REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-5061/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca mr. sc. Dražena Jakovine predsjednika vijeća, Đura Sesse člana vijeća i suca izvjestitelja, Goranke Barać-Ručević, Mirjane Magud i mr. sc. Neri Radas članica vijeća, u pravnoj stvari tužitelja RO, iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Gordana Grubešić, odvjetnica u Rijeci, protiv tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb, OIB 14036333877, kojeg zastupa punomoćnica Iris Šanjug, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-2948/2023-3 od 12. rujna 2024., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-852/2019-45 od 3. studenoga 2023., u sjednici održanoj 11. prosinca 2024.,

r i j e š i o  j e:

I. Odbija se prijedlog za dopuštenje revizije tuženika Addiko Bank d.d. u dijelu koji se odnosi na postavljena pitanja.

II. Odbacuje se prijedlog za dopuštenje revizije tuženika Addiko Bank d.d. u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnog ljudskog prava zajamčenog Ustavom Republike Hrvatske i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova odgovara na prijedlog tuženika za dopuštenje revizije.

Obrazloženje

1. Tuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-2948/2023-3 od 12. rujna 2024., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-852/2019-45 od 3. studenoga 2023. u pobijanim dijelovima pod točkama I., II., III. i IV. izreke, kojima su prihvaćeni tužbeni zahtjevi tužitelja i u dijelu pod točkom V. izreke, kojom je naloženo tuženiku da naknadi tužitelju troškove parničnog postupka.

2. U prijedlogu za dopuštenje revizije tuženik predlaže da se dopusti revizija radi postavljenih pravnih pitanja kako slijedi:

„1. Može li sud, primjenom čl. 502.c ZPP-a u tužbi tužitelja kao potrošača na kojeg se odnose presude VTS-a broj Pž-7129/13 i Pž-6632/17, donesenim povodom tužbe Udruge "Franak" za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, izvesti pravno utvrđenje i činjeničnu presumpciju da je tuženik kao banka u konkretnom ugovoru o kreditu donosio jednostrane odluke o promjeni kamatne stope koje su dovele do bitne neravnoteže, bez obzira što banka, ovdje tuženik, u parnici tvrdi da u spornom ugovoru o kreditu nije donosio jednostrane odluke o promjeni kamatne stope, a ako i jest, da promjene kamatne stope nisu dovele do bitne neravnoteže, a za koje tvrdnje predlaže adekvatne materijalne i personalne dokaze, posebice u vidu saslušanja djelatnika tuženika, a koje dokazne prijedloge sudovi nisu proveli?

2. Može li sud, u individualnoj parnici radi naknade štete koja se temelji na utvrđenjima iz presude donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, izvesti činjeničnu presumpciju da je pravni prednik tuženika propustio informirati tužitelja o pravnim i ekonomskim posljedicama ugovaranja valutne klauzule CHF, iako je banka kao tuženik tvrdila tijekom postupka da je informirala tužitelja u konkretnom ugovoru o kreditu te predložila adekvatne dokaze na tu okolnost, posebice u vidu saslušanja djelatnik tuženika, a koje dokazne prijedloge sudovi nisu proveli?

3. Može li se podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (i kojem se ne traži utvrđivanje, osiguranje ili ispunjenje točno određene, individualne tražbine vjerovnika, već je svrha iste zaštita potrošača na općenitoj razini) smatrati vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom/drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja konkretne tražbine, a kojom se radnjom prekida zastara u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a?

4. Je li pravilna ocjena suda o tome da je odredba ugovora o kreditu kojom se ugovara naknada za obradu kredita, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe članka 96. stavka 1. ZZP/07, koji zaključak sud isključivo temeljiti na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da tuženik kao banka nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita ili bi sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, bio dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva te sve druge mjerodavne okolnosti prije i u trenutku sklapanja ugovora o kreditu u smislu odredbi članka 81. stavka 1. ZZP u svezi odredbi članka 83. i 85. ZZP-a?

odnosno

Je li dopuštena odredba Ugovora o kreditu kojom se ugovara naknada za obradu kredita sukladno Odluci o naknadama za usluge kao općim uvjetima ugovora, sukladno članku 44. st. 1. Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (NN 1201/17)?

5. Je li u primjeni čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima sud, u individualnoj parnici radi naknade štete koja se temelji na utvrđenjima iz presude donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, ovlašten izvesti činjeničnu presumpciju da je pravni prednik tuženika bio nepošten od dana stjecanja slijedom čega je dužna platiti zatezne kamate od dana stjecanja a ne podnošenja zahtjeva?

6. Da li je presuda nezakonita i nepravilna i da li je počinjena bitna povreda odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a ako sud izostavi razloge o pravnoj osnovi i obrazloženje o utvrđivanju ništetnosti pojedine odredbe ugovora te isplate s te osnove?

7. Da li je presuda nezakonita i nepravilna i da li je počinjena bitna povreda odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a ako sud izostavi razloge o pravnoj osnovi dosude zatezne kamate, a osobito o tijeku zateznih kamata, tj. o dospijeću tražbine?

8. Je li sud u individualnoj parnici radi naknade štete, koja se temelji na utvrđenjima iz presuda VTS-a broj Pž-7129/13 i Pž-6632/17 donesenim povodom tužbe Udruge "Franak" za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, prilikom određivanja financijskog vještačenja radi izračuna preplate ovlašten samostalno popuniti pravnu prazninu koja može nastati u slučaju utvrđenja ništetnim dijela odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, na način da odredi izračun razlike temeljem fiksne kamatne stope i temeljem fiksnog tečaja na dan sklapanja ugovora, protivno odredbama članka 324. i 319. Zakona o obveznim odnosima, ili je potrebno navedenu prazninu popuniti na način da se za sve izračune koristi promjenjiva kamatna stopa primjenjiva na HRK kredite za predmetno razdoblje?

9. Je li sud u individualnoj parnici radi naknade štete, koja se temelji na utvrđenjima iz presuda VTS-a broj Pž-7129/13 i Pž-6632/17 donesenim povodom tužbe Udruge "Franak" za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, bez suglasnosti i protivno volji ugovornih strana, ovlašten samostalno, urediti postojeći ugovorni odnos na način da pravne praznine nakon ništetnosti pojedinih odredbi, popuni novim ugovornim odredbama o nepromjenjivosti početno ugovorene kamatne stope i ukidanjem valutne klauzule, iako zakon dopušta ugovaranje valutne klauzule i promjenjivu kamatnu stopu, te iako postoji protivljenje jedne ugovorne strane takvom popunjavanju pravne praznine?

10. Je li presuda nezakonita i nepravilna i je li počinjena bitna povreda odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a ako sud izostavi razloge o popunjavanju pravne praznine u ugovorima o kreditu nastale zbog utvrđenja ništetnim odredbi ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivost kamatne stope i na ugovaranje valutne klauzule, a osobito ako se jedna ugovorna strana protivi popunjavanju pravne praznine kako predlaže druga ugovorna strana?“.

2.1. Tuženik ističe da su postavljena pitanja važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kao i za razvoj prava kroz sudsku praksu.

2.2. Nadalje, tuženik je predmetni prijedlog za dopuštenje revizije podnio i u smislu odredbe čl. 385.a st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 57/11., 148/11. - proč.tekst, 25/13., 28/13., 89/14., 79/19., 80/22., 114/22. i 155/23. - dalje: ZPP), navodeći da je drugostupanjski sud zbog osobito teške povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava povrijedio pravo tuženika na pravično suđenje zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

3. Tužitelj u odgovoru na prijedlog za dopuštenje revizije tuženika predlaže da se prijedlog tuženika odbaci, podredno odbije, uz naknadu troškova odgovora na prijedlog.

4. Postupajući sukladno odredbama čl. 385.a ZPP i čl. 387. ZPP, revizijski sud je ocijenio da postavljena pravna pitanja koja je tuženik postavio u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu u smislu odredbe čl. 385.a ZPP.

4.1. Naime, u odnosu na prvo i drugo pitanje naznačeno u prijedlogu, treba reći, da negativan odgovor na ta pitanja u okolnostima konkretnog slučaja nije od utjecaja na rješenje spora. Navedeno stoga što se djelatnica tuženika VO nije odazivala na pozive suda, zbog čega je sud izvršio uvid u predmete tog suda poslovni broj P- 2902/2019 i P-1521/2019 te je utvrdio da ta svjedokinja odbija primati pismena i pristupiti na sud, kao i da je ista u svom pisanom očitovanju sudu u svim sudskim predmetima u kojima je predložena kao svjedok (u kojima je tuženik Addiko bank d.d.) navela da nema nikakvih saznanja o predmetu spora i detaljima zaključenja ugovora, da se ne sjeća klijenata i da od 2013. ne radi u bankarskom sektoru (točka 6. obrazloženja prvostupanjske presude i točka 15. obrazloženja drugostupanjske presude).

4.2. Osim toga, na treće, peto, sedmo, osmo i deveto pitanje odgovoreno je u odlukama revizijskog suda, s time da pravno shvaćanje iz pobijane odluke ne odstupa od pravnog shvaćanja revizijskog suda iznesenog u presudama poslovni broj Revt- 249/14 od 9. travnja 2015., Rev-3142/18 od 19. ožujka 2019., Rev-1172/2018 od 19. ožujka 2019., Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018., Rev-2221/18 od 3. rujna 2019., Rev 308/2022 od 19. travnja 2022. i dr. a nije riječ niti o pitanjima u odnosu na koje bi bilo potrebno preispitati ustaljenu sudsku praksu (u tom smislu i ovaj sud u odluci broj Revd 2644/2024-2 od 18. lipnja 2024. i dr.)

4.3. U odnosu na pitanja koja se odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP, treba reći da tuženik polazi od pogrešne pretpostavke da je sud izostavio razloge o odlučnim činjenicama, time da deseto postavljeno pitanje samo za sebe i kao takvo nije pravno pitanje koje ima u vidu odredba čl. 385.a st. 1. ZPP-a.

4.4. Nadalje, u odnosu na četvrto postavljeno pitanje, valja reći da pobijana odluka ne odstupa od pravnog shvaćanja revizijskog suda izraženog u odlukama poslovni broj Rev 1051/2023 od 3. travnja 2024., Rev 673/2023 od 13. veljače 2024. i Rev 715/2024 od 22. svibnja 2024., pa u odnosu na to pitanje nije potrebno preispitati sudsku praksu.

5. Slijedom navedenog, u odnosu na postavljena pitanja nisu ispunjene zakonske pretpostavke za intervenciju revizijskog suda u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP, pa je ovaj sud na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. i 2. ZPP odlučio kao pod točkom I. izreke ovog rješenja.

6. Nadalje, odredbom čl. 385.a st. 2. ZPP propisano je da će Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustiti reviziju i ako stranka učini vjerojatnim da joj je u prvostupanjskom i drugostupanjskom postupku zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka ili pogrešne primjene materijalnog prava povrijeđeno kakvo temeljno ljudsko pravo zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljenih sloboda i da se stranka na te povrede, ako je to bilo moguće, već pozivala u nižestupanjskom postupku.

7. Tuženik u bitnom navodi da je odluka drugostupanjskog suda arbitrarna, čime da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje.

8. Ovaj sud u tvrdnjama o arbitrarnosti drugostupanjske odluke ne nalazi da bi se o povredi kojih procesnopravnih odnosno materijalnopravnih odredbi takve naravi i intenziteta radilo da bi za posljedicu imalo povredu temeljnih prava. Naime, arbitrarnim se može ocijeniti pojedinačni akt pri čijem je donošenju njegov donositelj bez razboritih ili bez ikakvih razloga odstupio od ustaljene prakse, nije uzeo u obzir očigledno mjerodavan propis ili je mjerodavni propis pogrešno protumačio i primijenio, na način i u mjeri koja konkretni pojedinačni akt čini pravno neprihvatljivim.

8.1. Drugostupanjska odluka donesena je u skladu s mjerodavnim pravom Republike Hrvatske, a pravno stajalište i primjenu zakona sud je obrazložio na valjan i prihvatljiv način. Imajući na umu sve izneseno, drugostupanjska odluka nije očigledno nezakonita, arbitrarna niti očito nerazumna te stoga tuženik nije učinio vjerojatnim da mu je u postupku povrijeđeno temeljno pravo na pravično suđenje.

9. Slijedom navedenog, u pogledu prijedloga za dopuštenje revizije u dijelu kojim je on koncipiran u smislu čl. 385.a st. 2. ZPP, tj. u pogledu pozivanja na povredu temeljnog prava zajamčenog ustavom, valjalo je na temelju odredbe čl. 389.a st. 4. ZPP odlučiti kao pod točkom II. izreke ovog rješenja.

10. Tužitelju nisu priznati troškovi sastava odgovora na prijedlog tuženika za dopuštenje revizije jer ta parnična radnja nije bila potrebna prilikom donošenja odluke o prijedlogu (čl. 155. st. 1. ZPP u vezi sa čl. 166. ZPP). Zbog toga je valjalo odlučiti kao pod točkom III. izreke ovog rješenja.

Zagreb, 11. prosinca 2024.

Predsjednik vijeća:

mr. sc. Dražen Jakovina