REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

[adresa] Š 5

Poslovni broj: Us I-1023/2023-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Dubravki Zec, uz sudjelovanje zapisničarke Snježane Vukašinović, u upravnom sporu tužitelja Erste&Steiermarkische banka d.d., OIB: 23057039320, Zagreb, Ulica grada Vukovara 78, koju zastupaju opunomoćenici iz Odvjetničkog društva Čavić & partneri d.o.o., odvjetnici u Zagrebu, Ulica grada Vukovara 269 D, protiv tuženika Ministarstva gospodarstva i održivoga razvoja, OIB: 19370100881, Zagreb, Radnička cesta 80, radi obračuna naknade za uređenje voda, 11. prosinca 2024.,

p r e s u d i o  j e

I. Poništava se rješenje Ministarstva gospodarstva i održivog razvoja KLASA: UP/II-325-08/21-02/562, URBROJ: 517-09-2-2-22-2 od 23. kolovoza 2022. te se predmet vraća tuženiku na ponovni postupak u kojem je isti dužan postupiti u skladu s pravnim shvaćanjima i primjedbama suda izraženima u obrazloženju ove odluke.

II Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju troškove ovog upravnog spora u iznosu od 414,76 eura (četiri stotine četrnaest eura i sedamdeset i šest centi) u roku od 30 (trideset) dana od dana dostave pravomoćne odluke o troškovima ovog upravnog spora.

Obrazloženje

1. Rješenjem Hrvatskih voda, Vodnogospodarske ispostave za mali sliv "Banovina" KLASA: UP/I-325-08/21-08/22986, URBROJ: 374-3110-2-21-9 od 26. srpnja 2021. obvezniku, društvu Erste&Steiermarkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, utvrđen je mjesečni iznos naknade za uređenje voda od 534 91 kn, za zatvoreni poslovni prostor površine 509,44 m2 na adresi [adresa] (P.P. od 1 do 8), Sisak k. č. br. [katastarska čestica], z. k. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] (Tarifni razred l, visina naknade 1,05 kn/m2/mj.) s obvezom plaćanja utvrđenog iznosa do 15. u mjesecu za protekli mjesec, a za razdoblje od 1. siječnja 2016. do 30. lipnja 2020. jednokratno iznos od 30.748,84 kn.

2. Protiv navedenog rješenja tužitelj je izjavio žalbu koju je tuženik rješenjem KLASA: UP/II-325-08/21-02/562, URBROJ: 517-09-2-2-22-2 od 23. kolovoza 2022. odbio kao neosnovanu.

3. Tužitelj je protiv osporavanog rješenja tuženika pravodobno sudu podnio tužbu ističući kako je rješenje prvostupanjskog tijela doneseno u ponovnom postupku u kojem isto tijelo nije postupilo sukladno zakonu i uputi drugostupanjskog tijela jer nije provelo ispitni postupak, nije omogućilo tužitelju izjašnjavanje o činjenicama odlučnim za ovu upravnu stvar te nije pravilno utvrdilo činjenično stanje, slijedom čega je tužitelju nezakonito utvrdilo obvezu plaćanja naknade za uređenje voda. Naime, upravna tijela u ponovljenom postupku utvrđivanje tužitelja obveznikom plaćanja predmetne naknade obrazlažu isključivo pozivom na upravne i sudske odluke iz predmeta utvrđivanja obveze plaćanja komunalne naknade, koje potpuno pogrešno tumače. Iz obrazloženja presude poslovni broj: Usž-114/19 od 16. svibnja 2019. godine, na koju se upravna tijela pozivaju, proizlazi da Visoki upravni sud Republike Hrvatske uopće nije razmatrao pitanje obveznika komunalne naknade, već je samo utvrdio da u konkretnom slučaju obnova postupka utvrđivanja obveze plaćanja komunalne naknade nije bila dopuštena. Nastavno, tužitelj pojašnjava kako je 30. rujna 2015. raskinuo Ugovor o zakupu poslovnog prostora od 12. veljače 2013. zbog nemogućnosti korištenja predmetnog poslovnog prostora u znatnoj mjeri i za dulje vrijeme te je izvršio primopredaju istog 20. listopada 2015. deponiranjem ključeva kod javnog bilježnika o čemu da je dopisima od 23. listopada 2015. uredno i pravovremeno obavijestio nadležna upravna tijela. Iz navedenog proizlazi da je upravno tijelo prilikom odlučivanja o upravnoj stvari temeljem raspoloživih dokaza trebalo odlučiti o promjeni obveznika plaćanja naknade za uređenje voda, a ne utvrditi tužitelja obveznikom plaćanja te naknade s obzirom da isti još od 2015. godine nije zakupnik ni posjednik predmetnog poslovnog prostora. Slijedom navedenog, tužitelj predlaže sudu donijeti presudu kojom će poništiti pobijano rješenje tuženika kao i rješenje prvostupanjskog tijela. Ujedno je zatražena naknada troškova ovog spora.

4. Tuženik je u odgovoru na tužbu ostao kod svih navoda iznijetih u obrazloženju pobijanog rješenja te je predložio sudu odbiti tužbeni zahtjev.

5. Spis formiran temeljem citirane tužbe tužitelja zaprimljene kod Upravnog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem Us I-2872/2022, delegiran je ovom sudu dana 13. travnja 2023. odlukom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske broj: Su- 229/2023-2 te se kod ovog suda nastavio voditi pod poslovnim brojem Us I-1023/2023.

6. Kako činjenice odlučne za rješavanje ovog spora nisu sporne, sporna je samo primjena materijalnog prava, a stranke u tužbi i odgovoru na tužbu nisu izričito zahtijevale održavanje rasprave, to je, na temelju odredbe čl. 98. toč. 4. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine" broj 36/24, dalje: ZUS), ovaj spor riješen bez održavanja rasprave (tako i Visoki upravni sud Republike Hrvatske u presudama poslovni broj Usž-4564/19-3 od 10. studenog 2020., Usž-1120/22-2 od 1. lipnja 2022. i UsII-224/21-6 od 16. studeni 2021.).

7. Radi ocjene zakonitosti pobijanog rješenja tuženika izvršen je uvid u dokumentaciju koja prileži spisu upravnog spora te dostavljenom spisu upravnog postupka.

8. Na temelju razmatranja svih spornih pravnih pitanja, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

9. Odredbom čl. 14. st. 1. Zakona o financiranju vodnog gospodarstva ("Narodne novine" broj 153/09, 90/11, 56/13, 154/14, 119/15, 120/16, 127/17 i 66/19, dalje: ZOFVG) propisano je da je obveznik naknade za uređenje voda vlasnik ili drugi zakoniti posjednik nekretnine.

10. Donoseći pobijano rješenje tuženik u obrazloženju navodi kako je na temelju uvida u spis predmeta utvrđeno da je prvostupanjsko tijelo, u postupku koji je prethodio napadanom rješenju, pravilno utvrdilo činjenice odlučne za donošenje zakonitog rješenja, sukladno čl. 13. st. 1., čl. 14. st. 1. te čl. 17. st. 1. i 2. ZOFVG-a slijedom čega je pravilno primijenjena tarifa za obračun predmetne naknade u skladu sa čl. 2. st. 1. toč. 1. Uredbe o visini naknade za uređenje voda. Ocjena je tuženika kako su svi elementi za obračun naknade za uređenje voda pravilno utvrđeni od strane prvostupanjskog tijela i to na temelju pravomoćnih rješenja u predmetu obračuna komunalne naknade: Grada Siska, Upravnog odjela za gospodarstvo i komunalni sustav KLASA: UP/I-363/03/15-01/263, URBROJ: 2176/05-04-01/8-16-4 od 10. listopada 2016. te Sisačko-moslavačke županije, Upravnog odjela za gospodarstvo, regionalni razvoj i fondove Europske unije KLASA: UP/II-363-03/17-01/01, URBROJ: 2176/01-05-16-2 od 17. siječnja 2017., kao i pravomoćne presude Upravnog suda u Zagrebu poslovni broj: Usl-783/17-13 od 16. listopada 2018. Iz navedenih odluka, prema stajalištu tuženika, nesporno proizlazi kako ovdje tužitelj, suprotno žalbenim navodima, nije dokazao da Ugovor o zakupu od 12. veljače 2013. ne bi bio na snazi pa taj ugovor predstavlja osnovu za obračun plaćanja komunalne naknade za predmetni poslovni prostor, slijedom čega je pravilno utvrđeno činjenično stanje i u upravnom postupku obračunata naknada za uređenje voda (čl. 17. st. 2. Zakona o financiranju vodnoga gospodarstva).

11. Ocjenjujući zakonitost i pravilnost navedene odluke tuženika utvrđeno je da spisu uspravnog spora ne prileže rješenja Grada Siska, Upravnog odjela za gospodarstvo i komunalni sustav KLASA: UP/I-363/03/15-01/263, URBROJ: 2176/05- 04-01/8-16-4 od 10. listopada 2016. niti Sisačko-moslavačke županije, Upravnog odjela za gospodarstvo, regionalni razvoj i fondove Europske unije KLASA: UP/II-363- 03/17-01/01, URBROJ: 2176/01-05-16-2 od 17. siječnja 2017., a na koje se tuženik poziva kao osnovu za donošenje svoje odluke, slijedom čega sud nije mogao ispitati osnovanost donesene odluke tuženika u tom dijelu.

12. Nadalje, uvidom u presudu Upravnog suda u Zagrebu poslovni broj UsI- 783/2017-13 od 16. listopada 2018., na kojoj tuženik nastavno temelji svoju odluku, utvrđeno je kako je ista odluka potvrđena presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Usž-114/19-2 od 16. svibnja 2019. Međutim, iz navedenih presuda nespornim proizlazi kako se sud višeg stupnja nije upuštao u pitanje ocjene da li je predmetni Ugovor o zakupu na snazi, a što je bio temelj donošenja presude suda prvog stupnja. Naime, ranije citiranom presudom Visoki upravni sud Republike Hrvatske potvrdio je prvostupanjsku presudu iz drugih razloga i to stoga što je ocjenjeno da u konkretnom slučaju nije bilo mjesta pokretanju obnove postupka po službenoj dužnosti temeljem razloga iz čl. 123. st. 1. toč. 1. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“ broj 47/09 i 110/21, dalje: ZUP). "To stoga jer se po toj osnovi postupak može obnoviti samo ako se utvrdi da postojanje novih činjenica/dokaza stranka nije mogla iznijeti u ranijem postupku bez svoje krivnje, a čemu ovdje nije udovoljeno. Naime, tužitelj je znao za Sudsku nagodbu od 6. veljače 2013. i Ugovor o zakupu od 12. veljače 2013., jer je bio stranka u tim postupcima, radi čega je, ako je smatrao da je zbog toga prvostupanjsko rješenje o utvrđivanju komunalne naknade nezakonito, mogao ustati sa žalbom protiv tog rješenja, te tako u redovnom postupku štititi svoja prava, što je propustio učiniti. Kako pak obnovu postupka po službenoj dužnosti, u smislu čl. 42. st. 1. i 2. ZUP-a, javnopravno tijelo može pokrenuti ako je to nužno radi zaštite javnog interesa, a o čemu se ovdje neprijeporno ne radi, to prvostupanjsko tijelo nije moglo obnoviti predmetni postupak po službenoj dužnosti pozivom na razlog iz čl. 123. st. 1. toč. 1. ZUP-a."

13. Stoga, sud niti u navedenom dijelu ne može ocijeniti osnovanim obrazloženje tuženika o činjenici održanja na snazi Ugovora o zakupu kao temelja postojanja obveze tužitelja na plaćanje naknade za uređenje voda.

14. Slijedom iznesenog, na temelju odredbe čl. 117. st. 1. ZUS-a, sud je poništio pobijano tuženikovo rješenje te je predmet vratio istom na ponovni postupak kao pod toč. I. izreke presude.

15. Odluka o troškovima spora tužitelja temelji se na odredbi čl. 147. ZUS-a u svezi s Tbr. 27. toč. 1. i toč. 2., Tbr. 46 i Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23).

16. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u zatraženom iznosu od 2.500 kuna, uvećano za PDV od 25%, u ukupnom iznosu od 3.125 kn, odnosno 414,76 eura.

17. Slijedom navedenog, odlučeno je kao pod toč. II. presude.

U Rijeci 11. prosinca 2024.

Sutkinja

Dubravka Zec

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv toč. I. izreke ove presude nije dopuštena žalba.

Protiv toč. II. izreke ove presude dopuštena je žalba Visokome upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjerka u roku od 15 dana od dana dostave presude.

Dostaviti:

- OD Čavić & partneri d.o.o., Zagreb, Ulica grada Vukovara 269 D

- Ministarstvu gospodarstva i održivog razvoja, Zagreb, Radnička cesta 80, uz spis upravnog postupka