Republika Hrvatska

Županijski sud u Dubrovniku

Dubrovnik

Poslovni broj: Gž-362/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Dubrovniku, u vijeću sastavljenom od sudaca Josite Begović kao predsjednice vijeća, Verica Perić Aračić kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Đorđa Benussi kao člana vijeća, pravnoj stvari tužitelja MT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica ABC, odvjetnica iz [adresa], protiv tuženika ..., [adresa], [osobni identifikacijski broj], zastupani po [obrt] iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj: P-413/2021-31 od 31. ožujka 2023., u sjednici održanoj 11. prosinca 2024.,

p r e s u d i o  j e

I. Žalba se djelomično uvažava, a u pretežitom dijelu odbija kao neosnovana te se presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj: P-413/2021-31 od 31. ožujka 2023.,

a) preinačava

- u dijelu točke 2. izreke prvostupanjske presude u kojem je odlučeno o zateznim kamatama, tako da zatezna kamata na svaki pojedini mjesečni iznos teče od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31.07.2015. po stopi po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope [obrt], koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. do 31. prosinca 2022.g. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023., prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je [obrt] primijenila na svoje posljednje operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem referente stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

b) potvrđuje u točki 1. i toč.3. izreke, te u preostalom dijelu točke 2 izreke.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

" 1. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj: [osobni identifikacijski broj] koji su dana **.**.2006. sklopili tužitelj MT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnik kredita i tuženik ... iz [adresa], [osobni identifikacijski broj], kao kreditor, u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za švicarski franak (CHF).

2. Nalaže se tuženiku ... iz [adresa], [osobni identifikacijski broj], da tužitelju MT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 2.721,16 eura (20.502,33 kn), s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče po stopi od 15% godišnje od 31.08.2006. do 31.12.2007, od 01.01.2008. do 30.06.2011. po stopi od 14%, od 01.07.2011. do 31.07.2015. po stopi od 12% godišnje, od 01.08.2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope [obrt] koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanom za tri postotna poena, a od 01.01.2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je [obrt] primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a koja na pojedine mjesečne iznose teče kako slijedi:

- na iznos od 0,06 eura (0,45 kn) od 31. kolovoza 2006., pa do isplate,

- na iznos od 0,32 eura (2,38 kn) od 30. rujna 2006., pa do isplate,

- na iznos od 12,13 eura (91,39 kn) od 31. listopada 2008., pa do isplate,

- na iznos od 13,00 eura (97,98 kn) od 31. prosinca 2008., pa do isplate,

- na iznos od 15,13 eura (113,97 kn) od 31. siječnja 2009., pa do isplate,

- na iznos od 16,06 eura (120,99 kn) od 28. veljače 2009., pa do isplate,

- na iznos od 13,13 eura (98,95 kn) od 31. ožujka 2009., pa do isplate,

- na iznos od 13,60 eura (102,45 kn) od 30. travnja 2009., pa do isplate,

- na iznos od 9,79 eura (73,74 kn) od 31. svibnja 2009., pa do isplate,

- na iznos od 6,53 eura (49,23 kn) od 30. lipnja 2009., pa do isplate,

- na iznos od 7,26 eura (54,72 kn) od 31. srpnja 2009., pa do isplate,

- na iznos od 9,14 eura (68,84 kn) od 31. kolovoza 2009., pa do isplate,

- na iznos od 8,93 eura (67,26 kn) od 30. rujna 2009., pa do isplate,

- na iznos od 7,14 eura (53,79 kn) od 31. listopada 2009., pa do isplate,

- na iznos od 10,48 eura (78,99 kn) od 30. studenoga 2009., pa do isplate ,

- na iznos od 12,93 eura (97,39 kn) od 31. prosinca 2009., pa do isplate,

- na iznos od 16,85 eura (126, 96 kn) od 31. siječnja 2010., pa do isplate,

- na iznos od 15,83 eura (119,26 kn) od 28. veljače 2010., pa do isplate,

- na iznos od 20,90 eura (157,45 kn) od 31. ožujka 2010., pa do isplate,

- na iznos od 19,79 eura (149,10 kn) od 30. travnja 2010., pa do isplate,

- na iznos od 22,10 eura (166,52 kn) od 31. svibnja 2010., pa do isplate,

- na iznos od 37,45 eura (282,14 kn) od 30. lipnja 2010., pa do isplate,

- na iznos od 34,17 eura (257,44 kn) od 31. srpnja 2010., pa do isplate,

- na iznos od 43,01 euro (324,08 kn) od 31. kolovoza 2010., pa do isplate,

- na iznos od 40,17 eura ( 302,65 kn) od 30. rujna 2010., pa do isplate,

- na iznos od 34,15 eura (257,28 kn) od 31. listopada 2010., pa do isplate,

- na iznos od 45,79 eura (345,02 kn) od 30. studenoga 2010., pa do isplate,

- na iznos od 60,29 eura (454,29 kn) od 31. prosinca 2010., pa do isplate,

- na iznos od 50,30 eura (378,98 kn) od 31. siječnja 2011., pa do isplate,

- na iznos od 53,93 eura (406,30 kn) od 28. veljače 2011., pa do isplate,

- na iznos od 49,05 eura (369,59 kn) od 31. ožujka 2011., pa do isplate,

- na iznos od 49,79 eura (375,11 kn) od 30. travnja 2011., pa do isplate,

- na iznos od 69,16 eura (521,12 kn) od 31. svibnja 2011., pa do isplate,

- na iznos od 70,47 eura (530,94 kn) od 30. lipnja 2011., pa do isplate,

- na iznos od 87,19 eura (656,95 kn) od 31. srpnja 2011., pa do isplate,

- na iznos od 79,08 eura (595,86 kn) od 31. kolovoza 2011., pa do isplate,

- na iznos od 70,14 eura (528,50 kn) od 30. rujna 2011., pa do isplate,

- na iznos od 69,03 eura (520,10 kn) od 31. listopada 2011., pa do isplate,

- na iznos od 68,23 eura (514,11 kn) od 30. studenoga 2011., pa do isplate,

- na iznos od 72,16 eura (543,72 kn) od 31. prosinca 2011., pa do isplate,

- na iznos od 76,30 eura (574,85 kn) od 31. siječnja 2011., pa do isplate,

- na iznos od 76,61 eura (577,20 kn) od 29. veljače 2012., pa do isplate,

- na iznos od 73,84 eura (556,32 kn) od 31. ožujka 2012., pa do isplate,

- na iznos od 75,21 eura (566,66 kn) od 30. travnja 2012., pa do isplate,

- na iznos od 76,50 eura (576,41 kn) od 31. svibnja 2012., pa do isplate,

- na iznos od 74,45 eura (560,93 kn) od 30. lipnja 2012., pa do isplate,

- na iznos od 75,14 eura (566,13 kn) od 31. srpnja 2012., pa do isplate,

- na iznos od 73,98 eura (557,40 kn) od 31. kolovoza 2012., pa do isplate,

- na iznos od 71,04 eura (535,23 kn) od 30. rujna 2012., pa do isplate,

- na iznos od 74,15 eura (558,65 kn) od 31. listopada 2012., pa do isplate,

- na iznos od 75,86 eura (571,56 kn) od 30. studenoga 2012., pa do isplate,

- na iznos od 75,26 eura (567,06 kn) od 31. prosinca 2012., pa do isplate,

- na iznos od 68,61 eura (516,92 kn) od 31. siječnja 2013., pa do isplate,

- na iznos od 74,28 eura (559,63 kn) od 28. veljače 2013., pa do isplate,

- na iznos od 74,55 eura (561,69 kn) od 31. ožujka 2013., pa do isplate,

- na iznos od 72,17 eura (543,73 kn) od 30. travnja 2013., pa do isplate,

- na iznos od 65,82 eura (495,91 kn) od 31. svibnja 2013., pa do isplate,

- na iznos od 65,65 eura (494,63 kn) od 30. lipnja 2013., pa do isplate,

- na iznos od 67,08 eura (505,43 kn) od 31. srpnja 2013., pa do isplate,

sve u roku od 15 dana.

3. Nalaže se tuženiku ... iz [adresa], [osobni identifikacijski broj], da tužitelju MT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi troškove parničnog postupka u ukupnom iznosu od 1.974,38 eura (14.876,00 kn) sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana 31. ožujka 2023. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je [obrt] primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana".

2. Protiv navedene presude žalbu je izjavio tuženik i to zbog žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – u daljnjem tekstu: ZPP), s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i odbije zahtjev tužiteljice, podredno ukine i vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba je u pretežitom dijelu neosnovana.

5. Predmet spora je utvrđenje ništetnim odredbi Ugovora o kreditu što su ga parnične stranke zaključile **.**.2006., i to u dijelu onih koji se odnose na valutnu klauzulu po kojoj je glavnica vezana za švicarski franak (CHF), ugovorena otplata kredita, te isplata stečenog bez osnove na temelju takvih ništetnih odredbi ugovora, sa zateznim kamatama od stjecanja pojedinih mjesečnih iznosa do isplate.

6. Prvostupanjski sud je utvrdio da su stranke sklopile predmetni ugovor o kreditu kojim je tuženik stavio na raspolaganje tužitelju kunsku protuvrijednost iznosa od 26.433,21 CHF, te je ugovoreno da se odobreni kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeći na dan korištenja kredita.

7. Prvostupanjski sud je pobijanu odluku kojom je prihvatio tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnim ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli vezano za CHF, a odluku temelji na odlukama domaćih sudova u postupcima radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača.

8. Radi se o presudama Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 04. srpnja 2012., presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., a također je bila predmetom preispitivanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu broj Rev-2221/18, te je u tom predmetu i donesena odluka 03. rujna 2019.

9. Navedenim presudama pravomoćno je utvrđeno da je (i) tuženik, u razdoblju u koje spada i vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o potrošačkim kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o švicarskom franku kao valuti uz koji je vezana glavnica, a da nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03 - dalje: ZZP-a), te kasnije protivno odredbama članka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošaća ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 75/07, 79/09, 89/09, 133/09).

10. Prvostupanjski je sud utvrdio da je u ovom ugovornom odnosu tuženik postupao na jednak način kao i u navedenom kolektivnom sporu radi čega ništetnim utvrđuje ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu vezanu za CHF, pozivajući se na odredbu članka 502.c ZPP-a, kojom je propisano pravo fizičkih i pravnih osoba da se u pojedinačnim postupcima za naknadu štete pozivaju na pravna utvrđenja iz presuda donesenih u postupcima za zaštitu kolektivnih interesa onih grupacija kojima te osobe pripadaju, a u kojem slučaju je sud pri odlučivanju o pojedinačnom postupku za naknadu štete vezan za pravna utvrđenja iz postupka po kolektivnoj tužbi.

11. Na temelju financijskog vještačenja utvrđeno je da je više plaćeno s osnova povećanja tečaja CHF u odnosu na onaj početni koji je vrijedio u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu i to u iznosu od ukupno 2.721,16 EUR, te je prvostupanjski sud u skladu s vještačenjem za taj iznos prihvatio tužbeni zahtjev, pa je obvezao tuženika platiti tužitelju iznose razlike sa zateznim zakonskim kamatama od plaćanja do povrata, jer je tuženik navedeno stekao bez osnove, a temeljem odredbe članka 322. i 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 – u daljnjem tekstu: ZOO).

12. Ocjenjujući važnije žalbene razloge treba istaknuti sljedeće (članak 375. stavak 1. ZPP).

12.1. Žalitelj pokušava dovesti u pitanje činjenično pravni zaključak prvostupanjskog suda o ništetnosti spornih odredbi ugovora o kreditu, ali bez uspjeha jer je prvostupanjski sud pravilno zaključio da su te odredbe nepoštene, a time i ništetne, a do tog zaključka je došao na osnovu odluka sudova donesenih u postupku tužbe za zaštitu kolektivnih interesa.

12.2. U odnosu na navode žalitelja prema kojima nije utvrđeno da li su utvrđenja iz kolektivnog spora primjenjiva na pojedinačno određeni slučaj, s obzirom da se presuda donesena po kolektivnoj tužbi odnosi na "prosječnog potrošača" treba reći da se u kolektivnom sporu ispitivala valjanost pojedinih ugovorih odredbi s aspekta prosječnog potrošača polazeći od obavijesti koje su banke dale potrošačima, dakle nije bio predmet ispitivanja odredbi iz pojedinačnog ugovora, pa su stoga banke bile ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora obavijestile potrošača o rizicima i posljedicama ugovornih odredbi na određivanje njihovog novčanog iznosa, a da je potrošač, dakle u ovom slučaju tužitelj, usprkos tome i nakon što je informiran donio odluku o sklapanju ugovora. Tuženik je dakle mogao dokazivati da je informirao tužitelja kao potrošača u predugovornoj fazi sklapanja ugovora o kreditu o rizicima fluktuacije tečaja švicarskog franka, odnosno vezivanja glavnice kredita za valutu CHF, ali nije predložio dokaze na tu okolnost, pa zaključak prvostupanjskog suda o ništetnosti valutne klauzule vezane za CHF koje se temelji na presudama donesenim u kolektivnim sporovima nije doveden u pitanje. Pravna mogućnost ugovaranja valutne klauzule postoji, međutim to ne znači da u konkretnom ugovoru ta odredba ne može biti ništetna. U konkretnom slučaju sporna odredba je nepoštena, pa time i ništetna kako je to propisano posebnim zakonom a to je Zakon o zaštiti potrošača koji je u odnosu na ovu materiju lex specialis.

13. Prvostupanjski Sud je pravilno odbio istaknuti prigovor zastare računajući početak tijeka zastare od pravomoćnosti presude donesene u postupku kolektivne tužbe kojom je utvrđena ništetnost predmetnih ugovornih odredbi, a koja je u pogledu valutne klauzule vezane za CHF pravomoćna postala 14. lipnja 2018., dok je tužba u ovom predmetu podnesena 17. ožujka 2021., pa nije protekao petogodišnji zastarni rok iz članka 225. ZOO.

14. Neosnovana je žalbena tvrdnja da tužitelj nije dokazao status potrošača. Tu je činjenicu prvostupanjski sud valjano utvrdio, tužitelj je fizička osoba, kredit je uzeo za kupnju vozila, pa je s obzirom na navedeno na tuženika prebačen teret dokazivanja postojanja okolnosti koje bi tužitelju status potrošača oduzele.

15. Vezano za žalbene prigovore kojim tuženik upire na to da je nalaz vještaka izrađen kao da su stranke ugovorile kunski kredit, treba reći da je obveza tužitelja na otplatu predmetnog kredita, a time i na plaćanje svakog pojedinog anuiteta bila vezana uz valutnu klauzulu, na način da je člankom 6. Ugovora propisano da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti, pa uređenjem tečaja kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, a imajući u vidu da se zahtjev za uvećanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove (članka 1111. ZOO), proizlazi da je stjecatelj obvezan vratiti stečeno bez osnove što u konkretnom slučaju znači da je tuženik dužan vratiti tužitelju svaki pojedini pretplaćeni iznos u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kredita za CHF važećem na dan dospijeća, slijedom čega je izračun vještaka u skladu s odredbama ugovora.

16. Nisu osnovane žalbene tvrdnje tuženika, da se učinci presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017 ne mogu odnositi na predmetni ugovor jer je isti u cijelosti izvršen, obzirom da činjenice da je ugovor izvršen nije zapreka da se naknadno utvrdi njegova ništetnost ili ništetnost pojedinih odredbi, a koje pravno shvaćanje je izrazio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju poslovni broj: Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.

17. Kod vraćanja stečenog bez osnove zatezne kamate trebaju se platiti od dana stjecanja tuženika (članak 1115. ZOO-a) jer je tuženik od tada postao nepošten stjecatelj. Neosnovano žalitelj tvrdi da bi se tuženik trebao smatrati poštenim stjecateljem jer njegovo nepoštenje izvire od činjenice da je on sastavio ugovor koji sadržava nepoštene i zbog toga ništetne odredbe, a što predstavlja osnov predmetnog restitucijskog zahtjeva.

17.1. Neosnovano žalitelj smatra da je prvostupanjski sud trebao umanjiti preplaćeni iznos za iznos tzv. negativne razlike za razdoblje kada su iznosi bili niži i dosuditi eventualno preostali iznos, jer se prema pravnom shvaćanju građanskog odjela ovog suda od 08. ožujka 2022., te razlike uzimaju u obzir samo ako postoji protutužbeni zahtjev ili prigovor radi prebijanja. U konkretnom slučaju ne postoji potraživanje istaknuto radi prebijanja.

18. Osnovan je žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava, u odnosu na odluku o zateznim kamatama, koje tužitelju pripadaju na dosuđeni iznos, a za razdoblje od 01. kolovoza 2015., pa nadalje, zbog čega je u tom dijelu preinačena prvostupanjska odluka, temeljem članka 29. stavak 2. ZOO .

19. Slijedom navedenog žalbu je u pretežitom dijelu trebalo odbiti i odlučiti kao pod točkom I.a) izreke ove drugostupanjske odluke temeljem članka 373. točke 3. ZPP-a i članka 166. stavak 1. u vezi članka 154. stavak 1. ZPP-a, a kao u točki I.b) na temelju članka 368. stavak 1. ZPP-a.

20. Budući je tuženik uspio sa žalbom samo u odnosu na sporednu tražbinu, a odbijena je žalba u odnosu na glavnu stvar to mu ne pripada pravo na naknadu troškova žalbenog postupka, zbog čega je odlučeno kao u točki II. izreke, temeljem članka 166. stavak 2. u vezi sa člankom 154. stavak 2. ZPP-a.

Dubrovnik, 11. prosinca 2024.

Predsjednica vijeća:

Josita Begović