Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž-1627/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Brankice Malnar predsjednice vijeća, Alena Perhata člana vijeća i suca izvjestitelja i Tajane Polić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice DM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Božidaru Husajina, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Grada Zagreba, Zagreb, Trg Stjepana Radića 1, OIB: 61817894937, kao nasljednika pokojnog tuženika FM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika FM izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj 132 P-1182/17- 16 od 15. svibnja 2019. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 11. prosinca 2024. godine,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj 132 P-1182/17-16 od 15. svibnja 2019. godine u dijelu točke I izreke koji glasi:

“Nalaže se tuženiku FM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplatiti tužiteljici DM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 90.000,00 eura (slovima: devedesettisućaeura), zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od 30. prosinca 2010. godine do 31. srpnja 2015. godine po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koje je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, u roku 15 dana.”

II Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj 132 P-1182/17-16 od 15. svibnja 2019. godine u dijelu točke III izreke za dosuđene parnične troškove u korist tužiteljice u iznosu od 84.112,50 kuna i dosuđene zakonske zatezne kamate na taj iznos za razdoblje od 15. svibnja 2019. godine do isplate.

III Djelomičnim uvaženjem žalbe tuženika preinačuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj 132 P-1182/17-16 od 15. svibnja 2019. godine u dijelu točke I izreke u kojem je naloženo tuženiku da u roku od 15 dana isplati tužiteljici kunsku protuvrijednost dosuđenog iznosa od 90.000,00 eura po prodajnom tečaju PBZ d. d. na dan isplate, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od 24. travnja 2006. godine do 31. prosinca 2007. godine prema članku 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01. siječnja 2008. godine do 30. prosinca 2010. godine po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koje je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, te se u tom dijelu odbija tužbeni zahtjev kao neosnovan.

IV Djelomičnim uvaženjem žalbe tuženika preinačuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj 132 P-1182/17-16 od 15. svibnja 2019. godine u dijelu točke III izreke za dosuđene parnične troškove u korist tužiteljice preko iznosa od 84.112,50 kuna do iznosa od 89.112,50 kuna, tj. za iznos od 5.000,00 kuna, kao i za dosuđene zakonske zatezne kamate na taj iznos od donošenja presude dana 15. svibnja 2019. godine do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, te se u tom dijelu odbija zahtjev tužiteljice za naknadu parničnih troškova.

V Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda (točka I izreke) naloženo je tuženiku FM (u nastavku teksta: tuženik), koji je nakon donošenja te presude preminuo, a čiji nasljednik je Grad Zagreb, da isplati tužiteljici iznos od 90.000,00 eura u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju PBZ d. d. na dan isplate, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od 24. travnja 2006. godine do 31. prosinca 2007. godine prema članku 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koje je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, te od 01. kolovoza 2015. godine do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, sve u roku od 15 dana.

2. U točki II izreke odbijen je dio tužbenog zahtjeva tužiteljice u iznosu od 2.000,00 eura u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju PBZ d. d. na dan isplate, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na taj iznos od 24.

travnja 2006. godine do isplate, te za kamate za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do isplate po stopi određenoj na odnose iz trgovačkih ugovora između trgovca i osoba javnog prava.

3. U točki III izreke naloženo je tuženiku da naknadi parnične troškove tužiteljici u iznosu od 89.112,50 kuna, sa zakonskim zateznim kamatama od donošenja presude dana 15. svibnja 2019. godine do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, sve u roku od 15 dana.

4. Protiv te presude, u dijelu koji se odnosi na točke I i III izreke, pravovremenu žalbu podnosi tuženik, iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine» br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, u nastavku teksta: ZPP).

5. U žalbi u bitnome navodi da je izreka pobijanog dijela presude nerazumljiva i proturječna njezinim razlozima, te da o odlučnim činjenicama nisu izneseni razlozi, kao i da postoji proturječnost između onoga što se navodi u razlozima pobijane presude i sadržaja isprava i iskaza saslušanih svjedoka.

6. Nadalje ističe kako je pogrešno utvrđenje suda da se u konkretnom slučaju radi o ugovoru o zajmu, jer da takav zaključak ne proizlazi iz provedenih dokaza, pa da je nejasno utvrđenje suda da je sada pokojni tužitelj JM pozajmio istome novčani iznos od 90.000,00 eura, a da je sud prvog stupnja propustio obrazložiti zbog čega je odbio tužbeni zahtjev u dijelu koji je opisan u točki II izreke pobijane presude.

7. Tuženik navodi da je prvostupanjski sud prilikom donošenja pobijane odluke postupio protivno odredbama članaka 8., 219. i 221.a ZPP-a, te da je bez postojanja nedvojbenih dokaza o pozajmici pogrešno utvrdio da se ne radi o dogovoru o poslovnoj suradnji, već o zajmu.

8. Nastavno ističe kako je pogrešno i utvrđenje suda da isti nije osporio dug i da nije negirao strukturu duga kako je specificiran u predmetnoj tužbi, a da je sud prvog stupnja preinačio tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na zakonsku zateznu kamatu, te je usvojio potpuno različiti tužbeni zahtjev od onog kojeg je postavila tužiteljica, čime je počinio bitnu postupovnu povredu.

9. Tuženik navodi da je sud propustio utvrditi gdje je i kada vršeno plaćanje navodne pozajmice, u kojim točno iznosima i u koliko navrata, na koji način je JM plaćao istome za “luksuzni život”, kao i u kojoj valuti je bila isplata, a da je u slučaju navodne pozajmice tijekom 2004. godine bio osnovan njegov prigovor zastare, o kojem prigovoru da sud nije odlučio.

10. Nadalje ističe kako je priznao da je od pokojnog JM (pravnog prednika tužiteljice) primio na ime zajma iznos od 35.000,00 eura, i to za potrebe sređivanja zemljišno-knjižnog stanja i formiranja pristupnog puta za zemljište u Borovju, ali da je on za taj iznos dao JM pokriće u građevinskoj parceli na Rebrovcu, o čemu su isti zaključili kupoprodajni ugovor kojeg JM nikada nije predao na provedbu u zemljišne knjige, ali da to ne može biti na štetu žalitelja (tuženika), pri čemu navodi kako je tužiteljica tijekom postupka neosnovano tvrdila da je isti dozvolio ovrhu na toj nekretnini i da nije upozorio ovrhovoditelje da je ona prodana.

11. Tuženik navodi da je između njega i JM postojao poslovni odnos i suradnja u odnosu na ulaganja vezana uz nekretninu koju su namjeravali zajednički kupiti u Medvedgradskoj 52, te da su isti imali zajedničke planove o investiranju odnosno prodaji nekretnine u Borovju, pa da se u konkretnom slučaju nije radilo o zajmu, u vezi čega ukazuje na sadržaj priložene dokumentacije i iskaze saslušanih svjedoka, kao i na sadržaj svojeg stranačkog iskaza.

12. Stoga smatra da nije bilo mjesta primjeni odredbe članka 499. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine» br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, u nastavku teksta: ZOO), jer da je njegov odnos s pokojnim tužiteljem JM trebalo cijeniti kao sporazum ili usmeni ugovor o poslovnoj suradnji i ulaganju, koji u konačnici nije realiziran.

13. Tuženik ističe kako on na temelju takvog sporazuma nije ništa potraživao od JM, a da se isti uknjižio kao isključivi vlasnik nekretnine u Medvedgradskoj 52, pa da je nakon njihovog zadnjeg susreta u mjesecu ožujku 2006. godine postalo jasno da je njihov sporazum raskinut.

14. Nastavno navodi da je pobijanom presudom pogrešno dosuđena i zakonska zatezna kamata na dosuđeni iznos glavnice, kako u odnosu na datum početka njezinog obračuna, tako i u odnosu na kamatnu stopu, jer da bi tužiteljici s obzirom na to da je isplata određena u kunskoj protuvrijednosti strane valute (eura) eventualno pripadala takva kamata koja se plaća na devizne štedne uloge po viđenju.

15. Osim toga, osporava i odluku o parničnim troškovima, iz razloga koje pobliže navodi u žalbi.

16. Iz navedenih razloga predlaže da se presuda u pobijanom dijelu preinači, ili da se taj dio pobijane odluke ukine i predmet vrati istom sudu na ponovno suđenje, pri čemu podnosi zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka.

17. Odgovor na žalbu nije podnesen.

18. Žalba tuženika je djelomično osnovana.

19. Sud prvog stupnja na temelju sadržaja priložene dokumentacije, iskaza svjedoka CM i EM, kao i iskaza tužiteljice i tuženika, u bitnome utvrđuje da je predmet ovog postupka zahtjev tužiteljice kao nasljednice sada pokojnog tužitelja JM radi isplate novčanog iznosa od 92.000,00 eura u kunskoj protuvrijednosti s pripadajućim zateznim kamatama.

20. U vezi toga na temelju sadržaja dopisa tuženika upućenog JM od 26. veljače 2006. godine utvrđuje da je isti od navedenog pravnog prednika tužiteljice pozajmio novčani iznos od 90.000,00 eura u kunskoj protuvrijednosti, a da se dug tuženika odnosi na iznos od 12.000,00 eura za kupnju vozila marke “Mazda”, zatim na iznos od 40.000,00 eura za životne troškove tuženika, na iznos od 35.000,00 eura za kupnju nekretnine u Borovju, te na iznos od 5.000,00 eura za isplatu CM, koju strukturu duga da tuženik nije osporio u svojim dopisima kojima se obraćao JM, te je u jednom od dopisa priznao činjenicu da je od navedenog pravnog prednika tužiteljice pozajmio iznos od 90.000,00 eura.

21. Stoga utvrđuje neosnovanima tvrdnje tuženika da se u konkretnom slučaju radilo o poslovnom odnosu između njega i JM, pri čemu utvrđuje da je uloga tuženika u projektu Medvedgradska 52 bila posrednička, a da je JM trebao platiti drugu ratu ulaganja u projekt Medvedgradska, za što mu je novac trebao dati tuženik.

22. Prvostupanjski sud utvrđuje da je tuženik prodao JM nekretninu na području Rebrovca, ali da taj ugovor nije relevantan za odnose između tih ugovornih stranaka, jer da nije proveden u zemljišne knjige na ime prednika tužiteljice, a da je kupljena nekretnina predmet ovršnog postupka koji se vodi protiv tuženika, pa utvrđuje da se prodajna cijena iz tog ugovora ne može prebijati sa naznačenim iznosom zajma.

23. Utvrđujući da tuženik nije vratio JM pozajmljeni iznos od 90.000,00 eura, a pozivom na odredbu članka 499. stavak 1. ZOO-a, usvaja zahtjev tužiteljice radi isplate tog novčanog iznosa u kunskoj protuvrijednosti.

24. Pri tome utvrđuje da sada pokojni JM i tuženik nisu ugovorili rok povrata potonjeg iznosa zajma, a da je spomenuti pravni prednik tužiteljice zatražio od tuženika povrat zajma dana 24. veljače 2006. godine, pa utvrđuje da je takva obveza tuženika dospjela najkasnije dana 24. travnja 2006. godine, slijedom čega pozivom na odredbu članka 504. ZOO-a, kao i na odredbe članaka 183. stavak 1. i 29. stavak 2. ZOO-a, usvaja i zahtjev tužiteljice radi isplate zatezne kamate na dosuđenu glavnicu od 24. travnja 2006. godine do isplate, dok u preostalom dijelu odbija tužbeni zahtjev. 25. Odluku o parničnim troškovima temelji na odredbama članaka 154. stavak 3. i 155. ZPP-a, kao i na odredbi članka 30. stavak 1. Ovršnog zakona («Narodne novine» br. 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 i 73/17, u nastavku teksta: OZ).

26. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 365. stavak 2. ZPP-a, utvrđeno je da u provedenom postupku i prilikom donošenja pobijane presude nije počinjena neka od tih povreda, pa prema tome niti ona propisana odredbom članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju sadržajem žalbe ukazuje tuženik, jer navedena odluka nema postupovnih nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

27. Neosnovano tuženik žalbom ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 12. ZPP-a, a to stoga jer prvostupanjski sud usvajanjem zahtjeva tužiteljice radi isplate pripadajućih zakonskih zateznih kamata u dijelu opisanom u točki I izreke pobijane presude nije prekoračio njezin zahtjev kako je naznačen u podnesku te stranke od 04. ožujka 2019. godine (list 167-177 spisa).

28. Nije ostvarena niti bitna postupovna povreda iz članka 354. stavak 1. ZPP-a, u vezi s odredbama članaka 8., 219. i 221.a ZPP-a, na koju indirektno ukazuje žalba, a to stoga jer sud prvog stupnja nije postupio protivno tim odredbama ZPP-a.

29. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je sada pokojni tužitelj JM kao pravni prednik tužiteljice pozajmio tuženiku novčani iznos od 90.000,00 eura, ali je pogrešno utvrdio da je taj iznos pozajmljen istome u kunskoj protuvrijednosti naznačenog deviznog iznosa, jer to ne proizlazi iz provedenih dokaza, a osobito priložene pisane korespodencije između JM i tuženika (list 4, 6 i 7 spisa), u kojoj se uvijek spominju novčani iznosi koji su tuženiku pozajmljeni upravo u valuti euro.

30. Navedeno utvrđenje prvostupanjskog suda (o zajmu koji je izražen u iznosu od 90.000,00 eura) i po stajalištu ovog suda proizlazi iz cjeline provedenih dokaza, a osobito dopisa tuženika upućenog JM dana **.**.2006. (list 4 spisa), u kojem isti izrijekom spominje da je od navedenog pravnog prednika tužiteljice primio na ime zajma iznos od 90.000,00 eura, a postojanje pravnog odnosa između JM i tuženika s naslova zajma proizlazi i iz dopisa tuženika od 20. ožujka 2006. godine (list 7 spisa).

31. Stoga je s obzirom na navedeno neosnovano pozivanje tuženika na sadržaj dokumentacije na koju se poziva u žalbi, kao i na iskaze saslušanih svjedoka, te njegov stranački iskaz, jer isti sami po sebi ne dokazuju tvrdnje tuženika da u konkretnom slučaju nije bilo riječ o zajmu, već o takvom poslovnom odnosu između njega i JM koji nije imao za posljedicu obvezu tuženika da vrati tužitelju novčani iznos od 90.000,00 eura.

32. Naime, kada se uz gore navedeno ima u vidu i činjenica da tuženik u odgovoru na tužbu nije osporavao da je utuženi novčani iznos primio na ime zajma, već je tvrdio da je tužba preuranjena i neosnovana zbog toga jer da je povrat primljenog novca trebao uslijediti nakon što isti proda svoje zemljište u Borovju, pri čemu tom prilikom uopće nije spominjao da bi između njega i JM postojao poslovni odnos takvog sadržaja na kojeg naknadno ukazuje tek u svojem stranačkom iskazu, tj. da će iznos od 50.000,00 eura za kupnju nekretnine u Medvedgradskoj 52

platiti JM kada proda nekretninu u Borovju, uz uvjet da se 1/2 dijela te nekretnine upiše na tuženika, a 1/2 dijela nekretnine u Borovju na pravnog prednika tužiteljice, tada navedeno u svojoj cjelini doista ukazuje na osnovanost navoda sada pokojnog JM da je tuženik trebao istome izvršiti povrat zajma na način da dobiveni iznos uplati kao ulog za kupnju nekretnine (kuće) u Medvedgradskoj 52, što isti nesporno nije učinio, a na što ukazuje i dio iskaza svjedokinje EM iz kojeg proizlazi da tuženik nije uplatio drugu ratu za kupnju potonje nekretnine jer za to nije imao novčanih sredstava.

33. Stoga su neosnovane tvrdnje tuženika kojima osporava primitak iznosa od 90.000,00 eura na ime zajma, te kojima je povrat tog iznosa dovodio u vezu i ovisnost o prodaji svojih nekretnina na predjelu Borovje, pri čemu se tuženik sve i kada bi bili točni njegovi navodi o takvom načinu povrata zajma, a kraj činjenice da isti nije prodao te nekretnine i vratio nakon toga tužiteljici ili njezinom pravnom predniku potonji novčani iznos, niti je uopće dokazano da je takva prodaja izgledna, ne može osloboditi obveze povrata zajma, koja obveza za njega proizlazi iz odredbe članka 562. stavak 1. ranije važećeg Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine» br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01, u nastavku teksta: raniji ZOO), kao propisa koji je bio na snazi u vrijeme kada je prema sadržaju priložene prepiske između njega i JM tuženik od pravnog prednika tužiteljice primio novčani iznos od 90.000,00 eura, a koji propis se s obzirom na navedeno na pravni odnos stranaka primjenjuje u skladu s odredbom članka 1163. stavak 1. ZOO-a.

34. Pri tome su neosnovane i tvrdnje tuženika da je predniku tužiteljice na ime pokrića za primljeni zajam u iznosu od 35.000,00 eura predao u vlasništvo građevinsku parcelu na Rebrovcu, pa da bi time prestala njegova obveza isplate tog iznosa tužiteljici ili JM, a to stoga jer isti nije dokazao da je prednik tužiteljice pristao da tu nekretninu dobije u vlasništvo kao zamjenu za povrat iznosa od 35.000,00 eura (članak 308. stavak 1. ranijeg ZOO-a).

35. Na navode tuženika o zastari utužene tražbine valja odgovoriti da isti taj materijalnopravni prigovor nije isticao tijekom prvostupanjskog postupka, pa se sud prvog stupnja u smislu odredbe članka 360. stavak 3. ZOO-a nije mogao obazirati na eventualnu zastaru, a takav prigovor tuženika koji je istaknut tek u žalbenoj fazi ovog postupka je u skladu s odredbom članka 352. stavak 2. ZPP-a nedopušten.

36. Budući da u vrijeme kada je JM pozajmio tuženiku novčani iznos od sveukupno 90.000,00 eura, što je prema sadržaju dopisa tuženika pravnom predniku tužiteljice sa lista 4 spisa zasigurno bilo prije 2006. godine, nije bilo dopušteno pozajmljivanje deviza između fizičkih osoba, odnosno davanje takvog zajma bilo je protivno prisilnim odredbama Zakona o deviznom poslovanju („Narodne novine“ br. 96/03, 140/05 i 132/06), to je spomenuti ugovor o zajmu na iznos od 90.000,00 eura u smislu odredbe članka 103. stavak 1. ranijeg ZOO-a ništetan (ništav) pravni posao, jer je zaključen protivno prisilnim propisima.

37. Stoga je tuženik u skladu s odredbom članka 104. stavak 1. ranijeg ZOO-a u obvezi vratiti tužiteljici novčani iznos od 90.000,00 eura kojeg je primio od njezinog pravnog prednika po osnovi pravno nevaljanog posla zajma, zajedno sa zateznom kamatom koja u skladu s odredbom članka 214. ranijeg ZOO-a teče od podnošenja predmetne tužbe, tj. od 30. prosinca 2010. godine pa sve do isplate, i to po stopi koja se u skladu s odredbom članka 29. stavak 2. ZOO-a, u vezi s odredbom članka 22. stavak 4. ZOO-a, određuje na način kako je naznačeno u točki I izreke pobijane presude, pa je u tom dijelu osnovano prihvaćen tužbeni zahtjev, dok je isti pravilnom primjenom materijalnog prava trebao u preostalom dijelu biti odbijen kao neosnovan. 38. S obzirom na navedeno, za odluku o žalbi nisu od značaja preostali žalbeni navodi tuženika.

39. Iako iz navedenog proizlazi da je tužiteljica osim s dijelom tužbenog zahtjeva opisanim u točki II izreke pobijane presude trebala biti odbijena i sa dijelom tužbenog zahtjeva radi isplate kunske protuvrijednosti dosuđenog iznosa od 90.000,00 eura po prodajnom tečaju PBZ d. d. na dan isplate, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na taj iznos za razdoblje od 24. travnja 2006. godine do 30. prosinca 2010. godine, nema mjesta izmjeni odluke o parničnim troškovima u dijelu u kojem je tuženiku naloženo da naknadi tužiteljici te troškove u iznosu od 84.112,50 kuna sa pripadajućom zateznom kamatom na taj iznos od presuđenja do isplate, čija visina je u tom dijelu utvrđena pravilnom primjenom odgovarajućih odredaba Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15), jer tužiteljica nije uspjela u neznatnom dijelu svojeg tužbenog zahtjeva, zbog čega nisu nastali posebni troškovi, pa je pravilnom primjenom odredbe članka 154. stavak 3. ZPP-a, te odredbe članka 30. stavak 2. OZ-a usvojen njezin zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u naznačenom dijelu.

40. Međutim, budući da tužiteljica nije dokazala da je platila sudsku pristojbu za tužbu u iznosu od 5.000,00 kuna, to je istoj u smislu odredbe članka 151. stavak 1.

ZPP-a neosnovano dosuđen taj trošak.

41. Slijedom navedenog, valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijanu odluku u dijelu opisanom u točkama I i II izreke ove drugostupanjske presude, u skladu s odredbom članka 368. stavak 2. ZPP-a, dok je djelomičnim uvaženjem njegove žalbe i primjenom odredbe članka 373. točka 3. ZPP-a odlučeno na način kako je razvidno iz točaka III i IV izreke iste presude.

42. S obzirom na to da je tuženik u žalbenom postupku uspio u odnosu na neznatni dio ožalbene presude, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi, valjalo je primjenom odredbe članka 154. stavak 3. ZPP-a odbiti njegov zahtjev za naknadu troškova tog postupka.

43. Presuda suda prvog stupnja u točki II izreke kao nepobijana ostaje neizmijenjena.

U Rijeci, 11. prosinca 2024. godine.

PREDSJEDNICA VIJEĆA:

Brankica Malnar