REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: III Kr-145/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u Vijeću sastavljenom od sudaca Dražena Tripala kao predsjednika Vijeća te Žarka Dundovića i Melite Božičević-Grbić kao članova Vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice-specijalistice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđenog BD zbog kaznenih djela iz članka 224. stavka 4. u vezi sa stavkom 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/1997., 27/1998. – ispravak, 50/2000. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 129/2000., 51/2001., 111/2003., 190/2003. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 105/2004., 84/2005. – ispravak, 71/2006., 110/2007., 152/2008., 57/2011. i 77/2011. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske; dalje: KZ/97.) i drugih, odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude, koju čine presuda Općinskog kaznenog suda u Zagrebu od 30. studenog 2021. broj K-758/19-230 i presuda Županijskog suda u Dubrovniku od 25. siječnja 2023. broj Kž-218/2022-3, u sjednici održanoj 11. prosinca 2024.,

p r e s u d i o  j e :

Odbija se kao neosnovan zahtjev osuđenog BD za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude.

Obrazloženje

1. Pravomoćnom presudom koju čine presuda Općinskog kaznenog suda u Zagrebu od 30. studenog 2021. broj K-758/19-230 i presuda Županijskog suda u Dubrovniku od 25. siječnja 2023. broj Kž-218/2022-3 BD proglašen je krivim zbog trinaest kaznenih djela prijevare iz članka 224. stavka 4. u vezi sa stavkom 1. KZ/97., jednog kaznenog djela prijevare iz članka 224. stavka 1. KZ/97., deset kaznenih djela krivotvorenja isprave iz članka 311. stavaka 1. i 2. KZ/97., dva kaznena djela krivotvorenja isprave iz članka 311. stavka 1. KZ/97., dva kaznena djela prijevare iz članka 236. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/2011., 144/2012., 56/2015., 61/2015. – ispravak, 101/2017., 118/2018., 126/2019. i 84/2021.; dalje: KZ/11.) i jednog kaznenog djela krivotvorenja isprave iz članka 278. stavka 1. KZ/11., opisanih u točkama od 1.) do 20.) izreke presude, te je, nakon što su mu je za svako od tih djela utvrđena kazna zatvora, na temelju članka 51. KZ/11., osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora deset godina.

1.1. Ujedno je protiv BD, na temelju članka 452. točke 6. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/2008., 76/2009., 80/2011., 121/2011. – pročišćeni tekst, 91/2012. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/2013., 145/2013., 152/2014., 70/2017., 126/2019. i 130/2020. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske; dalje: ZKP/20.), odbijena optužba da je radnjama opisanima u točkama 15.), 17.) i 19.) izreke presude počinio i kaznena djela prijevare iz članka 224. stavka 4. KZ/97.

1.2. Na temelju članka 158. stavka 2. ZKP/20. oštećenoj PD u cijelosti je dosuđen imovinskopravni zahtjev, dok je oštećenicima GD, AD, HD, UD, CD, MD i ŠD imovinskopravni zahtjev dosuđen djelomično, a u preostalom su dijelu upućeni u parnicu. Ostali oštećenici VD, OD, SD, ŽD, DD, RD, JD, TD, ČD, ĆD, B i KD, ĐD, ID i FD su glede postavljenih imovinskopravnih zahtjeva upućeni u parnicu.

2. Protiv te pravomoćne presude osuđeni BD je osobno podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude (dalje: zahtjev) iz osnova u članku 517. stavku 1. točkama 2. i 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/2008., 76/2009., 80/2011., 121/2011. – pročišćeni tekst, 91/2012. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/2012., 56/2013., 145/2013., 152/2014., 70/2017., 126/2019., 130/2020. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 80/2022. i 36/2024.; dalje: ZKP) s prijedlogom da se pravomoćna presuda preinači izricanjem oslobađajuće presude ili da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak „pred novim sudom, odnosno novim sudskim vijećem“. Osuđenik je zahtjev podnio i po braniteljici, odvjetnici Nataši Vujčić, zbog povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 2. ZKP-a i povrede prava na obranu na raspravi, s prijedlogom da se pravomoćna presuda preinači izricanjem oslobađajuće presude ili da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak „pred novim sudom, odnosno novim sudskim vijećem“. Osuđenik obama zahtjevima, na temelju članka 518. stavka 5. ZKP-a, predlaže odgodu odnosno prekid izvršenja pravomoćne presude.

2.1. Budući da se zahtjev osuđenika podnesen osobno i zahtjev osuđenika podnesen po njegovoj braniteljici međusobno sadržajno nadopunjuju, bit će razmatrani kao jedan zahtjev osuđenika.

3. Postupajući u skladu s člankom 518. stavkom 4. ZKP-a, prvostupanjski je sud dostavio primjerak zahtjeva sa spisom Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske, koje je pisanim podneskom od 2. kolovoza 2024. broj Ksm-DO-150/2024-2 podnijelo odgovor na zahtjev u kojem je predložilo njegovo odbijanje.

4. Odgovor Državnog odvjetništva Republike Hrvatske je dostavljen na znanje osuđeniku putem e-Oglasne ploče suda, a njegovoj braniteljici putem komunikacije sa sudom elektroničkim putem.

5. Zahtjev nije osnovan.

6. Osuđeni BD u zahtjevu isticanjem zakonskih osnova iz članka 517. stavka 1. točaka 2. i 3. ZKP-a tvrdi da je "pravomoćno osuđen u postupku na način koji predstavlja kršenje temeljnih ljudskih prava i sloboda zajamčenih Ustavom, međunarodnim pravom ili zakonom". Smatra da je "prvostupanjski sud počinio bitne povrede kaznenog postupka, jer su u presudi izostali razlozi o odlučnim činjenicama, a drugostupanjski sud potom nije dao razloge o prigovorima koji su se u žalbi odnosili na istaknute žalbene osnove" kao i da je "prvostupanjski sud povrijedio okrivljenikova prava na obranu na raspravi, te povrede ostalih odredbi kaznenog zakona u žalbenom postupku koje su utjecale na presudu".

7. Obrazlažući takav stav, osuđenik u pretežitom dijelu zahtjeva detaljno, za svaku pojedinu točku izreke presude, ponavljajući opsežne navode iznesene u osobnoj žalbi podnesenoj protiv prvostupanjske presude, tvrdi da na niti jednu od tih navoda drugostupanjski sud nije dao nikakve razloge. Imajući na umu brojnost žalbenih prigovora u doista iscrpnoj i obimnoj žalbi, radi preglednosti i jasnoće ove odluke ovaj je Sud odgovore na tvrdnje iz zahtjeva koncipirao tako što je ocjena tih prigovora „grupirana“ prema vrsti žalbenih navoda.

8. Prema ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske, nije u pravu osuđenik kada tvrdi da je ostvarena povreda prava na pravično suđenje u smislu članka 517. stavka 1. točke 2. ZKP-a kao niti povreda prava obrane na raspravi i povreda odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku, koja je mogla utjecati na presudu, u smislu članka 517. stavka 1. točke 3. ZKP-a.

9. Osuđenik u zahtjevu tvrdi da drugostupanjski sud nije uopće ili je samo šturo odgovorio na žalbene prigovore kojima je ukazivao na nastup zastare kaznenog pogona u odnosu na točke 3.), 8.) i 16.) izreke presude.

9.1. Prije svega, u odnosu na inkriminaciju opisanu pod točkom 3.) izreke presude, treba navesti da je riječ o kaznenom djelu prijevare iz članka 224. stavka 4. KZ/97. počinjenom sredinom 2007., slijedom čega bi primjenom članka 86. KZ/11. i članka 81. stavka 1. točke 4. KZ/11. zastara kaznenog progona nastupila sredinom 2022., dakle, nakon što je već bila donesena prvostupanjska presuda (30. studeni 2021.). Stoga bi zastara kaznenog progona u odnosu na to djelo, u skladu s odredbom članka 81. stavka 3. KZ/11. koja izrijekom propisuje da se zastara kaznenog progona, ako je prije proteka rokova iz stavka 1. članka 81. KZ/11. donesena prvostupanjska presuda, produljuje za dvije godine, nastupila tek nakon donošenja drugostupanjske presude (25. siječnja 2023.).

9.2. Što se tiče tvrdnje kojima se u odnosu na inkriminaciju opisanu pod točkom 8.) izreke upire na nastup relativne zastare kaznenog progona 16. siječnja 2012. odnosno 31. srpnja 2012., treba navesti da su takvi prigovori s pravom otklonjeni već u prvostupanjskoj presudi (odlomak 137.) argumentima da se prema članku 20. stavku 4. KZ/97. zastara prekida i kad počinitelj počini isto tako teško ili teže kazneno djelo, a što je ovdje slučaj jer je osuđenik prema izvatku iz kaznene evidencije u razdoblju relevantnom za izračun nastupa relativne zastare počinio više kaznenih djela, između ostalih, i kvalificirani oblik kaznenog djela prijevare za što je osuđen krajem 2009. Ovdje svakako treba navesti i to da se i kod ovog kaznenog djela, u skladu s odredbom članka 86. KZ/11., s obzirom na to da su prije nastupa zastare kaznenog progona stupanjem na snagu Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/2011. i 144/2012.) 1. siječnja 2013. promijenjeni zastarni rokovi, primjenjuju zastarni rokovi tog Zakona, koji ne poznaje institut relativne zastare.

9.3. U odnosu na žalbene prigovore kojima se u odnosu na inkriminaciju iz točke 16.) izreke tvrdi da je došlo do nastupa zastare kaznenog progona, treba navesti da je riječ o kaznenom djelu iz članka 311. stavka 2. KZ/11. počinjenom 12. siječnja 2007., slijedom čega bi primjenom naprijed citiranog članka 86. KZ/11. i članka 81. stavka 1. točke 4. KZ/11. zastara kaznenog progona nastupila 12. siječnja 2022. da do tog trenutka nije bila donesena prvostupanjska presuda (30. studeni 2021.). Stoga bi zastara, primjenom naprijed citirane odredbe članka 81. stavka 3. KZ/11. u odnosu na to djelo nastupila tek 12. siječnja 2024., dakle, nakon što je već bila donesena drugostupanjska presuda (25. siječnja 2023.).

9.4. Slijedom svega navedenog niti u jednom od zahtjevom istaknutih točaka izreke nije nastupila zastara kaznenog progona pa nije ostvarena ni povreda kaznenog zakona iz članka 469. točke 3. ZKP-a na koju se takvim prigovorima upućuje. Prema tome, iako je točno da je drugostupanjski sud navedene žalbene prigovore, osim šturog navođenja u točki 20. drugostupanjske presude da s obzirom na iskaz oštećene OD do nastupa zastare nije došlo, zanemario pa ih nije ni ocijenio, takav propust drugostupanjskog suda nije od utjecaja na presudu pa nije ostvarena ni povreda iz članka 487. stavka 1. ZKP-a, na koju osuđenik, takvim prigovorima u biti smjera, a time niti zakonska osnova iz članka 517. stavka 1. točke 3. ZKP-a pa je zahtjev u tom dijelu neosnovan.

9.5. Ostale tvrdnje iz zahtjeva kojima osuđenik, i dalje upirući na nastup zastare kaznenog progona, u odnosu na točku 3.) izreke presude ističe da su svjedoci iskazivali da su osuđeniku novac predali još 2005. i 2006., a u odnosu na točku 16.) izreke presude ističe da se presuda u tom dijelu temelji na ispravi datiranoj od 7. studenog 2006., dok je datum 12. siječanj 2007. izmišljen, u biti predstavljaju prigovore činjenične naravi zbog kojih se ovaj izvanredni pravni lijek ne može podnositi (članak 515. stavak 1. i članak 517. stavak 1. ZKP-a).

10. Osuđenik u zahtjevu, nadalje, tvrdi i da je drugostupanjski sud propustio ocijeniti žalbene prigovore kojima je isticao da se prvostupanjska presuda u odnosu na kaznena djela pod točkama 15.), 17.) i 19.) izreke presude temelji na nezakonitim dokazima jer se dokumentacija na kojoj sud utemeljuje zaključak o kaznenopravnoj odgovornosti osuđenika u spisu ne nalazi u originalu nego u fotokopijama. S tim u vezi tvrdi i da je odbijanjem dokaznog prijedloga obrane za provođenjem grafološkog odnosno grafičkog vještačenja na okolnost vjerodostojnosti isprava onemogućeno ispitivanje autentičnosti dokumentacije koja je dostavljena u preslici odnosno u skeniranim kopijama.

10.1. Suprotno prigovoru žalitelja, ovdje nije riječ o nezakonitim dokazima u smislu odredbe članka 10. stavka 2. točaka 2. i 3. ZKP-a pa stoga nije ostvarena ni bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 2. ZKP-a, na koju osuđenik takvim prigovorima u biti upućuje. Naime, okolnost da se dokumentacija u spisu nalazi u preslici, a ne u izvorniku te da je na raspravi izveden kao dokaz čitanje te dokumentacije koja je svjedocima i predočavana, ne čini te dokaze nezakonitim, nego može biti temelj za ocjenu njihove vjerodostojnosti, a time i osnova za pobijanje pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja.

10.2. Stoga, imajući na umu kvalitetu cjelokupne dokazne građe na kojoj prvostupanjski sud utemeljuje zaključak o kaznenopravnoj odgovornosti osuđenika za svaku pojedinu točku izreke presude, propust prvostupanjskog suda da odgovori na taj žalbeni navod nije od utjecaja na presudu pa zahtjev ni u tom dijelu nije osnovan.

11. Tvrdeći i nadalje da se pobijana presuda temelji na nezakonitim dokazima, osuđenik u zahtjevu navodi da se drugostupanjski sud uopće nije očitovao o žalbenim navodima kojima je u odnosu na točku 6.) izreke upirao da se "parcijalno uzima ono što mu treba, a zanemaruje sve ono bitno" kao ni na žalbene navode kojima je u odnosu na točku 14.) izreke isticao da prvostupanjski sud nije provjerio je li osuđenik potpisao četiri sporne izjave. No, takvim prigovorima osuđenik ne upire na ostvarenje bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 2. ZKP- a nego nastoji dovesti u pitanje pravilnost činjeničnih utvrđenja na kojima se pravomoćna presuda temelji. Stoga, propust drugostupanjskog suda da i u tom dijelu odgovori na žalbene navode nije od utjecaja na presudu.

12. U zahtjevu se nadalje tvrdi da drugostupanjski sud nije odgovorio na žalbene navode kojima se ukazivalo na činjenicu gubitka izvornika izjave predane na raspravi 23. srpnja 2021. koja izjava se odnosila na točku 9.) izreke presude.

12.1. Iz sadržaja zapisnika s rasprave od 23. srpnja 2021. proizlazi da je sud konstatirao da je osuđenik u spis predao dokumentaciju koja se odnosila na oštećenike HD, ČD, SD, dvije potvrde koje se odnose na oštećenog VD te e-mailove koji se odnose na oštećenu ŠD, u koju dokumentaciju je izvršen uvid te je navedeno da će ista biti priložena zapisniku. Međutim, unatoč takvom utvrđenju, navedena dokumentacija ne prileži tom zapisniku, što bi doista ukazivalo na njezin gubitak.

12.2. No, ovdje bi se eventualno radilo o ostvarenju tzv. relativno bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 3. ZKP-a do čijeg ostvarenja dolazi kada sud pri pripremanju rasprave ili u tijeku rasprave ne primijeni ili nepravilno primijeni koju odredbu tog Zakona, a to je utjecalo ili moglo utjecati na presudu. Međutim, imajući na umu ostale dokaze koji se odnose na ovu točku 9.) izreke presude (iskaz oštećenog HD), takav propust u postupanju prvostupanjskog suda nije imao utjecaja na presudu pa nije ni ostvarena istaknuta postupovna povreda.

12.3. Prema tome, ni u ovom dijelu drugostupanjske presude nema ostvarenja povrede odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku, koja je mogla utjecati na presudu, pa je zahtjev i u tom dijelu neosnovan.

13. Ista je situacija i s prigovorima iz zahtjeva da drugostupanjski sud nije odgovorio na žalbene prigovore kojima se, ukazujući na nezakonitosti do kojih je, po mišljenju osuđenika, došlo u tijeku istrage, u odnosu na točku 11.) izreke presude ističe da je ista policijska službenica koja je tijekom izvida te istraživanja ispitivala TD u prostorijama policijske uprave, četiri godine kasnije po nalogu Općinskog državnog odvjetništva u Zagrebu vodila njegovo ispitivanje u svojstvu svjedoka.

13.1. Treba reći da nema zapreke da policijski službenik koji je sudjelovanjem u kriminalističkom istraživanju u cilju pronalaska počinitelja kaznenih djela ispitivao osobe kojima je počinjenjem tih djela nanesena šteta, kasnije, tijekom provođenja istrage iste te osobe ispituje po nalogu državnog odvjetnika.

14. Osuđenik u zahtjevu nadalje tvrdi da drugostupanjski sud nije ocijenio navode kojima je u žalbi isticao da je prvostupanjski sud tijekom ispitivanja svjedoka istima predočavao dokumentaciju (potvrde i izjave) koja u dokaznom postupku prethodno nije bila pročitana kao i da im je na raspravi predočavao iskaze iz istrage koji prethodno nisu bili pročitani, niti je obrana dala suglasnost za njihovo čitanje, a prvostupanjski je sud iskaze tih svjedoka dane na raspravi ocijenio vjerodostojnima te na njima utemeljio osuđujuću presudu.

14.1. Iz uvida u spis doista proizlazi da je izvođenje dokaza čitanjem i vršenjem uvida u dokumentaciju koja se nalazi u spisu provedeno na raspravi održanoj 17. ožujka 2021. te nadalje na raspravama koje su nakon toga uslijedile, premda su do tada svjedoci ispitivani te im je ta dokumentacija predočavana. Također, proizlazi da su svjedoci, nakon što su u slobodnom iskazivanju iznosili sve što im je o predmetu bilo poznato, radi razjašnjenja i boljeg razumijevanja njihovih navoda upitani na okolnosti o kojima su u istrazi iskazivali pred državnim odvjetnikom i to na način da su im dijelovi njihovih ranijih iskaza bili ili pročitani ili predočeni. No, protivno tvrdnjama iz zahtjeva, prvostupanjski je sud s pravom, rukovodeći se odredbom članka 426. ZKP- a, dokaznu radnju ispitivanja svjedoka provodio na način da je svjedoke prvo ispitao pa im tek onda predočio i/ili pročitao njihov raniji iskaz pred državnim odvjetnikom u trenutku kada je utvrdio nesuglasja ili nedorečenost među tim iskazima. Na taj su način iskazi svjedoka dani pred državnim odvjetnikom postali sastavnim dijelom njihovih iskaza s rasprave.

14.2. Dakle, svi oštećenici i ostali svjedoci su u predmetnom kaznenom postupku ispitani na raspravi, u prisutnosti osuđenika i branitelja osuđenika. To što je prilikom ispitivanja pojedinim svjedocima, radi preciznijeg iskazivanja ili otklanjanja određenih nejasnoća, predočavan iskaz iz istrage, ne znači da je isključivo na tim iskazima zasnovana presuda. Stoga nije u pravu osuđenik kada u zahtjevu tvrdi da se pobijana presuda u odnosu na pojedine točke izreke temelji isključivo na iskazima svjedoka danima pred državnim odvjetnikom prilikom kojeg iskazivanja nije bio prisutan ni osuđenik niti njegov branitelj odnosno da se temelji na dokazima koji nisu izvedeni na raspravi, u smislu povrede odredbe članka 450. stavka 1. ZKP-a.

14.3. Pritom svakako treba ukazati da se iskazi svjedoka pred državnim odvjetnikom bez nazočnosti obrane mogu koristiti pri utvrđivanju činjeničnog stanja, reproducirati te cijeniti. Naime, činjenica da obrana nije bila nazočna ispitivanju svjedoka tijekom istrage niti im je mogla postavljati pitanja ne utječe na zakonitost provedene dokazne radnje. Na takvom se nekonfrontiranom dokazu, u skladu s odredbom članka 411. stavka 4. ZKP-a u isključivoj ili odlučujućoj mjeri ne može temeljiti presuda, no, riječ je o zakonitom dokazu kojeg nema zapreke na raspravi svjedoku predočiti pa i pročitati, u smislu članka 426. ZKP-a.

14.4. Slijedom svega navedenog, propust ocjene i ovih žalbenih navoda nije od utjecaja na presudu pa ni u ovom dijelu drugostupanjske presude nema ostvarenja povrede odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku, koja je mogla utjecati na presudu pa je zahtjev i u tom dijelu neosnovan.

15. Što se tiče daljnjih tvrdnji iz zahtjeva kojima osuđenik tvrdi da se presuda nije mogla temeljiti na iskazu u tijeku postupka preminulog svjedoka SD iz istrage jer se osuđenik nije suglasio s čitanjem iskaza tog svjedoka danog pred državnim odvjetnikom, treba navesti da prvostupanjski sud u dokaznom postupku ni nije izveo dokaz čitanjem iskaza tog svjedoka. Naime, prvostupanjski je sud dokazni prijedlog ispitivanja svjedoka SD tijekom dokaznog postupka odbio iz razloga jer je činjenično stanje u tom dijelu optužbe bilo u dovoljnoj mjeri utvrđeno na temelju iskazivanja svjedoka ZD, a i bilo je upitno može li svjedok zbog svog zdravstvenog stanja i životne dobi uopće pristupiti na sud, kako je to precizno objašnjeno u prvostupanjskoj presudi (točka 131.). Uostalom, osnovanost tog žalbenog prigovora je drugostupanjski sud razmatrao, i to odgovarajući na njega u točki 19. drugostupanjske presude, pa je zahtjev u tom dijelu u cijelosti neosnovan. 16. U odnosu na navode iz zahtjeva da je prvostupanjski sud odbio dokazni prijedlog za provođenjem grafološkog odnosno grafičkog vještačenja na okolnost vjerodostojnosti izjava o povratu novca koje idu u prilog obrane odnosno na okolnost naknadnog umetanja teksta u odnosu na te izjave, potom dokazni prijedlog ispitivanja svjedoka (P) Radoje, ponovnog ispitivanja svjedoka VD te provođenja novog vještačenja na okolnost raspravne sposobnosti osuđenika, čime da mu je povrijeđeno pravo na obranu i pravo na pravično suđenje zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 56/1990., 135/1997., 8/1998. – pročišćeni tekst, 113/2000., 124/2000. – pročišćeni tekst, 28/2001., 41/2001. – pročišćeni tekst, 55/2001. – ispravak, 76/2010., 85/2010. – pročišćeni tekst i 5/2014.; dalje: Ustav) i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine - Međunarodni ugovori“ broj 18/1997., 6/1999. – pročišćeni tekst, 8/1999. – ispravak, 14/2002., 13/2003., 9/2005., 1/2006., 2/2010. i 13/2017.; dalje: Konvencija) treba reći sljedeće.

16.1. Pravo na pravično suđenje podrazumijeva vođenje postupka na način da se svakoj stranci omogući zastupati svoje interese i prava pod jednakim uvjetima, odnosno na način da se ne stavlja u bitno nepovoljniji položaj prema protivnoj stranci. Prema odredbi članka 418. stavka 1. ZKP-a dokazivanje obuhvaća sve činjenice za koje sud i stranke smatraju da su važne za pravilno presuđenje. To znači da sud nije obvezan prihvatiti i provesti sve dokaze koje stranke predlože. Sud je dužan provoditi dokazne prijedloge koje ocijeni bitnima za razjašnjenje stanja stvari i ovlašten je pod uvjetima iz članka 421. stavka 1. ZKP-a odbiti izvođenje dokaza i tada mora dati razloge za takvo postupanje. Stoga je i pitanje potrebe prihvaćanja prijedloga stranaka oko izvođenja nekog dokaza podložno ocjeni suda u svakom pojedinačnom slučaju. Odbijanje dokaznih prijedloga obrane samo za sebe, bez sagledavanja načina na koji je vođen cjelokupni kazneni postupak, ne znači da je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo na jednakost oružja kao bitne komponente prava na pravično suđenje.

16.2. Prema stanju spisa, osuđenik je tijekom ovog kaznenog postupka imao mogućnost predlagati dokaze, od kojih su neki prihvaćeni (ispitivanje svjedoka ED i ND, čitanje dokumentacije iz spise i dokumentacije koju je obrana predala na raspravi 17. ožujka 2021., 23. srpnja 2021., 20. rujna 2021. i 16. studenog 2021.), postavljati pitanja svjedocima i stavljati primjedbe na njihov iskaz te poduzimati sve zakonom dopuštene procesne radnje.

16.3. Slijedom navedenog, pritom imajući na umu da je sudska odluka o odbijanju svih dokaznih prijedloga, protivno tvrdnjama iz zahtjeva, valjano i argumentirano obrazložena u razlozima prvostupanjske presude (odlomci 20., 125., 126., 128., 129., 130., 131. prvostupanjske presude), a drugostupanjski sud je opravdanost tih razloga, ocjenjujući osnovanost žalbenih prigovora, i provjerio (odlomak 18. i 21. drugostupanjske presude), prigovori osuđenika na odluku suda o odbijanju dokaznih prijedloga obrane ne dovode u sumnju pravičnost postupanja u konkretnom slučaju.

16.4. Kraj takvog stanja stvari, premda je osuđenik u pravu kada u zahtjevu tvrdi da drugostupanjski sud nije odgovorio na žalbene navode kojima se upiralo da je prvostupanjski sud odbio ispitati svjedoka LD i BA te ponovno ispitati svjedoke VD, ČD i TD, takav propust drugostupanjskog suda nije od utjecaja na presudu.

16.5. Naime, osuđenik je kroz ove dokazne prijedloge pokušavao dokazati svoju tvrdnju da je oštećenicima PA, VD, ČD i TD novce vratio, a što su svi ovi oštećenici (s tim da je u odnosu na PA koji zbog bolesti nije mogao pristupiti je to izjavila supruga FD) na raspravi kategorički demantirali navodeći da im ništa nije vraćeno (osim što je svjedok naveo da mu je vraćeno oko 1.000 eura). U odnosu na potvrde o vraćanju novca svjedoci TD, VD, FD, su objasnili kako je osuđenik od njih tražio da potpišu prazne listove papira koji su korišteni kao dokaz o navodnom povratu sredstava oštećenicima. Ove je tvrdnje obrane o vraćanju novca sud prvog stupnja pravilno otklonio (točke 126. i 127. obrazloženja prvostupanjske presude), a drugostupanjski sud, iako se nije detaljno očitovao na svaki ovaj pojedinačni prigovor, ta utvrđenja suda prvog stupnja, da oštećenicima novci nisu vraćeni, prihvatio kao ispravne (točka 17. i 21. obrazloženja presude suda drugog stupnja) i na taj se način u dovoljnoj mjeri na ove žalbene navode očitovao. Stoga niti u ovom dijelu nije osnovana tvrdnja osuđenika o povredi prava na pravično suđenje.

17. Prigovori iz zahtjeva kojima osuđenik, ističući pritom i tešku povredu prava na pravično suđenje, tvrdi da drugostupanjski sud nije ocijenio žalbene navode kojima se ukazivalo da je prvostupanjski sud predočavao izjavu (potvrdu) na listu 269. bez provođenja vještačenja te izjave (osobito s obzirom na to da su svjedoci proturječno iskazivali o nastanku te izjave) niti se osvrnuo na žalbene navode vezano uz izjavu na listu 288. koja je predočena svjedoku GA te vezano uz vještačenje izjave s lista 345. (posebice s obzirom na iskaze svjedoka oko nastanka te izjave), u stvari se svode na tezu o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, a to ne može biti predmetom ovog izvanrednog pravnog lijeka, kako jasno proizlazi iz taksativno navedenih razloga u članka 517. stavka 1. ZKP-a.

18. Ista je situacija i kod tvrdnji iz zahtjeva kojima se, ukazujući na povredu načela nepristranosti i načela jednakosti kao bitne sastavnice prava na pravično suđenje, ističe da je drugostupanjski sud propustio ocijeniti žalbene navode kojima se upiralo na razlike u iskazima svjedoka danima pred državnim odvjetnikom i sudom odnosno proturječnosti u iskazima svjedoka kako samih sa sobom tako i u odnosu s drugim dokazima. Naime, takvim tvrdnjama osuđenik u biti nastoji dovesti u sumnju utvrđenja prvostupanjskog suda, nalazeći da je na temelju provedenih dokaza trebao utvrditi drukčije činjenično stanje od onog koje je utvrđeno pravomoćnom sudskom odlukom. No, takvi prigovori ponovno predstavljaju prigovore činjenične naravi o dokazanosti kaznenog djela te kao takvi, u skladu s odredbama članka 515. i članka 517. stavka 1. ZKP-a, ne mogu biti predmetom ocjenjivanja ovdje podnesenog izvanrednog pravnog lijeka. Naime, ocjenu dokazne snage pojedinih dokaza daju sudovi do pravomoćnog okončanja postupka.

19. Kraj takvog stanja stvari, pritom imajući na umu kritički osvrt i detaljnu raščlambu dokaza na čijem sadržaju prvostupanjski sud izvodi činjenična utvrđenja na kojima utemeljuje zaključke u pobijanoj presudi, a koju je u cijelosti prihvaća i drugostupanjski sud, propust drugostupanjskog suda da odgovori i na te žalbene navode nije od utjecaja na presudu pa ni u tom dijelu nije ostvarena povreda odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku, a time ni povreda prava na pravično suđenje koju osuđenik samo posljedično veže u tu povredu.

20. Daljnjim navodima iz zahtjeva osuđenik, i dalje ustrajući na prigovorima iz žalbe, tvrdi da mu je uskraćeno pravo na odgovarajuće vrijeme i mogućnost za pripremu obrane. Obrazlažući takvu tvrdnju navodi da je na raspravi od 25. studenog 2021. izjavio da se ne može braniti te da će to moći za 15 dana uz pomoć dokumentacije zbog čega je tražio odgode rasprave, no, da mu je taj prijedlog odbijen te je rasprava završena, čime da je povrijeđena odredba članka 468. stavka 8. ZKP-a jer nije ispitan na kraju dokaznog postupka. U tom pravcu ističe i da ga branitelj uopće nije posjetio u zatvoru jer da je preostalo ispitivanje još svjedoka koje je prvostupanjski sud na toj raspravi naprasno odbio.

20.1. Prvostupanjski je sud već u svojoj odluci, referirajući se na pitanje iznošenja obrane osuđenika vrlo detaljno objasnio: "Optuženik je imao prilike i na zadnjoj raspravi iskazivati, ali je predlagao odgodu rasprave navodeći da se ne osjeća sposobnim da sudjeluje u raspravi i da nije niti spreman iskazivati primjerice uslijed toga što mu u tom trenutku nije na raspolaganju odgovarajuća dokumentacija. Dakle, optuženik je svoj iskaz na zadnjoj raspravi svodio na opravdavanje navodnog nemogućnosti iskazivanja pa je tako prvenstveno naveo da se bez dokumentacije koju nema kod sebe ne može braniti premda istovremeno nakon toga navodi da bi za 15 dana mogao iznositi obranu pomoću dokumentacije. Nadalje je naveo da ne želi odgovarati na eventualna pitanja i da želi iskazivati drugi put što nije prihvatljivo budući da optuženiku ne pripada izbor u tom smislu. Optuženik je na raspravi od 25. studenog 2021. mogao u svom neometanom izlaganju iznositi sve što smatra bitnim za ovaj kazneni postupak. Očito i ono što nema (toliko) veze s ovim postupkom budući da je iz njegovog ranije iskaza koji je reproduciran na raspravi vidljivo da je imao prilike neometano iskazivati neovisno o tome što je pri tome iskazivao i stvari koje su nebitne kao i neprimjerene o čemu je detaljnije navedeno u prethodnom odlomku. Ne može se optuženik osnovano pozivati na navodno nespremnost za iskazivanje kada se ima u vidu da se ovaj kazneni postupak intenzivno vodio otprilike zadnjih godinu dana u smislu da su održane brojne rasprave čemu se optuženik protivio" (odlomak 135.). Iz navedenog proizlazi da je osuđenik odlučio da u tijeku prvostupanjskog postupka ne iznosi svoju obranu, te je stoga sud prvog stupnja na temelju članka 485. stavka 2. ZKP-a na raspravi reproducirao njegovu obranu koju je iznio tijekom prvog ispitivanja.

20.2. Odgovarajući na istaknute žalbene navode drugostupanjski je prihvaćanjem takvog obrazloženja prvostupanjskog suda ocijenio neosnovanim prigovore povrede prava na nemogućnost pripreme i davanja obrane (odlomak 18.), a te razloge u cijelosti prihvaća i ovaj Sud. Prema tome, nema govora o ostvarenju povrede prava na obranu na raspravi pa zahtjev ni u tom dijelu nije osnovan.

20.3. U odnosu na daljnje prigovore osuđenika kojima on, ukazujući na pravo da se brani uz branitelja po vlastitom izboru zajamčeno člankom 29. stavkom 2. Ustava te člankom 6. stavkom 3b Konvencije, tvrdi da je na toj raspravi prvi puta vidio braniteljicu, treba reći da mu je odvjetnica Nataša Vujčić, u svojstvu braniteljice po službenoj dužnosti bila postavljena 19. ožujka 2021., dakle, osam mjeseci prije održavanja te rasprave, a to i ovaj Sud smatra dostatnim vremenom za upoznavanjem sa stanjem spisa predmeta i planiranjem obrane s branjenikom.

21. Konačno, treba reći da osuđeni BD, u zahtjevu iznosi i nekoliko neistinitih tvrdnji.

21.1. Tako navodi da je "prvostupanjski sud izgubio dokumentaciju o čemu je stranke obavijestio na raspravi 1. rujna 2021." No, iz sadržaja zapisnika s rasprave vođene 1. rujna 2021. proizlazi samo konstatacija suda da se optuženiku vraća primjerak izvornika dokumentacije s lista 1216 (račun na engleskom jeziku koji se odnosi na oštećenu ŠD).

21.2. Isto tako, tvrdi da je na raspravi od 18. prosinca 2020. sudac, u skladu s člankom 417. ZKP-a, tražio od okrivljenika da se izjasni o stavu prema optužbi, nakon čega nije pozvao stranke da održe uvodne govore i predlože dokaze, kao i da je na toj raspravi obrana predložila izvođenje dokaza o kojima nikad nije odlučio. No, iz sadržaja zapisnika s rasprave vođene 18. prosinca 2020. proizlazi da je sud, nakon što se osuđenik izjasnio o stavu prema optužbi, pozvao stranke da predlože dokaze na što je branitelj optuženika naveo da će „dokazne prijedloge (…) iznijeti naknadno, a optuženik također ne stavlja dokaznih prijedloga“. Također, iz sadržaja zapisnika s rasprave vođene 5. studenog 2021. vidljivo je da su prije razdvajanja postupka svi dokazni prijedlozi o kojima do tada nije bilo odlučeno odbijeni, uz obrazloženje da je činjenično stanje u potpunosti utvrđeno.

22. Pored svega naprijed navedenog svakako treba reći i to da se prvostupanjska presuda temelji na čitavom nizu personalnih i materijalnih dokaza čija je vjerodostojnost za svaku pojedinu točku izreke kritički ocijenjena, a koji su dovedeni u međusobnu vezu nakon čega su izneseni i obrazloženi zaključci o dokazanosti navoda optužbe. Kod takve prvostupanjske presude koja je u potpunosti obuhvatila temeljitu i razumnu ocjenu svih provedenih dokaza, čije zaključke je drugostupanjski sud prihvatio kao pravilne i potpune te utemeljene na pravilnom vrednovanju dokaza, činjenica da je drugostupanjski sud pojedine, u zahtjevu istaknute žalbene navode, propustio ocijeniti, ne dovodi automatizmom do povrede dužnosti iz članka 487. stavka 1. ZKP-a koja bi bila od utjecaja na presudu niti je od značaja s aspekta povrede prava na pravično suđenje. Drugačija bi situacija bila kada bi u prvostupanjskoj presudi postojali nedostaci ili nejasnoće u procesu zaključivanja ili utvrđivanja odlučnih činjenica. No to ovdje, imajući na umu vrlo temeljitu raščlambu odlučnih činjenica u prvostupanjskoj presudi, nije slučaj.

23. Sudovi su iznijeli argumentaciju za sva svoja utvrđenja i to na detaljan i opširan način (prvostupanjska presuda ima 118 stranica, a drugostupanjska 10), pri čemu je prvostupanjski sud vrlo opsežno i jasno odgovorio na gotovo sva sporna pitanja pa i na dio onih koja su kasnije bila predmetom žalbenog postupka. Također, iz sadržaja drugostupanjske presude jasno proizlazi da je drugostupanjski sud ujedno ocijenio i pravilnost odluke o postavljenim imovinskopravnim zahtjevima te pritom, nasuprot tvrdnjama iz zahtjeva, dao dostatne i relevantne razloge zbog kojih je prihvatio argumentaciju iz prvostupanjske presude (odlomak 15.). Pritom, ispitujući pobijanu presudu u skladu s člankom 476. stavkom 1. ZKP-a (odlomak 29.), nije našao da bi bila ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka ni povreda kaznenog zakona na štetu optuženika, na koje pazi po službenoj dužnosti (odlomak 29.). Prema tome, nema govora o povredi prava na pravično suđenje jer obje presude nisu proizvoljne ni u pogledu ocjene izvedenih dokaza niti u pogledu primjene odredbi materijalnog i procesnog prava.

24. Slijedom svega navedenog, nije ostvarena povreda odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku iz članka 517. stavka 1. točke 3. u vezi s člankom 487. stavkom 1. ZKP-a kao ni o povreda prava osuđenika na pošteno suđenje iz članka 517. stavka 1. točke 2. u vezi s člankom 468. stavkom 2. ZKP-a.

25. Stoga je, budući da zahtjev osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude nije osnovan, na temelju članka 519. u vezi s člankom 512. ZKP-a odlučeno kao u izreci. Samim time, neosnovan je i zahtjev osuđenika za odgodom izvršenja pravomoćne presude.

Zagreb, 11. prosinca 2024.

Predsjednik vijeća:

Dražen Tripalo