Poslovni broj Gž-620/2024-3

Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Filke Pejković predsjednice vijeća, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća Svjetlane Pražić i članice vijeća Kristine Vukelić Aničić, u pravnoj stvari tužitelja ŽER iz [adresa]., OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Ivani Mih9ovilčević odvjetnici iz Zadra, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića br. 10., OIB: 92963223473, zastupanog po punomoćnicima iz OD Porobija i Porobija odvjetnicima iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući po žalbi tuženika, izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P 1616/2019 od 5. veljače 2024., u sjednici vijeća održanoj 11. prosinca 2024.

r i j e š i o  j e

Uvažava se žalba tuženika Zagrebačke banke d.d., ukida se presuda Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P 1616/2019 od 5. veljače 2024., te se predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

Obrazloženje

1.Presudom suda prvog stupnja, točkom I. izreke, utvrđeno je da su ništetni čl. 2. i 7. Ugovora o namjenskom kreditu br. 41/2005 od 30. kolovoza 2005. u dijelu u kojem je određena promjenjivost redovne kamatne stope u skladu sa promjenama Odluke o kamatnim stopama tuženika; točkom II. izreke naloženo je tuženiku da isplati tužitelju iznos od 3.644,93 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, točkom III. izreke naloženo je tuženiku da naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.567,40 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

2.Prvostupanjsku presudu pobija tuženik iz svih žalbenih razloga sadržanih u čl. 353. st.1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, u daljnjem tekstu: ZPP-a).

3.Odgovor na žalbu nije podnesen.

4.Žalba tuženika je osnovana.

5.Ocjenjujući prvostupanjsku presudu u granicama žalbenih razloga tuženika, ovaj sud nije utvrdio da bi bila počinjena apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2.,4.,8.,9.,13. i 14. ZPP-a, a na koje bitne povrede odredaba parničnog postupka ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu

čl. 365. st.2. ZPP-a, kao ni postupovna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.2. t.11. ZPP-a.

6.1.Nadalje, nije u pravu tuženik kada zbog toga što prvostupanjski sud povodom istaknutih tuženikovih prigovora na pismeni nalaz i mišljenje nije pozvao vještaka da se o tim prigovorima očituje, počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.2. t.6. ZPP-a, u odnosu na odluku sadržanu u točki II. izreke. To stoga što se po ocjeni ovog suda prethodno iznesene tvrdnje tuženika, ne mogu podvesti pod tu bitnu povredu.

6.2.No, zbog prethodno opisanog postupanja suda prvog stupnja, isti je po uvjerenju ovog suda, počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.1. u svezi 260. ZPP-a, a koja povreda obzirom na sadržaj istaknutog prigovora, je prema prosudbi ovog suda od utjecaja na ishod predmetnog postupka.

To iz razloga jer iako je u tijeku parnice proveden dokaz financijskim vještačenjem, iz pismenog nalaza i mišljenja nije razvidno da je vještak prilikom izračuna eventualne preplate uzeo u obzir iznos preplate naveden u III. Dodatku Ugovora o nenamjenskom kreditu, na što je tuženik pravovremeno upozorio u vidu primjedbi na nalaz, dok je sud prvog stupnja u obrazloženju svoje presude naveo pored ostalog da stranke (dakle i tuženik) nisu imale primjedbe na nalaz vještaka.

6.3.Nastavno prethodno izloženom, ovako postupanje prvostupanjskog suda po ocjeni ovog suda ima za posljedicu osnovanost navoda tuženika kojima upire na postojanje žalbenog razloga pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, na okolnost točne visine tužbenog zahtjeva tužitelja, te dalje i pogrešne primjene materijalnog prava u odnosu na odluku sadržanu u točki II. izreke.

7.Osnovano međutim tuženik svojim navodima upire na postojanje žalbenog razloga pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, kao ni pogrešne primjene materijalnog prava u odnosu na odluke sadržane u točkama I. i II. izreke.

8.Naime, iz rezultata dokaznog postupka za sada proizlazi:

-da su tužitelj kao korisnik kredita, te tuženik kao kreditor sklopili uvodno navedeni Ugovor, kojim je tužitelju stavljen na raspolaganje kredit u iznosu od 138.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita u svrhu kupnje građevinskog zemljišta, da je čl.2. ugovorena redovna kamatna stopa od 4,40 % godišnje, da je čl.7. Ugovora određen mjesečni anuitet u kunskoj protuvrijednosti uz povećanje ili smanjenje anuiteta za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno Odlukama tuženika;

-da je iz izvatka zemljišnih knjiga za nekretnine upisane u zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], razvidno da nekretnina oznake kč. br. [katastarska čestica], predstavlja u naravi kuću, dvor i put, da je iz Vlastovnice vidljivo da je predmetna nekretnina etažirana na način da se sastoji iz suvlasničkog dijela 111600/478150 dijela (stan u prizemlju, površine 84,44 m[2] , u suvlasništvu Ž A i Š, svakog u po ½ dijela), 128320/478150 dijela (stan na prvom katu površine 122,21 m[2] , suvlasništvo O Ć i Č, svakog u po ½ dijela), 63720/478150 dijela, stan na drugom katu površine 60,56 m[2] , vlasništvo ŽE F, 154400/478150 dijela, stan na drugom katu površine 204,70 m[2] , suvlasništvo I i ŽER, svakog u po ½ dijela;

-da je iz iskaza tužitelja vidljivo da je predmetni kredit podignuo radi rješavanja stambenog pitanja, da je inženjer građevine, da je kredit iskoristio radi kupnje zemljišta, a u svrhu izgradnje kuće u kojoj živi, da istu ne iznajmljuje, da je u vrijeme sklapanja spornog Ugovora, bio suvlasnik tvrtke Trigon d.o.o.

9.1.Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja sadržanog u točki I. izreke, prvostupanjski se sud pozvao na čl. 81. st.1. Zakona o zaštiti potrošača (“Narodne novine” broj 96/2003, dalje: ZZP-a/03), te čl. 142., 322., 323., 324., 272., te 295. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine” broj 35/2005 i dr., dalje ZOO- a), kao mjerodavne materijalno pravne odredbe, a isto tako uvažava i pravno shvaćanje zauzeto u presudi Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž 7129/2013 od 13. lipnja 2014. (dalje: Pž 7129/13).

9.2.Nadalje, sud prvog stupnja, analizirajući sporne ugovorne odredbe zaključuje da iste ne sadrže referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu ni precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, slijedom čega da je tuženik, koristeći ugovornu odredbu prema kojoj se kamata koja je ugovorena kao promjenjiva određuje prema odluci banke, mogao postupiti kako je htio tj. i savjesno i nesavjesno. U svezi toga, sud izražava stav da ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke je jasna i lako uočljiva, ali nije razumljiva jer je jedino sigurno da visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke, a ne navode se bilo kakvi kriteriji npr. iz općih uvjeta poslovanja ili sl., već se promjena visine stope veže samo za odluku banke, a je li to možda podrazumijeva i primjenu nekih kriterija, u samom ugovoru nije navedeno.

U svezi toga sud uvažava pravno shvaćanje izraženo u presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/2013., te primjenjujući to na konkretan slučaj, smatra da to znači da su u Ugovoru tužitelju morali na transparentan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora tako da on na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

9.3.Prema ocjeni prvostupanjskog suda, odredba o promjeni kamatne stope je ključna ugovorna odredba, a ovisna je isključivo o odluci jednog ugovaratelja - banke, bez da su istodobno precizno određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se veže promjena, slijedom čega sud drži da ta odredba na taj način uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

Shodno navedenom, sud prvog stupnja smatra da se ovdje radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a putem ove ugovorne odredbe tuženik je potpuno izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu (kamate), što da je suprotno čl. 26. ZOO-a.

Prilikom ocjenjivanja da li je pojedina ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja, po uvjerenju suda mjerodavan je i čl. 4., te čl. 12. ZOO-a, sukladno čemu zaključuje kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač s jedne strane odnosno, uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti (pravni standard), a isto tako, vodi računa i o čl. 83. ZZP-a/03.

9.4.Polazeći od toga da je kamata cijena, da je cijena bitan element ugovora o kreditu te da mora biti određena odnosno odrediva, sud prvog stupnja zaključuje da je već samim tim odredbu ugovora koju koristi tuženik, a na temelju koje se cijena određuje prema odluci banke (jednostrano) bez unaprijed formuliranog čvrstog kriterija za promjenu, takva odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja. Ujedno utvrđuje da nepostojanje propisa koji nalažu bankama da u ugovoru o kreditu precizno utvrde uvjete promjenjivosti kamatne stope u relevantnom razdoblju ne daje tuženiku ovlaštenje da kamatnu stopu mijenja po svom nahođenju i time jednostrano mijenja visinu obveze tužitelja.

Budući je nesporno da u ugovorima u kojima koristi predmetnu odredbu o promjeni kamatne stope tuženik nije odredio referentnu stopu, prvostupanjski sud drži da je banka kao savjesni gospodarstvenik, rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja, trebala odrediti elemente za koji se veže promjena i način njihove primjene, a da je umjesto toga tužitelju kao korisniku kredita nametnula ugovorne odredbe koje ga stavljaju u neravnopravan položaj, koje odredbe prouzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

Sukladno navedenom, sud utvrđuje da je odredba Ugovora kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom samo o odluci banke nepoštena, i prema tome ništetna.

9.5.Također, uvažavajući pravno shvaćanje izraženo u odluci Vrhovnog suda RH poslovni broj Revt 249/2014 sud prvog stupnja je uvjerenja da je odredba o promjenjivoj redovnoj kamati u spornom Ugovoru, izuzev u dijelu kojim je visina kamatne stope određena na dan sklapanja Ugovora (4,40% godišnje), te do prve promjene kamatne stope do koje je došlo jednostranom odlukom banke, a bez prethodnog pregovaranja o tome sa tužiteljem kao korisnikom kredita su nepoštena i kao takva ništetna.

10.Obzirom na do sada izloženo, valja reći da osnovano tuženik svojim žalbenim navodima dovodi u sumnju status tužitelja kao potrošača, tvrdeći da je sud prvog stupnja unatoč određenim dokazima, nekritički zaključio da u konkretnom slučaju isti zadovoljava kriterij potrošača, pa da bi nastavno tome imao pravo na zaštitu.

11.1.Sukladno čl.3. t.1. ZZP-a/03, čl. 3.t.9. Zakona o zaštiti potrošača (“Narodne novine” broj 79/2007 i dr., dalje: ZZP-a/07), Zakona o zaštiti potrošača (“Narodne novine” broj 41/2014 i dr., dalje: ZZP-a/14), potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, odnosno svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti.

11.2.Nadalje je za napomenuti da iako je tuženik podneskom od 12. srpnja 2023. osporio tužitelju svojstvo potrošača, obzirom na podatke sadržane u ranije spomenutom zk. izvatku, da je prvostupanjski sud ipak bezrezervno prihvatio navod tužitelja da kuću u kojoj živi ne iznajmljuje, ne analizirajući podatke dostavljenog zk. izvatka, kao ni pored ostalog činjenicu da je tvrtka Trigon d.o.o. bila jedna od suvlasnika nekretnine upisane upravo u zk. ul. [broj ZK uloška].

Nastavno prednjem, za sada je ostalo nerazjašnjeno da li je tužitelj u iskazu govorio o nekoj drugoj nekretnini, a ne o onoj za koju je tuženik dostavio zk. izvadak, da li je nekretnina upisana u tom izvatku izgrađena na građevinskom zemljištu koje je tužitelj kupio dobivenim kreditom, tko je bio investitor te nekretnine, da li tvrtka Trigon d.o.o., čiji je tužitelj navodno bio jedan od suvlasnika.

Posljedično takvom stanju stvari, u ovoj fazi postupka ostalo je i dalje dvojbeno da li se u konkretnoj pravnoj situaciji može tužitelja smatrati potrošačem u smislu ranije spomenutih odredaba ZZP/03, /07, /14, budući da o tome ovisi daljnja primjena mjerodavnog materijalnog prava, a sukladno tome i osnovanost tužbenih zahtjeva tužitelja.

12.Obzirom na prednje izloženo, prosudba je ovog suda da prvostupanjski sud zbog pogrešnog pravnog pristupa nije razjasnio sve pravno odlučne činjenice o kojima ovisi osnovanost kako deklaratornog tužbenog zahtjeva, ali isto tako i zahtjeva za isplatu, zbog čega je činjenično stanje ostalo pogrešno i nepotpuno utvrđeno, a posljedično tome nije se mogla ispitati ni pravilnost primjene materijalnog prava.

13.Stoga će prvostupanjski sud u nastavku ovog postupka, uvažavajući primjedbe ovog suda, ali i žalbene tvrdnje tuženika, ponajprije ukloniti ukazanu bitnu povredu, a zatim sukladno dispozicijama parničnih stranaka, upotpuniti činjenično stanje, na način da će razjasniti sporne okolnost na koje je ukazano u ranijem dijelu ove odluke, nakon čega će donijeti novi i na zakonu utemeljenu odluku.

14.Obzirom na prednje, valjalo je ukinuti i odluku o trošku sadržanu u točki III. izreke.

15.Zbog svih izloženih razloga, valjalo je uvažiti žalbu tuženika, ukinuti pobijanu presudu, primjenom čl. 369. st.1. i 370. ZPP-a, te predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

U Rijeci, 11. prosinca 2024.

Predsjednica vijeća

Filka Pejković