REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-1626/2023-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sutkinja Draženka Deladio, u pravnoj stvari tužitelja HOTELI VODICE d.d., Vodice, Grgura Ninskog 1, OIB: 94858559872, zastupanog po punomoćnici mr. sc. Sonji Bulić, odvjetnici iz Pule, protiv tuženika NOGOMETNI KLUB „MEĐIMURJE“, Čakovec, Športska 2, OIB: 18059167825, zastupanog po punomoćniku Bojanu Bacingeru, odvjetniku iz Čakovca, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Varaždinu poslovni broj Povrv-231/2020-44 od 16. siječnja 2023., 11. prosinca 2024.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika NOGOMETNI KLUB „MEĐIMURJE“ i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Varaždinu poslovni broj Povrv-231/2020-44 od 16. siječnja 2023. u točkama I., II. i III. izreke.

Obrazloženje

1. Točkom I. izreke pobijane presude održan je na snazi platni nalog iz rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika Ivana Kvakana iz Čakovca, poslovni broj OVRV-155/2020 od 19. listopada 2020. kojim je tuženik dužan platiti tužitelju iznos od 2.148,78 EUR s pripadajućim zateznim kamatama. Točkom II. izreke utvrđeno je da ne postoji tuženikova tražbina istaknuta radi prebijanja do visine tužiteljeve tražbine u iznosu od od 2.148,78 EUR s pripadajućim zateznim kamatama od 1. siječnja 2020. do isplate. Točkom III. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.780,37 EUR, dok je točkom IV. izreke odbijen zahtjev tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 825,68 EUR.

2. U obrazloženju pobijane presude prvostupanjski sud u bitnom navodi da je nesporno postojanje tužiteljeve tražbine i visina iste, a da tuženik (na kojem je teret dokaza njegovih tvrdnji o postojanju njegove tražbine prema tužitelju) nije dokazao da su se stranke sporazumjele o tome da tuženik podmiri svoj dug prema tužitelju nastavkom reklamiranja tužitelja.

3. Tuženik podnosi žalbu protiv točki I., II. i III. izreke pobijane presude, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. U bitnom navodi da u obrazloženju pobijane presude nedostaje analiza dokaza (iskaza svjedoka), zbog čega je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP). Smatra da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenično stanje, a slijedom čega je i pogrešno primijenio materijalno pravo, kada je utvrdio da parnične stranke nisu sklopile naknadni ugovor o pružanju reklamnih usluga (postavljanje panoa). Ističe da se radi o proturječnosti i nelogičnosti u postupanju prvostupanjskog suda jer najprije usvaja dokazni prijedlog tuženika za saslušanje svjedoka ND OD (koji je jedini imao neposredna saznanja o postojanju naknadnog ugovora o pružanju reklamnih usluga), a zatim u obrazloženju presude pogrešno, nelogično i potpuno neopravdano zauzima stav da se radi o zakonskom zastupniku tuženika te cijeni njegov nedolazak na saslušanje sukladno odredbi čl. 269. st. 2. ZPP-a, pri čemu nema u vidu da on nije zakonski zastupnik tuženika.

3.1. Navodi i da prvostupanjski sud nije uzeo u obzir činjenicu da je tužitelj dostavio svoj logo tuženiku, s ciljem da se izradi reklamni pano i isti postavi na igralište nogometnog kluba tuženika radi reklame, odnosno da je naknadni ugovor sklopljen konkludentnim radnjama, a što proizlazi iz ponašanja ovdje parničnih stranaka kako u fazi vođenja pregovora tako i u fazi izvršavanja svojih prava i obveza iz sklopljenog ugovora. Ističe i da ništa nije sprječavalo tužitelja odnosno (novu) upravu tužitelja da obavijeste tuženika o raskidu ugovora ili o odustanku od vođenja pregovora u pogledu pružanja naknadnih reklamnih usluga.

3.2. Ističe da je kompenzacija između ovdje parničnih stranaka bila uobičajena praksa koju su međusobno razvili jer je bitno olakšavala poslovne aktivnosti kako jedne tako i druge ugovorne strane, i to na obostrano zadovoljstvo. Navodi i da je tuženik podneskom od 26. svibnja 2021. u cijelosti osporio tražbinu tužitelja kako po osnovi tako i po visini pa sud istu nije mogao utvrditi kao nespornu.

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. Žalba tuženika je neosnovana.

6. Ispitavši pobijanu presudu na temelju odredaba čl. 365. st. 2. i čl. 467. st. 1. ZPP-a, u granicama dopuštenih žalbenih razloga, pazeći pritom po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud je utvrdio da je prvostupanjski sud o tužbenom zahtjevu donio pravilnu i zakonitu odluku.

7. Predmet spora je isplata neplaćenih troškova boravka članova tuženika u Hotelima Vodice u razdobljima od 17. do 24. veljače 2019. i od 22. do 23. travnja 2019. i to po računu broj 674-19-6/10 (iznos od 4.190,00 kuna) i računu broj 271-19- 6/10 (iznos od 12.000,00 kuna).

8. Prvostupanjski sud u točki 16. obrazloženja pobijane presude uzima predmetnu tražbinu tužitelja kao nespornu iako ju je tuženik podneskom od 26. svibnja 2021. u cijelosti osporio tražbinu tužitelja kako po osnovi tako i po visini. Međutim, neovisno o navedenom nedostatku, pobijana presuda se može ispitati jer je iz ostatka obrazloženja (točki 8., 9., 14. i 15. obrazloženja pobijane presude) moguće utvrditi da je prvostupanjski sud otklonio navedeno tuženikovo osporavanje tužiteljeve tražbine. Napominje se da i tuženik u žalbi navodi da „nije sporna činjenica da su parnične stranke bile u ugovornom odnosu radi pružanja usluga ugostiteljske djelatnosti smještaja u Hotelu Punta u Vodicama“. Pritom iz prigovora tuženika na rješenje o ovrsi (list 12 spisa) proizlazi da su se stranke „složile da se potraživanja podmire kroz pružanje reklamnih usluga“, a što implicira da je tuženik priznao postojanje tužiteljeve tražbine. Postojanje tužiteljeve tražbine dodatno potkrepljuju pisane isprave s listova 29. do 39. spisa (naročito e-mail komunikacija s listova 33.. do 39. spisa u vezi detalja smještaja), kao i iskazi svjedoka ĐD i ND (zaposlenici tuženika) i RD (bivši direktor tužitelja). Nasuprot žalbenim navodima tuženika, iz obrazloženja pobijane presude razvidno je da je tužitelj tuženiku pružio predmetnu uslugu pružanja smještaja u Hotelima Vodice u razdobljima od 17. do 24. veljače 2019. te od 22. do 23. travnja 2019.

8.1. U odnosu na visinu tužiteljeve tražbine valja istaknuti da je bivši direktor tužitelja DD u iskazu naveo da tužitelj tuženiku za uslugu u razdoblju od 17. do 24. veljače 2019. fakturirao 40.000,00 kuna jer je puna cijena smještaja u iznosu od 80.000,00 kuna umanjena za 40.000,00 kuna, pri čemu je tuženik na ime tog umanjenja imao obvezu u sezoni 2018/2019 istaknuti na svom stadionu reklamu za hotel tužitelja (isto potvrđuje i svjedok ĐD). Iz stanja spisa (napose računa broj 674-19-6/10 i iskaza svjedoka RD) proizlazi da je račun broj 674-19-6/10 ostao neplaćen za iznos od 4.190,00 kuna (5.053,00 kuna je plaćeno na ime akontacije), dok je račun broj 271-19-6/10 ostao neplaćen za iznos od 12.000,00 kuna (28.000,00 kuna plaćeno višestrukom kompenzacijom s lista 40 spisa). Slijedom navedenog, iz obrazloženja pobijane presude razvidna je i visina tužiteljeve tražbine.

9. Neosnovano tuženik navodi da je u pobijanoj presudi izostala analiza dokaza pa da se zbog toga pobijana presuda ne može ispitati. Naime, u točki 14. obrazloženja pobijane presude prvostupanjski sud prihvaća iskaze svjedoka (tajnika tuženika ĐD, tadašnjeg direktora tužitelja RD i tadašnjeg administrativnog tajnika tuženika ND), ocjenjujući ih neposredno uvjerljivim i međusobno suglasnim, osim dijela iskaza svjedoka ĐD u kojem je isti iznio svoju ocjenu o tome da bi neodgovaranje na ponudu tuženika o ostavljanju reklamnog pano s logom tužitelja na tuženikovu stadionu značilo prihvat ponude.

9.1. Nadalje, u točki 15. obrazloženja pobijane presude prvostupanjski sud povezuje spomenute iskaze sa sadržajem dokumentacije koja prileži spisu te utvrđuje da je puna cijena smještaja boravka članova kluba tuženika za sezonu 2018./2019. zapravo iznosila oko 80.000,00 kuna, no da je ista umanjena usmenim dogovorom između tadašnjih zastupnika stranaka za 50% na ime usluge reklamiranja koju je tuženik pružao tužitelju isticanjem reklamnog panoa s logom tužitelja na svom stadionu. Pritom su u točki 7. obrazloženja pobijane presude navedene pisane isprave koje sud u točki 15. obrazloženja naziva „dokumentacijom“.

9.2. Prvostupanjski sud u točki 18. obrazloženja ocjenjuje priloge podneska tuženika od 26. svibnja 2021., ističući da iz njih proizlazi da su stranke bile u dogovorima o nastavku reklamiranja tužitelja od strane tuženika, no ne i zaključak o tome da je tužitelj u konačnici prihvatio tuženikovu ponudu o nastavku reklamiranja.

9.3. Stoga je prvostupanjski sud u točkama 14., 15. i 18. obrazloženja pobijane presude analizirao materijalne i personalne dokaze koji prileže spisu pa nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, kako to pogrešno smatra tuženik.

10. Iako je prvostupanjski sud propustio primijeniti čl. 248. ZPP-a, takav žalbeni razlog predstavlja relativno bitnu povredu odredaba parničnog postupka, zbog koje se ne može izjaviti žalba u sporovima male vrijednosti (čl. 467. st. 1. ZPP-a). Zbog istog razloga nije ispitan ni žalbeni navod da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenično stanje jer je propustio saslušati svjedoka OD. Osim toga, iako su pretpostavke za primjenu pravila o teretu dokazivanja iz odredbe čl. 221.a ZPP-a ispunjene tek kada sud izvede i ocjeni dokaze koje je stranka (na kojoj je teret dokazivanja) predložila na pravno odlučne činjenične tvrdnje, ovaj sud nije ispitivao povredu pravila o teretu dokazivanja jer to predstavlja relativno bitnu povredu zbog koje se ne može izjaviti žalba u sporovima male vrijednosti (pri čemu se tuženik na nju nije izričito pozvao u žalbi).

11. U prvostupanjskom postupku utvrđene su sljedeće odlučne činjenice:

- da se utužena tražbina u iznosu od 2.148,78 EUR (tada 16.190,00 kuna) odnosi na neplaćene troškove boravka članova tuženika u Hotelima Vodice u razdoblju od 17. do 23. veljače 2019. te od 22. travnja 2019. do 23. travnja 2019.,

- da je tužitelj tuženiku u spomenutim razdobljima pružio uslugu smještaja, pri čemu je račun 674-19-6/10 ostao neplaćen za iznos od 556,11 EUR / 4.190,00 kuna, a račun broj 271-19-6/10 ostao neplaćen za iznos od 1.592,67 EUR / 12.000,00 kuna,

- da je za uslugu u razdoblju od 17. do 24. veljače 2019. tužitelj fakturirao 5.308,91 EUR / 40.000,00 kuna jer je puna cijena smještaja u iznosu od 10.617,82 EUR / 80.000,00 kuna umanjena za 5.308,91 EUR / 40.000,00 kuna, pri čemu je tuženik na ime tog umanjenja imao obvezu u sezoni 2018/2019 istaknuti na svom stadionu reklamu za hotel tužitelja, a koju obvezu je tuženik ispunio (zbog čega je i tužitelj dostavio svoj logo tuženiku s ciljem da se izradi reklamni pano i isti postavi na igralište nogometnog kluba tuženika radi reklame),

- da je tuženik ponudio tužitelju da utužene iznose s osnova predmetnih računa podmiri na način da nastavi reklamirati tužitelja i u slijedećoj sezoni (2019/2020), no da do prihvata takve tuženikove ponude nije došlo,

- da je tuženik i nakon toga na svom stadionu ostavio reklamni pano s logom tužitelja.

11.1. Kako se u sporovima male vrijednosti žalba ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (čl. 467. st. 1. ZPP-a), ovaj sud nije ovlašten ispitivati žalbene navode tuženika kojima on osporava zaključke prvostupanjskog suda. Stoga ovaj sud nije ispitao žalbeni navod da je između stranaka konkludentnim radnjama sklopljen naknadni ugovor kojim je tuženik preuzeo obvezu reklamiranja tužitelja putem panoa i za sezonu 2019/2020, kao „kompenzaciju“ za tužiteljevu tražbinu s osnove utuženih neplaćenih računa.

12. Imajući u vidu da je ponuda prihvaćena kad ponuditelj primi izjavu ponuđenika da prihvaća ponudu (čl. 262. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, „Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18; dalje: ZOO), a da tužitelj nije pisano ili usmeno prihvatio ponudu tuženika, niti učinio bilo kakvu aktivnu radnju, a između stranka nema prakse ili običaja po kojoj bi se takva šutnja mogla smatrati izjavom o prihvatu (u smislu čl. 262. st. 2. ZOO-a), to se ukazuje tuženiku da šutnja tužitelja u predmetnom slučaju ne predstavlja izjavu volje.

12.1. Naime, da bi šutnja značila prihvat ponude u smislu čl. 265. st. 3. ZOO-a potrebno je da ponuditelj i ponuđenik budu u stalnoj poslovnoj vezi glede određene robe (ovdje bi se radilo o reklamiranju putem reklamnog panoa), što u biti pretpostavlja postojanje kontinuiranog ugovornog odnosa tako da je preuzimanje prethodnih isporuka i isplata cijene ili naknade stvorilo na neki način obvezu za ponuđenika na negativno očitovanje ne želi li ugovor o novoj količini robe (slično i ovaj sud u odluci poslovni broj Pž-742/07 od 26. ožujka 2010.). Imajući u vidu da je isticanje reklamnog panoa na stadionu tuženika bio samo jednokratan način umanjenja usluge smještaja koje je tužitelj pružio tuženiku (po računu broj 271-19- 6/10), to u predmetnom slučaju nije riječ o stalnoj poslovnoj vezi između tužitelja i tuženika u smislu čl. 265. st. 3. ZOO-a u pogledu pružanja tuženikove usluge reklamiranja putem reklamnog panoa pa je neosnovano pozivanje tuženika na postojanje trgovačkih običaja i praksa koju su trgovci međusobno razvili (čl. 12. st. 3. ZOO-a). Pritom se ukazuje i da tuženik svoj dug po računu broj 674-19-6/10 nije platio „kompenzacijom“ isticanjem reklamnih panoa nego akontacijom pa je nejasno kako se iz jednokratnog isticanja reklamnih panoa u svrhu „kompenzacije“ može iskonstruirati postojanje običaja i prakse koju su stranke međusobne razvile.

12.2. Slijedom navedenog, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da ne postoji tuženikova tražbina prema tužitelju u iznosu od 2.148,78 EUR s pripadajućim zateznim kamatama od 1. siječnja 2020. do isplate.

13. Prvostupanjska odluka o troškovima postupka donesena je sukladno odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, a ovaj sud sukladno odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a nije ovlašten po službenoj dužnosti paziti na pravilnu primjenu materijalnog prava u odnosu na troškove parničnog postupka.

14. Slijedom navedenog, na temelju čl. 368. st. 1. ZPP-a, valjalo je odbiti kao neosnovanu žalbu i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu.

Zagreb, 11. prosinca 2024.

Sutkinja

Draženka Deladio