Poslovni broj: Usž-2599/2024-2
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja tog suda Mire Kovačić, predsjednice vijeća, Radmile Bolanča Vuković i dr. sc. Sanje Otočan, članica vijeća te višeg sudskog savjetnika Filipa Mihaljevića, zapisničara, u upravnom sporu tužitelja GG iz [adresa], ima opunomoćenika za primanje pismena KG iz [adresa], protiv tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, A. Mihanovića 3, Zagreb, radi invalidske mirovine, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Osijeku, poslovni broj: UsI-1486/2023-11 od 30. travnja 2024., na sjednici vijeća održanoj 11. prosinca 2024.,
p r e s u d i o j e
I. Poništava se presuda Upravnog suda u Osijeku, poslovni broj: UsI-1486/2023- 11 od 30. travnja 2024.
II. Poništava se rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje Službe, KLASA: 141-02/15-03/03526809794, URBROJ: 341-99-06/2-15-003113 od 15. ožujka 2023. i predmet se vraća tuženiku na ponovni postupak.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika, KLASA: 141-02/15-03/03526809794, URBROJ: 341-99-06/2-15-003113 od 15. ožujka 2023. te priznavanje prava na invalidsku mirovinu, a podredno vraćanje predmeta na ponovni postupak.
2. Rješenjem tuženika od 15. ožujka 2023. odbijena je žalba tužitelja te je izmijenjeno rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Zagrebu, KLASA: 141-02/06-03/03526809794, URBROJ: 341-25-06/2-06-102397, od 16. lipnja 2008. i odbijen zahtjev tužitelja za priznavanje prava na invalidsku mirovinu.
3. Tužitelj žalbom pobija prvostupanjsku presudu zbog svih zakonom propisanih razloga.
3.1. Citirajući članak 244. stavak 2. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, 52/56.; dalje: ZUP) ističe da nisu bili ispunjeni uvjeti za izmjenu rješenja od 16. lipnja 2008.
3.2. Smatra da prvostupanjski sud nije pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje jer je prihvatio nalaz i mišljenje vijeća viših vještaka Zavoda za vještačenje i profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavane osoba s invaliditetom od 11. studenog 2022. kojim nije utvrđeno jesu li njegove tjelesne ozljede posljedice ranjavanje ili ozljeđivanja.
3.3. Ističe da je stajalište prvostupanjskog suda suprotno stajalištu prethodnih odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i Visokog upravnog suda Republike Hrvatske sukladno kojem je potrebno ocijeniti postoje li razlozi zbog kojih je u konkretnom slučaju moguće smatrati da se nesporne okolnosti stradavanja tužitelja u izvršavanju vojne dužnosti smatraju ranjavanjem ili običnom povredom. Stav prvostupanjskog suda je neživotan i arbitraran te suprotan članku 1. stavku 1. točki 7. Ugovora između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine o suradnji na području prava stradalnika rata u Bosni i Hercegovini koji su bili pripadnici Hrvatskog vijeća obrane i članova njihove obitelji („Narodne novine - Međunarodni ugovori“, 2/06.; dalje: Ugovor HVO).
3.4. Predlaže poništiti prvostupanjsku presudu i riješiti upravnu stvar.
4. Tuženik nije dostavio odgovor na žalbu.
5. Žalba je osnovana.
6. Ispitujući osporavanu presudu i postupak koji joj je prethodio u granicama razloga navedenih u žalbi, sukladno članku 73. stavku 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 29/17. i 110/21.; dalje: ZUS), Sud je utvrdio da postoje razlozi zbog kojih se prvostupanjska presuda pobija.
7. Iz spisa predmeta proizlazi da je tužitelj kao pripadnik Hrvatskog vijeća obrane 13. srpnja 2006. podnio zahtjev za priznavanje prava na invalidsku mirovinu primjenom odredbi Ugovora HVO. Uz zahtjev je priložio rješenje Federacije Bosne i Hercegovine, Službe za branitelje iz domovinskog rata Općine Široki Brijeg od 29. travnja 2005. kojim je tužitelju utvrđen status ratnog vojnog invalida (dalje: RVI) V grupe sa 70% vojnog invaliditeta trajno.
7.1. Rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Zagrebu od 16. lipnja 2008. tužitelju je priznato pravo na invalidsku mirovinu počevši od 1. srpnja 2006. i to zbog profesionalne nesposobnosti za rad, dijelom uzrokovane 50% ranjavanjem zadobivenim u ratu u Bosni i Hercegovini, a dijelom uzrokovano 50% bolešću izvan tih okolnosti.
7.2. Tužitelj je na navedenu odluku izjavio žalbu te je rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, Sektora provedbe međunarodnih ugovora o socijalnom osiguranju od 28. svibnja 2010. žalba odbijena, a rješenje je mijenjano na način da je tužitelj odbijen sa predmetnim zahtjevom.
8. Upravni postupak koji je prethodio ovom upravnom sporu proveden je u izvršenju presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-65/2014-9 od 14. travnja 2015. kojom je poništeno rješenje tuženika te je predmet vraćen na ponovni postupak uz uputu da je u ponovnom postupku potrebno ocijeniti postoje li razlozi zbog kojih je moguće smatrati da se nesporne okolnosti stradavanja tužitelja u izvršavanju vojne dužnosti na prvoj liniji bojišnice ne smatraju ranjavanjem već običnom povredom te pri tome treba uzeti u obzir pravi smisao i svrhu navedene odredbe Ugovora HVO u odnosu na prava pripadnika HVO, koja im pripadaju zbog oštećenja organizma kao posljedica rane, ozljede ili bolesti u obrani suvereniteta Republike Hrvatske.
8.1. U ponovnom postupku pribavljeno je rješenje Federalnog ministarstva za pitanja branitelja i invalida Domovinskog rata od 2. prosinca 2019. kojim je ukinuto rješenje Službe za branitelje iz domovinskog rata Općine Široki Brijeg od 29. travnja 2005. i tužitelju je priznat status RVI VIII grupe s 40% vojnog invaliditeta po osnovi oboljenja.
8.2. Provedeno je i vještačenje po vijeću viših vještaka u drugostupanjskom postupku Zavoda za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom. Nalazom i mišljenjem od 11. studenog 2022. konstatirano je da je tužitelj 17. travnja 1993. ozlijeđen na ratištu te je zbrinut ambulantno po ortopedu. U razdoblju od 1993. do 2004. tužitelj se jednom do dva puta godišnje ambulantno javljao neuropsihijatru pod dijagnozom PTSP, kao i ortopedu pod dijagnozom St post vul. expl. capitis regio frontalis, St. post blast injury capitis et corporis, radiculopathia LS, hernia disci i.v. L4-L5, et L5-S1. Po otorinolaringologu mu je evidentirana obostrana nagluhost. Mišljenje je vijeća viših vještaka da tužitelj nije osoba iz članka 1. stavka 1. točke 7. Ugovora HVO jer nema utvrđen status RVI s osnova ranjavanja i zatočeništva.
9. Prvostupanjski sud je utvrdio odlučne činjenice na temelju isprava iz spisa upravnog postupka i prvostupanjskog spora te je na utvrđeno činjenično stanje primijenio članak 1. stavak 1. točku 7. Ugovora HVO i članak 109. stavak 7. Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji („Narodne novine“, 174/04., 92/05., 2/07., 107/07., 65/09., 137/09., 146/10., 55/11., 140/12., 33/13., 148/13. i 92/14.) i odbio tužbeni zahtjev.
10. U prosuđivanju izvedenih dokaza, ovaj Sud ne nalazi uvjerljive i logički opravdane razloge za pravnu i činjeničnu osnovu koja je utvrđena u upravnom i sudskom postupku.
11. Člankom 1. stavkom 1. točkom 7. Ugovora HVO propisano je da su osobe na koje se navedeni Ugovor primjenjuje pripadnici Hrvatskog vijeća obrane koji su stradali na teritoriju Bosne i Hercegovine te ostvarili status ratnoga vojnog invalida, po osnovi ranjavanja ili zatočeništva ukoliko su državljani Republike Hrvatske.
12. Prvostupanjski sud smatra da je pravilno tuženik, na temelju nalaza i mišljenja od 11. studenog 2022., utvrdio da se kod tužitelja ne radi o ranjavanju, već o ozljedama. Tužitelj stoga ne ispunjava uvjete za priznavanje predmetnog prava po osnovi Ugovora HVO jer je tužitelj ostvario status ratnog vojnog invalida u Federaciji Bosne i Hercegovine na temelju oboljenja, a ne na temelju ranjavanja ili zatočeništva, kako je to izričito predviđeno Ugovorom, a odredbe kojeg su jasne i precizne.
13. Ovaj Sud ne može prihvatiti navedeni zaključak upravnih tijela i prvostupanjskog suda.
13.1. Sukladno uputi iz presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI- 65/2014-9 od 14. travnja 2015. tuženik je trebao utvrditi postoje li razlozi zbog kojih je moguće smatrati da se nesporne okolnosti stradavanja tužitelja u izvršavanju vojne dužnosti na prvoj liniji bojišnice ne smatraju ranjavanjem već običnom povredom. Dakle, bilo je potrebo utvrditi medicinske činjenice zbog kojih se tjelesna oštećenja tužitelja, koja je pretrpio u izvršavanju vojne dužnosti na prvoj liniji bojišnice, ne smatraju ranjavanjem.
13.2. U nalazu i mišljenju vijeća viših vještaka od 11. studenog 2022. navode se dijagnoze tužitelja, detaljni kronološki prikaz tijeka upravnog postupka pokrenutog zahtjevom tužitelja od 13. srpnja 2007. pa do provođenja vještačenja te sadržaj rješenje Federalnog ministarstva za pitanja branitelja i invalida domovinskog rata od 2. prosinca 2019.
13.3. Iz navedenoga proizlazi da nalazom i mišljenjem uopće nisu utvrđivane relevantne medicinske činjenice na koje je uputio Upravni sud u Zagrebu u presudi od 14. travnja 2015., već je Vijeće viših vještaka donijelo odluku o tome primjenjuje li se članak 1. stavak 1. točka 7. Ugovora HVO na tužitelja. Slijedom navedenog, tuženik i prvostupanjski sud nisu mogli utvrditi relevantne činjenice na temelju nalaza i mišljenja od 11. studenog 2022. Prihvativši mišljenje vještaka da tužiteljevo tjelesno oštećenje nije obuhvaćene člankom 1. stavkom 1. točkom 7. Ugovora, prvostupanjski sud pridonio je tome da o pravnom pitanju o kojem je ovisila odluka o zahtjevu podnositelja za stjecanje prava na invalidsku mirovinu, odluče vještaci, a ne za to ovlašteni sud. Stav je Ustavnog suda Republike Hrvatske iz odluke broj: U-III-4403/2018 od 11. rujna 2019. da se opisanim postupanjem prvostupanjski sud lišio svoje nadležnosti učinkovito vršiti sudsku kontrolu zakonitosti pojedinačnog akta javnopravnog tijela, odnosno zakonske i ustavne zadaće tumačenja i primjene prava.
14. Nadalje, ovaj Sud ističe da su tuženik i prvostupanjski sud utvrdili da tužitelj ne ispunjava uvjete za priznavanje predmetnog prava po osnovi Ugovora HVO jer je tužitelj ostvario status RVI VIII grupe s 40% vojnog invaliditeta po osnovi oboljenja, a ne na temelju ranjavanja ili zatočeništva. Takav zaključak temelje na rješenju Federalnog ministarstva za pitanja branitelja i invalida domovinskog rata od 2. prosinca 2019., a koje nije postalo pravomoćno i ne proizvodi obvezujuće pravne učinke. Iz spisa predmeta tuženika proizlazi da je predmetno rješenje dostavljeno tuženiku uz napomenu da je tužitelj protiv istog pokrenuo upravni spor pred Vrhovnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine te da je postupak u tijeku. Tijekom trajanja upravnog spora tužitelj je isticao da je u tijeku upravni spor koji se vodi pri Županijskom sudu u Širokom Brijegu, no prvostupanjski sud iste nije uzeo u obzir jer tužitelj nije dostavio dokaz o tome da je rješenje ukinuto ili poništeno. Tuženik i prvostupanjski sud su propustili utvrditi je li upravni spor protiv rješenja od 2. prosinca 2019. okončan i na koji način, a traženje tužitelja da dostavi dokaz o tome da je rješenje ukinuto ili poništeno, u konkretnom slučaju kada nije utvrđeno je li postupak okončan, predstavlja nerazmjeran teret.
15. Slijedom navedenog, ovaj Sud ne može prihvatiti zaključak tuženika i prvostupanjskog suda da iz dokaza provedenih u upravnom postupku i prvostupanjskom upravnom sporu proizlazi da tužitelj ne ispunjava uvjete za priznavanje predmetnog prava po osnovi Ugovora HVO.
16. Uzimajući u obzir pravno stajalište Ustavnog suda Republike Hrvatske zauzeto u odlukama broj: U-III-1941/2011 od 14. veljače 2013., U-III-1002/2011 od 5. ožujka 2015. i dr., vezano za primjenu odredbe članka 1. stavka 1. točke 7. Ugovora, ovaj Sud je ocijenio da tuženik nije dao valjane razloge za ocjenu da posljedice oštećenja organizma tužitelja nisu uzročno posljedično u vezi s njegovim stradavanjem na području Bosne i Hercegovine, odnosno obavljanjem vojne dužnosti na prvoj crti obrane.
17. Prema pravnom stajalištu Ustavnog suda izraženom u odluci U-III-1941/2011 od 14. veljače 2013. i drugim odlukama, pravi je smisao i cilj članka 1. stavka 1. točke 7. Ugovora, kao i Ugovora u cijelosti je da pripadnike Hrvatskog vijeća obrane – stradale (pod određenim okolnostima) na području Bosne i Hercegovine s ostvarenim statusom ratnog vojnog invalida – izjednači s pripadnicima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata, u odnosu na prava koja im pripadaju zbog oštećenja organizma kao posljedica rane, ozljede ili bolesti u obrani suvereniteta Republike Hrvatske, kao i da se pod sudjelovanjem u obrani suvereniteta Republike Hrvatske, a time i Bosne i Hercegovine, podrazumijeva oružani otpor agresoru i djelovanje u izravnoj vezi s tim otporom (odlazak u postrojbu, na borbeni položaj i povratak te obuka i priprema za odlazak na bojište).
18. Slijedom iznijetog, imajući u vidu stajalište izneseno u navedenim odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske, ovaj Sud žalbene navode smatra osnovanim. Tuženik nije na valjan način i argumentirano obrazložio u kojoj mjeri posljedica oštećenja organizma kod tužitelja nije nastalo u vezi s njegovim stradavanjem i obavljanjem vojne dužnosti na prvoj crti obrane te je stoga poništeno osporeno rješenje tuženika i predmet je vraćen na ponovni postupak.
19. S tim u vezi, ovaj Sud smatra da je tuženik pogrešno primijenio članak 244. stavak 2. Zakona o općem upravnom („Narodne novine“, 53/91., 103/96.; dalje: ZUP), a u vezi s člankom 263. stavak 2. ZUP-a i izmijenio rješenje prvostupanjskog javnopravnog tijela od 16. lipnja 2008. i odbio tužiteljev zahtjev za priznavanje prava na invalidsku mirovinu na temelju Ugovora HVO. Takvo postupanje suprotno je pravnom shvaćanju ovog Suda iz presude, poslovni broj: Us-4005/2011 od 17. srpnja 2014.
19.1. Sukladno članku 244. stavku 2. ZUP-a, u cilju pravilnog rješavanja stvari, drugostupanjski organ može u povodu žalbe izmijeniti prvostupanjsko rješenje na štetu žalitelja, ali samo iz razloga propisanih člancima 263., 266. i 267. ZUP-a.
19.2. Sukladno članku 263. stavku 2. ZUP-a, rješenje koje je konačno u upravnom postupku može se ukinuti ako je njime očigledno povrijeđen materijalni zakon.
19.3. Prema pravnoj teoriji pri ocjeni je li u rješavanju upravne stvari došlo do povrede materijalnog propisa na temelju kojeg je upravna stvar riješena, nije dopušteno preispitivati činjenično stanje na koje je primijenjen materijalni propis jer ono je takvo kakvo je u postupku utvrđeno, bez obzira što je možda netočno, nepravilno ili nepotpuno utvrđeno. Razlozi za intervenciju po pravu nadzora ne postoje ni kad je eventualno zbog nedostataka u utvrđenju činjeničnog stanja povrijeđen materijalni propis.
19.4. Iz obrazloženja rješenja tuženika od 15. ožujka 2023. proizlazi da je na temelju nalaza i mišljenja vijeća viših vještaka od 11. studenog 2022. utvrđeno da tužitelj nije osoba iz članka 1. stavka 1. točke 7. Ugovora HVO jer tužitelju nije utvrđena invalidnost po osnovi ranjavanja. Prvostupanjsko javnopravno tijelo pogrešno je izvelo zaključak o činjeničnom stanju jer je pogrešno ocijenilo da tužitelj ispunjava uvjet iz članka 1. stavka 1. točke 7. Ugovora HVO.
19.5. Međutim izvođenje zaključka o činjeničnom stanju je postupovna radnja koja ulazi u doseg utvrđivanja činjeničnog stanja, a ne primjene materijalnog prava. Iz toga proizlazi da čak i u slučaju da činjenično stanje nije pravilno utvrđeno, do povrede materijalnog propisa je došlo zbog eventualno pogrešnog zaključka o činjeničnom stanju. Naime, status RVI-a je činjenica o kojoj (uz postojanje ostalih naprijed navedenih činjenica) ovisi ishod postupka, a koja se utvrđuje odgovarajućom ispravom kao dokaznim sredstvom.
19.6. S obzirom na to da rješenje Federalnog ministarstva za pitanja branitelja i invalida domovinskog rata od 2. prosinca 2019. nije postalo pravomoćno, ovaj Sud ne može ni prihvatiti zaključak tuženika da je prvostupanjsko upravno tijelo izvelo pogrešan zaključak o činjeničnom stanju
19.7. Slijedom navedenoga, ovaj Sud ocjenjuje da u ovoj upravnoj stvari u žalbenom postupku nisu ispunjeni uvjeti za rješavanje upravne stvari na štetu žalitelja u smislu odredbe članka 244. stavka 2. ZUP-a u svezi s člankom 263. stavkom 2. ZUP-a jer u konkretnom slučaju prvostupanjskim rješenjem nije povrijeđen materijalni zakon, već je eventualno pogrešno izveden zaključak o činjeničnom stanju.
20. U izvršenju ove presude tuženik će ponovno odlučiti o žalbi tužitelja protiv rješenja prvostupanjskog javnopravnog tijela vodeći računa o pravnom shvaćanju i primjedbama ovog Suda, kojima su javnopravna tijela vezana (članak 81. stavak 2. ZUS-a), kao i shvaćanja Ustavnog suda Republike Hrvatske. Stoga će tuženik u tu svrhu, ispitati žalbene navode tužitelja koji se odnose na pogrešno utvrđen omjer uzroka invalidnost. Pri tome će uzeti u obzir dokumentaciju tužitelja koju je dostavio u drugostupanjskom upravnom sporu, a koju ovaj Sud nije cijenio sukladno članku 69. stavku 3. ZUS-a. Također će tuženik u svom postupanju uzeti u obzir duljinu trajanja upravnog postupka kao i rokove iz članka 247. ZUP-a.
21. Slijedom navedenog, na temelju članka 74. stavka 2. i članka 79. stavka 1. ZUS- a, a odgovarajućom primjenom članka 58. stavka 1. istog Zakona, odlučeno je kao u točkama I. i II. izreke ove presude.
U Zagrebu 11. prosinca 2024.
Predsjednica vijeća
Mira Kovačić
