REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-3662/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i Jadranke Anić – Matić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Lignum d.o.o., OIB 82982183368, Poličnik, Poslovna zona Grabi 8, kojeg zastupa punomoćnica Ana Smoljan Zanki, odvjetnica u Zadru, protiv tuženika: 1. GORTAN-ZADAR d.o.o. u stečaju, OIB 72185476666, Zadar, Andrije Hebranga 3, kojeg zastupa stečajni upravitelj Saša Stipić iz Zagreba i 2. Grada Zadra, OIB 09933651854, Zadar, Narodni trg 1, kojeg zastupa punomoćnik mr. sc. Zrinko Zrilić, odvjetnik u Zadru, radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o prijedlogu za dopuštenje revizije tužitelja protiv rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-4416/2023-3 od 2. svibnja 2024., kojom je potvrđeno rješenje Trgovačkog suda u Zadru poslovni broj P-261/2018-30 od 22. studenoga 2023., u sjednici održanoj 11. prosinca 2024.
r i j e š i o j e:
I. Prijedlog za dopuštenje revizije tužitelja se odbija.
II. Zahtjev tuženika Grada Zadra za naknadu troška odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije se odbija.
Obrazloženje
1. Tužitelj je podnio prijedlog za dopuštenje revizije (dalje i: prijedlog) protiv drugostupanjskoga rješenja naznačivši u njemu pitanja za koje smatra da su pravna pitanja važna za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i za razvoj prava u sudskoj praksi u smislu članka 385.a stavka 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, dalje: ZPP).
2. U odgovoru na prijedlog za dopuštenje revizije tuženik Grad Zadar je ovome sudu predložio da ga odbije i tužitelja obveže da mu nadoknadi trošak sastava toga podneska.
3. Prijedlog za dopuštenje revizije je neosnovan.
4.1. Drugostupanjskim je rješenjem potvrđeno prvostupanjsko rješenje kojim je utvrđeno da je protutužba tuženika Grada Zadra povučena i odbačen je kao nepravovremen tužiteljev zahtjev za naknadu troška postupka.
4.2. Tužitelj je u prijedlogu naznačio pitanja:
- „Teče li rok iz članka 193.st. 2, od 15 dana, od podneska stranke ili sud mora obavijestiti suprotnu stranu o danom povlačenju?“ i
- „Teče li rok iz članka 164. st. 8, u slučaju povlačenja tužbe od obavijesti stranke kojim povlači tužbu ili od rješenja suda kojim utvrđuje povlačenje tužbe?“.
4.3. Prvim naznačenim pitanjem tužitelj problematizira situaciju u kojoj je prvostupanjski sud tužitelju dostavio podnesak tuženika kojim ovaj povlači protutužbu, ali mu uz taj podnesak nije dostavio još i posebnu obavijest o tome da je tuženik povukao protutužbu. Tužitelj pritom ne osporava da mu je iz dostavljenoga tuženikova podneska bilo jasno da tuženik njime povlači protutužbu. Obrazlažući razlog važnosti toga pitanja tužitelj je u prijedlogu naveo da „na stanicama sudske prakse Vrhovnog suda Republike Hrvatske nalazi se veliki broj odluka gdje je sud obavijestio tuženika o povlačenju tužbe.“. Točno je da je u odlukama na koje se tužitelj pozvao navedeno da su sudovi protivnoj stranci dostavili posebnu obavijest o tome da je tužba povučena, no iz tih odluka ne proizlazi i shvaćanje da se ne može smatrati da je i samom dostavom podneska stranke s izjavom o povlačenju tužbe protivna stranka obaviještena o tome daje tužba povučena. Zato ovo pitanje nije važno pravno pitanje.
4.4. Iz drugoga naznačenog pitanja proizlazi kako tužitelj smatra da se u svakome slučaju povlačenja tužbe petnaestodnevni rok dan protivnoj stranci za postavljanje zahtjeva za naknadu troška može računati bilo od dostave obavijesti o povlačenju tužbe bilo od dostave rješenja kojim je utvrđeno da je tužba povučena. Obrazlažući razlog važnosti toga pitanja tužitelj se u potpori svoga stava poziva na određene odluke županijskih sudova. Međutim, u tim odlukama nije zauzeto shvaćanje za koje tužitelj misli da iz njih proizlazi. U tim je odlukama izraženo shvaćanje da rok o kojemu je riječ teče od dana dostave rješenja kojim je utvrđeno da se smatra da je tužba povučena. Dakle, ne radi se o situaciji u kojoj je tužitelj dao izjavu da povlači tužbu, već o situaciji u kojoj se, zbog nekoga iz zakonom propisanih razloga, ima smatrati da je tužba povučena. Logično je da u toj situaciji taj rok ne može teći od obavijesti suda kojom obavještava stranku da je tužitelj povukao tužbu, ili od dostave podneska o povlačenju tužbe (jer takvoga podneska ni nema), već od dostave rješenja kojim se utvrđuje presumirano povlačenje tužbe, dok situacija iz članka 164. stavka 8. ZPP prema kojoj rok teče od obavijesti vrijedi za slučaj kakav je predmetni, u kojemu se povlačenje tužbe ne presumira već je tužitelj izjavio da povlači tužbu. Zato ni ovo pitanje nije važno pravno pitanje.
5. Kako naznačena pitanja nisu važna pravna pitanja u smislu članka 385.a stavka 1. ZPP, odlučeno je na temelju članka 389.b stavka 1. toga Zakona kao u točki I. izreke.
6. Tuženiku nije dosuđena naknada troška odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije (točka II. izreke) jer se ne radi o trošku potrebnom za odlučivanje o prijedlogu (članak 166. stavak 1. u vezi s člankom 155. stavkom 1. ZPP).
Zagreb, 11. prosinca 2024.
Predsjednica vijeća
Renata Šantek
