Republika Hrvatska

Županijski sud u Dubrovniku

Dubrovnik

Poslovni broj: Gž-27/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Dubrovniku, u vijeću sastavljenom od sudaca Marije Vetma kao predsjednice vijeća, Noemi Butorac kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Srđana Kuzmanića, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja VO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku ABC, odvjetniku u [adresa], protiv tuženika ..., [adresa], [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnicima odvjetnicima iz ... iz [adresa], radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1643/2021-33 od 3. srpnja 2023., 11. prosinca 2024.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1643/2021-33 od 3. srpnja 2023.

Obrazloženje

1.Prvostupanjskom presudom suđeno je:

"I Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu br. 9012320801 od 06.03.2007. u dijelu odredbe čl. 7.2. koji glasi: "…plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog Ugovora…".

II Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 13.305,39 EUR/100.249,33 kuna sa zateznim kamatama tekućim

na iznos 2,70 EUR / 20,37 HRK od 10.2.2008.

na iznos 13,37 EUR / 100,74 HRK od 10.3.2008.

na iznos 4,16 EUR / 31,36 HRK od 10.4.2008.

na iznos 35,37 EUR / 266,46 HRK od 5.11.2008.

na iznos 30,48 EUR / 229,64 HRK od 10.11.2008.

na iznos 10,56 EUR / 79,53 HRK od 10.12.2008.

na iznos 47,88 EUR / 360,75 HRK od 10.1.2009.

na iznos 51,14 EUR / 385,29 HRK od 10.2.2009.

na iznos 71,26 EUR / 536,89 HRK od 10.3.2009.

na iznos 42,88 EUR / 323,10 HRK od 10.4.2009.

na iznos 44,32 EUR / 333,95 HRK od 10.5.2009.

na iznos 38,40 EUR / 289,31 HRK od 10.6.2009.

na iznos 43,14 EUR / 325,03 HRK od 10.7.2009.

na iznos 35,34 EUR / 266,27 HRK od 10.8.2009.

na iznos 41,07 EUR / 309,45 HRK od 10.9.2009.

na iznos 32,82 EUR / 247,31 HRK od 10.10.2009.

na iznos 37,52 EUR / 282,70 HRK od 10.11.2009.

na iznos 44,18 EUR / 332,85 HRK od 23.12.2009.

na iznos 50,75 EUR / 382,34 HRK od 10.1.2010.

na iznos 60,48 EUR / 455,66 HRK od 10.2.2010.

na iznos 57,27 EUR / 431,51 HRK od 10.3.2010.

na iznos 70,58 EUR / 531,78 HRK od 10.4.2010.

na iznos 78,88 EUR / 594,33 HRK od 10.5.2010.

na iznos 114,04 EUR / 859,26 HRK od 5.7.2010.

na iznos 113,25 EUR / 853,28 HRK od 10.07.2010.

na iznos 92,94 EUR / 700,25 HRK od10.08.2010.

na iznos 148,47 EUR / 1.118,63 HRK od 10.09.2010.

na iznos 121,30 EUR / 913,91 HRK od 10.10.2010.

na iznos 11.770,84 EUR / 88.687,38 HRK od 22.10.2010.

do isplate sve prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato je za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotnih poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena sve u roku 15 dana.

III Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu 3.946,21 EUR/29.732,71 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 03.07.2023. do isplate prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena sve u roku 15 dana."

2.Protiv citirane presude pravovremeno se žali tuženik, pobijajući istu zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZPP) predlažući ovom sudu pobijanu odluku preinačiti sukladno žalbenim razlozima.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF na ime koje ništetnosti traži isplatu 13.305,39 EUR/100.249,99 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate uz naknadu troškova postupka.

6. U postupku nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. st. 2. točka 11. ZPP-a jer pobijana presuda ne sadrži nikakve nedostatke zbog kojih se ne bi mogla ispitati njezina pravilnost i zakonitost, naprotiv - ista sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, izneseni razlozi su potpuno jasni i određeni i bez ikakvog proturječja.

7. U provedenom postupku nisu počinjene ni ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje temeljem odredbe članka 354.st.2. ZPP-a ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

8. Nesporno je među strankama da su 06. ožujka 2007. sklopile Ugovor o kreditu broj: 9012320801 (dalje Ugovor), a temeljem Ugovora zasnovali ugovorni odnos u smislu odredbe čl. 1021 Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08 i 78/15 dalje u tekstu ZOO), temeljem kojeg je tuženik odobrio i isplatio tužitelju kredit u iznosu 122.047,50 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate, koji iznos se tužitelj, uz uvećanje za ugovorenu promjenjivu godišnju kamatnu stopu sukladno odluci Banke, koja na dan zaključenja ugovora o kreditu iznosila 4,60% godišnje, obvezao vratiti tuženiku u 168 mjesečna obroka i to u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važeće na dan dospijeća.

9. Sporna je osnovanost i visina potraživanja te zastara potraživanja.

10. Ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja prvostupanjski sud je utemeljio na sljedećem činjeničnom utvrđenju:

- da je prema nalazu i mišljenju financijskog vještaka tužitelj radi ugovorene valutne klauzule u CHF u utuženom razdoblju sveukupno više platio na ime otplate kredita iznos 13.305,39 Eur/100.249,33 kuna,

- da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12, koja je dijelom potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH br. Pž-6632/17 od 14.06.2018. utvrđena ništetnost ugovorne odredbe u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu, a prema kojima je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u njima ništene i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezna glavnica CHF, a da se prije i u vrijeme zaključenja ugovora korisnici kredita nisu bili u cijelosti informirani o svim potrebnim parametrima vezanima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti,

- da je odredbom članka 81.st.2. i 3. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03) bilo propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu o pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo jer je ista unaprijed formulirana od strane trgovca, te potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca,

- da tuženik nije tužitelja upozorio na na ekonomske posljedice i rizike koji proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule CHF,

- da je odredba o valutnoj klauzuli CHF podložna testu nepoštenosti u skladu s člankom 84. Zakona o zaštiti potrošača jer nije bila razumljiva budući tužitelj nije bio upozoren na posljedice ugovaranja valutne klauzule CHF,

- da je primjena valutne klauzule CHF uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja, jer nije bila ugovorena mogućnost promjene valute ili druga mogućnost zaštite od rizika, snažnog jačanja valute CHF pa su sve posljedice svaljene na tužitelja, dok je banka dobivala veći broj novčanih jedinica stabilne domaće valute koja je imala istu kupovnu moć kao i u vrijeme ugovaranja kredita.

11. Na temelju navedenog prvostupanjski sud je utvrdio ništetnim ugovorne odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula, te je obvezao tuženika isplatiti tužitelju preplaćene iznose s osnova tih ništetnih odredaba, prihvaćajući nalaz i mišljenje vještaka na način kako je to navedeno u pobijanoj prvostupanjskoj odluci.

12. Prvostupanjski sud je i po ocjeni ovoga suda pravilno utvrdio činjenično stanje, te je pravilnom primjenom materijalnog prava zahtjev tužiteljice ocijenio osnovanim, te isto nije dovedeno u sumnju žalbenim navodima tuženika.

13. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu toč. 1. izreke kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nije pojedinačno pregovarao niti ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br.: 96/03.) i to člancima 81., 82., 90. u razdoblju od 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007. a od 7. kolovoza 2007. nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br.: 79/07., 125/07., 79/09., 89/09. i 133/09.) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. u tom dijelu odbijena revizija tuženika izjavljena protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014.

14. Presudom broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., koja je potvrđena povodom revizije banaka, između ostalih i tuženika, presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. utvrđeno je pod toč. 1. da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama ZOO-a.

15. Prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br.: 41/14., 110/15.) koji je na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a isto tako i odredba čl. 138.a ZZP/07 propisuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

16. U smislu tih zakonskih odredbi, ali i odredbe 502.c ZPP-a koja propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, za zaključiti je da u ovom postupku sud obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koje utvrđuju da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktni učinak i obvezuju sudove, te da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošači mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.

17. Stoga je upravo utvrđenjima proizašlim iz presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača presudu kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu koji se odnosi na ništetnost ugovorene valutne klauzule u CHF, vezan sud i u predmetnoj parnici, jer se tužitelj na njih i pozvao u smislu odredbe čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, dok tuženik nije dokazao da su uvjeti i okolnosti konkretnog, pojedinačnog pregovaranja sa tužiteljem bile drugačije.

17.1. Tome valja nadodati da se prvostupanjski sud u obrazloženju pogrešno pozvao na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. potvrđene presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/2013-4 od 16. srpnja 2014. jer se iste odnose na ništetnost ugovorenih odredbi o promjenjivoj redovnoj kamati sukladno odlukama kreditora, a što nije bilo predmetom prvostupanjskog postupka.

17.2. Stoga razumijevanja radi valja navesti da je presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu koji se odnosi na ništetnost ugovorene valutne klauzule u CHF, utvrđeno da su banke (pa i tuženik) u određeno navedenim razdobljima (koja obuhvaćaju i vrijeme sklapanja konkretnog ugovora između parničnih stranaka) povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute (CHF) uz koju je vezana glavnica kredita, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja istih ugovora tužena banka kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima potrebnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime da je (i) tuženik postupao suprotno odredbama (čl.81., čl.82. i čl.90.) ZZP/03 u razdoblju od 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama čl. 96. i čl.97. ZZP/07 te odredbama Zakona o obveznim odnosima.

17.3. Imajući u vidu odredbu čl. 502. c ZPP-a koji svoju primjenu u predmetnom postupku nalazi osnovom odredbe čl.107.st.1. ZPP-a koja propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502a stav. 1. ZPP-a - da su određeni postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti te da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati – to je evidentno da je prvostupanjski sud u konkretnom slučaju vezan za utvrđenja iz takvog kolektivnog spora obzirom da se i tužitelj u činjeničnom supstratu tužbe na njih i pozvao.

18. Odgovarajući u smislu odredbe čl.375.stav.1. ZPP-a na žalbene navode od odlučnog značaja, valja nastavno navesti da je pravilno prvostupanjski sud dosudio tužitelju zateznu kamatu na pojedine, mjesečno specificirane preplaćene novčane iznose, sukladno njegovom zahtjevu i pozivom na odredbu čl.1115. ZOO-a jer, polazeći od pravne prirode samog spora - stjecanja bez osnove - te obzirom na to da je tuženik stekao izravnu korist na temelju ništetnih odredbi koje je sam inicirao i unio u sadržaj tipskog ugovora bez mogućnosti utjecaja protivne ugovorne stranke na sadržaj istih, to takvom postupanju tuženika evidentno nedostaje pretpostavka savjesnosti koja bi ga potom i oslobodila obveze na platež zatezne kamate od dana stjecanja, a što jasno proizlazi iz cjelovitog iščitavanja obrazloženja pobijane presude.

19. I u odnosu na prigovor zastare istaknut po tuženiku, pravilno je stajalište prvostupanjskog suda da je isti neutemeljen. Naime, prema Objedinjenom pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-6 33/2022-2 od 31. siječnja 2022. (a koje obuhvaća pravno stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u presudi broj Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. i njegovo pravno shvaćanje broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020.) – ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Dakle, u konkretnom slučaju zastara je počela teći od trenutka pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. pa kako je tužba u ovom predmetu podnesena 08. ožujka 2021. to petogodišnji zastarni rok nije protekao.

20. Neutemeljeno je i žalbeno osporavanje utvrđenja financijske vještakinje u odnosu na koju tuženik navodi da su utemeljena na pogrešnoj tezi da je ugovoren fiksni tečaj CHF-a a da prvostupanjski sud neosnovano nije uzeo u obzir „negativne razlike anuiteta (HRK) po srednjem tečaju Banke na dan plaćanja i anuiteta (HRK) po srednjem tečaju Banke na dan isplate kredita“. Naime, tuženik je tijekom postupka prigovarao tek metodologiji izračuna preplate s osnove ništetne ugovorne odredbe koja je preplata međutim izravna posljedica učinaka ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli pa je prvostupanjski sud pravilno odredio zadatak vještaku. Pravilno je i stajalište prvostupanjskog suda da zbog plaćanja anuiteta po nižem tečaju od ugovorenog nikakva imovina tuženika nije prešla u imovinu tužitelja, što bi ga eventualno legitimiralo na zahtjev radi stečenog bez osnove. Tome valja nadodati da je isključivi tuženik (kao ugovorna stranka snažnije pozicije) definirao ugovorne kondicije pa i onu o mjesečnom anuitetu po srednjem tečaju CHF na dan plaćanja/dospijeća zbog čega snosi i time prouzročeni rizik.

21. Pravilna je i odluka o trošku, utemeljena na odredbama čl. 154. st. 1. i 155. ZPP- a.

22. Zbog iznesenog žalba tuženika je odbijena kao neosnovana i prvostupanjska presuda je potvrđena temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a.

Dubrovnik, 11. prosinca 2024.

Predsjednica vijeća

Marija Vetma