Poslovni broj: XXXII Pn-119/2021

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U RIJECI

Žrtava fašizma 7, 51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po sutkinji Martini Maršić, u pravnoj stvari tužiteljice TU iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnicima Borisu Gregoviću i Krešimiru Bagiću, odvjetnicima u Rijeci, protiv tuženika GU iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Vladika Vladi, odvjetniku u Rijeci, radi naknade štete, nakon održane javne glavne rasprave zaključene 29. listopada 2024. godine, u prisutnosti zamjenika punomoćnika stranaka, na temelju članka 335. stavka 6. Zakona o parničnom postupku, izvan ročišta, dana 11. prosinca 2024.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku GU isplatiti tužiteljici TU iznos od ukupno 1.272,60 EUR (slovima: tisuću dvjesto sedamdeset dva eura i šezdeset centi) sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana 29. studenog 2018. godine do isplate, i to od 29. studenog 2018. godine do 31. prosinca 2018. godine po stopi od 6,82 % godišnje, od 1. siječnja 2019. godine do 30. lipnja 2019. godine po stopi od 6,54 % godišnje, od 1. srpnja 2019. godine do 31. prosinca 2019. godine po stopi od 6,30% godišnje, od 1. siječnja 2020. godine do 30. lipnja 2020. godine po stopi od 6,11% godišnje, od 1. srpnja 2020. godine do 31. prosinca 2020. godine po stopi od 5,89 % godišnje, od 1. siječnja 2021. godine do 30. lipnja 2021. godine po stopi od 5,75 % godišnje, od 1. srpnja 2021. godine do 31. prosinca 2021. godine po stopi od 5,61 % godišnje, od 1. siječnja 2022. godine do 30. lipnja 2022. godine po stopi od 5,49 % godišnje, od 1. srpnja 2022. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi od 5,31 % godišnje, od 1. siječnja 2023. godine do 30. lipnja 2023. godine po stopi od 5,50 % godišnje, od 1. srpnja 2023. godine do 31. prosinca 2023. godine po stopi od 7,00% godišnje, od 1. siječnja 2024. godine do 30. lipnja 2024. godine po stopi od 7,50 % godišnje, od 1. srpnja 2024. godine do isplate po stopi od 7,25 % godišnje, a u slučaju promjene po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu poviše dosuđenog iznosa, a do zatraženih 4.844,38 EUR, tužbeni zahtjev o d b i j a kao neosnovan.

II. Nalaže se tuženiku GU isplatiti tužiteljici TU troškove parničnog postupka u iznosu od 474,31 EUR (slovima: četiristo sedamdeset četiri eura i trideset jedan cent), sa zateznom kamatom koja na ovaj iznos teče od 11. prosinca 2024. godine do isplate po stopi od 7,25% godišnje, a u slučaju promjene po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu poviše dosuđenog iznosa, a do zatraženih 2.291,11 EUR, zahtjev tužiteljice za naknadu parničnih troškova o d b i j a kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Podneskom od 10. listopada 2023. godine, tužiteljica precizira tužbeni zahtjev istaknut u tužbi podnesenoj 26. ožujka 2021. godine, zahtijevajući da sud po provedenom dokaznom postupku donese presudu kojom će tuženika obvezati na isplatu 4.844,38 EUR, s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom na ovaj iznos od dana 29. studenog 2018. godine do isplate, s time što traži i naknadu parničnog troška.

2. U prilog tužbenom zahtjevu navodi kako je dana 27. travnja 2017. godine fizički napadnuta od strane tuženika na svom radnom mjestu referentice registracije vozila u Stanici za tehnički pregled vozila Centar za vozila Hrvatske Eurosenj, a gdje je tuženik zaposlen kao voditelj. Tvrdi da je napadnuta u prostoriji poslodavca na način da joj je tuženik kao nadređeni u više navrata rekao da će je ubiti, a što je kod nje izazvalo strah za tjelesni integritet i život. U tom smislu navodi da je tuženik zbog predmetnog događaja pravomoćno osuđen presudom Općinskog suda u Rijeci posl. br. K-598/2017 od 9. srpnja 2019. godine, zbog kaznenog djela prijetnje iz članka 139. stavak 2. Kaznenog zakona. Tvrdi da je u predmetnom štetnom događaju pretrpjela šok, nevjericu i intenzivan strah za vlastito zdravlje i život. Sljedeći dan nakon nezgode zatražila je pomoć na hitnom medicinskom traktu Doma zdravlja Senj, gdje je obrađena od strane specijalista, da bi potom bila upućena na daljnja liječenja, specijalističke preglede kod specijalista psihijatra koje obavlja i u tijeku parnice, te na savjetovanje u SOS Rijeka - Centar za nenasilje i ljudska prava. Tužiteljica smatra da je pretrpjela znatne psihičke posljedice koje i danas osjeća, te joj je radi takvog bezobzirnog i zastrašujućeg čina tuženika povrijeđeno pravo osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje te radost življenja. Navodi da je pravni temelj zahtjeva povreda prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje, a koju sadržajno čine kriteriji (mjerila) ili kvalifikatorne okolnosti straha, smanjenja opće životne i radne aktivnosti (SOŽA) kao i ostale okolnosti slučaja, kao i zahtjev na ime povreda prava osobnosti na radost življenja. Opisuje da je zbog događaja morala dolaziti na policiju, Općinsko državno odvjetništvo, odnosno izlagati se postupcima istraživanja kaznenog djela, izgubila je prijatelje iz Stanice za tehnički pregled, obitelj je na drukčiji način promatra, teško joj je odlaziti u šetnje u svojem mjestu, odnosno baviti se aktivnostima društvenog života.

3. Tužiteljica tvrdi da je kao posljedica predmetnog štetnog događaja kod nje zaostao strah s trajnim posljedicama, i to primarni jakog intenziteta a kasnije sekundarni strah različitog intenziteta. Ističe da je nakon završenog liječenja kod nje zaostao anksiozni pomak i povišena depresivnost, a strah kao trajna posljedica manifestira se u obliku čestih nesanica i noćnih mora kao simptoma reakcije na stres, te strah od nemogućnosti bavljenja svim aktivnostima koje je prije smatrala uobičajenim. Drži i da joj je smanjena opća životna aktivnost od najmanje 20 % i brojne tegobe koje se manifestiraju u pojavi PTSP-a. Nadalje, navodi i kako je zbog predmetnog događaja pretrpjela imovinsku štetu u vidu potrebe za tuđom pomoći i njegom u vremenu od tri mjeseca, potom troškova kupnje lijekova, no od čega odustaje u tijeku postupka, no ustraje kod zahtjeva za naknadu imovinske štete za koju tvrdi da joj je nastala putovanjima zbog provođenja fizikalne terapije i drugih specijalističkih pregleda.

4. Osim toga, tužiteljica u daljnjem tijeku postupka navodi i kako je u kaznenom postupku što se vodio protiv tuženika utvrđeno da je prijetnji smrću prethodio verbalni napad tuženika na tužiteljicu u prostorijama Stanice za tehnički pregled vozila pred nizom svjedoka, stanje bijesa i ljutnje tuženika prema njoj kao podređenoj radnici, zbog čega je bila u strahu za vlastiti život i zdravlje. Nalazu i mišljenju psihijatrijskog vještaka se ne protivi, no ističe kako je jedino sud pozvan valorizirati činjenice na temelju članka 8. i 186. stavka 1. ZPP-a koje predstavljaju pravni temelj zahtjeva oštećenika za naknadu povreda prava osobnosti kao neimovinske štete.

5. Tuženik u odgovoru na tužbu i kasnijem tijeku postupka u cijelosti osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva. Ukazuje da iz izreke presude Općinskog suda u Rijeci posl. br. K-598/22017-23 od 9. srpnja 2017. godine kojom je proglašen krivim zbog kaznenog djela prijetnje, nije navedeno da bi iz navedenog razloga tužiteljica bila teško ozlijeđena, a kako to tužiteljica u uvodu tužbe navodi. Osporava i tvrdnje tužiteljice da bi zbog tog događaja pretrpjela znatne psihičke posljedice koje osjeća i danas, ističući kako tužiteljica nije niti u jednom dijelu tužbe precizirala u čemu se oni sastoje, ili primjerice barem navela razdoblje njihovog trajanja. Tuženik citira odredbu članka 1100. stavka 1. i 2. ZOO naglašavajući da će pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade sud voditi računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, cilju kojemu služi naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom naravi i društvenom svrhom, tj. da će pravičnu novčanu naknadu dosuditi samo ako to opravdavaju težina same povrede i okolnosti slučaja, što ovdje nije slučaj. Visinu tužbenog zahtjeva drži neosnovano visokom, paušalnom i nerealnom.

6. Protivi se i utvrđenjima psihijatrijskog vještaka držeći kako nije sačinjen u skladu s pravilima struke, nejasan je i nepotpun. Drži da je nerazjašnjeno, je li tužiteljici i prije predmetnog događaja od 27. travnja 2017. godine dijagnosticirana reakcija na teški stres (F 43.8) i poremećaj prilagodbe (F 32.1) pa da bi tužiteljica i prije štetnog događaja koristila kakvu terapiju, odlazila na specijalističke preglede, kod psihijatra i slično, odnosno da je bolest samo eventualno uznapredovala navodnim događajem. Tuženik je stava i da postoji manjak medicinske dokumentacije pa se nalaz ne može ispitati. Ističe i konkretne primjedbe nalazima psihijatra na koja se osvrće i vještak, citira izjave tužiteljice dane prilikom vještačenja zaključujući da je iz njih vidljivo da je tužiteljica i ranije bolovala od stresa, za što joj može odgovarati samo njezin tadašnji poslodavac, a ne i tuženik, dok je štetni događaj mogao biti samo okidač za razvijanje simptoma stresa. Tužiteljica je deset godina bila izložena pojačanoj frustraciji, stresu i netrpeljivosti zbog samog (opsega) posla, a za što odgovornost ima snositi u poslodavac, a nikako njezin nadređeni (tuženik) koji je jednako tako obavljao rad za poslodavca, dok u daljnjem periodu navedeni osjećaji variraju s obzirom na stresnost situacija u kojima se ona nalazi (primjerice, na sudu). Tvrdi da je tužiteljica prema tome, deset godina bila izložena pojačanoj frustraciji, stresu i netrpeljivosti zbog samog (opsega) posla, a za što odgovornost također ima snositi poslodavac, a ne tuženik koji je jednako tako obavljao rad za poslodavca, dok u daljnjem razdoblju kod tužiteljice navedeni osjećaji variraju s obzirom na stresnost situacija u kojima se tužiteljica nalazi (primjerice, na sudu, za što tvrdi da je dodatno uznemirava). Tuženik zaključuje da je raspon smanjenja životne aktivnosti u visini do 5% suviše visoko određen, posebno stoga što tužiteljica zbog navodnog štetnog događaja nema funkcionalnih poteškoća, dok se osjećaj nelagode, uznemirenosti i slično, kod tužiteljice pojavljuju prilikom odrađivanja i realizacije određenih životnih aktivnosti koje same po sebi nisu ugodne, a na što sam tuženik ne može utjecati niti su navedeni osjećaji posljedica samog štetnog događaja. Predlaže stoga odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan uz obvezivanje tužiteljice na naknadu parničnog troška.

7. U tijeku postupka sud je proveo dokaze uvidom u cjelokupnu dokumentaciju priloženu spisu te su pročitane sve priložene isprave, proveden je uvid u kazneni predmet što se pred ovim sudom vodio pod posl. br. K-598/2017, saslušane su parnične stranke, a radi utvrđivanja opsega štete provedeno je i medicinsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku prim. dr. sc. Klementini Ružić, specijalistu psihijatrije, subspecijalistu forenzične i socijalne psihijatrije, nakon čega je glavna rasprava zaključena sukladno članku 304. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 i 155/23, u daljnjem tekstu: ZPP), obzirom da je prema utvrđenju ovoga suda predmet raspravljen u dovoljnoj mjeri za donošenje odluke. Prijedlog tuženika za provođenje novog psihijatrijskog vještačenja odbijen je kao neosnovan s obzirom da ovaj sud nije našao nelogičnosti u nalazu vještaka, a kako će se to obrazložiti dalje u obrazloženju ove presude. Također, odbijen je i dokazni prijedlog tuženika za provođenjem dokaza saslušanjem svjedoka PU i ĐU na okolnost nastanka štetnog događaja, kao i dokazni prijedlog tužiteljice za saslušanjem svjedoka EU, što je tužiteljica istaknula jedino u slučaju da sud usvoji dokazne prijedloge tuženika za ispitivanjem svjedoka PU i ĐU. Naime, tuženik je na pripremnom ročištu održanom 4. ožujka 2022. godine istaknuo da se ne protivi da se iskazi svjedoka u kaznenom postupku pročitaju u ovoj parnici, a jednaki prijedlog istaknula je i tužiteljica u podnesku od 18. listopada 2021. godine, odnosno istaknuvši prijedlog za neposrednim saslušanjem svjedoka tek podredno. Stoga, obzirom da su se stranke suglasile s čitanjem iskaza svjedoka saslušanih u kaznenom postupku, te imajući u vidu da su svjedoci u kaznenom postupku ispitani tijekom 2019. godine, dakle niti dvije godine od samog događaja te su iskazivali o svim okolnostima nastanka spornog događaja te postupanju stranaka, to je ocijenjeno da njihovo saslušanje u ovoj parnici nije potrebno, već je sud u tijeku postupka izvršio uvid u cjelokupni kazneni predmet pa tako i njihove iskaze. Ovo pogotovo stoga jer je u kaznenom postupku detaljno utvrđen tijek samog događaja i postupanje stranaka, pa bi provođenje dokaza na iste okolnosti i u ovoj parnici bilo suvišno. Konačno, tuženiku treba ukazati i da su tvrdnje kojima osporava u cijelosti svoju odgovornost za nastali štetni događaj neosnovane, obzirom da je odgovornost tuženika za predmetni štetni događaj pravomoćno utvrđena u kaznenom postupku, a sud je u pogledu postojanja kaznenog djela i kaznene odgovornosti tuženika kao počinitelja kaznenog djela na štetu tužiteljice vezan pravomoćnom presudom, sukladno članku 12. stavku 3. ZPP.

8. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi članka 8. ZPP-a, utvrđeno je da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

9. Naime, u ovom postupku sud je iz očitovanja stranaka i dostavljenih isprava utvrdio slijedeće:

- da je tuženik dana 27. travnja 2017. godine, oko 17,00 sati u [adresa], u prostorijama Stanice za tehnički pregled Eurosenj gdje je bio zaposlen kao voditelj, tužiteljici, tada zaposlenoj kao referentici registracije vozila, navodno nezadovoljan njezinim odnosom prema radu i prema njemu osobno kao nadređenom, u više navrata rekao da će je ubiti, što je kod tužiteljice izazvalo strah za tjelesni integritet i život i zbog čega je tuženik presudom Općinskog suda u Rijeci posl. br. K-598/2017 od 9. srpnja 2019. godine, potvrđenom presudom Županijskog suda u Vukovaru posl. br. Kž- 5/2020 od 21. siječnja 2021. godine, proglašen krivim zbog kaznenog djela prijetnje iz članka 139. stavak 2. KZ te je osuđen na novčanu kaznu od 35 dnevnih iznosa, uz primjenu uvjetne osude pa se izrečena novčana kazna neće izvršiti ukoliko tuženik u roku od dvije godine ne počini novo kazneno djelo,

- da je tužiteljica tom presudom upućena ostvarivati imovinskopravni zahtjev u parnici,

- nije prijeporno niti da se nakon spornog događaja tužiteljice obraćala liječnicima zbog kako tvrdi narušenog psihičkog stanja.

10. Među strankama sporna je suodgovornost tužiteljice, kao i visina tužbenog zahtjeva. Naime, tuženik u tijeku postupka u cijelosti negira svoju odgovornost za štetni događaj, no što je neosnovano s obzirom da je pravomoćnom kaznenom presudom utvrđena njegova odgovornost za kazneno djelo počinjeno na štetu tužiteljice. Međutim, kako je u ovoj prigovoru sadržan i prigovor suodgovornosti, s obzirom da tuženik i u tijeku ove parnice tvrdi da je tužiteljica svojim ponašanjem izazvala njegovo postupanje, to je valjalo cijeniti osnovanost ovog prigovora tuženika.

11. Prema ocjeni ovoga suda tužiteljica je suodgovorna za nastanak štetnog događaja u omjeru od 30 %.

12. Naime, iz iskaza svjedoka EU, PU i ĐU koji su saslušani u kaznenom postupku, proizlazi da se sam događaj odvio 27. travnja 2017. godine između 15 i 16 sati, kada se zaposlenici Stanice za tehnički pregled Eurosenj uobičajeno skupljaju na kavi, s time što navedeno vrijeme nije određeno vrijeme marende, već ono ovisi o strankama i gužvi u stanici. Sukob između stranaka započeo je tako što je tuženik, koji je bio voditelj smjene u Stanici za tehnički pregled, dakle osoba nadređena tužiteljici i svjedocima EU i PU, došao u prostoriju čajne kuhinje te je počeo prigovarati EU, PU i tužiteljici da trebaju raditi, zašto piju kavu i da smanje vrijeme ispijanja kave, što suglasno u svojim iskazima navode svjedoci EU, PU i ĐU. Svjedok ĐU tako ističe da se tuženik u početku obratio svima okupljenima, pa je tako prigovorio i svjedoku EU nešto za osiguranje (što potvrđuje i svjedok PU), no na što EU nije reagirao. Međutim, svjedoci EU, PU i svjedok ĐU, potvrdili su da je tužiteljica verbalno odgovorila tuženiku. Tako svjedoci PU i ĐU opisuju da je tuženik kao nadređeni voditelj smjene prigovorio tužiteljici da previše vremena provodi raznoseći police, odnosno šećući se (štrapacirajući) po osiguranjima, a ne radi svoj posao, na što ga je tužiteljica uvrijedila rekavši mu da „ne sere“ kako navode oba svjedoka. Dakle, tužiteljica na kritiku nadređene osobe, reagira neprimjereno, vulgarnim izrazom prema tuženiku kao svom pretpostavljenom.

13. Daljnji tijek događaja vidljiv je također usporedbom iskaza saslušanih svjedoka iz kaznenog postupka - EU, PU i ĐU, a čiji sadržaj je odlučujući o kaznenoj odgovornosti tuženika na jednaki način analizirao i cijenio i kazneni sud. Naime, i ovaj sud prihvaća opis događaja imenovanih svjedoka, pa tako svjedok EU kazuje da je potom tuženik uhvatio tabakeru koja je stajala na stolu, a koja mu je ispala iz ruke nasred stola, na što je tužiteljica uzela tetrapak mlijeka i bacila ga prema tuženiku. Svjedok PU donekle drugačije opisuje ovaj dio događaja tvrdeći da je također tabakera završila nasred stola, ali da ne zna je li tužiteljica njome pogođena, što je ocijenjeno manjkavim iskazom, s obzirom da bi po stavu ovoga suda svjedok svakako zapamtio da je tuženik pogodio tužiteljicu u neki dio tijela tim predmetom, jer je riječ o nasilnom i neuobičajenom događaju koji bi zasigurno ostao u pamćenju svjedoka. Svjedok PU kasnije u unakrsnom ispitivanju u kaznenom postupku, potvrđuje da je tabakera „pala“ na stol, da je tuženik bio iznerviran jer mu je tužiteljica kazala da „ne sere“, kao i da je tužiteljica potom na tuženika bacila tetrapak mlijeka. Da nije bilo bacanja tabakere prema tužiteljici potvrđuje i svjedok ĐU, koji je opisao da ne zna je li tuženik uzeo tabakeru u ruku ili je samo pomaknuo po stolu, no da ga je tužiteljica pogodila tetrapakom za mlijeko i da je tada tužitelj izgubio kontrolu nad sobom. Prema tome, vidljivo je i da u ovom dijelu sukoba između stranaka, koji će prethoditi izrečenim riječima prijetnje od strane tuženika, tuženik je taj koji uzima predmet sa stola, baca ga na stol (ne i na tužiteljicu kako ona tvrdi) nastojeći uspostaviti svoj autoritet, na što tužiteljica reagira bacajući predmet (tetrapak mlijeka) i gađa njime tužitelja u prsa.

14. Potom, imenovani svjedoci u najvećoj mjeri jednako opisuju događaj. Svi potvrđuju da je tuženik tada u više navrata tužiteljici govorio da će je ubiti, no isto tako potvrđuju da je tuženik ove riječi izgovorio tek nakon što je tužiteljica na njega bacila tetrapak mlijeka. Naglasili su i da je svjedok PU obuhvatio tuženika s leđa da ne dođe do fizičkog kontakta stranaka pri čemu je tuženik prethodno krenuo prema sudoperu i frižideru gdje su se nalazile čaše, s time što nitko od svjedoka ne tvrdi da bi tuženik uzeo čašu ili neki drugi predmet sa sudopera ili frižidera, a kamoli da bi taj predmet želio upotrijebiti da ozlijedi tužiteljicu. Međutim, svjedoci su potvrdili da je tužitelj krenuo prema tuženici vičući da će je ubiti zbog čega ga je PU zaustavio, tužiteljica je prvo stajala, a potom izašla iz prostorije gdje se događaj odvio, potom je i tuženiku samom bilo slabo, da bi se kasnije vratila na svoje radno mjesto, kako to potvrđuje o strankama neovisni, i po ocjeni i ovoga (kao i kaznenog) suda nepristrani svjedok ĐU koji je tužiteljicu na radnom mjestu vidio pola sata nakon događaja.

15. Iskaz tužiteljice u dijelu gdje tvrdi da bi tuženik prema njoj bacio tabakeru koju je ona uhvatila nije cijenjen istinitim, jer to ne potkrjepljuje nijedan saslušani svjedok, kao ni to da bi tuženik nju uvrijedio riječima „da joj jebe majku, stalno se nešto opravdava“. Tužiteljica ne govori istinito niti kada u kaznenom postupku poriče da je tuženiku kazala da „ne sere“, odnosno da joj je tužitelj odmah zaprijetio da će je ubiti jer niti jedan od ispitanih svjedoka ne potvrđuje te navode, već protivno tome, ističu da je tuženik tu prijetnju tužiteljici uputio tek nakon što će ona baciti tetrapak mlijeka u njega. Nitko ne potvrđuje niti tvrdnje tužiteljice o tome da je tuženik nakon toga počeo bacati čaše s frižidera prijeteći joj ubojstvom. Nijedan od ispitanih svjedoka naime, ne govori da je tužitelj uopće imao čašu u ruci, a kamoli da bi ih bacao, već jedino da je tuženik krenuo prema frižideru i sudoperu, te onda počeo vikati na tužiteljicu govoreći da će je ubiti, pa tako svjedok ĐU izričito navodi kako tuženik ništa nije uzeo, već je samo prošao rukom po čašama. Dakle, tužiteljica očito u svom iskazu umanjuje vlastito sudjelovanje i ulogu u eskalaciji sukoba, neistinito pritom prikazujući postupanje tuženika.

16. Neistinitim je djelomično ocijenjen i iskaz tuženika dan u kaznenom postupku kao i u tijeku ove parnice. Naime, tuženik tvrdi da ga je izrevoltirala činjenica što mu je tužiteljica opsovala majku, no ponovno nitko od svjedoka to ne potvrđuje niti to opravdava napad tuženika na tužiteljicu i izgovorene prijetnje. Osim toga, tuženik poriče da bi rekao da će ubiti tužiteljicu, iako su svjedoci EU, PU i ĐU opisali upravo te prijeteće riječi tuženika koje je on i ponovio više puta, kao i njegov gubitak samokontrole.

17. S druge strane, iskaz svjedokinje ČU nije uzet kao relevantan jer imenovana prema iskazima svjedoka EU, PU i ĐU nije bila prisutna u kuhinjici kad se događaj dogodio, jer ju je već ranije tuženik pozvao da se vrati na svoje radno mjesto, a kako je to opisao svjedok ĐU. Tvrdnja svjedokinje da bi ona cijeli događaj čula jer je stajala na vratima kuhinje stoga je neistinit i lažan, te usmjeren očito na otklanjanje kaznene odgovornosti od tuženika koji je otac svjedokinje, pa je bio očit njezin interes iskazivati u korist tuženika.

18. Prema tome, iz svih opisanih okolnosti proizlazi da je do upućivanja prijetnji od strane tuženika tužiteljici došlo nakon verbalne prepirke stranaka. Naime, prvo je tuženik kao osoba nadređena tužiteljici, nju i druge zaposlenike upozorio na to da se vrate na radna mjesta zbog opsega posla u stanici. Tuženik jest ovu naredbu uputio oštrije, pa je tako tužiteljici kazao da ne „štrapacira po osiguranjima“, nego „radi svoj posao“, ali time još ni na koji način nije uvrijedio tužiteljicu. S druge strane, reakcija tužiteljice na te riječi bila je neprimjerena. Upućivanje prostačkih riječi nadređenoj osobi kao što su riječi „ne seri“ pokazuju manjak poštovanja prema tuženiku kao starijoj i nadređenoj osobi, koja je u stanici za tehnički pregled upravo zadužena za organizaciju rada. Osim toga, tužiteljica i tuženik te si riječi upućuju u prisutnosti više drugih osoba, pa tako i tuženik upozorava tužiteljicu na radne obveze, a tuženica pred više osoba, suradnika stranaka, omalovažava njegov autoritet.

19. Tuženikova daljnja reakcija na te riječi tužiteljice – uzimanje tabakere sa stola koja mu potom ispada iz ruke ili je tuženik baca na stol u očitom pokušaju da na taj, ponovno neprimjeren način, iskaže ljutnju i povrati svoj autoritet među prisutnima, nailazi na daljnji neprimjereni odgovor tužiteljice. Tužiteljica naime u tom trenutku, iako joj je poznato da tabakera ne predstavlja opasnost za njezin fizički integritet, obzirom da tako to nisu doživjeli niti svjedoci EU i ĐU, na tuženika baca tetrapak mlijeka, što izbezumljuje tuženika te se on počinje kretati prema tužiteljici, mahati rukama i govoriti da će je ubiti, na što ga svjedok PU hvata rukama oko leđa, tužiteljica izlazi iz kuhinje i čime se sukob stranaka okončava.

20. Dakle, iz opisanih okolnosti predočenih po svjedocima EU, PU i ĐU, vidljivo je i da je tuženica svojim postupanjem – prvo jasnim uvredama na račun tuženika, a potom i bacanjem predmeta na njega (tetrapak mlijeka je tužitelja pogodio u prsa), sama neprimjereno reagirala prvo na njegov verbalni ukor, a potom i na uzimanje tabakere i bacanje ili pad tog predmeta na stol. Dakle, tužiteljica je i sama pridonijela nastanku spirale događaja i zbog čega ovaj sud cijeni njezin doprinos u događaju s omjerom od 30 %, sve temeljem članka 1106. ZOO u vezi članka 1092. ZOO prema kojem oštećenik koji je pridonio da šteta nastane ili bude veća nego što bi inače bila ima pravo samo na razmjerno sniženu naknadu, pri čemu će u slučajevima gdje je nemoguće utvrditi koji dio štete potječe od oštećenikove radnje ili propusta, sud dosuditi naknadu vodeći računa o okolnostima slučaja.

21. Doprinos tuženika nastanku štete ocijenjen je omjerom od 70 %, jer je s jedne strane, tuženik na verbalni ispad, odnosno odgovor tužiteljice također reagirao eskalacijom (uzimanjem tabakere), da bi potom potpuno neprimjereno reagirao nakon bačenog tetrapaka, izgubivši kontrolu nad sobom, krećući se prema tužiteljici te joj upućujući ozbiljne prijetnje za njezin život. Tuženik je sam dakle, s tužiteljicom komunicirao neprimjereno, tim više što je kao starija i iskusnija osoba, zadužena za organizaciju rada u stanici za tehnički pregled, morao otkloniti mogućnost daljnjeg sukoba, tužiteljicu mirnim riječima upozoriti na radne obveze, a u slučaju neposluha izvijestiti o tome nadređene. Prijetnje ubojstvom zaposleniku na radnom mjestu od strane nadređene osobe, ne mogu se opravdati ni na koji način, pa tako ni stanjem emocionalne uzbuđenosti ni temperamentom, kako to objašnjava tuženik, i zbog čega je uostalom tuženik i u kaznenom postupku proglašen krivim zbog kaznenog djela prijetnje iz članka 139. stavka 2. KZ počinjenim na štetu tužiteljice.

22. Radi utvrđivanja opsega i visine štete, što tuženik također osporava provedeno je medicinsko vještačenje po stalnoj sudskoj vještakinji prim. dr. sc. Klementini Ružić, specijalistici psihijatrije, subspecijalistu forenzične i socijalne psihijatrije koja je nakon provedenog uvida u medicinsku dokumentaciju i pregleda tužiteljice utvrdila da je tužiteljica dan nakon štetnog događaja potražila pomoć u Domu zdravlja Senj, a radi psihičkih posljedica štetnog događaja započela je s psihijatrijskim liječenjem 11. svibnja 2017. godine pa nadalje. Vještakinja je naglasila da je tužiteljica osoba urednog duševnog razvitka, neupadnog odrastanja i funkcioniranja tijekom života, skladnih obiteljskih odnosa i uz radno funkcioniranje u kontinuitetu, s time što tužiteljica opisuje da je unazad desetak godina bila izložena pojačanoj frustraciji izazvanoj neprimjerenim ponašanjem tuženika koji joj je bio nadređeni. Navela je da tužiteljica negira ranije smetnje psihičkog karaktera, uzimanje lijekova iz skupine psihofarmaka, a niti u zdravstvenom kartonu nije evidentirano postojanje mentalnih poremećaja ili propisivanje psihijatrijskih lijekova bilo kojeg tipa. Sam događaj opisala je detaljno, uz emocionalni angažman, te je on za nju predstavljao psihotraumu koja je nastala kao posljedica egzistencijalne ugroženosti, odnosno prijetnje psihofizičkom integritetu pojedinca.

23. Vještakinja je pojasnila i da se tužiteljici prvi puta psihijatru javila 11. svibnja 2017. godine kada je na temelju kliničke slike dijagnosticirana joj Akutna reakcija na stres te su joj propisani simptomatski lijekovi. Potom je psihijatrijsko liječenje nastavila u obliku ambulantnog psihijatrijskog tretmana, a tijekom liječenja evidentirane su dijagnoze F 43.8 (nespecificirana reakcija na stres), F 43.2 (poremećaj prilagodbe), kao i F 32.1 (srednje teška depresivna epizoda), a zadnji psihijatrijski nalaz kao posljedicu štetnog događaja definira poremećaj prilagodbe F 43.2. Ističe da je poremećaj prilagodbe dijagnosticiran tužiteljici u naravi stanje patnje i takav emocionalni poremećaj koji obično remeti psihološko i socijalno funkcioniranje pojedinca, a nastaje u procesu prilagođavanja na značajnu primjernu u životu ili na neki stresni događaj. Javlja se kad se osoba ne uspije izboriti s određenim stresnim situacijama, odnosno ne nalazi pogodan način adaptacije na takve situacije manifestirajući se kao anksioznost, depresivno raspoloženje, zabrinutost, poteškoće u koncentraciji, stalno plakanje, nesanica i slično. Naglasila je i da nisu svi ljudi podjednako pod rizikom nastanka ovog poremećaja, jer postoje izvjesne okolnosti koje povećavaju šanse za njegov nastanak, pri čemu hoće li određena stresna situacija dovesti do nastanka poremećaja prilagodbe najviše ovisi od načina na koji pojedinac razmišlja o stresnoj situaciji, procjenjujući stupanj stresa, a početak simptoma mora biti vremenski povezan s djelovanjem nekog stresora. U tom smislu, vještakinja je naglasila da je tužiteljica nastavila s ambulantnim psihijatrijskim liječenjem i dalje, kao i sa uzimanjem lijekova.

24. Ocjena je vještaka da je primarni strah kod tužiteljice mogao trajati koliko i sam događaj. Sekundarni strah jakog intenziteta po stavu vještaka nastavio se na primarni strah, te je mogao trajati dok tužiteljica tog dana nije došla u sigurnu sredinu, svojoj kući, a sekundarni strah srednjeg intenziteta trajao je od 27. travnja 2017. godine do 2. svibnja 2017. godine kada je tužiteljica otvorila bolovanje i propisana joj je terapija anksiolitikom za umanjenje tjeskobe. Sekundarni strah blagog do srednjeg intenziteta prema ocjeni vještaka mogao je oscilirati u vremenu od 11. svibnja 2017. godine kada je tužiteljica prvi puta posjetila liječnika psihijatra, dok je sekundarni strah blagog intenziteta dio kliničke slike psihičkog poremećaja dijagnoze akutne reakcije na stres trajanja od 12. svibnja 2017. godine do 10. srpnja 2017. godine otkada se tužiteljica više ne nalazi na bolovanju. Smanjenje životne aktivnosti vještakinja procjenjuje u rasponu od 5 %, navodeći kako se one očituju u okviru bolesti poremećaja prilagodbe od čega se tužiteljica i nadalje liječi. Naglasila je da tužiteljica nema funkcionalnih poteškoća, no ima osjećaj nelagode i nesigurnosti, strepnje da će se nešto neugodno dogoditi, ima potrebu uzimanja lijekova i odlazaka na psihijatrijske kontrole što su sve posljedice štetnog događaja i što je razlikuje od potpuno zdrave osobe. Ocjena je vještaka da tužiteljica nije trebala tuđu pomoć i njegu, no imala je realan trošak prijevoza koji se sastoji u troškovima odlaska i dolaska liječniku. Trošak lijekova navodi vještakinja, uključen je u zdravstveno osiguranje pa ga tužiteljica nije imala.

25. Očitujući se na primjedbe tuženika, vještakinja je na glavnoj raspravi posebno naglasila da u kartonu u vremenu od 9. kolovoza 2007. godine do 23. ožujka 2017. godine za kada postoje medicinski podatci, nisu evidentirane bolesti ili šifre bolesti iz spektra mentalnih poremećaja, kao ni psihofarmaci, te da prvi zapis o psihičkim smetnjama tužiteljice datira od 2. svibnja 2017. kada se u zdravstvenom kartonu navodi dijagnoza F43.0 i kada su tužiteljici prepisane tablete Misar. Što se tiče primjedbi tuženika da je u nalazima od 13. svibnja 2017., 6. prosinca 2018. 7. ožujka 2022., 26. lipnja 2023., 8. svibnja 2023., i 30. siječnja 2023. upitno je li tužiteljica koristila propisanu terapiju, jer je terapiju samoinicijativno prekinula pa bi li stoga i klinička slika bila drugačija, a simptomi (nesanica, uznemirenost, anksioznost, depresivnost) kraći, odgovorila je da je tužiteljica očito iz njoj poznatih razloga samoinicijativno prekinula terapiju, no da se terapija ordinira u cilju smanjenja postojećih simptoma kod bolesnika pa prekid terapije ne bi utjecao na redukciju simptoma, niti na intenzitet, odnosno vremensko trajanje, dapače suprotno.

26. Očitujući se pak o opasci tuženika da je tužiteljica prilikom psihijatrijskog pregleda iskazala da je prije štetnog događaja imala određene smetnje koje je povezivala sa stresom u trajanju od skoro 10 godina, pa da to nedvojbeno upućuje na zaključak kako je tužiteljica i ranije bolovala od stresa, kao posljedice radnih okolnosti za koje ne može odgovarati tuženik već poslodavac tužiteljice, vještakinja je pojasnila da iako se tužiteljica požalila na stres na radnom mjestu u trajanju od skoro 10 godina, ona nije razvila psihički poremećaj ili psihičku smetnju koja bi bila dijagnosticirana po kriterijima za bolesti poremećaja koja bi imala svoje ime i radi koje bi nužno trebala psihijatrijsko liječenje. Stres o kojem se tužiteljica izjašnjavala je prema vještaku jedna konstantna na njezinom radnom mjestu, što i nije neobično obzirom da se svatko od nas u današnjem tempu života i rada osjeća i živi pod stresom. Naglasila je da višegodišnji stres nije mogao uzrokovati poremećaje koji su dijagnosticirani kod tužiteljice od kojih se tužiteljica nekoliko godina liječi, a to su najprije akutni stresni poremećaj, nakon toga poremećaj prilagodbe, naglasivši da su i jedan i drugi poremećaj posljedica štetnog događaja od dana 27. travnja 2017. Vještakinja je na primjedbe tuženika očitovala se i pojasnivši da svaka osoba koja nema učestale kontakte sa sudovima ili drugim organima zakona, a koja nije službeno i profesionalno vezana uz ove institucije, osjeća nelagodu i tjeskobu prilikom odlaska na sudska ročišta.

27. S obzirom da je tuženik držao raspon od procijenjenih do 5 % smanjenja životne aktivnosti previsoko određenim, vještakinja je istaknula da ne može zanemariti postojanje medicinske dokumentacije kroz višegodišnje razdoblje, niti psihijatrijski tretman tužiteljice, kao ni postojanje određenih smetnji koji su dio navedenih poremećaja. Stoga, iako tužiteljica nema značajne funkcionalne smetnje, ona ipak ima izolirane simptome radi kojih posjećuje psihijatra i uzima lijekove, koje treba uvažiti i cijeniti kao smanjenje opće životne aktivnosti od 5% koju drži realnom. Pojasnila je i da to što je tužiteljica samoinicijativno u svibnju 2017. prekinula određenu joj terapiju utjecalo na opseg smanjenja opće životne aktivnosti, kao i trajanja straha, odnosno opsega svih vidova štete.

28. Vještakinja je naglasila da je tužiteljica prekinula uzimanje terapije zbog sedacije uzrokovane lijekovima, što može biti prolazna nuspojava lijeka, no na što bolesnici obično nisu dovoljno pripremljeni ako im to nije jasno rečeno od terapeuta i iz kojeg razloga prekidaju uzimanje lijekova, no u slučaju tužiteljice vidljivo je da psihijatar nije odustao od propisivanje lijekova što bi značilo da je moguće u tom susretu pojasnio potrebu uzimanje terapije no što se odnosi na lijek Velafax. Naime, sami pacijenti skloni su uzimanju lijekova kao što su Xanax, Helex, Praxiten, Apaurin, Diazepam jer su to lijekovi koji vrlo brzo, već nakon pola sata do sat vremena, smanjuju simptome tjeskobe, straha i napetosti, no osobe ne znaju da dugotrajnom redovnom primjenom bez nadzora liječnika mogu izazvati ovisnost o ovim lijekovima. Stoga u praksi psihijatri na početku liječenja uvode antidepresive u kombinaciji sa npr. Xanaxom, a s vremenom reduciraju doze Xanaxa, Helexa i sličnih lijekova, a povećavaju dozu antidepresiva vodeći brigu o tome da pacijent ne postane ovisan o prethodno navedenim lijekovima. Vještakinja je naglasila da prema algoritmima liječenja anksioznih poremećaja u koje spadaju i akutna reakcija na stres i poremećaj prilagodbe, prva linija u liječenju jesu antidepresivi (u konkretnom slučaju i Velafax koji je propisan tužiteljici) upravo iz razloga jer se radi o lijekovima koji ne izazivaju ovisnost. Naglasila je i da prema dokumentaciji s kojom raspolaže ne može iščitati koliko dugo je trajalo ovo samoinicijativno neuzimanje lijeka od strane tužiteljice, dok u odnosu na posljednje nalaze tužiteljice iz 2023. gdje tužiteljica iskazuje o stresu na novom radnom mjestu, i na upit je li to u ikakvoj uzročno vezi sa štetnim događajem iz 2017., vještakinja je odgovorila da novi stres nije u uzročno posljedičnoj vezi sa štetnim događajem, ali ranjivost i preosjetljivost tužiteljice iz osnova poremećaja prilagodbe jest posljedica štetnog događaja. Konačno, vještakinja se očitovala i o tome da je zdravstveno stanje tužiteljice postalo konačno onog dana kada je tužiteljica postala sposobna ponovno za posao, odnosno kada joj je zatvoreno bolovanje zbog predmetnog događaja, što se dogodilo 10. srpnja 2017.

29. Prema tome, provedenim medicinskim vještačenjem utvrđeno je da tužiteljica pravilno ukazuje kako je zbog štetnog događaja – prijetnji tuženika od 27. travnja 2017. godine, pretrpjela štetu koja se ogleda u povredi prava osobnosti i to – prava na tjelesno i duševno zdravlje, kao i imovinsku štetu koja se sastoji u troškovima puta i liječenja.

30. Naime, odredbom članka 19. stavka 1. i 2. ZOO, propisano je da svaka fizička i pravna osoba ima pravo na zaštitu svojih prava osobnosti pod pretpostavkama utvrđenim zakonom te da se pod pravima osobnosti u smislu ovoga Zakona razumijevaju pravo na život, tjelesno i duševno zdravlje, ugled, čast, dostojanstvo, ime, privatnost osobnog i obiteljskog života, slobodu i dr. Nadalje, člankom 1046. ZOO-a propisano je da je šteta umanjenje nečije imovine (obična šteta), sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist) i povreda prava osobnosti (neimovinska šteta).

31. Člankom 1100. stavkom 1. i 2. ZOO-a propisano je da će u slučaju povrede prava osobnosti sud, ako nađe da to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade imovinske štete, a i kad nje nema, a pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade voditi će računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, cilju kojemu služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom naravi i društvenom svrhom, dok je odredbom članka 1095. ZOO- a propisano da tko drugome nanese tjelesnu ozljedu ili mu naruši zdravlje, dužan je naknaditi mu troškove liječenja i druge potrebne troškove s tim u vezi, a i zaradu izgubljenu zbog nesposobnosti za rad za vrijeme liječenja.

32. Stoga, u odnosu na tužiteljicu, a s obzirom na utvrđenje medicinskog vještaka o pretrpljenom primarnom strahu u trajanju samog događaja, sekundarnom strahu jakog intenziteta koji je trajao dok tužiteljica tog dana nije stigla svojoj kući, u sigurnu sredinu, kao i strahu srednjeg intenziteta koji je trajao od 27. travnja 2017. godine do 2. svibnja 2017. godine tj. u trajanju od šest dana, i koji je potom reduciran u strah blagog do srednjeg intenziteta do prvog dolaska psihijatru 11. svibnja 2017. godine, odnosno u daljnjem vremenu od 9 dana, to ovaj sud ocjenjuje da je tužiteljica na ime straha pretrpjela štetu zbog koje bi ovaj sud odredio pravičnu novčanu naknadu za strah u iznosu od 700,00 EUR. Sud prihvaća kao objektivno mišljenje vještakinje o jačini i trajanju doživljenog straha jer je vještakinja jasno i u tom dijelu obrazložila razloge svog mišljenja potkrijepivši svoj stav medicinskom dokumentacijom tužiteljice, a što i ovaj sud drži objektivnim. Naime, vještakinja je pojasnila da se akutni stresni poremećaj koji je dijagnosticiran tužiteljici, razvija kao posljedica izloženosti traumatskim situacijama, odnosno fizičkom i psihičkom stresu, obično prolazi nakon nekoliko sati ili dana, a javlja se unutar mjesec dana od proživljenog stresnog događaja. Opisala je i da su simptomi različiti, no karakteristično je da se u razdoblju neposredno nakon događaja javlja šok, s različitim stupnjem suženja svijesti i pažnje, otežanom orijentacijom i sposobnosti shvaćanja, pri čemu su najčešći simptomi panična tjeskoba (pojačano znojenje, lupanje srca, crvenilo), smanjena emocionalna reaktivnost, osjećaj krivnje, poteškoće u koncentraciji, osjećaj odvojenosti od vlastitog tijela, doživljaj nestvarnosti, s prisutnim učestalim prisjećanjima na traumatski događaj u mislima, snovima i različitim drugim intenzivnim proživljavanjima, posebno nakon izloženosti nekim podsjetnicima koji asociraju na stresni događaj. Vještakinja je konačno naglasila da je tužiteljica razvila i poremećaj prilagodbe opisujući simptomatologiju i ovog psihijatrijskog oboljenja.

33. Tužiteljica je opisujući strah kojeg je doživjela, u svom stranačkom iskazu opisala da se nakon događaja nije osjećala sposobnom raditi, da je odmah slijedećeg radnog dana nakon događaja otišla kod svoje liječnice opće medicine i otvorila bolovanje, nije spavala ni jela, obavljala je razgovore s policijom te je zbog psihičkih smetnji krenula u provedbu psihijatrijskog tretmana, pa kako su svi ovi podatci dobiveni od tužiteljice potkrijepljeni i medicinskom dokumentacijom, ali i mišljenjem vještakinje prim. dr. sc. Klemetine Ružić, dr. med., specijalistice psihijatrije, subspecijalisti forenzične i socijalne psihijatrije, koja je kao medicinski stručnjak na objektivni način procijenila opseg straha tužiteljice. Pritom, vještakinja je i prema stavu ovoga suda, u odnosu na duljinu i trajanje straha jasno obrazložila razloge koji su doveli do njezine procjene straha što ga je tužiteljica trpjela, potkrijepivši svoj stav medicinskom dokumentacijom tužiteljice koja se odnosi na saniranje posljedica napada tuženika, a što i ovaj sud drži objektivnim, prije svega imajući u vidu da je tužiteljica opravdano doživjela snažni strah zbog grubog verbalnog napada tuženika na njezinom radnom mjestu, potom činjenice što je tuženik prijetnje ubojstvom izrekao tužiteljici kao njezin nadređeni, u prisutnosti više osoba, kao i cijeneći postupke kojima je tužiteljica kasnije bila izložena (razgovori s policijom, uznemirenost koju takav događaj stvara u manjoj sredini kao što je [adresa], odlazak liječniku, svjesnost da su se kod nje javile ozbiljne psihijatrijske tegobe – tjeskoba, strah, loš san, košmarni snovi, i zbog čega joj treba pomoć psihijatra koju treba čekati i slično). Konačno, tuženiku se ukazuje da je tužiteljica na bolovanju bila od 2. svibnja 2017. godine pa do 10. srpnja 2017. godine, dakle dulje od dva mjeseca, koje vrijeme nije bilo potrebno da bi se sanirale posljedice fizičkih ozljeda, jer njih nije ni bilo, već je opisano vremensko razdoblje bilo potrebno kako bi tužiteljica sanirala osnovne posljedice koje je po njezino psihičko zdravlje imao štetni događaj i to u mjeri koja je dostatna da se tužiteljica ponovno može vratiti na posao, u istu radnu sredinu gdje je i dalje radila s tuženikom.

34. Pritom, tuženiku se ukazuje i da se tužiteljica dan nakon događaja, 28. travnja 2017. godine javila u ambulantu hitne medicine u [adresa] zbog posljedica psihičkog i fizičkog napada, što je prijavljeno poslodavcu i policiji, dok se 2. svibnja 2017. godine, dakle slijedećeg radnog dana nakon samog događaja, javila liječniku opće prakse koji joj je zbog nesposobnosti za rad otvorio bolovanje te joj odmah prepisao anksiolitik Misar zbog dijagnoze F43, akutne reakcije na stres, a 9. svibnja 2017. godine i uputnicu za pregled psihijatra. Tužiteljica je dakle, u ovom početnom razdoblju nakon događaja, bila prisiljena na odsutnost s radnog mjesta, opisujući kako se udaljila od okoline i povukla od ljudi, a liječničku pomoć zatražila je 9. svibnja 2017. godine kada je koristila uslugu psihološkog savjetovališta udruge SOS Rijeka, razgovaravši i s pravnicom te udruge, a dana 11. svibnja 2017. godine pregledana je i od strane psihijatra Psihijatrijske bolnice Rab. Tog dana tužiteljica je kod psihijatra opisala tipične simptome akutne reakcije na stres na koje upućuje i vještakinja prim. dr. sc. Klementina Ružić i to – tjeskobu, strah, disfunkcionalnost u svakodnevnom životu, smetnje sna – česta buđenja i košmarne snove te noćno znojenje, gubitak apetita, te su joj propisani antidepresiv Velafax i anksiolitik Misar. Dakle, u razdoblju od oko dva tjedna koliko je proteklo od štetnog događaja do prvog pregleda psihijatra, odnosno u razdoblju trajanja straha, vidljivo je da je tužiteljica u više navrata tražila liječničku pomoć, opisujući strah i tjeskobu koju osjeća liječnicima hitne medicinske pomoći, svojoj liječnici opće medicine, psihologu udruge SOS Rijeka te konačno psihijatru, i što prema stavu ovoga suda potvrđuje navode vještakinje o duljini i trajanju straha upravo u ovom vremenskom razdoblju.

35. Prema tome, kada se ima u vidu da je tužiteljica u trajanju od dva i pol mjeseca nakon događaja, trpjela značajnu povredu svog prava na duševno zdravlje, osjećajući strah, anksioznost, teže funkcioniranje u socijalnim kontaktima, probleme sa snom zbog čega je uzimala lijekove za smirenje te antidepresive, a cijeneći i prethodno opisani opseg straha nastalog kao posljedica štetnog događaja procijenjen po vještaku prim. dr. sc. Klementini Ružić, to ovaj sud ocjenjuje da je tužiteljica na ime straha pretrpijela štetu zbog koje bi ovaj sud odredio gore naznačenu pravičnu novčanu naknadu za strah u iznosu od 700,00 EUR.

36. Osim toga, kao objektivnu, obrazloženu i utemeljenu na dokazima, sud je ocijenio i tvrdnju vještakinje o prisutnom smanjenju opće životne aktivnosti tužiteljice od 5 %. Vještakinja je naime, obrazlažući svoje mišljenje naglasila da se posljedice štetnog događaja manifestiraju u okviru bolesti poremećaja prilagodbe (šifra dijagnoze F 43.2) od koje se tužiteljica i dalje liječi, te da iako sama nema funkcionalnih poteškoća, osjećaj nelagode, nesigurnosti, strepnje da će se nešto neugodno dogoditi i potreba uzimanja lijekova koja i dalje postoji, kao i odlazaka na psihijatrijske kontrole, predstavljaju okolnosti tj. posljedice koje tužiteljicu razliku od potpuno zdrave osobe i umanjuju njezinu životnu aktivnost za 5 %. S ovom procjenom vještaka složio se i sud, obzirom da je mišljenje vještaka potkrijepljeno medicinskom dokumentacijom tužiteljice, a tužiteljica je o opisanim okolnostima koje umanjuju njezinu životnu aktivnost govorila u svom stranačkom iskazu.

37. Naime, tužiteljica je opisala da zbog štetnog događaja i danas ide kod psihijatra u Dom zdravlja Primorsko-goranske županije, da je i dalje stalno u neracionalnom strahu zbog čega i njezin suprug i sin više vremena borave u kući, pije lijek Misar, a Nisartin za spavanje. Tužiteljica je naglasila da ni danas ne može spavati bez tableta, ima osjećaj da će joj nešto promaknuti i da će se nešto loše dogoditi te joj nigdje nije ugodno. Tvrdnje tužiteljice potkrijepljene su i medicinskom dokumentacijom iz koje proizlazi da se tužiteljica nalazi u kontinuiranom psihijatrijskom tretmanu zbog dijagnoza općeg anksioznog poremećaja (F 41.1) i poremećaja prilagodbe (F. 43.2), a vidljivo je da njezine tegobe (uznemirenost, osjećaj straha, nelagode, tjeskobe kada je suočena sa sitnicama koje odstupaju od njezinog plana, zabrinutosti za bližnje) narušavaju njezin unutarnji mir i duševno zdravlje i danas. Vještakinja je očitujući se o primjedbama tuženika pojasnila da se prije štetnog događaja u zdravstvenom kartonu tužiteljice ne nalazi podatak o ranijim psihičkim smetnjama, ni uzimanju psihofarmaka, pa je jasno da je do umanjenja životne aktivnosti tužiteljice došlo do događaja za koji je odgovoran tuženik. Pojasnila je i da na opseg smanjenja životne aktivnosti ne utječe ni to što je tužiteljica samovoljno pokušala prekinuti terapiju, odnosno da klinička slika zbog toga ne bi bila drugačija, niti da bi simptomi bili kraći. Konačno, vještakinja je naglasila i da višegodišnji stres na poslu koji je tužiteljica opisivala, nije mogao uzrokovati poremećaje dijagnosticirane kod tužiteljice jer su i akutni stresni poremećaj i poremećaj prilagodbe posljedica upravo predmetnog štetnog događa od 27. travnja 2017. godine. Prema tome, promašene su tvrdnje tuženika o tome da nije odgovoran za ove vidove štete, jer je vještakinja pojasnila da su oni upravo posljedica štetnog događaja, a što potvrđuje i medicinski karton tužiteljice u kojem prije toga nije bilo podataka o nedostatnom psihičkom funkcioniranju ni potrebi uzimanja psihofarmaka. Konačno, tuženiku se ukazuje da tužiteljica zaista nema značajne funkcionalne smetnje, no ipak ima simptome koji je razlikuju od zdrave osobe, a njezina ranjivost i preosjetljivost na nove stresne događaje kao što je promjena radnog mjesta, jesu posljedica štetnog događaja. Dakle, očito je da je životna aktivnost tužiteljice umanjena, ona više nema kapacitet jednak kao zdrava osoba za suočavanje s novim stresnim događajima, koji će nesporno u njezinom životu uslijediti. Osim toga, djelomično je izmijenjeno i unutarnje funkcioniranje tužiteljice jer ona na nove situacije reagira tjeskobno, sa strahom, stalno se boji da će se nešto loše dogoditi, ne može osjećati ugodu kao druge osobe i unatoč liječenju psihijatra i uzimanju lijekova koji tek umanjuju ove simptome, što sve ukazuje da je njezina radost življenja, mogućnost stvaranja pozitivnih utisaka o novim i neočekivanim stvarima umanjena, i zbog čega sud smatra da za umanjenu opću životnu aktivnost od 5 %, tužiteljici pripada pravična novčana naknada od 1.100,00 EUR.

38. Prema tome, tužiteljici na ime nastale neimovinske štete za povredu prava osobnosti, primjenom članka 1100. ZOO, kao i pravnog shvaćanja zauzetog na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (2/20) održanoj 5. ožujka 2020. i 15. lipnja 2020. pod posl. br. Su-IV-47/2020-5, pripada pravična novčana naknada od 1.800,00 EUR.

39. Tužiteljica osim toga potražuje i troškove puta i liječenja u iznosu od 199,08 EUR. Tužiteljica je u svom stranačkom iskazu navela da nije imala troškove kupnje lijekova jer je njih nabavljala na teret zdravstvenog osiguranja, a što je potvrdila i vještakinja, pa je očito da nije imala troškove kupnje lijekova. U odnosu na trošak putovanja treba istaknuti kako osiguranici Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje kao što je tužiteljica, imaju pravo na naknadu putnog troška radi korištenja zdravstvene zaštite koju nemaju u svom mjestu prebivališta, ukoliko je udaljenost od mjesta polaska do mjesta upućivanja veća od 50 km. Kako je tužiteljica specijalističku zdravstvenu zaštitu tražila u Domu zdravlja Primorsko-goranske županije – Ispostavi Rijeka u Krešimirovoj 52a i ulici Ive Marinkovića 11, odnosno prethodno u Psihijatrijskoj bolnici Rab, koje su sve udaljene od mjesta prebivališta tužiteljice više od 50 kilometara (udaljene su 65 km, odnosno 60 km), i što su općepoznate okolnosti, to je jasno da je tužiteljica pravo na naknadu ovih troškova mogla zahtijevati od HZZO, kao svog osiguravatelja, i zbog čega tuženik ove troškove nije u obvezi naknaditi. Tužiteljici prema tome pripada jedino naknada troškova puta i liječenja za obavljeni savjetodavni razgovor u udruzi SOS Rijeka sa psihologom od 9. svibnja 2017. godine u iznosu od 18,00 EUR na ime utrošenog goriva za osobni automobil na relaciji [adresa] – [adresa] – [adresa], u ukupnoj dužini putovanja od oko 130 km.

40. Imajući u vidu da je tuženik za predmetni štetni događaj odgovoran u omjeru od 70 %, to je obvezan naknaditi tužiteljici ovaj dio pravične novčane naknade za neimovinsku štetu tj. 1.260,00 EUR (70% od iznosa od 1.800,00 EUR), odnosno 12,60 EUR (70% od 18,00 EUR) za troškove putovanja.

41. Zatezne kamate na neimovinsku štetu tužiteljici sukladno članku 1103. ZOO pripadaju od podnošenja pisanog zahtjeva ili tužbe, pa kako je tužiteljica imovinskopravni zahtjev u kaznenom postupku postavila podneskom predanom sudu na raspravi dana 29. studenog 2018. godine, to joj od tog dana pripadaju zatezna kamate, s time što je zdravstveno stanje tužiteljice bilo definirano još 10. srpnja 2017. godine otkada se tužiteljica više ne nalazi na bolovanju. Pravilno traži zatezne kamate i na imovinsku štetu od tog dana, obzirom da je imovinska šteta za tužiteljicu nastupila i ranije, 9. svibnja 2017. godine kada se tužiteljica obratila psihologu u Rijeci zbog čega je imala opravdani trošak putovanja.

42. U konkretnom slučaju tužiteljica je sa zahtjevom za isplatu uspjela sa 26,27 % (dosuđenih 1.272,60 EUR u odnosu na konačno postavljeni tužbeni zahtjev od 4.844,38 EUR), dok je u pogledu osnova koji je tuženik također osporavao, uspjela sa 70 %. To drugim riječima, znači da je tuženik s osporavanjem osnova uspio u omjeru od 30 %, a visine sa 73,73 % i što ukazuje da je uspjeh stranaka u parnici u načelu podjednak, s obzirom da je tužiteljica uspjela s ukupno 48,14%, a tuženik sa 51,86 %. Stoga je sukladno članku 154. stavku 4. ZPP određeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka koje se odnose na odvjetničko zastupanje i pristojbe, a tuženiku je jedino naloženo naknaditi tužiteljici troškove pribave zdravstvenog kartona i provedenog medicinskog vještačenja od ukupno 474,31 EUR, koje je ocijenjeno kao nužno s obzirom da je tuženik osporavao i osnov zahtjeva tužiteljice.

43. Iz iznesenih je razloga tuženiku naloženo naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka od 474,31 EUR, dok je u preostalom dijelu, zahtjev tužiteljice odbijen kao neosnovan, pri čemu su svi dvojni kunski i eurski iznosi spomenuti u ovoj presudi izračunati prema fiksnom tečaju konverzije od 7,53450 kn za 1 EUR. 44. Iz iznesenih je razloga presuđeno kao u izreci.

U Rijeci, 11. prosinca 2024.

S u t k i n j a :

Martina Maršić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka ovjerenog prijepisa istog. Žalba se podnosi putem ovoga suda, a o žalbi odlučuje županijski sud.