Republika Hrvatska

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

Broj: Ppž-5438/2022

Zagreb

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca: Tomislava Tomašića kao predsjednika vijeća, te Maria Soljačića i Marjane Rajić kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Diane Pavlečić kao zapisničarke, u prekršajnom predmetu protiv I-okr. pravne osobe MANŠPED d.o.o. i II-okr. odgovorne osobe LN, zastupani po braniteljici Edvigi Sušenj Janjatović, zbog prekršaja iz članka 38. stavka 1. podstavka 2 i stavka 3. Zakona o radnom vremenu, obveznim odmorima mobilnih radnika i uređajima za bilježenje u cestovnom prijevozu (NN br.: 75/13, 36/15, 46/17), odlučujući o žalbama okrivljenika podnijetim protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu, od 9. veljače 2022., poslovni broj: 66. Pp-4691/2021, u sjednici vijeća održanoj dana 11. prosinca 2024.,

p r e s u d i o j e:

I. Odbija se kao neosnovana žalba I-okr. pravne osobe MANŠPED d.o.o. i II-okr. odgovorne osobe LN i potvrđuje pobijana presuda.

II. Temeljem članka 138. stavka 2. točke 3. c) Prekršajnog zakona („Narodne novine“, broj: 107/07.,39/13, 157/13, 110/15, 70/17, 118/18, 114/22-nastavno PZ) okrivljenici su obvezni naknaditi trošak žalbenog postupka u paušalnom iznosu svaki od po 150,00 (stopedeset) eura, u roku od 15 dana od primitka ove presude.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom okrivljenici su proglašeni krivim i kažnjeni novčanom kaznom u iznosu I-okr. pravna osoba od 15.000,00 kuna, a II-okr. odgovorna osoba pod 3.000,00 kuna zbog prekršaja iz članka 38. stavka 1. podstavka 2 i stavka 3. Zakona o radnom vremenu, obveznim odmorima mobilnih radnika i uređajima za bilježenje u cestovnom prijevozu, opisanog u izreci.

2. Istom presudom okrivljenici su obvezani da naknade troškove prekršajnog postupka u paušalnom iznosu svaki od po 500,00 kuna.

3. Protiv te presude okrivljenici su pravodobno svaki za sebe putem braniteljice podnijeli žalbu pobijajući istu u cijelosti zbog: bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava, odluke o prekršajnim sankcijama, odluke o zaštitnoj mjeri i troškovima postupka. Okrivljenici u žalbi istovjetno u bitnom ističu sve kao u pisanoj obrani dostavljenoj prvostupanjskom sudom. Ističu da nisu krivi za počinjeni prekršaj, kod okrivljenika nije bilo namjere za počinjenje prekršaja, da se u konkretnom slučaju radi o vozaču koji je postupao samoinicijativno. Ističu da sud nije proveo dokaz saslušanjem vozača ŽN, te kako je u obrazloženju presude propustio iznijeti ocjenu vjerodostojnosti dokaza, te navesti koje činjenice iz kojih razloga drži dokazanima ili ne, to su razlozi o odlučnim činjenicama izostali pa je time počinjena bitna povreda odredaba prekršajnog postupka. Sud nije obrazložio razloge za neprihvaćanje prigovora okrivljenika iz pisane obrane da činjenični opis ne odgovara pravnoj kvalifikaciji. Okrivljenici nisu naredili niti dopustili vozaču da upravlja vozilom na način koji bi predstavljao počinjenje prekršaja, radi se o slučajnom propustu vozača, a ne namjernom djelovanju okrivljenika. Prvostupanjski sud u obrazloženju nije spomenuo oblik krivnje s kojim bi postupali okrivljenici da li su postupali iz namjere ili nehaja u odnosu na prekršaj.

4. Žalitelji predlažu da se iz razloga navedenih u žalbama, žalbe prihvate.

5. Žalbe nisu osnovane.

6. Odlučujući o žalbama, te ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 202. stavka 1. PZ-a, uz ocjenu navoda žalbe, Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske je utvrdio, da presudom nisu na štetu okrivljenika povrijeđene odredbe prekršajnog materijalnog prava i da u predmetu nije nastupila zastara prekršajnog progona, obzirom na protek vremena od počinjenja prekršaja, pa do odlučivanja ovog Suda o žalbi okrivljenika, kao i da nisu počinjene bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavak 1. točke 6., točke 7., točke 9. i točke 10. Prekršajnog zakona.

7. Suprotno tvrdnji žalitelja prvostupanjski sud nije počinio istaknutu bitnu povredu odredaba prekršajnog postupka, naime, u konkretnom slučaju prekršajno djelo koji uređuje biće prekršajnog djela s obzirom na odredbu članka 38. stavka 1. podstavka 2 i stavka 3. Zakona o radnom vremenu, obveznim odmorima mobilnih radnika i uređajima za bilježenje u cestovnom prijevozu čini navedeni činjenični opis djela prekršaja konkretiziranu radnju izvršenja prekršaja, dakle, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio činjenično stanje i na isto pravilno primijenio materijalno pravo. Naime, odredbom članka 88. Prekršajnog zakona propisano je da je sud dužan na temelju izvedenih dokaza potpuno i točno utvrditi činjenice koje su od važnosti za donošenje zakonite odluke i s jednakom pažnjom utvrditi činjenice koje terete okrivljenika i koje mu idu u korist, kao i da sud slobodno cijeni dokaze i postojanje ili nepostojanje činjenica i pri tome nije ograničen ili vezan nikakvim dokaznim pravilima. Isto tako okrivljenici su predložili saslušanje svjedoka vozača ŽN na okolnosti da je bio upoznat od strane okrivljenika sa propisima koji reguliraju radno vrijeme mobilnih radnika, međutim prvostupanjski sud je pravilno obrazložio pod točkom 13 da nije prihvatio obranu okrivljenika da nisu vozaču naredili niti dopustili inkriminirano protupravno ponašanje jer okolnost postojanja naredbe ili dopuštanja nije odlučna činjenica jer ne predstavlja bitno obilježje prekršaja niti je moguće krivnju prebaciti na vozača jer se prekršaj sastoji upravo u takvom rukovanju karticom vozača i tahografom koji dovode do prikrivanja, krivotvorenja ili tajenja stvarnih podataka koji su trebali biti upisani u karticu vozača, te na tu okolnost nije trebalo provesti dokaz saslušanjem svjedoka vozača ŽN. Okrivljenici su odgovorni za zakonito poslovanje pravne osobe u svim segmentima, stoga su bili dužni voditi računa i nadzirati da vozač, vršeći prijevoz u cestovnom prometu, poštuje je između ostalog i Zakon o radnom vremenu, obveznim odmorima mobilnih radnika i uređajima za bilježenje u cestovnom prijevozu što su okrivljenici propustili učiniti, te time počinili djelo prekršaja iz članka 38. stavka 1. podstavka 2 i stavka 3. Zakona o radnom vremenu, obveznim odmorima mobilnih radnika i uređajima za bilježenje u cestovnom prijevozu.

8. Svi navedeni prigovori su u biti činjeničnog karaktera i njima žalitelji samo otkrivaju nezadovoljstvo ocjenom dokaza i zaključivanjem prvostupanjskog suda o postojanju prekršaja i krivnji žalitelja, za što je sud dao valjane razloge.

9. Dakle, prvostupanjski sud je suprotno tvrdnji žalitelja na temelju rezultata provedenog prekršajnog postupka, prvenstveno iz provedenih materijalnih dokaza, zasnovao svoju odluku o krivnji okrivljenika za predmetni prekršaj, što je u pobijanoj presudi prvostupanjski sud valjano obrazložilo, radi čega se okrivljenici zbog nepotrebnog ponavljanja upućuju na razloge pobijane presude koje u cijelosti prihvaća i ovaj Sud. Neosnovan je navod okrivljenika da iz pobijane presude nije razvidno da bi sud u obrazloženju iste naveo na temelju kojih dokaza je utvrdio postojanje namjere ili nehaja okrivljenika, budući je za počinjenje prekršaja, u pravilu, pa i kod predmetnog prekršaja, dostatan nehaj kao stupanj krivnje, pa stoga nije bilo potrebno posebno obrazlagati stupanj krivnje okrivljenika. Isto tako okrivljenici ne mogu propisanu prekršajnu odgovornost za prekršaj prebacivati na vozača čije postupanje su trebali nadzirati.

10. Činjenice koje terete okrivljenike su dokazane u dovoljnoj mjeri pa po ocjeni ovoga Suda provođenje daljnjih dokaza je nepotrebno jer je činjenično stanje u dovoljnoj mjeri utvrđeno do sada provedenim dokazima, te daljnje izvođenje dokaza ne bi promijenilo već utvrđeno činjenično stanje i dovelo do drugačije odluke prvostupanjskoga suda.

11. Imajući u vidu pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja i pravne kvalifikacije djela, ovaj Sud je našao da izrečena novčana kazna nije prestroga, a tim više što je za I-okr. pravnu osobu novčana kazna izrečena u minimalnom iznosu zapriječene novčane kazne (zapriječena novčana kazna u vrijeme počinjenja djela prekršaja je za I-okrivljenika bila propisana od 15.000,00 kn do 40.000,00 kn, a za odgovornu osobu od 5.000,00 do 12.000,00 kn), a kako I-okrivljenik svoje žalbene navode u tom dijelu nije ničim potkrijepio to ovaj sud nije našao razloga za ublažavanjem izrečene novčane kazne i ne postoji zakonska mogućnost za izricanjem mjere upozorenja-opomene (čl. 43. Prekršajnog zakona), dok je II-okr. odgovornoj osobi novčana kazna ublažena, a u tom dijelu ničim nije potkrijepila svoje žalbene navode koji bi opravdavali daljnje ublažavanje novčane kazne.

12. Odluka o troškovima postupka također je utemeljena na zakonu, dok okrivljenicima pobijanom presudom nije izrečena zaštitna mjera, pa je taj žalbeni osnov okrivljenika bespredmetan.

13. Zbog izloženih razloga valjalo je žalbu okrivljenika odbiti kao neosnovanu i pobijanu presudu potvrditi.

14. Paušalni iznos troškova žalbenog postupka temelji se na odredbi članka 138. stavka 2. točke 3. c PZ-a, koji propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena krivnja okrivljenika, ako je odlučivao o žalbi tužitelja i okrivljenika ili samo o žalbi okrivljenika. Paušalna je svota, sukladno članku 138. stavku 3. PZ-a određena u okvirima određenim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“, broj: 18/13.) u rasponu od 13,27 eura/100,00 kuna do 663,61 eura/5.000,00 kuna, a s obzirom na složenost i trajanje postupka.

U Zagrebu, 11. prosinca 2024.

Zapisničar :

Predsjednik vijeća:

Diana Pavlečić, v. r.

Tomislav Tomašić, v.r.

Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Novom Zagrebu u 6 otpravka: za spis, okrivljenike, branitelja i tužitelja.