REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-1968/2024-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i suca izvjestitelja, Željka Pajalića člana vijeća, Jadranke Anić-Matić članice vijeća i Ivana Vučemila člana vijeća, u parničnom postupku tužitelja VICTA d.o.o., Split, OIB 63467075102, Velebitska 123, kojeg zastupa punomoćnik Jere Matić, odvjetnik u Splitu, protiv 1. tuženika ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, kojeg zastupa punomoćnik Toni Smrček, odvjetnik u Zagrebu, 2. tuženika H-ABDUCO d.o.o., Zagreb, Radnička cesta 41, OIB 13667298928, kojeg zastupa punomoćnica Jasna Belčić, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Divjak, Topić, Bahtijarević i Krka d.o.o. Zagreb i 3. tuženika ATRIUM SPALATUM d.o.o. u stečaju, Split, OIB 75237018400, kojeg zastupa punomoćnica Jadranka Meštrović Kologranić, odvjetnica u Zagrebu, radi utvrđenja, odlučujući o prijedlozima stranaka za dopuštenje revizije protiv rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-4319/2022-2 od 6. travnja 2023. kojim je preinačeno rješenje Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-50/2022 od 14. srpnja 2022., te o prijedlozima tužitelja protiv presude i rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-4319/2022-3 od 6. travnja 2023. kojima je djelomično preinačena i djelomično ukinuta presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P- 50/2022 od 14. srpnja 2022. i dopunskog rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-4319/2022-7 od 12. ožujka 2024., u sjednici održanoj 11. prosinca 2024.,

r i j e š i o  j e :

I. Odbijaju se prijedlozi za dopuštenje revizije tužitelja protiv rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-4319/2022-2 od 6. travnja 2023., presude i rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-4319/2022-3 od 6. travnja 2023., te dopunskog rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-4319/2022-7 od 12. ožujka 2024. u dijelu u kojemu se odnose na postavljena pravna pitanja.

II. Odbacuju se prijedlozi za dopuštenje revizije tužitelja protiv rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-4319/2022-2 od 6. travnja 2023., presude i rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-4319/2022-3 od 6. travnja 2023., te dopunskog rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-4319/2022-7 od 12. ožujka 2024. u dijelu u kojemu se odnose na povredu temeljnih ljudskih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

III. Odbija se prijedlog za dopuštenje revizije 1. tuženika ADDIKO BANK d.d. protiv rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 4319/2022-2 od 6. travnja 2023. u točki 2. njegove izreke.

IV. Odbacuju se revizije tužitelja protiv rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-4319/2022-2 od 6. travnja 2023., presude i rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-4319/2022-3 od 6. travnja 2023., te dopunskog rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-4319/2022-7 od 12. ožujka 2024.

V. Odbijaju se zahtjevi 1. tuženika ADDIKO BANK d.d. i 2. tuženika H- ABDUCO d.o.o. za naknadu troška nastalog povodom podnošenja odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije kao neosnovani.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tri prijedloga za dopuštenje revizije, podredno revizije, protiv odluka navedenih u uvodu i točkama I., II. i IV. izreke ovoga rješenja.

2. Tuženici su u odgovorima na prijedlog za dopuštenje revizije prvenstveno predložili odbaciti ih. Prvotuženik i drugotuženik traže naknadu troška nastalog u tom dijelu postupka.

3. Prvotuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv odluke navedene u uvodu i točki III. izreke ovoga rješenja.

4. Drugostupanjski sud je preinačio prvostupanjsko rješenje i odbio prijedlog za ponavljanje postupka jer tvrdnje da su nove okolnosti u smislu odredbe čl. 421. st. 1. t. 10. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 88/22, 114/22, 155/23 – dalje: ZPP) da je tužiteljevom uplatom namiren ugovor o kreditu broj 555/2001 na način da je trećetuženik od dijela tužiteljeve uplate u iznosu od 10.166.456,10 kn istoga dana proslijedio prvotuženiku iznos od 1.832.946,46 kn i okolnost koja se odnosi na upis založnog prava prvotuženika na temelju sporazuma sklopljenog sukladno ugovoru o izdavanju devizne garancije 29. srpnja 2004. ne predstavljaju nove činjenice u postupku, a tužitelj niti je tvrdio niti je dokazivao da su to takve činjenice na temelju kojih bi za tužitelja mogla biti donesena povoljnija odluka da su te činjenice bile upotrijebljene u prijašnjem postupku i da te tvrdnje bez svoje krivice nije mogao iznijeti prije nego što je postupak završio pravomoćnom sudskom odlukom. Naime, okolnost da je trećetuženik 30. srpnja 2004. od dijela tužiteljeve uplate u iznosu od 10.166.456,10 kn istoga dana proslijedio prvotuženiku iznos od 1.832.946,46 kn s osnova podmirenja obveza po kreditu 555/2001 i okolnost koja se odnosi na upis založnog prava prvotuženika na temelju sporazuma sklopljenog sukladno ugovoru o izdavanju devizne garancije 29. srpnja 2004. iznesene su više puta tijekom prijašnjeg postupka i te su okolnosti, činjenice bile među strankama nesporne (list 404., list 419., list 420., list 494. spisa). Čak štoviše, sam tužitelj u prijašnjem postupku, u podnesku od 12. veljače 2014. navodi da je trećetuženik isplatio iznos od 1.832.946,46 kn u korist prvotuženika, a ta činjenica je navedena i u prvostupanjskoj presudi poslovni broj P-543/2013 od 5. veljače 2015. na strani 33, zaključuje drugostupanjski sud.

5. Drugostupanjski sud je preinačio i prvostupanjsku presudu i odbio tužbeni zahtjev radi utvrđenja ništetnim javnobilježničkog akta – Sporazuma radi osiguranja novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama i založnog prava na pravu građenja sklopljen između prvotuženika kao vjerovnika i trećetuženika kao dužnika i založnog dužnika kojeg je potvrdila ABC, javni bilježnik u [adresa], pod poslovnim brojem OU:1783/2004. upisanog kod Općinskog suda u Splitu 2. kolovoza 2004. pod brojem Z-7854/04, i to u dijelu temeljem kojeg je dopušten i izvršen upis uknjižbe prava zaloga na ime ADDIKO BANK d.d. (ranije HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d. Zagreb) u iznosu od 5.000.000,00 EUR u odnosu tamo navedenim nekretninama, jer iz podataka u spisu proizlazi da u vrijeme sklapanja Sporazuma prvotuženik ni na koji način nije mogao imati saznanje o izvanknjižnom tužiteljevom vlasništvu na predmetnim nekretninama, a tužitelj nije imao nikakvo knjižno pravo u odnosu na predmetne nekretnine, pa su prvotuženik i trećetuženik u dobroj vjeri sklopili predmetni Sporazum. Onaj tko je postupao s povjerenjem u zemljišne knjige, ne znajući da ono što je u njih upisano nije potpuno ili da je različito od izvanknjižnoga stanja, uživa glede toga stjecanja zaštitu prema odredbama zakona (čl. 122. st. 1. ZV-a). U odnosu na točku III. izreke prvostupanjske presude kojom je sud po službenoj dužnosti utvrdio ništavost Ugovora o izdavanju devizne garancije broj 011-43/2004., sklopljenog u [adresa], 29. srpnja 2004. između prvotuženika kao banke i trećetuženika kao nalogodavatelja, valja reći da niti jedna od strana u postupku nije postavila zahtjev za utvrđenje ništetnosti tog ugovora pa je prekoračen tužbeni zahtjev na način da je dosuđeno više od onoga što je traženo. I konačno, ono što je od važnosti je da je založno pravo osnovano Sporazumom radi osiguranja tražbine iz Ugovora o izdavanju devizne garancije zamijenilo založno pravo radi osiguranja tražbine iz kredita broj HR622, da je založnim pravom radi osiguranja tražbine iz Ugovora o izdavanju devizne garancije osiguran isti iznos kao i prethodno brisanim založnim pravom (5.000.000,00 EUR) te da je kredit broj HR662 u cijelosti podmiren isplatom devizne garancije. Iz podataka u spisu ne proizlazi da bi postupanje prvotuženika kao izdavatelja devizne garancije bilo protivno načelima iz čl. 11., čl. 12., čl. 14., čl. 15., čl. 16. i čl. 18. ZOO-a, a čak i da je povrijeđeno neko od navedenih načela, to ne predstavlja povredu morala društva, budući su za povredu propisane druge sankcije. Bankarska garancija je dopušteni pravni posao kojim se jedna banka, u ovom slučaju prvotuženik, obvezuje prema korisniku garancije da će mu za slučaj da treća osoba ne ispuni svoju obvezu o dospjelosti namiriti tu obvezu ako za to budu ispunjeni uvjeti navedeni u garanciji pa je to dopušten i uobičajen pravni posao u pravnom prometu, zaključuje drugostupanjski sud.

6. Pobijanim dopunskim rješenjem drugostupanjskog suda djelomično je prihvaćen prijedlog prvotuženika za donošenjem dopunskog rješenja o trošku.

7. Tužitelj u prijedlogu za dopuštenje revizije protiv rješenja kojim je odbijen prijedlog za ponavljanje postupka postavlja četiri pitanja. Smatra da su ta pitanja ''važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, dok je posebno bitno pitanje pod 1. i 2. budući je riječ o pravnom pitanju o kojem nema prakse Vrhovnog suda Republike Hrvatske, pogotovo ako praksa viših sudova nije jedinstvena''.

8. Tužitelj, dakle, za treće i četvrto pitanje uopće nije iznio razlog važnosti za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, dok se za prva dva pitanja nije pozvao niti na jednu odluku kojom bi dokazao svoju tvrdnju da o njima praksa viših sudova nije jedinstvena. Osim toga, niti jedno od postavljenih pitanja se ne odnosi na osnovni dio obrazloženja drugostupanjske odluke prema kojemu su ''okolnost da je trećetuženik 30. srpnja 2004. od dijela tužiteljeve uplate u iznosu od 10.166.456,10 kn istoga dana proslijedio prvotuženiku iznos od 1.832.946,46 kn s osnova podmirenja obveza po kreditu 555/2001 i okolnost koja se odnosi na upis založnog prava prvotuženika na temelju sporazuma sklopljenog sukladno ugovoru o izdavanju devizne garancije 29. srpnja 2004. iznesene više puta tijekom prijašnjeg postupka i te su okolnosti, činjenice bile među strankama nesporne (list 404., list 419., list 420., list 494. spisa). Čak štoviše, sam tužitelj u prijašnjem postupku, u podnesku od 12. veljače 2014. navodi da je trećetuženik isplatio iznos od 1.832.946,46 kn u korist prvotuženika, a ta činjenica je navedena i u prvostupanjskoj presudi poslovni broj P-543/2013 od 5. veljače 2015. na strani 33''. U odnosu na četvrto pitanje valja dodati i da tužitelj nije, sukladno odredbi čl. 387. st. 3. ZPP, dostavio dijelove spisa iz kojih bi nedvojbeno proizlazilo da trećetuženik ''nije bio stranka postupka čije se ponavljanje traži'' (npr. zapisnik s ročišta), dok iz pobijanog drugostupanjskog rješenja nedvojbeno proizlazi da je trećetuženik podnio žalbu protiv rješenja kojim je prihvaćen prijedlog za ponavljanje postupka (dakle, da je sudjelovao barem u dijelu toga postupka).

9. Tužitelj u prijedlogu za dopuštenje revizije protiv presude i rješenja drugostupanjskog suda kojima je odlučeno o glavnoj stvari (kako je to citirano u točki 5. ovoga obrazloženja) postavlja sedam pitanja. Pet pitanja se odnose na pobijani sporazum radi osiguranja novčane tražbine zasnivanjem založnog prava, a dva na ugovor o izdavanju bankarske garancije. Kao na razlog važnosti za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni poziva se na pravno shvaćanje ovoga suda i citira obrazloženja sedam odluka viših sudova.

10. Ni navedeno pravno shvaćanje niti odluke na koje se tužitelj poziva u prijedlogu nisu podudarne s pobijanom presudom jer su utemeljene na drukčije utvrđenom činjeničnom stanju. Za razliku od činjeničnih utvrđenja u tim postupcima, u ovom postupku je utvrđeno ''da u vrijeme sklapanja Sporazuma prvotuženik ni na koji način nije mogao imati saznanje o izvanknjižnom tužiteljevom vlasništvu na predmetnim nekretninama, a tužitelj nije imao nikakvo knjižno pravo u odnosu na predmetne nekretnine, pa su prvotuženik i trećetuženik u dobroj vjeri sklopili predmetni Sporazum''. Nadalje, ovdje se ne radi o tome da pravo vlasništvo tužitelja ''nije odmah bilo upisano u zemljišne knjige očito iz tehničkih razloga'', kako je to navedeno u jednoj od odluka ovoga suda na koju se tužitelj poziva u prijedlogu. Niti odluka ovoga suda na koju se poziva kao na razlog važnosti za šesto i sedmo pitanje nije podudarna s pobijanom presudom jer je drugostupanjski sud obrazložio u njoj zašto niti ugovor o izdavanju bankarske garancije nije ništetan. Osim toga, prvo i četvrto pitanje se odnose na vrijeme nakon sklapanja pobijanih ugovora pa nisu važna za odluku u sporu, drugo pitanje zanemaruje činjenicu da je pobijana presuda utemeljena na načelu povjerenja u zemljišne knjige, a peto pitanje zanemaruje činjenicu da je drugostupanjski sud utvrdio da ''su prvotuženik i trećetuženik u dobroj vjeri sklopili predmetni Sporazum''. Stoga, pored svega navedenog, ni treće pitanje, samo za sebe, nije važno za odluku u sporu. I konačno, valja ukazati na presudu ovoga suda broj Rev 3263/2018-8 od 25. rujna 2019. koja je donesena u ovom postupku (odnosno u postupcima koji su spojeni s ovim postupkom) i u kojem dijelu postupka je tužitelj, među ostalim, zahtijevao brisanje založnog prava koje je upisano na temelju ovdje pobijanog sporazuma radi osiguranja novčane tražbine zasnivanjem založnog prava. Naime, tom presudom je odbijena revizija tužitelja protiv drugostupanjske presude kojom je odbijen tužbeni zahtjev ovdje i tamo tužitelja prema ovdje i tamo prvotuženiku i drugotuženiku.

11. I u prijedlogu za dopuštenje revizije protiv dopunskog rješenja o trošku tužitelj navodi da su četiri postavljena pitanja koja su identična kao u prijedlogu za dopuštenje revizije protiv rješenja kojim je odbijen prijedlog za ponavljanje postupka, ''važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, dok je posebno bitno pitanje pod 1. i 2. budući je riječ o pravnom pitanju o kojem nema prakse Vrhovnog suda Republike Hrvatske, pogotovo ako praksa viših sudova nije jedinstvena''.

12. Međutim, ni u tom prijedlogu tužitelj za treće i četvrto pitanje uopće nije iznio razlog važnosti za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, dok se za prva dva pitanja nije pozvao niti na jednu odluku kojom bi dokazao svoju tvrdnju da o njima praksa viših sudova nije jedinstvena. Osim toga, prva tri pitanja se odnose na odluku o glavnoj stvari, a ne na odluku o trošku, a četvrto pitanje nije važno za ocjenu pravilnosti pobijanog rješenja jer tim rješenjem uopće nije dosuđen trošak trećetuženiku.

13. Što se pak tiče prijedloga za dopuštenje revizije prvotuženika, u njemu postavljeno pitanje nije važno za odluku u sporu i ocjenu pravilnosti pobijanog rješenja kojim mu je dosuđen trošak jer je nedostatak obrazloženja na koji se poziva otklonjen donošenjem dopunskog rješenja o trošku (u povodu njegovog prijedloga).

14. Slijedom navedenog, kako u ovoj pravnoj stvari nisu ispunjene pretpostavke za dopuštenje revizije iz čl. 385.a st. 1. ZPP, valjalo je, na temelju odredaba čl. 389.b st. 1. i 2. ZPP, riješiti kao pod točkama I. i III. izreke.

15. Nadalje, ovaj sud ocjenjuje da tužitelj nije učinio vjerojatnim da bi mu u drugostupanjskom postupku zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka ili pogrešne primjene materijalnog prava bilo povrijeđeno kakvo temeljno ljudsko pravo u smislu postojanja pretpostavki iz odredbe čl. 385.a st. 2. ZPP-a.

16. Slijedom navedenog valjalo je, na temelju odredbe čl. 389.a st. 4. ZPP, odlučiti kao pod točkom II. izreke.

17. Tužitelj je, podredno, podnio i revizije na sve navedene odluke što, međutim, nije mogao jer ovaj sud nije dopustio podnošenje revizije protiv tih odluka (čl. 382. st. 1. u vezi s čl. 389.a ZPP). Zato je odlučeno kao pod točkom IV. izreke.

18. Kao pod točkom V. izreke odlučeno je na temelju odredbe čl. 155. st. 1. u vezi s čl. 166. st. 1. ZPP jer trošak prvotuženika i drugotuženika koji je nastao povodom sastava odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije, nije bio potreban za vođenje ove parnice.

Zagreb, 11. prosinca 2024.

Predsjednica vijeća:

Renata Šantek