmetnog prostora u razdoblju prije podnošenja tužbe, zbog pogrešnog pravnog pristupa nisu raspravili i utvrdili odlučnu činjenicu je li tužiteljica, prije podnošenja tužbe u ovom predmetu, na odgovarajući način izrazila volju za posjedovanjem stvari. Naime, u smislu gore citiranog pravnog shvaćanja revizijskog suda, tuženik je u svakom slučaju postao nepošten danom primitka tužbe u ovom predmetu. Međutim za ocjenu tuženikovog poštenja u razdoblju prije podnošenja tužbe, nije dostatno samo utvrđenje da je 14. svibnja 2009. upisano pravo vlasništva tužiteljice u zemljišne knjige i da tuženik nije imao upisano pravo upravljanja, korištenja i raspolaganja, već je potrebno utvrditi je li tužiteljica na odgovarajući način i ako jest kada je, izrazila volju za posjedovanjem predmetnog prostora.
15. Slijedom navedenog, na temelju odredbe čl. 391. st. 7. ZPP prihvaćena je revizija tuženika, ukinute su nižestupanjske presude i predmet je vraćen sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.
16. U ponovnom postupku sudovi će uvažavajući pravno shvaćanje revizijskog suda o pravnom pitanju za koje je tuženiku dopušteno podnošenje revizije, utvrditi odlučne činjenice i ponovno odlučiti o tužbenom zahtjevu.
17. Odluka o troškovima postupka u povodu revizije ostavljena je za konačnu odluku na temelju odredbe čl. 166. st. 3. ZPP.
Zagreb, 11. prosinca 2024.
Predsjednik vijeća:
dr.sc. Ante Perkušić
