REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-1222/2024-4

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr.sc. Ante Perkušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Željka Pajalića člana vijeća, Jadranke Anić-Matić članice vijeća i Ivana Vučemila člana vijeća, u pravnoj stvari prvotužiteljice ĆN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], drugotužiteljice DN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], trećetužiteljice ČN, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], (drugo i trećetužiteljica osobno i kao pravnih sljednica pokojnog LN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj]) koje zastupaju punomoćnici Domagoj Čajkovski, Dalibor Čajkovski i Jelena Beg Čajkovski, odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu Domagoj Čajkovski, Dalibor Čajkovski i Jelena Beg Čajkovski u Rijeci i četvrtotužitelja ZN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], (kao pravnog sljednika pokojnog LN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj]) protiv prvotuženika Kronmara d.o.o. Split, Split, Ruđera Boškovića 19, OIB:38958272744 i drugotuženika UN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa Oskar Skerbec, odvjetnik u Rijeci, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Karlovcu broj Gž-2001/2013-2 od 16. listopada 2013. kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Rijeci broj P-3265/05 od 21. ožujka 2013., u sjednici održanoj 11. prosinca 2024.,

r i j e š i o  j e :

I. Ukida se presuda Županijskog suda u Karlovcu broj Gž-2001/2013-2 od 16. listopada 2013. pod točkom I. izreke, kao i u odluci o trošku postupka pod točkom II. b) izreke, pa se predmet u tom dijelu vraća sudu drugog stupnja na ponovno suđenje.

II. O troškovima postupka u povodu revizije odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

"I. Prvotuženik je dužan prvotužiteljici isplatiti iznos od 233.535,37 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja na iznos od 221.800,00 kn teče od presuđenja pa do isplate, a na iznos od 11.735,37 kn sa zateznom kamatom po stopi od 15 % godišnje od 10. rujna 2002. godine do 31. prosinca 2007.g., po stopi od 14 % godišnje od 01. siječnja 2008.g. do 30. lipnja 2011.g., po stopi od 12 % godišnje od 01. srpnja 2011.g.do isplate, odnosno po stopi koja se određuje uvećanjem za pet postotnih poena eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koja je prethodilo tekućem polugodištu, sve do isplate.

II. Prvotuženik je dužan drugotužiteljici isplatiti iznos od 221.800,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom po stopi od 12 % godišnje od 01. srpnja 2011.g.do isplate, odnosno po stopi koja se određuje uvećanjem za pet postotnih poena eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koja je prethodilo tekućem polugodištu, sve do isplate.

III. Prvotuženik je dužan trećetužiteljici isplatiti iznos od 221.800,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom po stopi od 12 % godišnje od 01. srpnja 2011.g.do isplate, odnosno po stopi koja se određuje uvećanjem za pet postotnih poena eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koja je prethodilo tekućem polugodištu, sve do isplate.

IV. Prvotuženik je dužan četvrtotužitelju isplatiti iznos od 223.600,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom po stopi od 12 % godišnje od 01. srpnja 2011.g.do isplate, odnosno po stopi koja se određuje uvećanjem za pet postotnih poena eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koja je prethodilo tekućem polugodištu, sve do isplate.

V. Prvotuženik je dužan tužiteljima naknaditi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 202.136,25 kn, u roku od 15 dana, dok se odbija preostali dio zahtjeva za naknadu parničnog troška kao neosnovan.

VI. Odbija se tužbeni zahtjev u cijelosti u odnosu na drugotuženika UN.

VII. Tužitelji su dužni naknaditi drugotuženiku UN prouzročeni parnični trošak u iznosu od 161.800,00 kn, u roku od 15 dana, dok se drugotuženik odbija s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška kao neosnovanim.".

2. Presudom suda drugog stupnja suđeno je:

"I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-3265/05 od 21.ožujka 2013.godine u pobijanom dijelu u točki VI. njene izreke.

II. Prihvaća se žalba tuženika kao osnovana i preinačava se presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-3265/05 od 21.ožujka 2013.godine u točkama I., II., III., IV., V. i VII. i sudi:

a) Odbijaju se tužitelji sa tužbenim zahtjevom koji glasi:

"I. Prvotuženik je dužan prvotužiteljici isplatiti iznos od 233.535,37 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja na iznos od 221.800,00 kn teče od presuđenja pa do isplate, a na iznos od 11.735,37 kn sa zateznom kamatom po stopi od 15 % godišnje od 10. rujna 2002. godine do 31. prosinca 2007.g., po stopi od 14 % godišnje od 01. siječnja 2008.g. do 30. lipnja 2011.g., po stopi od 12 % godišnje od 01. srpnja 2011.g.do isplate, odnosno po stopi koja se određuje uvećanjem za pet postotnih poena eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, sve do isplate.

II. Prvotuženik je dužan drugotužiteljici isplatiti iznos od 221.800,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom po stopi od 12 % godišnje od 01. srpnja 2011.g.do isplate, odnosno po stopi koja se određuje uvećanjem za pet postotnih poena eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, sve do isplate.

III. Prvotuženik je dužan trećetužiteljici isplatiti iznos od 221.800,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom po stopi od 12 % godišnje od 01. srpnja 2011.g.do isplate, odnosno po stopi koja se određuje uvećanjem za pet postotnih poena eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, sve do isplate.

IV. Prvotuženik je dužan četvrtotužitelju isplatiti iznos od 223.600,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom po stopi od 12 % godišnje od 01. srpnja 2011.g.do isplate, odnosno po stopi koja se određuje uvećanjem za pet postotnih poena eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, sve do isplate".

b) Nalaže se tužiteljima da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe nadoknade tuženima parnični trošak odmjeren sa 178.855,95 kuna, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.".

3. Protiv drugostupanjske presude tužitelji su podnijeli reviziju na temelju odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predložili su Vrhovnom sudu Republike Hrvatske reviziju prihvatiti, preinačiti pobijanu drugostupanjsku presudu pod točkom I. izreke na način da prihvati žalbu tužitelja i preinači prvostupanjsku presudu u dijelu pod točkom VI., te prihvati tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženika UN u cijelosti. Osim toga predlažu revizijskom sudu preinačiti pobijanu drugostupanjsku presudu pod točkom II. izreke na način da odbije žalbu tuženika i potvrdi prvostupanjsku presudu pod točkama I. do V. izreke, te tuženicima naloži da tužiteljima naknade trošak postupka.

4. Odgovor na reviziju nije podnesen.

5. Revizija je osnovana.

6. Na temelju odredbe čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 i 148/11 i 25/13 - dalje: ZPP), pobijana drugostupanjska presuda ispitana je samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

7. Predmet spora u ovom postupku jest zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske štete - pravične novčane naknade zbog smrti bliske osobe LN, supruga prvotužiteljice, oca drugo i treće tužiteljice i sina ranije četvrtotužitelja LN, kao i imovinske štete - naknade troškova prijevoza, pogrebnih usluga, vijenaca i crnine. Tužitelji naknadu zahtijevaju od prvotuženog društva Kronmar d.o.o. Split kao organizatora ronilačkog izleta na kojem je LN smrtno stradao roneći, te od drugotuženika UN koji je bio voditelja grupe ronilaca na tom izletu.

8. U postupku je utvrđeno:

- da je prvotuženik registriran za obavljanje djelatnosti, među ostalim, obuku ronilaca svih kategorija, organiziranih treninga i natjecanja u ronilačkim vještinama, servisiranje i ispitivanje ronilačke opreme i podvodne izlete,

- da je drugotuženik osnivač prvotuženika,

- da je 7. kolovoza 2002. na lokaciji [adresa] (otok [adresa]) organizirano ronjenje grupe ronioca od 9 članova plus voditelj s početkom u 9,00 sati, te da je među roniocima evidentiran i pokojni LN, za voditelja grupe određen je UN, te je ronilački par sada pokojnom LN bio GN,

- da su se sada pokojni LN i GN priključili organiziranoj turističkoj grupi, te da je organizator upriličio kraći dogovor između voditelja ronjenja i izletnika, pri čemu je jedan od voditelja trebao voditi turističke ronioce, drugi ostati u čamcu, dok je par ĆGN trebao roniti zasebno s obzirom da su bili instruktori s tri zvjezdice i ronili su do dubine maksimalno 39 metara,

- da su svi imali ronilačke aparate otvorenog kruga, osim sada pokojnog JN koji je imao tzv. rebrather, odnosno ronilački aparat zatvorenog kruga disanja, specifičan po tome što se smjesa plinova ne izdiše u vodu (nema mjehurića na površini vode) nego se vraća natrag u aparat gdje se regulira kisikom, a izdvaja se ugljični dioksid, te da je ronilačka oprema bila vlasništvo sada pokojnog JN, koji je zajedno sa GN kritičnog dana fotografirao podmorje,

- da je sada pokojni JN izmijenio diznu na aparatu za disanje tj. izvršio je preinaku aparata,

- da nije bilo propusta u organizaciji jer je prvotuženik postupao prema propisanim običajima u ronjenju, organizirajući ronjenje u grupama, s voditeljima, u skladu s kvalifikacijama i iskustvom pojedinih ronioca, imao je plan ronjenja, održao je kraći dogovor u kojem je učesnike obavijestio o trajanju ronjenja, mjestu ronjenja, planiranom trajanju ronjenja i maksimalnoj dubini ronjenja kao i planiranom vremenu izrona te dogovorio znakove međusobne komunikacije. Utvrđeno je i da je organizator vodio računa da jedan od voditelja FN ostane na površini i reagira u slučaju opasnosti,

- da je GN ronio s ON do dubine od cca 39 metara, da je dao znak LN da će izroniti jer mu je količina kisika bila pri kraju, na što mu je ovaj dao znak da će još ostati i da je to bilo na dubini od 9 metara. Cijelo vrijeme ronjenja bili su u vizualnom kontaktu sa ostalim turističkim roniocima, te su u to vrijeme i ostali ronioci završili s ronjenjem i jedan po jedan ulazili u čamac, dok je LN ostao i dalje fotografirati. GN se ukrcao na čamac i svi zajedno su čekali izron LN, pa je nakon 10 minuta voditelj odlučio upaliti motor kako bi ovaj to čuo. Nakon što LN nije izronio nakon 4 do 5 minuta, GN je skočio s maskom i perajama u more te je na udaljenosti od 7 do 8 metara od čamca ugledao istog na dnu mora. Nakon toga je izronio, upozorio ronioce da nešto nije u redu, pa je s drugotuženikom skočio u more i našli su LN na dnu. On nije davao znakove života, imao je otvorene oči, a prema ronilačkom kompjuteru na njegovoj ruci utvrđeno je da je na dnu mirovao 17 minuta,

- da je prethodno jedan od voditelja vidio da je LN na trenutak izronio kako bi se orijentirao pa potom zaronio,

- da u tom trenutku kad je LN izronio voditelj nije s njim kontaktirao i uvjerio se da je s njim sve u redu iako ga je vidio da pliva sa GN Frkom lagano prema brodici i promatra podmorje,

- da aparat za disanje nije nakon utapanja LN vještačen od strane nadležnog tijela, već tek u ovom parničnom postupku, dakle nakon 10 godina,

- da vještak nije mogao ispitati apsorbent koji je koristio sada pokojni LN, koji je najvjerojatnije bačen, a da aparat za disanje nije bio spojen prema uputama proizvođača s obzirom na izmjenu dizne,

- da iz obdukcijskog nalaza proizlazi da je smrt pokojnog LN nastupila utapanjem, ali točan uzrok smrti nije utvrđen, odnosno nije utvrđeno što je razlog utapanja jer oprema nije bila vještačena.

9. Sud prvog stupnja je prihvatio tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženika ocijenivši da je prvotuženik kao društvo koje se bavi organizacijom ronjenja i organizator izleta na kojem se dogodio štetni događaj, odgovoran za nastanak štetnog događaja po kriteriju objektivne odgovornosti jer se bavi opasnom djelatnošću i odgovara na temelju odredbe čl. 173. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01 – dalje: ZOO/91) koji je bio na snazi u vrijeme štetnog događaja. Po ocjeni suda prvotuženik nije dokazao da je šteta nastala isključivom radnjom sada pokojnog LN, koju prvotuženik nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao izbjeći ili otkloniti čime bi se oslobodio odgovornosti u smislu čl. 177. ZOO. Osim toga sud je zaključio da je organizator ronjenja počinio bitne propuste jer voditelj ronjenja, onaj na površini, nije uspostavio kontakt s LN kad je ovaj izronio, pretpostavio je da je LN napuhao kompenzator plovnosti iako to nije vidio i izveo je pogrešan zaključak da je ponovno zaronio odnosno olako je propustio postupiti s dužnom pažnjom i poduzeti uobičajene mjere opreza. Pritom je sud prvog stupnja isključio mogućnost stradanja LN zbog neispravnog korištenja aparata za disanje jer je na temelju provedenog dokaznog postupka ocijenio da korištenje aparata za disanje protivno preporuci proizvođača nije u uzročnoj vezi s nastankom štetnog događaja.

9.1. U odnosu na drugotuženika UN, koji je u trenutku štetnog događaja bio jedan od voditelja ronjenja, prvostupanjski sud je zaključio da, neovisno o činjenici da se radi o osnivaču prvotuženika, isti nije odgovoran za nastanak štetnog događaja jer je odredbom čl. 174. st. 1. ZOO propisano da za štetu od opasne djelatnosti odgovara osoba koja se njome bavi, a to je u konkretnom slučaju prvotuženik, ako mu se dokaže odgovornost. Stoga je u odnosu na prvotuženika tužbeni zahtjev odbijen.

10. Drugostupanjski sud je u odnosu na prvotuženika preinačio prvostupanjsku odluku pozivom na odredbu čl. 373. st. 1. točka 3. ZPP ocijenivši da je prvotuženik dokazao da šteta nije nastala zbog činjenice što se on bavi opasnom djelatnošću, već da je nastala radnjom LN, koju voditelj ronjenja nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao izbjeći ili otkloniti. To stoga jer je LN izvršio preinaku dizne na rebreatheru što je protivno uputi proizvođača, išao je roniti unatoč tome što mu je aparat pokazivao neispravnost i odvojio se od partnera, te time odstupio od dogovorenog plana ronjenja i protivno nepisanom pravilu ronjenja da se partneri prilikom ronjenja ne odvajaju, čime je najvjerojatnije sebe doveo u pogibeljnu opasnost. Drugostupanjski sud je zaključio da se prvotuženik time oslobodio odgovornosti u smislu odredbe čl. 177. ZOO.

10.1. Drugostupanjski sud je u odnosu na odgovornost drugotuženika UN prihvatio činjenična utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda, te je potvrdio prvostupanjsku odluku u dijelu u kojem je tužbeni zahtjev odbijen u odnosu na drugotuženika.

11. Općinski sud u Rijeci je rješenjem broj P-3265/2005-46 od 5. srpnja 2018. odredio prekid postupka jer je odlukom Trgovačkog suda u Splitu broj Tt-18/778-2 od 21. veljače 2018. subjekt pod nazivom Kronmar d.o.o. za trgovinu i usluge u stečaju, brisan iz sudskog registra. Nakon toga je 3. ožujka 2023. razdvojen postupak u odnosu na Kronmar d.o.o. Split, te je isti sud rješenjem broj Pn-57/2023-47 od 8. ožujka 2023. nastavio i istovremeno obustavio postupak u odnosu na Kronmar d.o.o. Split koji je brisan iz sudskog registra.

11.1. Slijedom navedenog ovaj sud je reviziju razmatrao u odnosu na drugotuženika UN.

12. Tužitelji u reviziji navode da je drugostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP jer je pobijana presuda nerazumljiva, proturječna sama sebi i razlozima presude, te ima razloga zbog kojih se ne može ispitati. Sadržajno ukazuju i da je počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s čl. 375. st. 1. ZPP jer drugostupanjski sud nije odgovorio na žalbene navode tužitelja o odgovornosti drugotuženika kao voditelja grupe. Ističu da nisu tvrdili, niti tvrde da drugotuženik odgovara kao osnivač prvotuženika, već zbog toga što je kao voditelj ronilačkog poduhvata postupao protivno pravilima o sigurnosti ronjenja i svojim postupanjem, odnosno propuštanjem doveo do toga da se prekasno krene u potragu za LN, te stoga što i on obavlja opasnu djelatnost. 12.1. Nadalje, tužitelji osporavaju pravilnost primjene čl. 177. ZOO odnosno zaključak suda drugog stupnja da je šteta nastala isključivo radnjom LN jer je on promijenio diznu na aparatu za disanje i koristio opasnu stvar protivno uputama proizvođača. Pritom ističu da drugostupanjski sud nije odgovorio na navode tužitelja, iznesene tijekom postupka i u žalbi, glede propusta drugotuženika kao voditelja ronjenja koji nije postupao s dužnom pažnjom i uobičajenim mjerama opreza kad nije uspostavio kontakt s LN kad je izronio, koji je olako zaključio da je LN napuhao kompenzator plovnosti premda to nije vidio i koji je olako zaključio da je on ponovno zaronio. 13. Osnovano tužitelji ističu da je u postupku pred drugostupanjskim sudom počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u svezi čl. 375. st. 1. ZPP jer sud drugog stupnja nije ocijenio žalbene navode koji su od odlučnog značenja što je utjecao na pravilnost i zakonitost pobijane odluke. To stoga jer iz sadržaja žalbe tužitelja protiv prvostupanjske presude proizlazi da su tužitelji u žalbi isticali odgovornost drugotuženika kao voditelja grupe ronilaca jer je postupao protivno pravilima o sigurnom ronjenju, navodeći detaljno u čemu se sastoji njegovo propuštanje odnosno ponašanje protivno pravilima struke, koje je po shvaćanju tužitelja doveli do prekasne potrage za LN.

14. Odredbom čl. 375. st. 1. ZPP propisano je da u obrazloženju presude odnosno rješenja drugostupanjski sud treba ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značenja i označiti razloge koje je uzeo u obzir po službenoj dužnosti.

15. Sud drugog stupnja u obrazloženju pobijane odluke nije dao nikakvu ocjenu o tome postoji li odgovornost drugotuženika kao voditelja grupe ronioca odnosno je li kao voditelj počinio propuste koji su uzrokovali nastanak štetnog događaja. U obrazloženju pobijane odluke drugostupanjski sud ocjenjuje pravilnim utvrđenje prvostupanjskog suda da drugotuženik nije odgovoran za nastanak štetnog događaja kao osnivač provotuženika s obzirom da odredba čl. 174. st. 1. ZOO izričito propisuje odgovornosti za štetu od opasne djelatnosti osobe koje se njome bavi ako joj se dokaže odgovornost. Međutim, tužitelji su i tijekom prvostupanjskog postupka i u žalbi isticali i obrazlagali razloge za odgovornost drugotuženika kao voditelja ronjenja na kojem je LN smrtno stradao.

16. Slijedom navedenog, za sada se ne može prihvatiti pravilnim zaključak suda drugog stupnja da ne postoji odgovornost drugotuženika za nastanak štetnog događaja. To stoga jer je drugostupanjski sud isključio odgovornost drugotuženika kao osnivača prvotuženika, ali nije odgovorio na žalbene navode tužitelja o mogućoj odgovornosti drugotuženika kao voditelja ronjenja ako je počinio određene propuste u obavljanju svog posla. Pritom treba navesti da je ostalo nejasno je li drugotuženik ronjenje, na kojem je LN smrtno stradao, vodio kao zaposlenik prvotuženika ili zaposlenik Ronilačkog centra Odisej-Mljet ili eventualno sklopljenog ugovora s nekim od njih ili s nekog drugog osnova odnosno ostao je nejasan pravni odnos prvotuženika kao organizatora ronjenja i drugotuženika koji je na tom ronjenju sudjelovao kao voditelj.

17. Budući da drugostupanjski sud nije odgovorio na žalbene navode tužitelja, koji su od odlučujućeg značaja za ocjenu odgovornosti drugotuženika odnosno nije odgovorio na žalbene navode da je drugotuženik odgovoran kao voditelj ronjenja jer nije upotrijebio dužnu pažnju, nije poduzeo uobičajene mjere opreza i nije pravovremeno reagirao, kad je LN izronio odnosno nije odgovorio na žalbeni razlog da se kao voditelj ronjenja nije pridržavao pravila o sigurnom ronjenju.

18. Stoga je zbog postojanja bitne povrede odredbe parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u svezi s odredbom čl. 375. st. 1. ZPP ukinuta drugostupanjska presuda i predmet je vraćen drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje, na temelju odredbe čl. 394. st. 1. ZPP. U ponovljenom postupku drugostupanjski sud će otkloniti bitnu povredu odredaba parničnog postupka na koju mu je ukazano ovim rješenjem i donijeti novu zakonitu odluku.

19. Odluka o troškovima postupka u povodu revizije temelji se na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP.

Zagreb, 11. prosinca 2024.

Predsjednik vijeća:

dr.sc. Ante Perkušić