Poslovni broj Gž-1564/2022-3

Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Lidije Oštarić Pogarčić predsjednice vijeća, Branke Ježek Mjedenjak članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Nataše Peršić Brleković članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja GC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnici Dijani Juriši, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika UC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Mamić, Grgić, Vinter iz Zagreba, radi isplate, rješavajući žalbu tužitelja, izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Sesvetama, poslovni broj P-1087/2019 od 8. lipnja 2022., u sjednici vijeća od 11. prosinca 2024.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Sesvetama, poslovni broj P-1087/2019 od 8. lipnja 2022.

II Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom troškova odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja u točki I izreke odbijen je tužbeni zahtjev kojim je traženo da se naloži tuženiku da isplati tužitelju iznos od 124.276,00 eur sa zakonskom zateznom kamatom od 30. ožujka 2019. do isplate, po preciziranoj kamatnoj stopi te je odbijen zahtjev tužitelja za naknadom troškova postupka dok je u točki II izreke naloženo tužitelju da tuženiku nadoknadi troškove postupka u iznosu od 16.078,54 eur /121.143,75 kn.

2. Protiv presude žalbu podnosi tužitelj pozivajući se na sve žalbene razloge iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 111/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. - dalje: ZPP), s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i tužbeni zahtjev prihvati u cijelosti uz naknadu troškova postupka.

3. U odgovoru na žalbu tuženik osporava osnovanost žalbenih navoda te predlaže žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu i priznati tuženiku trošak žalbenog postupka.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 124.276,00 eur sa pripadajućom zateznom kamatom, za koji iznos tužitelj tvrdi da ga je pozajmio tuženiku, koji nije vratio pozajmljeni novčani iznos a svoje dugovanje tuženik da je potvrdio Potvrdom od 14. prosinca 2007. Tuženik je tvrdio da se navedena Potvrda odnosi na dugovanje po drugoj osnovi koje je podmireno u cijelosti.

6. Na temelju provedenih dokaza, u prvostupanjskom postupku utvrđene su slijedeće činjenice:

- stranke su bile u dugogodišnjem poslovnom odnosu građevinskog poduzetništva od 2004., kroz koji poslovni odnos su ulaganjem u novcu (gotovini i kreditnim sredstvima) i zemljištima, gradili stambeno poslovne zgrade, te prodajom stanova i poslovnih prostora dijeli profit odnosno ulagali ga u daljnje građevinske poslove,

- međusobno poslovanje i investiranje stranaka temeljilo se prvenstveno na odnosu povjerenja i dogovora, između ostalog i radi obiteljske povezanosti jer je tuženik živio u izvanbračnoj zajednici sa tužiteljevom sestrom IC,

- stranke su učestalo usmenim dogovorima i pismenim vlastoručnim, neovjerenim potvrdama radili obračune međusobnih ulaganja, potraživanja i dugovanja po okončanim poslovima,

- Potvrdom od 14. prosinca 2007., koju je nesporno vlastoručno napisao i potpisao tuženik, isti je izjavio da je tužitelju dužan iznos od 124.276,00 eur,

- sporno je bilo predstavlja li navedena Potvrda iz 2007. dokaz o zaključenom ugovoru o zajmu bez ugovorenog roka vraćanja, time da je tužitelj dopisom od 25. siječnja 2019. pozvao tuženika da mu u roku od 15 dana izvrši povrat pozajmljenog iznosa, te je bila sporna činjenica je li tužitelj predao tuženiku iznos od 124.276,00 eur na ime zajma,

- iz iskaza samog tužitelja prvostupanjski sud je utvrdio da se novac iz potvrde odnosi na cijenu jedne polovine stana od 60 m2, odnosno 30 m2 po cijeni od 1.800,00 eur, te da taj iznos nije predan tuženiku u gotovini dok za ostatak novaca tužitelj nije iskazao da bi ga predao tuženiku,

- iz iskaza tuženika sud je utvrdio da tužitelj nije primio gotov novac na ime zajma već se Potvrda od 14. prosinca 2007. odnosi na dugovanje vezano za tri stana koja još nisu bila prodana, a nakon prodaje stanova da je tužitelju vratio iznos naveden u potvrdi u tri navrata i to 17. srpnja 2008. iznos od 51.000,00 eur, zatim 8. travnja 2009. iznos od 47.000,00 eur i 20. siječnja 2010. iznos od 26.276,00 eur koji se odnosi na polovinu vrijednosti ova tri stana, o čemu nema pisanih dokaza,

- iskaz svjedokinje TC, prvostupanjski sud smatra nevjerodostojnim jer je ista kao sestra tužitelja te u vrlo lošim odnosima sa tuženikom zainteresirana za ishod ovog postupka, a ista je izjavila da je vidjela kada je tužitelj u banci podigao 70.000,00 eur, a posredno zna da je taj iznos tužitelj predao tuženiku, pri čemu da je sastavljena Potvrda od 14. prosinca 2007u koju da je uključen i dodatni iznos od 52.400,00 eur na ime prodaju jedne polovine stana,

- prema iskazima svjedoka OC, ĆC i CC, sud je utvrdio da isti nisu svjedočili predaji novaca od strane tužitelja tuženiku na ime pozajmice, već su bili prisutni kada je tuženik tužitelju vraćao iznose novaca, o čijim se visinama nisu znali izjasniti,

- odnosi stranaka su se poremetili nakon smrti IC, sestre tužitelja te izvanbračne supruge tuženika 2018. godine, iza koje je proveden ostavinski postupak u kojem je tuženik proglašen jedinim zakonskim nasljednikom nakon čega su uslijedili zahtjevi tužitelja i njegove druge sestre TC radi ponavljanja ostavinskog postupka iza njihove pok. sestre IC te parnica poslovni broj P-6152/2020 protiv ovdje tuženika radi utvrđenja da tužitelju i TC pripada pravo na ostavinsku imovinu iza pok. sestre.

7. Na temelju prednjih činjeničnih utvrđenja, sud prvog stupnja utvrđuje da Potvrda od 14. prosinca 2007. ne predstavlja ugovor o zajmu predviđen člankom 499. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08., 112/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22. i 156/22. - dalje: ZOO). Smatra da tužitelj u ovom postupku nije dokazao da bi tuženiku predao navedeni iznos novaca od 124.276,00 eur, odnosno da bi predaja pozajmljenog novca bila izvršena. Stoga nalazi kako ugovor o zajmu između stranaka nije sklopljen niti je tužitelj dokazao da bi tuženiku predao iznos od 124.276,00 EUR. Prvostupanjski sud zaključuje da Potvrda od 14. prosinca 2007. predstavlja jednostranu potvrdu potpisanu od strane tuženika kojom je tužitelj želio osigurati dugovanje s druge osnove, koja nije zajam.

8. Stoga, primjenom pravila o teretu dokazivanja odbija tužbeni zahtjev kao neosnovan dok je o troškovima postupka odlučeno primjenom članka 154. stavak 1. ZPP-a u vezi s člankom 155. ZPP-a.

9. U donošenju pobijane presude nije počinjena niti jedna od bitnih procesnih povreda iz članka 354. stavak 2. ZPP-a, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu članka 365. stavak 2. ZPP-a, pa tako niti apsolutno bitna povreda postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju se neosnovano upire u žalbi tužitelja, s obzirom da pobijana presuda nije nerazumljiva, u istoj su izneseni jasni i neproturječni razlozi o odlučnim činjenicama koji ne proturječe stanju u spisu te ih je moguće valjano pravno ispitati.

10. Protivno žalbenim navodima tužitelja, pravilno je i potpuno sud prvog stupnja utvrdio činjenično stanje, cijeneći pri tome izvedene dokaze na način kako je to propisano člankom 8. ZPP-a, te je materijalno pravo pravilno primijenjeno.

11. Osporavajući pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja, tužitelj u žalbi ustraje kod tvrdnje da su se stranke usmeno dogovorile o zajmu, da je pisana Potvrda od 14. prosinca 2007., koju je tuženik svojom voljom sastavio i dao tužitelju, dodatak koji objektivno potvrđuje postojanje predmetnog duga, te da sve potkrijepljeno iskazima tužitelja i svjedokinje TC, daje osnove za zaključak da je među strankama postojao konkretan pravni odnos iz ugovora o zajmu iz kojeg je preostalo utuženo dugovanje tuženika.

12. Odredbom članka 499. stavak 1. ZOO-a propisano je da se ugovorom o zajmu obvezuje zajmodavac predati zajmoprimcu određeni iznos novca ili određenu količinu drugih zamjenjivih stvari, a zajmoprimac se obvezuje vratiti mu poslije stanovitog vremena isti iznos novca, odnosno istu količinu stvari iste vrste i kakvoće.

12.1. Ugovor o zajmu sukladno odredbi članka 247. ZOO-a konsenzualan je ugovor koji nastaje suglasnošću volja ugovornih stranaka o bitnim sastojcima ugovora, stoga za nastanak takvog pravnog posla nije relevantna činjenica predaje novca zajmoprimcu (jer se ne radi o realnom ugovoru).

12.2. Međutim, činjenica predaje novca od strane zajmodavca zajmoprimcu spada u ispunjenje ugovora i biti će odlučna u situaciji kada se, kao u ovom slučaju, treba utvrditi da li postoji obveza povrata pozajmljenog novca zajmodavcu. To znači da obveza zajmoprimca na vraćanje zajma ne može nastati prije nego prethodno zajmodavac ne ispuni svoju ugovornu obvezu iz odredbe članka 501. stavak 1. ZOO- a, u ovom slučaju dok ne izvrši predaju novca zajmoprimcu.

13. Protivno iznesenim žalbenim navodima, pravilno je sud prvog stupnja na temelju provedenog dokaznog postupka, utvrdio da u sveukupnosti kompleksnih poslovnih odnosa stranaka vezano za građevinsko investiranje, u kojem je prevladavao poslovanje „na riječ“, tužitelj nije dokazao da bi stranke zaključile konkretan ugovor o zajmu a prvenstveno da nije dokazao činjenicu predaje pozajmljenog iznosa tuženiku u visini od 124.276,00 eur, radi čega nije dokazao da postoji obveza tuženika na povrat eventualno pozajmljenog iznosa. Pritom je dao valjane razloge u ocjeni iskaza samog tužitelja koji nije bio decidiran u vezi iznosa pozajmice te zašto je kao subjektivan otklonio iskaz svjedokinje TC.

14. Tužitelj nadalje u žalbi smatra da sud prvog stupnja nije vezan pravnim stajalištem niti pravnom osnovom postavljenom po tužitelju, pa da u situaciji kada je utvrdio da je riječ o potvrdi duga s druge pravne osnove, tada da je prvostupanjski sud trebao prihvatiti tužbeni zahtjev s te druge pravne osnova.

15. Odgovarajući na ove žalbene navode tužitelja o pogrešnoj interpretaciji ugovornog odnosa među stankama, treba reći da će prema članku 186. stavak 3. ZPP-a sud po tužbi postupiti i kada tužitelj nije naveo pravnu osnovu tužbenog zahtjeva, a ako je tužitelj pravnu osnovu naveo, sud nije za nju vezan. Međutim, sud je vezan činjeničnim navodima iznesenim u tužbi i tijekom prvostupanjskog postupka, pa je utoliko sud prvog stupnja bio dužan odlučiti o tužbenom zahtjevu na temelju činjenica koje je tužitelj iznosio u onom stadiju postupka u kojem je iznošenje tih činjenica bilo dopušteno. Prema stanju spisa, tužitelj je tužbu i svoje navode iznesene do faze postupka prema članku 299. ZPP-a, temeljio izričito i sadržajno na dugovanju „pozajmice“ koja da je potkrijepljena Potvrdom 14. prosinca 2007.

15.1. Osim toga, tužitelj niti u žalbi ne navodi o kojem bi se to eventualnom ugovornom odnosu stranaka radilo niti po kojem osnovu tuženik duguje tužitelju utuženi iznos, niti je obeskrijepio tvrdnje tuženika da se iznos iz Potvrde od 14. prosinca 2007. odnosi na poslovni ortački odnos stranaka vezano za građevinsko investiranje te da se taj iznos odnosi na dugovanje vezano za tri stana koja još nisu bila prodana, a nakon prodaje stanova da je tuženik tužitelju vratio iznos naveden u potvrdi u tri navrata i to 17. srpnja 2008. iznos od 51.000,00 eur, zatim 8. travnja 2009. iznos od 47.000,00 eur i 20. siječnja 2010. iznos od 26.276,00 eur.

16. Daljnjim žalbenim navodima, tužitelj tvrdi da je sud trebao prihvatiti i cijeniti kao dokaz rukom pisanu privatnu ispravu nazvanu „Konačni obračun od 9. studenog 2017.“, jer da se radi o dokazu kojeg je sudu predočila saslušana svjedokinja TC na ročištu 30. lipnja 2021., a ne tužitelj nakon zaključena prethodnog postupka. Niti ovi žalbeni navodi nisu osnovani, budući da svjedoci ne mogu u parničnom postupku predlagati dokaze, to pravo pristoji samo strankama sukladno članku 219. stavak 1. ZPP-a dok je prema je članku 232. stavak 1. ZPP-a stranka dužna sama podnijeti ispravu na koju se poziva u dokaz svojih navoda. Stoga, kako je tužitelj rukom pisanu privatnu ispravu nazvanu „Konačni obračun od 9. studenog 2017.“, predložio kao dokaz uz podnesak od 7. ožujka 2022., dakle, nakon zaključenja prethodnog postupka, bez da je uopće naveo da bez svoje krivnje nije mogao ovaj dokaz predložiti i priložiti u fazi postupka do kada je to bilo dopušteno, tada pravilno sud prvog stupnja primjenom članka 299. stavak 2. i 3. ZP-a, navedeni dokaz nije uzeo u obzir.

17. Odluka o troškovima postupka temelji se na pravilnoj primijeni odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a u svezi s člankom 155. ZPP-a te relevantnih odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12., 103/14., 118/14., 107/15. i 37/22.).

18. Tuženiku nije priznat trošak sastava odgovora na žalbu jer se ne radi o trošku potrebnom za vođenje parnice u smislu članka 155. stavak 1. ZPP-a u vezi s člankom 166. stavak 1. ZPP-a.

19. Slijedom izloženog, žalbu tužitelja je kao neosnovanu valjalo odbiti te odlučiti kao u izreci ove presude pozivom na odredbu članka 368. stavak 1. ZPP-a.

U Rijeci 11. prosinca 2024.

Predsjednica vijeća

Lidija Oštarić Pogarčić