Republika Hrvatska

Županijski sud u Karlovcu

Karlovac

Gž-80/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Karlovcu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Alenke Laptalo, predsjednice vijeća, Ivane Mašić, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća te Vesne Stokrp, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĐR iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Volić & Ružička & Cabadaj Cafuta, odvjetnicima u Garešnici, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., sa sjedištem u [adresa], OIB 02535697732, zastupan po punomoćnici Petri Vatavuk, odvjetnici u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Grubišnom Polju, poslovni broj P-1002/2021-35 od 28. studenog 2023., na sjednici vijeća održanoj 11. prosinca 2024.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Grubišnom Polju, poslovni broj P-1002/2021-35 od 28. studenog 2023.

II Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja presuđeno je:

"I Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d., [adresa], OIB: 02535697732 da tužitelju ĐR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati novčanu tražbinu u ukupnom iznosu od 1.345,34 EUR / 10.136,60 kn zajedno sa zateznim kamatama, tekućim i to:

- na iznos od 1,29 EUR ili 9,71 kn počam od 14.01.09. pa do isplate

- na iznos od 6,77 EUR ili 50,99 kn počam od 16.02.09. pa do isplate

- na iznos od 4,57 EUR ili 34,41 kn počam od 14.03.09. pa do isplate

- na iznos od 3,36 EUR ili 25,34 kn počam od 15.04.09. pa do isplate

- na iznos od 4,38 EUR ili 32,98 kn počam od 16.05.09. pa do isplate

- na iznos od 2,86 EUR ili 21,56 kn počam od 12.06.09. pa do isplate - na iznos od 2,12 EUR ili 15,96 kn počam od 13.07.09. pa do isplate

- na iznos od 1,83 EUR ili 13,77 kn počam od 12.08.09. pa do isplate

- na iznos od 1,36 EUR ili 10,26 kn počam od 12.09.09. pa do isplate

- na iznos od 1,71 EUR ili 12,85 kn počam od 12.10.09. pa do isplate

- na iznos od 1,07 EUR ili 8,09 kn počam od 12.11.09. pa do isplate

- na iznos od 1,81 EUR ili 13,60 kn počam od 12.12.09. pa do isplate

- na iznos od 3,12 EUR ili 23,53 kn počam od 30.12.09. pa do isplate

- na iznos od 6,46 EUR ili 48,67 kn počam od 01.02.10. pa do isplate

- na iznos od 8,16 EUR ili 61,49 kn počam od 01.03.10. pa do isplate

- na iznos od 8,78 EUR ili 66,17 kn počam od 01.04.10. pa do isplate

- na iznos od 11,98 EUR ili 90,27 kn počam od 12.05.10. pa do isplate

- na iznos od 14,34 EUR ili 108,05 kn počam od 14.06.10. pa do isplate

- na iznos od 17,87 EUR ili 134,61 kn počam od 10.07.10. pa do isplate

- na iznos od 21,44 EUR ili 161,51 kn počam od 13.08.10. pa do isplate

- na iznos od 26,27 EUR ili 197,92 kn počam od 13.09.10. pa do isplate

- na iznos od 25,75 EUR ili 194,04 kn počam od 16.10.10. pa do isplate

- na iznos od 26,09 EUR ili 196,58 kn počam od 13.11.10. pa do isplate

- na iznos od 30,69 EUR ili 231,23 kn počam od 13.12.10. pa do isplate

- na iznos od 37,00 EUR ili 278,78 kn počam od 13.01.11. pa do isplate

- na iznos od 33,50 EUR ili 252,42 kn počam od 12.02.11. pa do isplate

- na iznos od 32,96 EUR ili 248,36 kn počam od 12.03.11. pa do isplate

- na iznos od 32,43 EUR ili 244,37 kn počam od 12.04.11. pa do isplate

- na iznos od 33,12 EUR ili 249,56 kn počam od 14.05.11. pa do isplate

- na iznos od 44,01 EUR ili 331,62 kn počam od 15.06.11. pa do isplate

- na iznos od 54,02 EUR ili 407,01 kn počam od 16.07.11. pa do isplate

- na iznos od 72,15 EUR ili 543,64 kn počam od 12.08.11. pa do isplate

- na iznos od 62,80 EUR ili 473,20 kn počam od 13.09.11. pa do isplate

- na iznos od 47,73 EUR ili 359,64 kn počam od 13.10.11. pa do isplate

- na iznos od 45,39 EUR ili 341,97 kn počam od 14.11.11. pa do isplate

- na iznos od 45,82 EUR ili 345,24 kn počam od 14.12.11. pa do isplate

- na iznos od 49,71 EUR ili 374,51 kn počam od 14.01.12. pa do isplate

- na iznos od 52,91 EUR ili 398,66 kn počam od 14.02.12. pa do isplate

- na iznos od 53,30 EUR ili 401,58 kn počam od 12.03.12. pa do isplate

- na iznos od 52,14 EUR ili 392,87 kn počam od 13.04.12. pa do isplate

- na iznos od 52,36 EUR ili 394,51 kn počam od 16.05.12. pa do isplate

- na iznos od 53,55 EUR ili 403,47 kn počam od 14.06.12. pa do isplate

- na iznos od 52,95 EUR ili 398,94 kn počam od 16.07.12. pa do isplate

- na iznos od 51,81 EUR ili 390,38 kn počam od 14.08.12. pa do isplate

- na iznos od 49,98 EUR ili 376,59 kn počam od 13.09.12. pa do isplate

- na iznos od 49,70 EUR ili 374,47 kn počam od 12.10.12. pa do isplate

- na iznos od 51,92 EUR ili 391,22 kn počam od 13.11.12. pa do isplate sve po kamatnoj stopi koja je do 31. prosinca 2007. propisana čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, te nadalje od 1. siječnja 2008. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno koja je do 31. srpnja 2015. određena, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, pa sve do isplate sve u roku 15 dana.

II Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d., [adresa] , OIB:02535697732, da tužitelju ĐR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], nadoknadi parnične troškove u iznosu od 1.954,69 eura / 14.727,61 kuna, sve zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamate stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećana za tri postotna poena, počam od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, u roku od 15 dana."

2. Protiv navedene presude žali se tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava, žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. točka 1., 2. i 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., dalje: ZPP). Predlaže da sud drugog stupnja pobijanu presudu preinači i odbije tužbeni zahtjev uz naknadu troškova parničnog postupka uvećanu za troškove sastava žalbe, podredno da istu presudu ukine i vrati na ponovno suđenje.

3. Žalba tuženika nije osnovana.

4. Suprotno žalbenim navodima tuženika, u prvostupanjskom postupku nije počinjena povreda iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP, budući se presuda suda prvog stupnja može ispitati, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi niti razlozima presude, razlozi o svim odlučnim činjenicama važnim za presuđenje u ovom predmetu jasni su i neproturječni, te ne postoji proturječnost između onoga što se o razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava.

5. Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud nije utvrdio da bi bile počinjene niti ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP-a, a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem članka 365. stavak 2. ZPP.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatom utužene svote na ime vraćanja preplaćenog iznosa anuiteta zbog nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli u potrošačkom ugovoru, kao i zahtjev za naknadom troškova postupka.

7. U postupku su utvrđene sljedeće bitne činjenice:

- da su tuženik kao kreditor i tužitelj kao korisnik kredita 27. listopada 2005. zaključili ugovor o kreditu temeljem kojeg je tuženik kao kreditor odobrio i stavio tužitelju na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 17.776,86 CHF na rok otplate od 84 mjeseca,

- da je kredit otplaćen,

- da je istim ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica u CHF te kako se kredit otplaćuje uz valutnu klauzulu vezanu uz CHF,

- da se tijekom otplate kredita tečaj CHF u odnosu na kunu višekratno mijenjao,

- da stranke o ugovornim odredbama o valuti uz koju je vezana glavnica švicarski franak, nisu pojedinačno pregovarale, te da su iste uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, da su ove odredbe bile unaprijed formulirane od strane tuženika tako da tužitelj zbog toga nije imao utjecaja na njihov sadržaj jer se radi o odredbama unaprijed formuliranoga standardnog ugovora tuženika kao trgovca,

- da je vještačenjem utvrđeno kako je tužitelj, zbog primjene valutne klauzule vezane uz CHF, u razdoblju od početka otplate kredita do dana otplate kredita platio tuženiku 1.345,34 EUR / 10.136,60 kn više no što bi platio po prvotnom tečaju po kojem mu je isplaćen kredit u kunama,

- da je Potrošač - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, ustao 4. travnja 2012. protiv više banaka, uključujući i tuženika, pred Trgovačkim sudom u Zagrebu s tužbom za zaštitu kolektivnih interesa i prava, a predmet je vođen pod poslovnim brojem P-1401/12,

- da je u tom je predmetu Trgovački sud u Zagrebu donio presudu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u kojoj se utvrđuje kako su tužene banke, a među njima i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristile nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, kao i ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a o čemu se nije pojedinačno pregovaralo,

- da je ta prvostupanjska odluka djelomično potvrđena (u dijelu glede promjenjive kamatne stope) i preinačena (u dijelu glede valutne klauzule u CHF) presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014.,

- da je odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015.,

- da je protiv te odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III- 2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. djelomično usvojena ustavna tužba (u dijelu glede valutne klauzule u CHF) pa je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak,

- da je potom Vrhovni sud Republike Hrvatske, odlučujući ponovo o reviziji, odlukom poslovni broj Revt-575/16 od 3. listopada 2017. djelomično ukinuo dio odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (glede valutne klauzule u CHF) te vratio predmet na ponovno suđenje u tom dijelu,

- da je nakon ponovnog suđenja Visoki trgovački sud Republike Hrvatske presudom poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio odluku Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2021 u dijelu glede valutne klauzule u CHF,

- da je odlučujući povodom revizije tuženika Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom presudom poslovni broj Rev 2221/2018 od 3. rujna 2019. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke, uključujući i tuženika, u predmetnom razdoblju povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak,

- da je u sporu za zaštitu interesa potrošača pravomoćno utvrđeno kako je, između ostalih, i predmetni tuženik u predmetnom razdoblju povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe i to da je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak,

- da je stoga tuženik povrijedio i prava tužitelja kao korisnika kredita kad je i u predmetnom ugovoru o kreditu uglavio nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a o čemu se nije pojedinačno pregovaralo.

- da je na okolnost sklapanja Ugovora o kreditu saslušan tužitelj koji je iskazao da ga nitko nije upozorio na rizičnost kredita u CHF.

- da tuženik na kojem je teret dokaza nije dostavio dokaz niti je predložio provođenje dokaznog postupka na okolnost utvrđenja da je upoznao tužitelja s rizicima vezanim uz ugovaranje glavnice kredita uz valutnu klauzulu vezanu uz švicarski franak prije sklapanja ugovora, pa da je tužitelj tek onda pristao na sklapanje ugovora niti iznosi nove činjenice o kojima nije raspravljeno u kolektivnom sporu.

8. Temeljem takvih utvrđenja prvostupanjski sud zaključuje da se odluka o nepoštenosti odredbi potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da pojedinom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu, tako da su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredbi na određivanje njegove ugovorne obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristupio na sklapanje takvog ugovora (U-III-5458/21. od 30. lipnja 2022.). Stoga, kako tužitelj, potrošač, tvrdi da nije bio obaviješten o naravi, rizicima spornih ugovornih odredbi, te s obzirom na poslovnu praksu i obličje koji su prevladavali u utuženom vremenu, s obzirom na interne akte banke, a uvažavajući pri tom i sadržaj te narav informacija koje su potrošaču trebale biti dane, banka je mogla predočiti dopunska dokazna sredstva u pisanom obliku koja potvrđuju da su potrošaču dane odgovarajuće obavijesti pa kako nije moguće utvrditi jesu li obavijesti dane i jesu li, ako su doista dane, obavijesti bile odgovarajuće kako bi se pristanak na sklapanje ugovora mogao smatrati "informiranim", prvostupanjski sud na temelju pravila o teretu dokazivanja i članka 221.a ZPP smatra da odgovarajuće obavijesti nisu dane, s obzirom na to da je teret dokaza o obaviještenosti potrošača na bankama, a sam tužitelj tvrdi da nije dobio odgovarajuće obavijesti. Slijedom navedenog, prvostupanjski sud zaključuje u smislu odredbe članka 87. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača (2003), odnosno članka 102. Zakona o zaštiti potrošača, da odredbe o valutnoj klauzuli nisu razumljive, da su protivne načelu savjesnosti i poštenja te su kao takve ništetne pa obzirom da je odredba ugovora o kreditu, koja se odnosi na valutnu klauzulu utvrđena ništetnom, slijedom čega tužitelj ima pravo potraživati neosnovano stečeno po tom ugovoru u skladu s propisom članka 1111. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. dalje - ZOO), odlučuje kao u izreci pod točkom I. i II. izreke pobijane odluke.

9. Takva utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj sud.

10. Odgovarajući na žalbene navode tuženika valja reći da je sud prvog stupnja utvrdio da spomenute presude donesene u kolektivnom sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, a zbog postojanja povrede propisa zaštite potrošača, imaju obvezujući učinak na ovaj predmet te da utvrđenja o ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli iz tog predmeta imaju učinak i na ovaj predmet.

11. Naime, u postupku radi zaštite kolektivnih interesa, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je u potvrđena u odnosu na valutnu klauzulu presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. u povodu koje je donesena presuda VSRH broj Rev- 2221/2018 od 3. rujna 2019., između ostalog je utvrđeno da je, pored ostalih, i ovdje tuženik povrijedio kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule, vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu CHF te je utvrđeno da je ta ugovorna odredba bila lako uočljiva i jasna, ali da nije bila razumljiva jer su tužene banke, a među njima i ovdje tuženik, propustile dati sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u CHF i sve rizike koje takve ugovorne odredbe nose te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu potrošača, zbog čega je takva odredba ugovora ocijenjena nepoštenom i ništetnom.

12. Odredbom članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/2014., 110/2015. i 14/2019., dalje: ZZP/14) propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14 u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14 obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a člankom 502.c ZPP koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe, propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, navedene odredbe ZZP/14 i ZPP propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa.

13. Stoga je pravilan stav prvostupanjskog suda da prethodno navedena pravomoćna odluka Trgovačkog suda u Zagrebu, donesena u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, obvezuje sud i u ovom parničnom postupku glede ništetnosti valutne klauzule, na što ukazuje i stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske prema kojem su sudovi u pojedinačnim postupcima, neovisno o tome je li tužba podnesena prije ili nakon stupanja na snagu ZID ZPP/19, na temelju članka 502.c ZPP vezani za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

14. Pritom treba napomenuti da tuženik tijekom postupka nije iznosio činjenice niti predlagao dokaze da bi postojao informirani pristanak tužitelja na sklapanje predmetnog ugovora na način da bi prije sklapanja i prilikom sklapanja tog ugovora bile dane odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama sporne ugovorne odredbe na određivanje njegove obveze i da je tužitelj, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora.

15. Neosnovane su i žalbene tvrdnje o neprovođenju testa poštenosti jer su sudovi u navedenim presudama donesenim u sporovima radi kolektivne zaštite potrošača proveli test neravnoteže (analizom činidbe i protučinidbe), kao i test transparentnosti, te su svoju ocjenu o nesavjesnosti banaka, između ostalih i tuženika, utemeljili, u bitnome, na činjenicama da trgovac nije potrošaču dao dovoljno informacija u fazi pregovaranja i zaključivanja ugovora o kreditu, a koje su bile važne za donošenje informirane odluke, da potrošača nije upoznao s rizicima koji za njega proizlaze iz ugovora o kreditu, da potrošača nije informirao o uvjetima jednostrane promjene kamatne stope (prema odluci trgovca), da je bila riječ o ugovorima u kojima je obveza potrošača ovisila o promjenjivim elementima (valutna klauzula ), da su sporne odredbe u standardni ugovor ušle na inicijativu trgovaca (banaka), da su banke u vrijeme sklapanja ugovora trebale voditi računa i o interesima druge strane i odrediti neku referentnu vrijednost, da je nepošteno koristiti se odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima su banke bile ovlaštene jednostrano promijeniti obvezu potrošača, da su potrošači bili u ovisnom položaju jer nisu imali drugu mogućnost doći do novčanih sredstava izvan kredita, a koji test nesavjesnosti su sudovi proveli s obzirom na okolnosti prije sklapanja ugovora o kreditu, odnosno prilikom pregovaranja o uvjetima kredita i u trenutku sklapanja kredita.

16. Činjenica da je predmetni kredit isplaćen u cijelosti, suprotno žalbenim navodima, nije od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude. Okolnost što je ugovor između stranaka izvršen ne predstavlja zapreku da tužitelj traži utvrđenje ništetnosti sporne odredbe. Nepoštena odredba ne obvezuje potrošača od trenutka sklapanja ugovora te se potrošač dovodi u položaj koji je imao prilikom sklapanja ugovora, kao da nije bilo ništetne odredbe, jer je cilj zaštite koja se pruža uspostaviti pravičnu ravnotežu između prava i obveza stranaka te održati ugovor na snazi. Osim toga, presuda u kolektivnom sporu odnosi se ne samo na ugovore u tijeku, već i na ugovore koji su isplaćeni. Za primjenu te presude odlučno je samo kada su ti ugovori sklopljeni.

17. Također, pravilan je stav prvostupanjskog suda da tužitelju, s obzirom na djelomičnu ništetnost predmetnog ugovora o kreditu, pripada pravo na povrat onoga što je isplatio na temelju ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u visini razlike između iznosa što ga je platio i koji bi platio na dan isplate kredita po srednjem tečaju banke, tuženika. To pravo proizlazi iz članka 323. stavka 1. ZOO, u vezi s člankom 1111. stavkom 1. ZOO, slijedom čega je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je obvezao tuženika na isplatu utuženog iznosa tužitelju, visinu kojeg tuženik određenim bitnim žalbenim navodima nije doveo u pitanje i dosudio mu zatezne kamate od dospijeća svake pojedine mjesečne razlike pa do isplate, u skladu s člankom 1115. ZOO.

18. Sud prvog stupnja je pravilno prihvatio nalaz i mišljenje financijskog vještaka obzirom je isti sačinjen objektivno, u skladu s pravilima struke i zasnovan na dokumentaciji u spisu.

19. Pri tome, žalbeni navodi da je u postupku valjalo utvrditi kamatnu stopu s obzirom na objektivne kriterije koji su utjecali na kretanje parametara uslijed kojih je došlo do povećanja kamatne stope tijekom otplate kredita, kako je to predlagao tuženik tijekom postupka, nisu osnovani s obzirom na utvrđenje o ništetnosti konkretnih ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi pa se na ugovorni odnos primjenjuje odredba o kamati po stopi ugovorenoj u trenutku sklapanja ugovora.

20. Pravilno je određeno, sukladno cilju i zaštiti koja se pruža prema Direktivi 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva 93/13) te prema načelima izraženim u odlukama Suda Europske unije, da se potrošača dovodi u položaj koji je imao pri sklapanju ugovora, kao da nije bilo nepoštene odredbe. To s obzirom na to da je cilj zaštite koja se pruža, a to je uspostaviti pravičnu ravnotežu između prava i obveza stranaka te održati ugovor na snazi, tako da nepoštena odredba ima neobvezujući učinak. Tako i u predmetu Banco Primus, C-421/14, ECLI:EU:C:2017:60, Sud je protumačio odredbu čl. 6/1. Direktive 93/13 na način da kada sud utvrdi nepoštenom odredbu, on ju je obavezan izuzeti iz primjene, ali nije ovlašten izmijeniti njen sadržaj, a sam ugovor mora nastaviti postojati u načelu bez ikakve izmjene, osim one koje proizlazi iz ništetnosti navedene odredbe, ako je takav kontinuitet ugovora pravno moguć prema pravilima nacionalnog prava. U tom tumačenju je izraženo načelo i zabrane revizije nepoštene odredbe. To znači da sud ne može kreirati sadržaj odredbe smanjenjem na neku prihvatljivu razinu iznosa koji treba platiti na temelju neobvezujuće odredbe, već sud treba u potpunosti izuzeti tu odredbu iz primjene.

21. U odnosu na prigovor zastare kojeg tuženik ponavlja u žalbi, treba reći da je pravilno prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je taj prigovor odbio kao neosnovan u odnosu na restitucijski zahtjev za isplatu preplaćenog iznosa po osnovi ništetne odredbe. Naime, prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetom na sjednici 30. siječnja 2020. i Objedinjenom pravnom shvaćanju o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022., zastarni rok u situaciji kada je ništetnost ugovora ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, kao u ovom predmetu, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u tom postupku. Zauzeto shvaćanje sudovi su dužni primijeniti na sve sporove u kojima je riječ o zahtjevima za povrat primljenog na temelju ništetnog ugovora tj. u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO.

22. Budući da od pravomoćnosti presude u kolektivnom sporu glede valutne klauzule (14. lipnja 2018.) do podnošenja tužbe u ovom predmetu (25. studenog 2021.) nije protekao rok od pet godina nije nastupila zastara predmetne tražbine. Takav je stav potvrđen i pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 15. studenog 2021. (Su-IV-16/2021-19). Pri tome treba kazati da je pravilno utvrdio sud prvog stupnja da je podnošenjem tužbe u kolektivnom sporu bila prekinuta zastara, u smislu članka 241. ZOO i da su rokovi zastare ponovno počeli teći od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u tom predmetu.

23. Stoga su neosnovani i žalbeni navodi tuženika da je prvostupanjski sud pobijanom presudom zauzeo pravno shvaćanje koje bi bilo u suprotnosti s tumačenjem Suda EU u pogledu tumačenja prava Europske unije i pozivanje na praksu suda Europske unije u predmetu Jureša protiv Hrvatske i Brezovec protiv Hrvatske.

24. Odluka o troškovima postupka pravilna je kako po osnovi (članak 154. stavak 1. ZPP) tako i po visini (članak 155. stavak 1. ZPP) troškova koji su odmjereni sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 142/12., 103/14 .,118/14. i 107/15.).

25. Stoga je temeljem članka 368. stavak 1. ZPP žalbu tuženika valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

26. Zahtjev tuženika za naknadom troška žalbe nije osnovan, jer sa žalbom nije uspio pa ga je po članku 166. stavak 1. ZPP valjalo odbiti.

27. Slijedom navedenog, odlučeno je kao pod točkom I i II izreke ove odluke.

U Karlovcu, 11. prosinca 2024.

Predsjednica vijeća

Alenka Laptalo