Poslovni broj Gž-2423/2021-3

Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž-2423/2021-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Brankice Malnar, predsjednice vijeća, Alena Perhata člana vijeća i suca izvjestitelja i Tajane Polić, članice vijeća, u parničnom predmetu tužitelja EZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Ivanu Vukoviću, odvjetniku iz Križevaca, protiv tuženika Zagrebačke banke d. d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupane po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Porobija i Porobija iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti, stjecanja bez osnove, naknade štete i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Križevcima poslovni broj Ref. 30: P-695/2019-41 od 16. srpnja 2021. godine, u sjednici vijeća koja je održana dana 11. prosinca 2024. godine,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Križevcima poslovni broj Ref. 30: P-695/2019-41 od 16. srpnja 2021. godine.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda (točka I izreke) utvrđeno je da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 3208328348 od 26. siječnja 2007. godine, solemniziranog po javnom bilježniku Višnji Tušek iz [adresa] dana 26. siječnja 2007. godine, sklopljenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem su iste iskazane u valuti švicarski franak, i to:

Članak 1.

“...kredit u kunskoj protuvrijednosti od 58.300,00 CHF, obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita.”

Članak 2.

“...iznos kredita od 58.300,00 CHF... .”

Članak 7.

“... u kunskoj protuvrijednosti=652.33 CHF, obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja.”

2. U točki II izreke utvrđeno je da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 3208328348 od 26. siječnja 2007. godine, solemniziranog po javnom bilježniku Višnji Tušek iz [adresa] dana 26. siječnja 2007. godine, sklopljenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je iskazana promjenjivost kamatne stope, i to:

Članak 2.

“…i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po ovom Ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama

Zagrebačke banke d. d. ...”

Članak 7.

“...Za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Kreditora Korisnik kredita pristaje da Kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta iz prethodnog stavka, te se obvezuje plaćati tako izmjenjene anuitete. O izmjenjenom iznosu anuiteta Kreditor će obavijestiti Korisnika kredita…”

3. U točki III izreke naloženo je tuženiku da isplati tužitelju preplaćeni iznos s osnove valutne klauzule i promjenjive kamatne stope u ukupnom iznosu od 92.526,96 kuna, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućima na pojedinačne iznose glavnice od njihove dospjelosti do isplate, sve pobliže naznačeno u izreci.

4. U točki IV izreke naloženo je tuženiku da naknadi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 17.544,00 kuna, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dana donošenja presude 16. srpnja 2021. godine do isplate po stopi zatezne kamate određene uvećanjem prosječne kamatne stope za stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sukladno članku 29. stavak 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine» br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, u nastavku teksta: ZOO), sve u roku od 15 dana.

5. Protiv te presude pravovremenu žalbu podnosi tuženik, iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine» br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, u nastavku teksta: ZPP), te predlaže da se pobijana presuda preinači, ili da se ta odluka ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, a podnosi i zahtjev za naknadu troškova postupka po žalbi.

6. Odgovor na žalbu nije podnesen.

7. Žalba nije osnovana.

8. Sud prvog stupnja na temelju sadržaja priložene dokumentacije, nalaza i mišljenja vještaka knjigovodstveno-financijske struke Đurđice Smrček-Barjaktar, te dopune nalaza i mišljenja tog vještaka, kao i iskaza tužitelja, u bitnome utvrđuje da je predmet ovog postupka zahtjev tužitelja kao korisnika kredita u valuti švicarski franak (u nastavku teksta: CHF) radi utvrđenja ništetnima pojedinih dijelova ugovora o kreditu broj 3208328348 od 26. siječnja 2007. godine, solemniziranog po javnom bilježniku Višnji Tušek iz [adresa] dana 26. siječnja 2007. godine, a pobliže naznačenih u točkama I i II izreke pobijane presude, kao i zahtjev radi isplate preplaćenog iznosa s osnove valutne klauzule i promjenjive kamatne stope u ukupnom iznosu od 92.526,96 kuna, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućima na pojedinačne iznose glavnice od njihove dospjelosti do isplate.

9. U vezi toga utvrđuje da je između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora zaključen dana 26. siječnja 2007. godine Ugovor o kreditu broj 3208328348 (u nastavku teksta: Ugovor), koji je ovjeren od strane javnog bilježnika, a da je iz iskaza tužitelja i odredbe članka 6. Ugovora razvidno da se radi o potrošačkom kreditu.

10. Nadalje utvrđuje da je pred Trgovačkim sudom u Zagrebu vođen postupak radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, te da je taj sud dana 04. srpnja 2013. godine donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 01. lipnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je zaključujući ugovore o kreditima koristio u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF, te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovoru o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa da je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 06. kolovoza 2007. godine, i to suprotno odredbama članaka 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza

2007. godine pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09), i to protivno odredbama članaka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama ZOO- a.

11. Prvostupanjski sud utvrđuje da je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 09. travnja 2015. godine odbijena između ostalog i revizija tuženika izjavljena protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, a vezano za povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva, a da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske dana 14. lipnja 2018. godine donio presudu poslovni broj Pž- 6632/17 kojom je odbijena žalba izjavljena protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Citiranim odlukama u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača da je utvrđeno kako je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, a u kojem razdoblju je sklopljen i predmetni Ugovor, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, uključujući i tužitelja, sklapajući ugovore o kreditima, te koristeći nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika, te da je u razdoblju od 01. lipnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, tj. korisnika kredita.

12. Stoga utvrđuje da je takav način ugovaranja u suprotnosti s osnovnim načelima ZOO-a, a posebno odredbama članaka 3. i 4. istog Zakona, odnosno da je protivan načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu, kao i načelu savjesnosti i poštenja, što je imalo za posljedicu utvrđenje ništetnosti u smislu odredbe članka 322. ZOO-a, pa da su posljedično tome nastale i posljedice te ništetnosti propisane odredbama članaka 323. i 324. ZOO-a.

13. Pri tome utvrđuje da je sud u skladu s odredbom članka 118. Zakona o zaštiti potrošača i odredbom članka 502.c ZPP-a vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, odnosno za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli, a da su takvim ugovaranjem korisnici kredita dovedeni u neravnopravan položaj kao strane koje su pregovarale o sklopljenim ugovorima, te da je banka kao davatelj kredita unaprijed pripremila i obrasce ugovora, tako da korisnik kredita-potrošač nije mogao o istima pregovarati, već da je jedino o čemu je mogao pregovarati visina kredita i rok otplate, ukoliko je ispunjavao uvjete vezano za jamstva i garancije u pogledu otplate kredita.

13.1. U vezi toga utvrđuje da se banka kao ugovorna strana višestruko zaštitila od bilo kakvog rizika, dok je na stranu korisnika kredita pored toga što je isti dao sve garancije za otplatu kredita prebačen i rizik promjene valute i promjene kamatne stope, a da je davatelj kredita (banka) mogao samovoljno mijenjati odluku u pogledu promjene kamatne stope, i to bez bilo kakvih unaprijed zadanih parametara i pravila, na koji način je korisnike kredita izložio velikom riziku.

13.2. S obzirom na navedeno, utvrđuje da su odredbe predmetnog Ugovora ništetne u dijelu u kojem je tužitelj obvezan platiti tuženiku kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika, a iznad ugovorene kamatne stope od 4,40%, kao i da su ništetne odredbe tog Ugovora u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula.

14. Stoga utvrđuje da tuženik nema pravo na naplatu svoje tražbine na temelju ništetnih Ugovornih odredaba, te da je u skladu s odredbom članka 323. stavak 1. ZOO-a dužan vratiti tužitelju sve ono što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnima, pa da slijedom toga tužitelju pripada pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta, i to kao razliku između iznosa kojeg je platio na temelju obračuna tuženika prema promjenjivoj kamatnoj stopi i iznosa obračunatog prema početnoj stopi od 4,40% za redovnu kamatu. Isto tako, utvrđuje kako tužitelju pripada i pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta za razliku između iznosa kojeg je platio na temelju obračuna promjenjive valute po srednjem tečaju tuženika i iznosa koji je obračunat prema početnom tečaju CHF, i to u ukupnom iznosu od 92.526,96 kuna, zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama tekućima od dospjelosti pojedinog iznosa do isplate, u skladu s odredbom članka 29. stavak 2. i 8. ZOO-a.

15. Prethodno tome, utvrđuje neosnovanim istaknuti prigovor zaastare utužene tražbine, jer utvrđuje da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju odredbe članka 241. ZOO-a, te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, pa da s obzirom na datum podnošenja predmetne tužbe (07. lipnja 2019. godine) nije nastupila zastara.

16. Iz navedenih razloga odlučuje kao u točkama I, II i III izreke pobijane presude, dok odluku o parničnim troškovima (točka IV izreke) temelji na odredbama članaka 154. stavak 1. i 155. ZPP-a.

17. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 365. stavak 2. ZPP-a, utvrđeno je da u provedenom postupku i prilikom donošenja pobijane presude nije počinjena neka od tih povreda, pa tako niti ona propisana odredbom članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a (osim u dijelu pobijane presude o kojem će biti riječi u nastavku obrazloženja), jer navedena odluka nema postupovnih nedostataka na koje ukazuje tuženik, a zbog kojih se ne bi mogla valjano ispitati.

17.1. Naime, sud prvog stupnja naveo je razloge zbog kojih je u točkama I i II izreke navedene odluke utvrdio ništetnima sporne Ugovorne odredbe, pravilno u tom pogledu utvrđujući da se na ovaj postupak primjenjuju utvrđenja iz presuda radi kolektivne zaštite potrošača, jer je predmetni Ugovor zaključen 26. siječnja 2007. godine, pri čemu odluka opisana u potonjim točkama izreke pobijane presude nije u proturječju s odlukom suda sadržanoj u točki III iste presude.

17.2. Točno je da je zbroj pojedinačnih iznosa glavnice iz točke III izreke pobijane odluke na koje je tužitelju dosuđena zatezna kamata manji od dosuđenog iznosa glavnice od 92.526,96 kuna, ali samim time taj dio izreke nije proturječan, jer visina utužene tražbine u iznosu od 92.526,96 kuna proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka knjigovodstveno-financijske struke Đurđice Smrček-Barjaktar, a do eventualne proturječnosti moglo bi doći jedino kada bi dosuđena glavnica bila manja od zbroja pojedinačnih iznosa glavnice na koje bi tužitelju bile priznate pripadajuće zatezne kamate.

17.3. Neosnovane su i tvrdnje tuženika da je nerazumljivo i obrazloženje pobijane odluke u vezi s pitanjem zastare tražbina na isplatu, jer da je sud prvog stupnja odlučio o jednom jedinstvenom i sumarnom tužbenom zahtjevu iz kojeg nije moguće razlučiti koji pojedinačni iznosi preplata se odnose na koju od različitih osnova i od kojeg datuma (s obzirom na različito vrijeme nastupanja pravomoćnosti za svaku od osnova), a to stoga jer je predmetna tužba podnesena dana 07. lipnja 2019. godine, dakle prije isteka roka od pet godina računajući od 13. lipnja 2014. godine kada je u kolektivnom sporu postalo pravomoćno utvrđenje ništetnosti načina promjene kamatne stope, pa dakle i prije proteka istog zastarnog roka računajući od 14. lipnja 2018. godine kada je u istom kolektivnom sporu postalo pravomoćno utvrđenje ništetnosti primjene CHF valutne klauzule, o čemu će više biti riječi u nastavku obrazloženja.

18. Nije počinjena niti bitna postupovna povreda iz članka 354. stavak 1. ZPP-a, u vezi s odredbama članaka 109. i 201. ZPP-a, jer založni dužnici nemaju pravni položaj stranke po Ugovoru o kreditu, već su treće osobe koje temeljem ugovornog odnosa sa kreditorom osiguravaju tražbinu iz Ugovora o kreditu, zbog čega te osobe nisu jedinstveni niti nužni suparničari, pa su neosnovane tvrdnje tuženika da je tužbom kao tuženica trebala biti obuhvaćena i založna dužnica GZ.

19. Donošenjem pobijane presude nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. i 12. ZPP-a, u vezi s odredbom članka 190. tog Zakona, jer je tužitelj tek nakon zaključenja prethodnog postupka, tj. nakon provedenog knjigovodstveno-financijskog vještačenja mogao znati visinu svoje tražbine, pri čemu isti u vrijeme podnošenja tužbe nije raspolagao svim odlučnim činjenicama potrebnima za postavljanje konačnog tužbenog zahtjeva, pa bi nedopuštanje preinake tužbe koje je uslijedilo odmah nakon provedenog vještačenja imalo za posljedicu onemogućavanje tužitelja u njegovom pravu na pristup sudu.

19.1. Stoga su za preinaku tužbe na način kako je navedeno u podnesku tužitelja od 17. veljače 2021. godine bile ispunjene pretpostavke iz članka 190. stavak 2. ZPP-a, i to neovisno o protivljenju tuženika takvoj preinaci (članak 190. stavak 3. ZPP-a), jer je takva preinaka svrsishodna za konačno rješenje odnosa među strankama. Navedeno je u skladu i sa Zaključkom predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su IV-162/2021 od 26. studenoga 2021. godine, prema kojem je u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima (kakav je i predmetni postupak) dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem. Pri tome okolnost da sud prvog stupnja nije o spomenutoj preinaci tužbe odlučio rješenjem nije u konkretnom slučaju bila od utjecaja na zakonitost i pravilnost pobijane presude, jer tužitelj u potonjem podnesku nije naveo neke nove činjenice o kojima bi trebalo posebno raspravljati, već je jedino visinu tužbenog zahtjeva uskladio s nalazom i mišljenjem vještaka. Stoga donošenjem pobijane presude nije prekoračen tužbeni zahtjev, odnosno nije ostvarena bitna postupovna povreda iz članka 354. stavak 2. točka 12. ZPP-a, niti je uslijed spomenute preinake tužbe nastupila zastara, a to stoga jer se u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP-a), zastara prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva, koje pravno shvaćanje je zauzeto i na drugoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj dana 27. svibnja 2024. godine.

20. Nisu osnovani niti navodi tuženika o bitnoj postupovnoj povredi iz članka 502.a i c ZPP-a, u vezi s odredbom članka 354. stavak 1. ZPP-a i odredbom članka 354. stavak 2. točka 11. tog Zakona, jer je sud prvog stupnja pravilnom ocjenom i vrednovanjem stranačkog iskaza tužitelja utvrdio da isti u konkretnom slučaju ima status potrošača, u smislu odredbe članka 3. točka 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03), koji propis se s obzirom na vrijeme zaključenja Ugovora primjenjuje u ovom parničnom postupku.

21. Neosnovano tuženik sadržajem žalbe (indirektno) ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 6. ZPP-a, jer odbijanjem provođenja dokaza saslušanjem od tuženika predložene svjedokinje ĆZ nije počinjena takva povreda, a to stoga jer je tuženik u odgovoru na tužbu predložio da se navedeni svjedok sasluša na okolnost da je ista informirala tužitelja o poznatim parametrima vezanim za odobrenje kredita uz valutnu klauzulu u CHF, a ne na bitnu okolnost da je prije sklapanja Ugovora rastumačila tužitelju sve parametre na temelju kojih se mijenja kamatna stopa i koji utječu na posljedice ugovaranja valutne klauzule.

22. Isto tako, nisu osnovane niti (indirektne) tvrdnje žalitelja o bitnoj postupovnoj povredi iz članka 354. stavak 1. ZPP-a, u vezi s odredbom članka 8. tog Zakona, jer iz cjeline obrazloženja pobijane presude proizlazi da je sud prvog stupnja cijenio i njegove navode kojima je tijekom ove parnice osporavao osnovanost tužbenog zahtjeva, kao i priložene isprave, koje je s obzirom na okolnost usvajanja tužbenog zahtjeva očigledno utvrdio nebitnima za presuđenje.

22.1. Naime, isprave koje je tuženik priložio uz odgovor na tužbu i po ocjeni ovog suda ne ukazuju same po sebi na okolnosti koje bi mogle dovesti u dvojbu zaključak suda o osnovanosti tužbenog zahtjeva, posebno kada se ima u vidu da je dio tih isprava (izlaganje potpredsjednika Upravnog odbora Švicarske nacionalne banke) priložen u spis na engleskom jeziku, te je samo manji dio potonjeg Izlaganja preveden, a da pismeno naslova „Odabir valute“ sa lista 78 spisa nema oznake datuma, niti samo po sebi predstavlja dokaz da je po istome postupljeno, dok se priloženi „Opći uvjeti promjena kamatnih stopa Zagrebačke banke d. d. u kreditnom poslovanju s domaćim i stranim fizičkim osobama“ (list 80-84 spisa) primjenjuju od 01. siječnja 2013. godine, pa je jasno da tužitelj nije mogao biti upoznat s istima prije zaključenja Ugovora, jer ti Uvjeti u to vrijeme uopće nisu egzistirali.

23. Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio ništetnima sporne Ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a to iz slijedećih razloga.

23.1. Naime, iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine proizlazi da je tužitelj Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ishodio, između ostalih, presudu kojom se i u odnosu na tuženika utvrđuje da je u razdoblju od 01. travnja 2005. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 01. lipnja 2004. godine do 06. kolovoza 2007. godine, protivno odredbama članaka 81., 82. i 90. („Narodne novine“ br. 96/03), a od 07. kolovoza 2007. godine do 31. prosinca 2008. godine protivno odredbama istog Zakona („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i člancima 96. i 97. Zakona, te suprotno odredbama ZOO-a, te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije sa korisnicima kreditnih usluga pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve to na štetu potrošača.

23.2. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine navedena presuda je potvrđena u odnosu na tuženika u dijelu u kojem je utvrđeno da je u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna.

23.3. Vrhovni sud Republike Hrvatske je dana 09. travnja 2015. godine donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je između ostalog odbijena i revizija tuženika izjavljena protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva.

23.4. Nadalje, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio je dana 14. lipnja 2018. godine presudu poslovni broj Pž-6632/2017-10 kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe, tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu, pa je tom odlukom pravomoćno utvrđeno da je i tuženik koristio nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, pri čemu je i Vrhovni sud Republike Hrvatske odlučujući po podnesenim revizijama donio odluku poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019. godine kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi.

24. Stoga se sud prvog stupnja prilikom donošenja pobijane presude pravilno pozvao na utvrđenja iz spomenutih presuda koje su donesene u postupku pokrenutom tužbom za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, u skladu s odredbom članka 502.c ZPP-a, koja odredba je bila na snazi u vrijeme pokretanja ovog parničnog postupka, pa je u tom pogledu nebitno to što je ista odredba ZPP-a stupila na snagu nakon zaključenja Ugovora.

25. Što se tiče stajališta Suda Europske unije izraženog u presudi broj C-81/19 donesenoj u predmetu SC Banca Transilvania, na koje u žalbi ukazuje tuženik, valja navesti da navedena presuda niti u jednom dijelu ne ukazuje da bi odredba o valutnoj klauzuli u CHF u Republici Hrvatskoj predstavljala ugovornu odredbu koja bi bila isključena od ocjene nepoštenosti zbog navodne neprimjene Direktive 93/13. Naime, navedena presuda odnosi se prije svega na dispozitivne odredbe u Rumunjskoj vezano za monetarni nominalizam, pa je Sud Europske unije u toj presudi odlučivao povodom prethodnog pitanja u odnosu na potpuno drugi institut koji je različit od valutne klauzule, te niti u jednom dijelu nije spomenuo odredbe o valutnoj klauzuli u kontekstu dispozitivnih odredbi koje bi bile isključene od ocjene nepoštenosti. U tom pogledu naknadna suprotna stajališta Suda Europske unije mogu utjecati samo na buduće postupke i postupke u tijeku u kojima takva ništetnost nije kao prethodno pitanje utvrđena u kolektivnom sporu.

25.1. S obzirom na navedeno, te imajući u vidu činjenicu da je temeljem direktnog učinka pravomoćne presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine utvrđena ništetnost odredaba o valutnoj klauzuli, pitanje iz žalbe tuženika predstavlja li odredba o valutnoj klauzuli dispozitivnu odredbu hrvatskog nacionalnog prava i je li tužitelj upotrijebio dužnu pažnju pri sklapanju predmetnog Ugovora, a s obzirom na proširenje granica pravomoćnosti temeljem potonje presude Trgovačkog suda u Zagrebu, nije odlučno za donošenje pravilne i zakonite odluke o tužbenom zahtjevu.

26. Neosnovano je i pozivanje tuženika na presudu Suda EU oznake C-186/16 (predmet „Andricius“), jer su okolnosti na koje se tuženik u tom pogledu poziva, tj. da on nije znao ili mogao znati budući smjer kretanja tečaja CHF već bile predmetom raspravljanja u spomenutom postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, čiji ishod, kako je navedeno, obvezuje i sud u ovoj parnici.

27. Na tvrdnje tuženika u potrebi provođenja testa poštenja u odnosu na tužitelja, valja odgovoriti kako su sudovi u navedenim presudama donesenima u sporovima radi kolektivne zaštite potrošača proveli test neravnoteže (analizom činidbe i protučinidbe), kao i test nesavjesnosti, te su svoju ocjenu o nesavjesnosti banaka, pa tako i tuženika, utemeljili u bitnom na činjenicama da trgovac nije potrošaču dao dovoljno informacija u fazi pregovaranja i zaključivanja ugovora o kreditu, a koje su bile važne za donošenje informirane odluke, da potrošača nisu upoznali s rizicima koji za njega proizlaze iz ugovora o kreditu, da potrošača nisu informirali o uvjetima jednostrane promjene kamatne stope (prema odluci trgovca), da je bila riječ o ugovorima u kojima je obveza potrošača ovisila o promjenjivim elementima (valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa), da su sporne odredbe u standardni ugovor ušle na inicijativu trgovaca (banaka), da su banke u vrijeme sklapanja ugovora trebale voditi računa i o interesima druge strane i odrediti neku referentnu vrijednost, da je nepošteno koristiti se odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima su banke bile ovlaštene jednostrano promijeniti obvezu potrošača, da su potrošači bili u ovisnom položaju, jer nisu imali drugu mogućnost doći do novčanih sredstava izvan kredita, da potrošači nisu mogli imati utjecaj (reklamacijom) na izmjenu jednostrane odluke banke u pogledu promjene kamatne stope, a koji test nesavjesnosti su sudovi proveli s obzirom na okolnosti prije sklapanja ugovora o kreditu, odnosno prilikom pregovaranja o uvjetima kredita i trenutku sklapanja kredita.

27.1. S obzirom na navedeno, te imajući u vidu činjenicu da su sporne Ugovorne odredbe sadržajno izražene na identičan način kao i u gore navedenim odlukama u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, a da u ovom postupku ne postoje okolnosti koje bi ukazivale da je postupanje tuženika prilikom ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamate između stranaka bilo drugačije od utvrđenog u tom sudskom postupku, to u ovoj parnici nije trebalo (ponovno) provoditi test poštenja.

28. Na navode tuženika kojima i u žalbi ponavlja prigovor zastare utužene tražbine valja odgovoriti da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. novog ZOO-a, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pri čemu ako je ništetnost ustanovljena već u postupku zaštite potrošača, kao što je slučaj u ovoj pravnoj stvari, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku zaštite potrošača neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Podnošenjem kolektivne tužbe u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 prekinuta je zastara predmetne tražbine, pa rokovi zastare ponovno počinju teći od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u tom predmetu (u pogledu ništavosti odredbe o promjenjivoj kamati od 13. lipnja 2014. godine, odnosno ništavosti odredbe o valutnoj klauzuli od 14. lipnja 2018. godine), a budući je predmetna tužba podnesena dana 07. lipnja 2019. godine, to je prvostupanjski sud pravilno odbio tuženikov prigovor zastare, jer iz navedenog proizlazi da je tužba podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka koji je propisan odredbom članka 371. ZOO-a.

29. Stoga je pravilno u skladu s odredbama članaka 323. i 1111. stavak 1. i 2. ZOO- a usvojen tužbeni zahtjev tužitelja opisan u točkama I, II i III izreke pobijane presude, uključujući i zahtjev za isplatu pripadajućih zateznih kamata na pojedinačne iznose glavnice od dana kada je tužitelj uplatio te iznose tuženiku do isplate, u skladu s odredbom članka 1115. ZOO-a, jer se u konkretnom slučaju radi o nepoštenim Ugovornim odredbama koje su ništetne, a ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), pa je tuženik nesavjestan stjecatelj, zbog čega kamate teku od dana izvršenih uplata, u skladu s nalazom i mišljenjem financijskog vještaka.

30. Pri tome je pravilno sud prvog stupnja postupio kada prilikom utvrđivanja visine iznosa koji po utuženim osnovama pripada tužitelju nije uzeo u obzir tzv. negativne tečajne razlike, jer tuženik nije u tom pogledu istaknuo procesnopravni prigovor radi prebijanja iz članka 333. ZPP-a ili materijalnopravni prigovor prijeboja (kompenzacije) iz članaka 195. i 196. ZOO-a, niti je radi ostvarenja tih razlika podnio protutužbu, pa u takvoj situaciji prvostupanjski sud nije bio ovlašten dosuđeni novčani uznos umanjivati za navedene tečajne razlike.

31. Što se tiče navoda tuženika da je od 01. siječnja 2013. godine redovna kamata i u konkretnom ugovornom odnosu definirana uz primjenu objektivnih parametara, sukladno odredbama članaka 5. i 14. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 112/12, u nastavku teksta: ZID ZPK), osnovano tuženik ističe da u tom dijelu pobijana odluka ne sadrži razloge, čime je ostvarena bitna postupovna povreda iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, ali se neovisno o tome pobijana presuda ukazuje zakonitom, a to iz slijedećih razloga.

31.1. Naime, odredbom članka 5. ZID ZPK dodan je iza članka 11. Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 75/09) članak 11.a pod naslovom „Promjenjiva kamatna stopa“, koji propisuje obveze vjerovnika za slučaj da su ugovorene promjenjive kamatne stope na način da je banka kao vjerovnik dužna definirati parametre koje prati u kontekstu donošenja odluke o korekciji promjenjive kamatne stope, a koji su jasni i poznati potrošačima, razraditi uzročno-posljedične veze kretanja parametara i njihova utjecaja na visinu promjenjive kamatne stope, time da parametri mogu biti referentna kamatna stopa (npr. EURIBOR, LIBOR), indeks potrošačkih cijena, premija na kreditni rizik Republike Hrvatske i slični parametri čija promjena ne ovisi o volji jedne ugovorne strane. Ako se uslijed promjene ugovorene promjenjive kamatne stope treba provesti povećanje kamatne stope, vjerovnik je sukladno stavku 5. tog članka dužan potrošaču poslati obavijest o takvom povećanju 15 dana prije njegove provedbe. U roku od tri mjeseca od primitka takve obavijesti potrošač ima pravo na prijevremeno vraćanje kredita bez obveze plaćanja bilo kakve naknade vjerovniku uključujući i ugovorenu naknadu za raniji povrat kredita. U tom slučaju vjerovnik nema pravo na naknadu štete zbog ranijeg povrata.

31.2. U vezi toga iz sadržaja prvostupanjskog spisa proizlazi da je tuženik dana 08. siječnja 2013. godine uputio tužitelju dopis naslovljen kao „Obavijest o novostima u utvrđivanju visine kamatne stope“ (list 86 spisa), kojim ga obavještava da kamatna stopa po njegovom stambenom kreditu na dan 01. siječnja 2013. godine ostaje nepromijenjena, te iznosi 5,25% (dakle, više od Ugovorom utvrđene kamate od 4,40% godišnje), te da se sastoji od varijabilnog dijela koji se izražava kao 6M LIBOR za CHF i koji na dan 31. prosinca 2012. iznosi 0,065 postotnih poena i fiksnog dijela koji iznosi 5,985 postotnih poena, čime tuženik prema ocjeni ovog suda nije postupio sukladno odredbi članka 11.a. Zakona o potrošačkom kreditiranju, niti je slanjem takve obavijesti otklonio razlog ništetnosti Ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, pa tužitelj i za razdoblje nakon 01. siječnja 2013. godine do konačne otplate kredita osnovano potražuje razliku preplaćene kamate koja je obračunata po stopi većoj od početno ugovorene kamatne stope.

32. U odnosu na tvrdnje tuženika o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, jer da se sud prvog stupnja u pobijanoj odluci pozvao na odredbe Zakona o zaštiti potrošača koji nisu bili na snazi u vrijeme zaključenja Ugovora, treba odgovoriti kako iz činjenice da se sud u obrazloženju svoje odluke pozvao na odredbu članka 118. Zakona o zaštiti potrošača valja zaključiti da se pravilno pozvao na takvu odredbu Zakona o zaštiti potrošača iz 2014. godine („Narodne novine“ br. 41/14), kojom je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede

propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a to stoga jer se radi o odredbi koja je bila na snazi u vrijeme podnošenja predmetne tužbe.

33. Protivno žalbenim navodima tuženika, pravilna i zakonita je i odluka o parničnim troškovima, jer se temelji na pravilnoj primjeni odredaba članaka 154. stavak 1. i 155. ZPP-a, a pravilno je u skladu s odredbom članka 30. stavak 2. Ovršnog zakona («Narodne novine» br. 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17 i 131/20) odlučeno i o tijeku zateznih kamata na dosuđene troškove parničnog postupka.

34. Iz navedenih razloga valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu, primjenom odredbe članka 373.a stavak 1. ZPP-a.

35. Budući da tuženik nije uspio u žalbenom postupku, to je primjenom odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a odbijen njegov zahtjev za naknadu troškova tog postupka.

U Rijeci, 11. prosinca 2024. godine.

PREDSJEDNICA VIJEĆA:

Brankica Malnar