Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Poslovni broj: Gž-652/2024-3

Split, Gundulićeva 29a

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Tihane Pivac, kao predsjednice vijeća, Ane Grbavac kao člana vijeća i suca izvjestitelja, te Marijana Miletića, kao člana vijeća u pravnoj stvari RN, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćnici Ireni Tušak Miletić, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Tušak Miletić i Partneri iz Zagreba, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćniku Josipu Grošeti, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj 49 P-8022/2019-36 od 4. siječnja 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 11. prosinca 2024.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana, te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj 49 P-8022/2019-36 od 4. siječnja 2024.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 7. Ugovora o kreditu br. 718-50- 3710980 od 04. listopada 2006., sklopljenog između tužitelja i tuženika, a solemniziranog istog od strane javnog bilježnika Slavke Marković pod br. OU-384/06 koja se odnosi na otplatu kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika/kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, da isplati tužitelju RN, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 2.376,26 eura1 / 17.903,90 kuna, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznose od:

- 7,28 eura / 54,84 kn od 15. studenog 2008.,

- 9,86 eura / 74,31 kn od 06. siječnja 2009.,

- 11,72 eura / 88,34 kn od 07. ožujka 2009.,

- 12,57 eura / 94,69 kn od 17. travnja 2009.,

- 10,25 eura / 77,22 kn od 17. travnja 2009.,

- 10,69 eura / 80,55 kn od 06. svibnja 2009.,

- 7,14 eura / 53,83 kn od 06. lipnja 2009.,

- 4,53 eura / 34,15 kn od 26. kolovoza 2009.,

- 5,23 eura / 39,39 kn od 26. kolovoza 2009.,

- 6,60 eura / 49,76 kn od 06. rujna 2009.,

- 6,48 eura / 48,85 kn od 06. studenog 2009.,

- 5,09 eura / 38,37 kn od 15. studenog 2009.,

- 7,70 eura / 58,04 kn od 09. siječnja 2010.,

- 9,80 eura / 73,82 kn od 06. veljače 2010.,

- 12,77 eura / 96,25 kn od 17. veljače 2010.,

- 12,09 eura / 91,11 kn od 07. travnja 2010.,

- 16,13 eura / 121,56 kn od 06. svibnja 2010.,

- 15,37 eura / 115,78 kn od 06. svibnja 2010.,

- 16,86 eura / 127,04 kn od 16. lipnja 2010.,

- 29,80 eura / 224,50 kn od 05. kolovoza 2010.,

- 27,13 eura / 204,43 kn od 09. rujna 2010.,

- 35,27 eura / 265,72 kn od 19. rujna 2010.,

- 32,46 eura / 244,55 kn od 07. listopada 2010.,

- 27,94 eura / 210,48 kn od 06. studenog 2010.,

- 37,47 eura / 282,35 kn od 07. prosinca 2010.,

- 49,61 eura / 373,78 kn od 06. siječnja 2011.,

- 41,02 eura / 309,04 kn od 06. veljače 2011.,

- 44,03 eura / 331,74 kn od 05. ožujka 2011.,

- 40,20 eura / 302,87 kn od 07. travnja 2011.,

- 40,89 eura / 308,05 kn od 06. svibnja 2011.,

- 57,15 eura / 430,61 kn od 10. lipnja 2011.,

- 58,74 eura / 442,55 kn od 07. srpnja 2011.,

- 72,33 eura / 544,95 kn od 13. kolovoza 2011.,

- 65,35 eura / 492,35 kn od 16. rujna 2011.,

- 57,70 eura / 434,77 kn od 16. rujna 2011.,

- 56,88 eura / 428,59 kn od 08. studenog 2011.,

- 56,30 eura / 424,16 kn od 06. prosinca 2011.,

- 59,94 eura / 451,62 kn od 08. veljače 2012.,

- 63,12 eura / 475,57 kn od 06. ožujka 2012.,

- 63,54 eura / 478,77 kn od 27. ožujka 2012.,

- 61,35 eura / 462,21 kn od 06. travnja 2012.,

- 1.109,87 eura / 8.362,34 kn od 19. travnja 2012.,

do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena od dana dospijeća svakog pojedinog potraživanja do dana 31. srpnja 2015. godine, a za razdoblje od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022., po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, a od 01. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

III. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 2. Ugovora o kreditu br. 718-50-3710980 od 04. listopada 2006., sklopljenog između tužitelja i tuženika, a solemniziranog istog od strane javnog bilježnika Slavke Marković pod br. OU-384/06 u dijelu u kojem je tuženik ovlašten jednostrano mijenjati kamatnu stopu u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora.

IV. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, da isplati tužitelju RN, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 838,86 eura1 / 6.320,38 kuna, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznose od:

- 5,02 eura / 37,79 kn od 08. studenog 2007.,

- 4,99 eura / 37,59 kn od 07. prosinca 2007.,

- 5,08 eura / 38,28 kn od 05. siječnja 2008.,

- 5,13 eura / 38,65 kn od 06. veljače 2008.,

- 5,22 eura / 39,30 kn od 07. ožujka 2008.,

- 5,09 eura / 38,33 kn od 07. svibnja 2008.,

- 7,62 eura / 57,45 kn od 07. lipnja 2008.,

- 7,72 eura / 58,17 kn od 09. srpnja 2008.,

- 7,58 eura / 57,12 kn od 07. kolovoza 2008.,

- 7,59 eura / 57,17 kn od 19. rujna 2008.,

- 7,67 eura / 57,79 kn od 05. listopada 2008.,

- 8,30 eura / 62,50 kn od 15. studenog 2008.,

- 7,88 eura / 59,35 kn od 06. prosinca 2008.,

- 8,41 eura / 63,35 kn od 06. siječnja 2009.,

- 8,49 eura / 63,97 kn od 07. ožujka 2009.,

- 8,53 eura / 64,25 kn od 17. travnja 2009.,

- 12,94 eura / 97,53 kn od 17. travnja 2009.,

- 12,97 eura / 97,76 kn od 06. svibnja 2009.,

- 12,74 eura / 95,96 kn od 06. lipnja 2009.,

- 12,56 eura / 94,63 kn od 26. kolovoza 2009.,

- 12,61 eura / 94,98 kn od 26. kolovoza 2009.,

- 12,70 eura / 95,68 kn od 06. rujna 2009.,

- 12,69 eura / 95,62 kn od 06. studenog 2009.,

- 12,60 eura / 94,91 kn od 15. studenog 2009.,

- 12,77 eura / 96,24 kn od 09. siječnja 2010.,

- 12,91 eura / 97,30 kn od 06. veljače 2010.,

- 13,12 eura / 98,82 kn od 17. veljače 2010.,

- 13,07 eura / 98,47 kn od 07. travnja 2010.,

- 13,34 eura / 100,52 kn od 06. svibnja 2010.,

- 13,29 eura / 100,13 kn od 06. svibnja 2010.,

- 13,39 eura / 100,89 kn od 16. lipnja 2010.,

- 14,26 eura / 107,47 kn od 05. kolovoza 2010.,

- 14,08 eura / 106,11 kn od 09. rujna 2010.,

- 14,63 eura / 110,25 kn od 19. rujna 2010.,

- 14,44 eura / 108,82 kn od 07. listopada 2010.,

- 14,14 eura / 106,52 kn od 06. studenog 2010.,

- 14,78 eura / 111,37 kn od 07. prosinca 2010.,

- 15,60 eura / 117,53 kn od 06. siječnja 2011.,

- 15,02 eura / 113,17 kn od 06. veljače 2011.,

- 15,22 eura / 114,70 kn od 05. ožujka 2011.,

- 14,96 eura / 112,75 kn od 07. travnja 2011.,

- 15,01 eura / 113,10 kn od 06. svibnja 2011.,

- 16,11 eura / 121,36 kn od 10. lipnja 2011.,

- 16,21 eura / 122,17 kn od 07. srpnja 2011.,

- 17,13 eura / 129,07 kn od 13. kolovoza 2011.,

- 16,66 eura / 125,53 kn od 16. rujna 2011.,

- 16,14 eura / 121,64 kn od 16. rujna 2011.,

- 14,75 eura / 111,14 kn od 08. studenog 2011.,

- 14,71 eura / 110,86 kn od 06. prosinca 2011.,

- 14,94 eura / 112,56 kn od 08. veljače 2012.,

- 15,14 eura / 114,04 kn od 06. ožujka 2012.,

- 15,16 eura / 114,24 kn od 27. ožujka 2012.,

- 15,03 eura / 113,21 kn od 06. travnja 2012.,

- 200,71 eura / 1.512,27 kn od 19. travnja 2012.,

do isplate, a sve po stopi na osnovi čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate do 31. prosinca 2007. godine, a od 1. siječnja 2008. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena od dana dospijeća svakog pojedinog potraživanja do dana 31. srpnja 2015. godine, a za razdoblje od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022., po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, a od 01. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, naknaditi tužitelju RN, OIB: [osobni identifikacijski broj], trošak parničnog postupka u iznosu od 2.818,54 eura1 / 21.236,29 kuna sa zateznom kamatom tekućom od 04. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

2. Protiv prvostupanjske presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23-dalje: ZPP predlažući da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu na način da u cijelosti odbije zahtjev tužitelja uz naknadu parničnog troška tuženiku uključujući i trošak žalbe, podredno ukine pobijanu presudu i odredi da se ponovo provede glavna rasprava

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Tužitelj svoj zahtjev temelji na tvrdnji da je tuženik (banka) istom kao potrošaču nametnuo ugovorne odredbe Ugovora o kreditu kojeg su dana 4. listopada 2006. sklopili tužitelj kao korisnik i tuženik kao kreditor, koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu u skladu s jednostranom odlukom kreditora, te valutnu klauzulu vezanu za švicarski franak, na koji način je protivno načelu savjesnosti i poštenja tužitelj stavljen u neravnopravan položaj a njegova ugovorna odredba je, zbog ovisnosti o dva bitna promjenjiva elementa postala rizična.

6. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih razloga te pazeći po službenoj dužnosti na određene bitne povrede odredaba postupka, ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje kako nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP, na koje ukazuje žalba, kao ni povrede na koje sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 365. stavak 2. ZPP, tako da se zakonitost i pravilnost prvostupanjske presude može ispitati.

7. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP u vezi s člankom 8. ZPP, na koju opisno upire žalitelj, jer je sud ovlašten na temelju odredbe članka 8. ZPP uzimajući u obzir sve okolnosti, prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka odlučiti koje će činjenice uzeti kao dokazane. Tako sud ne čini bitnu povredu odredaba parničnog postupka ako ocjenjuje provedene dokaze drugačije nego što to smatra žalitelj da bi trebalo i ako izvodi drugačije činjenične zaključke nego to čini žalitelj. Naime, pravo ocjene dokaza pridržano je za prvostupanjski sud i ono je u konkretnom slučaju dano u skladu s odredbom članka 8. ZPP.

8. Također nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je prvostupanjski sud raspravio sve tvrdnje na kojima tužitelj temelji svoj zahtjev kao i prigovore tuženika, te na osnovi izvedenih dokaza predloženih po parničnim strankama i njihovom pravilnom ocjenom (članak 8. ZPP) utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja.

9. Neosnovano tuženik u žalbi upozorava da je prvostupanjski sud donoseći pobijanu presudu, prekoračio tužbeni zahtjev tužitelja i tako počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 12. ZPP, kao i da je odlučio o preinačenoj tužbi, unatoč tome što se tuženik protivio preinaci.

10. Točno je da o preinaci tužbenog zahtjeva prema podnescima tužitelja od 13. 03. 2020. i 20. 12. 2021. nije posebno odlučeno ali je presudom odlučeno i prihvaćen je preinačeni tužbeni zahtjev, iako je rješenjem na koje tuženik nema pravo na posebnu žalbu, prethodno o istom trebalo odlučiti, ali time nisu povrijeđena prava tuženika obzirom je dostavljena na očitovanje tuženiku i priloženo je očitovanj.

11. U smislu odredaba članka 191. ZPP, preinaka tužbe je: promjena istovjetnosti zahtjeva; povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći.

12. Ako tužitelj preinači tužbu tako što, zbog okolnosti koje su nastale nakon podnošenja tužbe, zahtjeva iz iste činjenične osnove drugi predmet ili novčanu svotu, tuženik se takvoj preinaci ne može protiviti.

13. Stoga ne stoji žalbeni prigovor tuženika da prvostupanjski sud nije bio ovlašten dopustiti preinaku tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka. Naime, preinaka tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva je svrsishodna za rješenje spora (članak 190. stavak 2. ZPP) a i visina zahtjeva utvrđena je temeljem provedenog vještačenja pa kada se tužitelju ne bi dozvolila preinaka tada bi se obezvrijedio dokazni postupka i provedeno vještačenje. Nedopuštanjem preinake tužbe tužitelju se nameće ograničenje prava na pristup sudu, koje pravo je jedan vid "prava na sud" sadržanog u pravu na pravično suđenje zajamčeno odredbom članka 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine, Međunarodni ugovori br. 18/97, 6/99-pročišćeni test 6/99, 14/02 i 1/06 - dalje: Konvencija). To iz razloga jer je legitimni cilj zabrane preinake tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka povećanje tužbenog zahtjeva odmah nakon provedenog vještačenja koje je utemeljeno na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi nije od utjecaja na dužinu trajanja postupka, dok nedopuštanjem preinake tužbe tužitelju preostaje samo podnošenje nove tužbe za preostali dio zahtjeva a u kojem slučaju se nepotrebno izvrgava daljnjim troškovima postupka te se izlaže riziku presuđene stvari ili eventualne zastare koji dovodi u pitanje ostvarivanje njenih prava na isplatu čime se istoj nameće prekomjerni teret. Stoga odluka kojom se ne dopušta preinaka tužbe nije razmjerna legitimnom cilju iz odredbe članka 190. stavak 1. ZPP čime je narušena sama bit tužiteljevog prava na pristup sudu. Neovisno o tome za navesti je da je sukladno zaključku sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 26. studenoga 2021. (Posl. br. Su IV-162/2021) u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem, a o kojoj preinaci se očitovao i Ustavni sud RH u recentnoj odluci Ustavnog suda pod brojem U-III-4474/19 od 29.03.2022. No, i pored navedenog iz podataka predmetnog spisa proizlazi da je tužitelj u tužbi postavio manifestacijski zahtjev shodno članku 186.b stavak 3. ZPP, da je taj zahtjev bio osnovan, jer mu tuženik nije na njegov zahtjev dostavio potrebne podatke sa kojim je raspolagao i bez kojih tužitelj nije mogao postaviti određeni zahtjev za isplatu, a koje je na traženje suda naknadno tijekom parnice dostavio, pa kako je tužitelj nakon provedenog financijskog vještačenja određeno postavio tužbeni zahtjev za isplatu, sve to sukladno odredbi članka 186.b stavka 3. ZPP, prigovor tuženika da je počinjena bitna postupovna povreda iz članka 354. stavak 1. u vezi članka 190. stavka 1. ZPP nije osnovan.

14. Po provedenom dokaznom postupku prvostupanjski sud je utvrdio sljedeće činjenice:

- da su stranke sklopile Ugovor o kreditu 4. listopada 2006. na temelju kojeg je tuženik isplatio tužitelju kredit u iznosu od 20.657,53 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan korištenja kredita, s početnom kamatnom stopom 5,20% koja se tijekom otplate kredita mijenjala sukladno Odluci tuženika o kreditiranju građana,

- da se tužitelj obvezao otplatiti kredit u roku od 84 mjeseca,

- da se tužitelj pravilno poziva na pravomoćnu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17 od 14.6.2018. kojom je u odnosu na tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013.,

- da je odlučujući o reviziji protiv presude Visokog trgovačkog suda RH posl. br. Pž-6632/17 od 14.6.2018., Vrhovni sud RH svojom presudom i rješenjem posl. br. Rev-2221/18 od 3.9.2019. u odnosu na ovdje tuženika odbio kao neosnovanu reviziju protiv drugostupanjske presude Pž-6632/17 kojom je utvrđeno da je ta banka u određeno navedenom razdoblju povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. u razdoblju od 1.6. 2004. do 6. 8. 2007., a od 7. 8.2007. do 31. 12.2008. suprotno odredbi čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007., a koje povrede traju i dalje, da je povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovor o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem redovne kamatne stope koja je tijekom postojanja obveze po tim ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i njezinim drugim internim aktima, a bez da su prije i u vrijeme sklapanja tih ugovora tužena banka kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači pojedinačno o tome pregovarali i utvrdili parametre koji utječu na odluku o promjenjivoj stopi ugovorne kamate, čime je tuženik postupio suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03 u razdoblju od 10. 9.2003. do 6. 8. 2007., a od 7. 8. 2007. na dalje suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. ZZP/07, te je naloženo tuženom prekinuti s takvim postupanjem i zabranjeno takvo ili slično postupanje,

- da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. pravomoćno odlučeno o kolektivnoj tužbi P. -H.S.U.Z.Z.P. protiv više tuženika (Zagrebačka banka d.d. i dr.) te je utvrđeno da je, između ostalih banaka, i tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o potrošačkom kreditiranju nepoštene odredbe u kojima je ugovorena redovna kamatna stopa, koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, te da su nepoštene odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo ništetne od samog početka, odnosno od trenutka kada su postale sadržaj standardnog ugovora, a njihovo korištenje predstavlja postupanje protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača čitavo vrijeme dok se koriste,

- da se osobe u posebnim parnicama mogu pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom je prihvaćen zahtjev iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava u smislu čl. 502c ZPP, kojom su proširene subjektivne granice pravomoćnosti presude, da je sud u pojedinačnim sporovima vezan za utvrđenja iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa i prava kada se osoba na njih poziva,

- da tužitelj u iskazu navodi da je sklopio predmetni Ugovor o kreditu s tuženikom 2006. za potrebe kupnje osobnog automobila, da mu je bilo ponuđeno sklapanje kredita isključivo s valutnom klauzulom u CHF, da mu je obrazac Ugovora o kreditu predočio djelatnik auto kuće, te ga je potpisao, no nije mogao niti s djelatnikom auto kuće, niti s djelatnikom tuženika pregovarati bilo o valuti o kojoj će kredit podići, bilo o kamatnoj stopi, niti mu je itko rekao hoće li se i kako ikada mijenjati tečaj CHF prema kuni, ni kako će se i hoće li se mijenjati kamatna stopa, da je tijekom otplate kredita počeo rasti i tečaj CHF prema kuni, a isto tako i visina kamatne stope, te mu je shodno tome i povećana rata kredita, da je cijeli iznos kredita utrošio u kupnju osobnog automobila kojeg je koristio isključivo za svoje privatne potrebe, a kredit da je u cijelosti osobno otplatio,

- da je iskaz tužitelja sud prihvatio u cijelosti kao logičan i životno uvjerljiv,

- da sud nije proveo dokaz saslušanjem svjedoka javnog bilježnika s obzirom na utvrđenja u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev- 3142/18 od 19. ožujka 2019. jer pravomoćne presude iz spora kolektivne pravne zaštite imaju izravan učinak koji obvezuje ovaj sud te stoga nije potrebno provoditi personalne dokaze, kao i odluke Europskog suda za ljudska prava, OTP banka i dr. protiv Hrvatske (zahtjev broj: 38541/21 od 08. studenog 2022.) kojom je utvrđeno da nije došlo do povrede načela jednakosti stranaka jer nisu saslušavani bankovni službenici, a imajući u vidu i načelo ekonomičnosti postupka, niti dokaz saslušanjem svjedoka BN, s obzirom da je tuženik od istog dokaznog prijedloga odustao na ročištu od 06. prosinca 2022.,

- da tužitelj s tuženikom nije mogao pregovarati o niti jednoj odredbi predmetnog ugovora o kreditu niti su ga djelatnici tuženika upozorili da bi moglo doći do većeg povećanja anuiteta uslijed povećanja tečaja CHF u odnosu na HRK, te uslijed povećanja kamatne stope,

- da tuženik ničim ne dokazuje da je u konkretnom slučaju tužitelj prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora bio od strane istoga informiran o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti glede ugovorene valute uz koju je vezana glavnica CHF, odnosno nije dokazao da su tuženik i tužitelj prije sklapanja ugovora i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluke tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa na štetu tužitelja kao potrošača,

- da u spomenutom ugovoru o kreditu nema nikakvih pobližih odredaba o načinu utvrđivanja promjene kamatne stope odnosno parametara na temelju kojih se ista mijenja i utvrđivala, što ukazuje da je tuženik po svom vlastitom nahođenju mogao donositi odluke i mijenjati kamatu, pa takva odredba nije razumljiva,

- da tuženik u ovom postupku nije dokazao da je tužitelj kao potrošač i slabija ugovorna strana imao utjecaja na sadržaj ugovora u dijelu kojim je ugovorena mogućnost promjena kamatne stope sukladno odluci banke te u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula vezano uz valutu CHF, niti je dokazao da je tužitelja prije i tijekom sklapanja ugovora obavijestio te informirao o rizicima vezano uz valutu CHF ili pak parametrima o kojima ovisi promjena tečaja,

- da postupanje tuženika glede promjenjive kamatne stope i valutne klauzule nije bilo dopušteno, da je riječ o ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao stranke ugovora,

- da je Vrhovni sud RH u odluci od 20.3.2018. broj Rev-2245/17-2 zauzeo stav da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle od 13.6.2014. pa kako je tužba u ovom predmetu podnesena 12. lipnja 2019. to da nakon ponovnog početka tijeka zastarnog roka od 13.6.2014. nije istekao rok od pet godina iz čl. 225. ZOO, zbog čega prigovor nije osnovan,

- da je provedenim financijskim vještačenjem utvrđeno da razlika između iznosa koje je tužitelj zbog promjenjive redovne kamatne stope plaćao i iznosa koji bi plaćao da je plaćao anuitete po početno ugovorenoj kamatnoj stopi iznosi ukupno 2.376,26 EUR/19.903,90 kn, dok razlika između iznosa koje je tužitelj po osnovi valutne klauzule stvarno plaćao i iznosa koji bi plaćao da je plaćao anuitete po tečaju CHF na dan korištenja kredita iznosi ukupno 838,86 EUR/6.320,38 kuna,

- da u odnosu na prigovor tuženika da je vještak u izračun trebao uključiti i razdoblje primjene nižeg tečaja, odnosno niže kamatne stope od početno ugovorenih, valja napomenuti da manje kamatne stope proizlaze iz činjenice što je banka jednostrano mijenjala kamatnu stopu (pa i na niže), a manje plaćeni anuiteti zbog tečajne razlike CHF koja, cijeneći sve naprijed navedeno, nije bila jasno predočena, pa da tuženik ne može crpiti koristi iz svog nezakonitog postupanja, da plaćanjem anuiteta tužitelj nije ništa primio pa da stoga nije nepošten stjecatelj i ne postoji niti obveza vraćanja nečeg što nije primio, a time niti tražbina tuženika po osnovi ništetnih ugovornih odredbi.

15. Na osnovu tako utvrđenoga činjeničnog stanja, prvostupanjski sud je, prihvaćanjem tužbenog zahtjeva tužitelja utvrdio da su odredbe Ugovora o kreditu od dana 4. listopada 2006. ništetne u dijelu u kojem se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, te je pozivom na odredbu članak 1111. i 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 u daljnjem tekstu: ZOO) tuženiku naložio da tužitelju isplati, temeljem Ugovora o kreditu u utuženom razdoblju na ime pretplate zbog ništetne odredbe o promjeni kamatne stope iznos od 2.376,26 EUR/19.903,90 kn i na ime pretplate zbog ništetne valutne klauzule iznos od 838,86 EUR/6.320,38 kuna sve s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća pojedinih mjesečnih iznosa do isplate, pri čemu je primijenio odredbe članka 81. stavak 1., članka 83. te članka 87. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu u daljnjem tekstu: Zakon o zaštiti potrošača), kao i odredbe članka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 75/09, 89/09 i 133/09 - dalje: ZZP/07, ukazujući i na odredbe, članka 323., 241., 225., 1111. i 1115. ZOO.

16. Žalbenim prigovorima tuženika nije dovedena u pitanje pravilnost zaključka prvostupanjskog suda o nepoštenosti i ništetnosti spornih ugovornih odredaba Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu po jednostranoj odluci tuženika i valutnu klauzulu vezano za CHF, kao i neosnovanost prigovora zastare.

17. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13- 4 od 13. lipnja 2014. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu toč. 1. izreke kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nije pojedinačno pregovarao niti ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br.: 96/03.) i to člancima 81., 82., 90. u razdoblju od 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007. a od 7. kolovoza 2007. nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07., 125/07., 79/09., 89/09. i 133/09.) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. u tom dijelu odbijena revizija tuženika izjavljena protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014.

18. Istom presudom broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., koja je potvrđena povodom revizije banaka, između ostalih i tuženika, presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. utvrđeno je pod toč. 1. da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama ZOO-a.

19. Imajući u vidu činjenicu da tuženik tijekom provedenog prvostupanjskog postupka nije uspješno osporio status tužitelja kao potrošača, odnosno, da se radi o potrošačkom ugovoru, kao i okolnosti sklapanja Ugovora o kreditu, nema dvojbe da je predmetni ugovor tužitelj sklopio s tuženikom prema unaprijed pripremljenom sadržaju predloženom od strane tuženika – banke, te da tužitelj nije utjecao niti je mogao utjecati na sadržaj, kako ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi, tako ni odredaba po kojima se glavnica veže za valutu CHF, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo.

20. Prema odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne Novine br. 41/14., 110/15.) koji je na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavak 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a isto tako i odredba članka 138.a ZZP/07 propisuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavak 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavak 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

21. U smislu tih zakonskih odredbi, ali i odredbe 502.c ZPP koja propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, za zaključiti je da u ovom postupku sud obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koje utvrđuju da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktni učinak i obvezuju sudove, te da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošači mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz članka 502.a stavak 1. ZPP.

22. Kako je spornim odredbama predmetnog Ugovora o kreditu redovna kamata kao i valutna klauzula uz koju je vezana glavnica sadržajno izražena na identičan način kao i ona koja je toč. 1. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđena ništetnom, prvostupanjski sud je osnovano zaključio da su predmetne ugovorne odredbe ništetne i protivno žalbenim navodima tuženika na tu okolnost nije bio dužan provoditi nikakve dokaze neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini. Takvo pravno stajalište izrazio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.

23. Dakle, tuženik ničim ne dokazuje da je u konkretnom slučaju tužitelj prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora bio od strane istoga informirana o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti glede ugovorene valute uz koju je vezana glavnica CHF, odnosno da su tuženik i tužitelj prije sklapanja ugovora i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluke tuženika o promjeni stope ugovorene kamate. Eventualna okolnost da je tuženik tužitelju dostavljao obavijesti o promjeni (povećanju) kamatne stope, sama za sebe zasigurno nema značaj niti predstavlja pojedinačno pregovaranje u smislu odredaba članka 81. ZZP 03. U ugovoru o kreditu nema nikakvih pobližih odredaba o načinu utvrđivanja promjene kamatne stope odnosno parametara na temelju kojih se ista mijenja i utvrđivala, što pak ukazuje da je tuženik prema svom vlastitom nahođenju mogao donositi odluke i mijenjati kamatnu stopu, pa stoga takva odredba nije razumljiva te nedvojbeno dovodi do zaključka da je u konkretnom slučaju visina kamatne stope isključivo ovisila o odluci jedne ugovorne strane – ovdje tuženika. Tužitelju su u ugovoru morali biti određeno predočeni i objašnjeni rizici, razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kako bi na temelju određenih i razumljivih kriterija mogao predvidjeti sve potencijalne ekonomske posljedice koje iz ugovora mogu proizaći (nije dovoljno da je tužitelj općenito znao i bio svjestan da je kamatna stopa promjenjiva), pa kako je odredba ugovora o promjenjivosti kamatne stope u skladu s odlukama tuženika od bitnog značaja i u konačnici ovisi isključivo o odluci jedne ugovorne strane - tuženika, bez da su određeno i razumljivo navedeni uvjeti promjenjivosti, to predstavlja odredbu koja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja jer nastaje situacija da tuženik, kao vjerovnik, jednostrano određuje obvezu tužitelja koju isti ne može predvidjeti, na nju utjecati niti provjeriti pravilnost promjene zbog nedostatka potrebnih jasnih i razumljivih kriterija, što je sve u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja. Sama okolnost da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli bila jasna i uočljiva, kao i da je ugovor potvrđen po javnom bilježniku koji im je isti pročitao, a cijeneći i da se radilo o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru tuženika, ne ukazuje da je tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora bio adekvatno informiran glede ugovorene valutne klauzule.

24. Ovdje je glede valutne klauzule za istaknuti i da zahtjev "informiranosti potrošača" u konkretnom smislu znači da ugovorna odredba o riziku promjene tečaja ne treba biti razumljiva samo na formalnoj i gramatičkoj razini, već da potrošač mora tu odredbu razumjeti u pogledu njezinog konkretnog dosega, u smislu da prosječni potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo znati za mogućnosti deprecijacije nacionalne valute u odnosu na stranu valutu u kojoj je kredit denominiran, već da i može procijeniti potencijalno znatnije gospodarske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze.

25. Prema odredbi članka 323. stavak 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz članka 1111. ZOO. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

26. Kako je provedenim vještačenjem utvrđeno da je tužitelj temeljem ništetnih odredaba preplatio tuženiku s osnove promjene kamatne stope iznos od 2.376,26 EUR/19.903,90 kn a s osnove valutne klauzule iznos od 838,86 EUR/6.320,38 kn, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom navedenog materijalnog prava obvezao tuženika isplatiti tužitelju navedene iznose sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose navedene u izreci presude od izvršenih uplata do isplate.

27. Isto tako prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava ocijenio neosnovanim prigovor zastare, uključujući i stajalište o prekidu zastare, jer je zastarijevanje prekinuto podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesene 4. travnja 2012. u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401712 od 4. srpnja 2013. koji je pravomoćno okončan presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. (u kojem je predmetu donesena presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt. 249/14 od 9. travnja 2015.), odnosno i u pogledu ništetnosti ugovaranja valutne klauzule podnošenjem tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu koji je pravomoćno okončan presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/17 od 4. lipnja 2018. (u kojem je donesena i presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev. 2221/18 od 3. rujna 2019.), a uvažavajući činjenicu da je predmetni postupak pokrenut tužbom koja je kod prvostupanjskog suda zaprimljena 12. lipnja 2019.

28. S obzirom da učinak nepošteni ugovornih odredaba djeluje ex tunc, unatrag od trenutka sklapanja Ugovora, smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikada nije ni bila ugovorena, tako da u odnosu na tužiteljicu kao potrošača i ne može imati učinak (što je sukladno odlukama Europskog suda za ljudska prava u kojima je Europski sud utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili pak kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba).

29. U konkretnom slučaju, kod utvrđenja nepoštenim, a time i ništetnim i bez pravnog učinka ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom tuženika banke, tužitelj je stekao pravo od tuženika zahtijevati isplatu novčanih iznosa koje je isplatio temeljem tih ništetnih odredaba.

30. U pogledu žalbenih tvrdnji kako sud prvog stupnja nije potraživanje tužitelja umanjio za one mjesece i iznose u kojima je razlika između početno ugovorenog tečaja i tečaja na dan isplate bila negativna, valja reći da je sud prvog stupnja u obrazloženju pravilno otklonio istaknuti prigovor tuženika. Temeljem odredbe članka 323. stavak 1. ZOO kod ništetnih ugovora, a isto tako kod djelomično ništetnih odredbi ugovora, svaka strana ima pravo na restitucijski zahtjev pri čemu je osnovna pretpostavka za odlučivanje o osnovanosti takvog zahtjeva da takav svoj restitucijski zahtjev pravilno postavi i istakne. Međutim da bi se uopće moglo odlučivati o potraživanju jedne od strane ugovora koji je djelomično ništetan potrebno je da takva strana u tom smislu postavi tužbeni zahtjev, odnosno ako se radi o tuženiku da postavi protutužbeni zahtjev ili procesnopravni prigovor radi prebijanja. Također je moguće da se postavi materijalnopravni prigovor prijeboja u smislu odredbi članaka 195. i 196. ZOO. Jedino tada sud može odlučivati o potraživanju tuženika na ime restitucije temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu. Protutužba i procesnopravni prigovor radi prebijanja mogu staviti do zaključenja prethodnog postupka, a materijalnopravni prigovor prijeboja može se istaknuti do zaključenja glavne rasprave, s time da sukladno odredbi članka 288.a stavak 6. ZPP se radi opravdanja takvog prigovora ne mogu iznositi nove činjenice niti se mogu predlagati novi dokazi osim u slučaju iz članka 299. stavak 2. ZPP

31. Prigovor radi prebijanja (sudski prijeboj do kojeg dolazi u parnici odlukom suda) u postupovnopravnom smilsu ne postoji ako ga tuženik na nesumnjiv način ne istakne te ako određeno ne navede koju tražbinu stavlja u prijeboj, s tim da tražbina koju je tuženik istaknuo takvim prigovorom mora biti kvantitativno određena. Jednako je tako i u odnosu na građanskopravni prijeboj, ali uz razlike koje proizlaze iz pravne prirode ovih instituta i odredbi članka 333. stavak 3. ZPP, kao i onih prekluzivne naravi iz članka 288.a stavak 6. ZPP.

32. U tom smislu, ako u postupku u odnosu na potraživanje tužene stranke, nije na određen način istaknut procesnopravni prigovor radi prebijanja iz članka 333. ZPP ili materijalnopravni prigovor prijeboja (kompenzacija) iz članka 195. i 196. ZOO, odnosno ako nije podnesena protutužba, tada nema ni postupovnih pretpostavki za bilo kakvo odlučivanje o osnovanosti ili neosnovanosti potraživanja tuženika na ime restitucije u vezi s negativnim tečajnim razlikama temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu u CHF.

33. Obzirom na navedeno, kada tuženik samo općenito, kao u ovom slučaju (a istovjetno i u predmetu Rev 1277/2022), stavlja materijalnopravni prigovor kojim zapravo (samo) osporava visinu potraživanja tužitelja temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koje se odnose na CHF valutnu klauzulu, sud nije ovlašten niti dužan umanjivati potraživanje tužitelja s negativnim tečajnim razlikama nastalim u razdoblju kada je tečaj CHF bio niži od tečaja CHF na dan isplate, pa se žalba u tom dijelu ukazuje neosnovanom.

34. Iz iznesenih razloga, nisu ostvareni žalbeni prigovori tuženika, a kako nisu ostvareni niti žalbeni razlozi na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti jer je prvostupanjski sud odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja pravilno primijenio mjerodavne zakonske odredbe na kojima je presuda utemeljena, žalbu tuženika valjalo je odbiti kao neosnovanu i prvostupanjsku presudu potvrditi, temeljem odredaba članka 368. stavka 1. ZPP, uključujući i odluku o troškovima postupka koju je prvostupanjski sud pravilno zasnovao na odredbi članka 151., 154. stavak 1. u svezi s odredbom članka 155. stavka 1. ZPP, a koju tuženik osporava bez isticanja bilo kojeg konkretnog žalbenog prigovora.

U Splitu, 11. prosinca 2024.

Predsjednica vijeća:

Tihana Pivac