Poslovni broj Gž-1818/2024-3

Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Lidije Oštarić Pogarčić, predsjednice vijeća, Helene Vlahov Kozomara sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Branke Ježek Mjedenjak, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Grad Rijeka, Rijeka Korzo 16, OIB 54382731928, zastupan po punomoćniku Mariju Beziću odvjetniku iz Odvjetničkog društva Vukić i partneri odvjetnici u Rijeci protiv tuženika FM iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Željku Matijeviću odvjetniku u Rijeci, radi predaje u posjed, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Rijeci posl. broj P- 2275/2023-11 od 28. lipnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 11. prosinca 2024.

r i j e š i o  j e

Uvaženjem žalbe tuženika ukida se presuda Općinskog suda u Rijeci posl. broj P-2275/2023-11 od 28. lipnja 2024-11 i predmet vraća tom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

"I. Nalaže se tuženiku da preda tužitelju u posjed nekretnine označene u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Rijeci kao k. č. br. [katastarska čestica] površine 5686 m 2 u z. k. ul. [broj ZK uloška], k. č. br. [katastarska čestica]/ površine 598 m 2 z. k. ul. [broj ZK uloška] i k. č. br. [katastarska čestica] površine 14 m2 u z k. ul. 2530, sve u k. o. [katastarska općina] sa svim izgrađenim objektima slobodnim od stvari i osoba u roku od 15 dana od donošenja ove presude pod prijetnjom ovrhe.

II. Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju prouzročeni parnični postupak u visini od 7.861,00 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 28. lipnja 2024 pa do isplate uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri (3) postotnih poena, odnosno uvećanjem referentne stope za tri (3) postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine sve u roku od 15 dana."

Protiv te presude žali se tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

Bitnu povredu iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22; dalje ZPP) nalazi u tome što presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, a razlozi o odlučnim činjenicama su proturječni sadržaju isprava, zapisnicima, iskazima danim u tijeku postupka pa i samom sadržaju obrazloženja presude, gdje sud ne dvoji da je predmetni ugovor zaključen i da tuženikova obveza proizlazi iz samih odredbi dvostrano obveznog ugovora. Uz navedeno da je počinjena i bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 4. ZPP-a jer je tužitelj postupio suprotno ugovornim obvezama i dobrim poslovnim običajima kada je jednostrano sastavio Dodatak od 13. srpnja 2000., naručeni vještački nalaz te tuženiku uskratio upis prava građenja, a potom jednostrano raskinuo ugovor zbog manjeg dijela neizvršenih ugovornih obveza, čime je očito postupao protupravno a svakako nemoralno i nepošteno. U žalbi navodi da sud nije pravilno utvrdio cjelokupni odnos parničnih stranaka i ocijenio tuženikov prigovor prava zadržanja kroz odredbe Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12 i 152/14; dalje ZV) i Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23,155/23 - dalje ZOO) a s obzirom da se radi o ugovornom odnosu parničnih stranaka gdje je dužnost obostranog ispunjenja obveza bitan sastojak ugovora, a kako je ugovor sklopljen pod raskidnim uvjetom iz čl. 10. Ugovora, to učinci ugovora prestaju kada se uvjetu udovolji, dok su učinci raskida ugovora regulirani odredbom čl. 368. ZOO-a. Navodi da je temeljno ovlaštenje prava građenja imati pravo vlasništva na zgradu pravno odvojen od njime opterećenog zemljišta, a pravo vlasništva na zgradu stječe se izgradnjom zgrade, stoga je neprovediva izreka iz toč. 1. pobijane presude da tuženik preda tužitelju u posjed predmetnu nekretninu sa svim izgrađenim objektima slobodnim od osoba i stvari. Navodi da je osnovano pravo građenja kao temelj pravnog posla parničnih stranaka, uređeno ugovorom o osnivanju prava građena od 24. rujna 1998. a posebno odredbama čl. 10. i 11. ugovora u kojem ugovoru su predviđene i pravne posljedice prestanka ugovora o pravu građenja, a odgovaraju i odredbi čl. 295. st. 3. ZV-a i odredbi čl. 164. st. 2. ZV-a kojim je regulirana obveza vlasnika da osobi kojoj je prestalo pravo građenja plati onoliku naknadu za zgradu koliko je njegova nekretnina u prometu vrjednija s tom zgradom nego bez nje. Prema odredbi čl. 10. Ugovora o osnivanju prava građenja koji je sastavio tužitelj nejasne se odredbe trebaju tumačiti u korist druge ugovorne strane, jer sam tužitelj je naveo uvjet za stjecanje prava vlasništva, a to je isplata. Navodi da tužitelj nije pokazao namjeru da će izvršiti isplatu čak niti iznosa ponuđenog 2014. a kamoli da će izvršiti sudsku odluku isplatom ukupnog iznosa od 6.950,900,86 kn/922.604,30 eur, bez obzira na iznos tužiteljevog godišnjeg proračuna koji je s obzirom na ovaj način poslovanja vrlo lako može doći u blokadu. Navodi da tužitelj nije postao vlasnik zgrade i objekta već će to postati kada isplati tužitelja kao sadašnjeg vlasnika. Navodi da se pravo građenja stječe dvostrukim upisom u zemljišne knjige, te ponovno naglašava nepoštenje tužitelja radi čijeg nepostupanja tuženika nije mogao izvršiti upis prava građenja iako je to pokušao temeljem samog ugovora ali bezuspješno, kao što je bilo bezuspješno i usmeno i pismeno obraćanje tužitelju da mu izda odgovarajuću suglasnost za zamljišnoknjižni upis. Navodi da mu tužitelj nikad nije izdao traženu suglasnost iako je bila tužiteljeva ugovorna obveza iz čl. 11. ugovora. Takvim postupanjem, tužitelj je samo pojačao obveznopravni karakter ugovora, a tuženiku nanio teško nadoknadivu štetu jer je za potrebe izvođenja radova na predmetnim objektima potrošio svu obiteljsku ušteđevinu, te kreditima izgradnje objekta opteretio sve obiteljske nekretnine iako bi imao pravo opteretiti nekretnine koje su bile predmet prava građenja, pogodne za upis hipotekarnih kredita, da je tužitelj savjesno i pošteno postupao, pa time otklanja zaključak suda da bi tuženik bio nepošteni posjednik od trenutka raskida ugovora. Također, napominje da dodatak koji je tužitelj jednostrano nametnuo 13. srpnja 2000. gotovo dvije godine nakon zaključenja ugovora o osnivanju prava građenja, ne samo da je nemoralan, nedopušten i nezakonit već je u suprotnosti sa svrhom i smislom radi kojeg je sklopljen. Navodi da tužitelj očito od samog početka postupao je nepošteno i s predumišljajem, ukoliko je bio ovlašten osnovati pravo građenja na nekretninama koje su javno dobro u općoj uporabi. Navodi da sam raskid ugovora nije razlog za procjenu nečijeg poštenja ili nepoštenja već ocjenom svih razloga koji su doveli do neispunjenja. Navodi da bi tuženik nastupao kao nepošteni posjednik jedino ukoliko odbije predati tužitelje u posjed nakon što tužitelj izvrši svoju ugovornu obvezu sukladno odredbi čl. 10. ugovora i sudskoj odluci poslovni broj P-1624/2017.

Predlažu pobijanu presudu preinačiti, na način da se u cijelosti odbije tužbeni zahtjev tužitelja, podredno ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Žalba je osnovana.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za predaju u posjed nekrenine označene u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Rijeci kao k. č. br. [katastarska čestica] površine 5686 m 2 upisane u z. k. ul. [broj ZK uloška], k. č. br. [katastarska čestica] površine 598 m2 upisane u z. k. ul. [broj ZK uloška] i k. č. br. [katastarska čestica] površine 14 m2 upisane u z k. ul. 2530, sve u k. o. [katastarska općina], sa izgrađenim objektima slobodnim od osoba i stvari.

U provedenom postupku je utvrđeno:

-da je između stranaka zaključen ugovor o osnivanju prava građenja 24. rujna 1998., a prema kojem ugovoru tužitelj kao osnivač prava građenja opterećuje pravom građenja nekretnine u svom vlasništvu k. č. br. [katastarska čestica], k. č. br. [katastarska čestica] površine 598 m2 i k. č. br. [katastarska čestica] sve k. o. [katastarska općina] u korist tuženika kao nositelja prava građenja radi izgradnje zgrade tenis kluba i spremišta materijala sukladno lokacijskoj dozvoli od 11. veljače 1997., dok se tuženik obvezao izgraditi objekte i uređaje i urediti zemljište sukladno Odluci o i idejnom urbanističko-arhitektonskom rješenju Sportskog centra Kozala;

-da je pravo građenja tim ugovorom osnovano na rok od 20 godina od dana zaključenja ugovora, protekom kojeg roka pravo građenja prestaje, a sve što je na zemljištu izgrađeno i uređeno postaje vlasništvo osnivača prava građenja uz obvezu istog na naknadu nositelju prava građenja koliko je zemljište sada vrjednije sa tim građevinama nego bez njih (čl. 4 ugovora);

-da je visina naknade za osnovano pravo građenja utvrđena u iznosu od 692.780,00 kn kojeg tuženik kao nositelj prava građenja dužan je plaćati u 20 godišnjih obroka, a povreda ove obveze predstavlja valjan razlog za raskid ugovora od strane Grada Rijeke;

-da je osnovnim ugovorom određen rok od 18 mjeseci u kojem je tuženik dužan izgraditi Teniski centar, a ukoliko u navedenom roku ne izgradi ugovor se raskida a pravo građenja prestaje rasterećenjem (čl. 9 ugovora),

-da je Dodatkom ugovora o osnivanju prava građenja kojeg su strane zaključile 13. srpnja 2020. u čl. 9 st. 1 riječi "u roku od 18 mjeseci", zamijenjene se riječima " tako da stavi tenis igrališta u funkciju u roku od 24 mjeseci, a kompleks kao cjelinu u roku od 36 mjeseci",

-da je Dodatkom broj 2 ugovora o osnivanju prava građenja od 2. studenoga 2021. izmijenjen čl. 9 na način , da se nositelj prava građenja na zemljištu koje je predmet ugovora obvezuje izgraditi Tenis centar i pristupni put parkiralištu sukladno važećem idejno urbanističkom arhitektonskom rješenju športskog centra Kozala u roku od 12 mjeseci računajući od dana sklapanja Dodatka ugovora, ukoliko nositelj prava građenja u tom roku ne izgradi Tenis centar i pristupni put s parkiralištem ugovor se raskida, a pravo građenja prestaje rasterećenjem;

- da u slučaju raskida ugovora zbog neispunjenja ugovornih obveza tužitelj postaje vlasnik izgrađenih objekata uz obvezu istog da tuženiku isplati naknadu u iznosu koji predstavlja razliku vrijednosti izgrađenih i uređenih predmetnih nekretnina u odnosu na vrijednost neizgrađenih i neuređenih nekretnina s time da tužitelj ima pravo zadržati 30 % iznosa ukupne naknade za pravo građenja kao naknadu štete:

-da je tuženik se ugovorom obvezao umjesto plaćanja komunalnih doprinosa izgraditi pristupni put, parkiralište i javnu rasvjetu u funkciji Teniskog centra Kozala, sukladno odluci o idejnog urbanističko rješenju o čemu se obvezuje s tužiteljem zaključiti međusobni ugovor,

-da su stranke 27. travnja 2000. zaključile ugovor u kojem su uredile međusobne odnose vezano za izgradnju navedenih objekata komunalne infrastrukture kojim ugovorom je tuženik stekao prava i obveze izgraditi iste objekte u roku predviđenom za izgradnju objekata određenim spomenutim ugovorom o osnivanju prava građenja bez prava na naknadu za tu gradnju obzirom da iste gradi bez plaćanja komunalnog doprinosa;

-da je procijenjena vrijednost navedenih radova na izgradnji objekata komunalne infrastrukture po ugovoru iznosila 968.204,20 kn te isti iznos tuženik se obvezao isplatiti tužitelju u roku od 10 dana od primitka obavijesti od strane tužitelja o raskidu ugovora u slučaju da ne izgradi predmetne objekte u ugovornom roku, a ukoliko objekte izgradi samo u dijelu dužan je platiti vrijednost neizvršenih radova sukladno ugovornom troškovniku temeljem utvrđenja zajedničke komisije.;

-da je očevidom na licu mjesta 24. svibnja 2012. utvrđeno da tuženik nije u cijelosti izvršio svoj obaveze po ugovoru o građenju, da površina iz ugovora nije u cijelosti uređena, izvan građevinskog dijela je površina od oko 300 m 2 na kojoj je teren samo poravnat i služi kao vanjsko parkiralište Tenis klub, u ograđenom prostoru je 5 od 6 planiranih igrališta, tenis klub kao zidana građevina je u 1/3 zatvorena i uređena te u funkciji, a ostale 2/3 nisu uređene niti postavljena stolarija. zgrada je pod pločom, nema fasadu niti krov, igralište broj 1 uređeno kao igralište za mali nogomet, ostala igrališta od 2-5 u funkciji i uređena su , igralište broj 6 nije uređeno, nisu izvršene niti obveze uz ugovora iz 2000., odnosno prilaz s ulice Kozala asfaltiran samo u dijelu u kojem se dolazi do lokacije Tenis kluba, a u nastavku samo pripremni radovi su izvedeni, nema asfalta niti stupova za javnu rasvjetu, površina gdje je trebao urediti parkiralište je zapuštena, te je zaključak da je tuženik većim dijelom ispunio obveze uz ugovora 1998, dok obveze iz ugovora 2000. je izvršio u malom dijelu;

- da je uslijed neispunjenja ugovornih obveza tužitelj je 4. siječnja 2014. jednostrano raskinuo ugovor o osnivanju prava građenja sa dodacima koju izjavu je tuženik zaprimio 16. siječnja 2014.;

-da tužitelj je izjavom o raskidu ugovora od 10. veljače 2014. raskinuo ugovor od 27. travnja 2000. a tuženik je izjavu o raskidu zaprimio 14. veljače 2014.;

-da tuženik nije ispunjavao svoje obveze iz ugovora, te nije na vrijeme plaćao naknadu za pravo građenja, pa je u vrijeme raskida ugovora imao dugovanje od 211.206,24 kn na ime neplaćene naknade za pravo građenja te iznos 117.518,14 kn na ime kredita u Odjelu gradske uprave za poduzetništvo te na ime zateznih kamata iznos od 415.000,00 kn,

-da je nakon raskida ugovora o osnivanju prava služnosti i ugovora o reguliranju međusobnih odnosa tuženik predložio mirno rješenje spora na način da mu se odobri novi hipotekarni kredit radi podmirenja dospjelog dugovanja prema ugovorima, no od strane Grada Rijeke prijedlog nije prihvaćen te je tuženiku dostavljan sporazum o prijeboju međusobnih potraživanja , a ukoliko isti ne prihvati u roku od 30 dana, tada je dužan predati u posjed predmetne nekretnine koje drži bez valjane pravne osnove;

-da je čitanjem spisa istog prvostupanjskog suda poslovni broj P- 1624/14 utvrđeno je da se postupak vodi po tužbi tužitelja Grada Rijeke protiv tuženika radi isplate iznosa od 1.098.569,00 kn, a sve zbog raskida ugovora o osnivanju prava služnosti i ugovora od 27. travnja 2000. koji je raskinut krivnjom tuženika, te po protutužbi kojom tuženik traži od tužitelja iznos od 5.000.000,00 kn, na ime izvršenih ulaganja sredstava za rad u teniski centar Kozala temeljem ugovora o osnivanju prava građenja i ugovora od 27. travnja 2000. ;

-da je u navedenom postupku postupku donesena nepravomoćna prvostupanjska presuda od 26. kolovoza 2022. kojom je naloženo tuženiku- protutužitelju FM da tužitelju-protutuženiku Gradu Rijeka isplati iznos od 876. 979,00 kn sa zateznim kamatama i to na ime ugovorne kazne iznos od 207.834,00 kn te iznos od 669.145,00 kn sa zateznom kamatom na ime tržišne vrijednosti radova na kolnom prilazu, parkiralištu, javnoj rasvjeti i odvodnji oborinskih voda u funkciji Tenis centra Kozala koje tužitelj-protutuženik nije izveo, dok je tužitelju-protutuženiku Gradu Rijeka naloženo da tuženiku-protutužitelju FM isplati iznos od 6.428.874,60 kn sa zateznim kamatama od presuđenja pa do isplate i to na ime sveukupne razlike vrijednosti izvedenih radova od strane tuženika- protutužitelja kao nositelja prava građenja – izvođača te neizgrađenog i neuređenog građevinskog zemljišta sukladno odredbi čl. 10. Ugovora o osnivanju prava građenja između Grada Rijeke kao osnivača prava građenja i FM kao nositelja prava građenja .

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja sud prvog stupnja utvrđuje da je tužitelj dokazao svoje pravo vlasništva na predmetnim nekretninama budući da je u zemljišnim knjigama upisan kao vlasnik tih nekretnina u cijelosti.

Nadalje utvrđuje da je tuženik prestao biti pošteni posjednik danom raskida ugovora o osnivanu prava građenja 14. siječnja 2014., a koji ugovor je raskinut krivnjom tuženika zbog neispunjenja obveza po ugovoru o osnivanju prava građenja, tako i raskidom ugovora o reguliranju međusobnih odnosa u vezi izgradnje komunalne infrastrukture, budući da tuženik nije platio naknadu za pravo građenja kroz duži vremenski period od 2008. do 2013., što ni sam tuženik nespori u dokumentaciji priležećoj u spisu, a isto pravda recesijom – krizom iz 2008. a neplaćanje te naknade prema čl. 5. st. 5. ugovora povlači za sobom raskid ugovora jednostavnom izjavom osnivača prava građenja, a ugovor se raskida i prema odredbi čl. 9. ukoliko u ostavljenim rokovima koji su produžavani dva puta zadnje Dodatkom ugovora 2001. kojim je dodijeljen rok od 12 mjeseci od sklapanja dodatka ne izgradi Tenis centar i pristupni put s parkiralištem, što tuženik ni nakon isteka roka iz Dodatka 2. ugovora o osnivanju prava građenja u srpnju 2002., a očevidi je izvršen 10 godina kasnije 2012., nije ispunio u cijelosti. Također utvrđuje da prema ugovoru o reguliranju međusobnih odnosa vezanih za izgradnju objekata komunalne infrastrukture tuženik nije u cijelosti izgradio objekte komunalne infrastrukture kako to proizlazi iz dokumentacije u spisu, pa danom raskida Ugovora o osnivanju prava građenja tuženik je bio u obvezi predati nekretnine u posjed tužitelju te je stoga od tog dana on nepošteni posjednik.

Glede istaknutog prigovora da je stekao vlasništvo na predmetnim nekretninama građenjem odnosno dosjelošću sud prvog stupnja otklanja taj prigovor jer zaključuje da nisu ispunjene pretpostavke za stjecanje prava vlasništva građenjem i dosjelošću budući da se u okolnostima konkretnog slučaja nije radilo o savjesnom posjedu tuženika, jer je s obzirom na postojanje ugovora o osnivanju prava građenja tuženik nije imao osnove vjerovati da se radi o njegovim nekretninama.

Glede istaknutog prigovora zadržanja utvrđuje da je tuženik u trenutku raskida ugovora (14. siječnja 2014.) prestao biti pošteni posjednik, jer je ugovor o osnivanju prava građenja temeljem kojeg je tuženik stupio u posjed nekretnina raskinut zbog neizvršenja ugovornih obveza, te je tuženik pozvan na predaju u posjed predmetnih nekretnina čime prestaje njegovo poštenje i savjesnost u odnosu na pravo pridržaja stvari – nekretnine, pa utoliko tuženik ne može s uspjehom pozivati na pravo zadržanja iz odredbe čl. 72. ZOO-a koja odredba daje vjerovniku ovlast zadržati stvari dužnika u svojim rukama, ali tek ukoliko je došao na zakonit način, zbog naplate ili osiguranja dospjele tražbine, bez obzira na to iz kojeg pravnog osnova je ona nastala. Utvrđuje da je tražbina tuženika sporna, pri čemu ističe da je tužitelj jedinica lokalne samouprave sa posve dovoljnim sredstvima za namirenje bilo koje novčane tražbine.

S obzirom na navedeno, zaključuje da tuženik bez valjane pravne osnove drži u posjedu nekretninu u vlasništvu tužitelja, pa pozivom na odredbu iz čl. 162. ZV- a dužan je predati istu u posjed tužitelju.

Prema shvaćanju ovog suda, sud prvog stupnja je pravilno ocijenio neosnovanim prigovor tuženika glede prava vlasništva na navedenim nekretninama po obje osnove, građenju i dosjelosti. Naime, pitanje stjecanja prava vlasništva po osnovi građenja i dosjelosti ovisi o istoj kvaliteti posjeda, poštenju, a koja pretpostavka u okolnostima konkretnog slučaja nije ispunjena s obzirom da je tuženik nekretnine držao u posjedu po osnovi iz Ugovora o osnivanju prava građenja, pa time nije imao osnove vjerovati da se radi o njegovim nekretninama.

Međutim, u pravu je tuženik kad prigovara stajalištu suda prvog stupnja glede osnovanosti prigovora zadržanja. Naime, suprotno shvaćanju prvostupanjskog suda, ako je tuženik građenje na nekretnini tužitelja izvršio kao pošteni posjednik tuđe stvari, pravo njegovog zaustavljajućeg prigovora zadržanja ne prestaje s trenutkom kada je zaprimila izjavu tužitelja o raskidu ugovora i zahtjev za predaju nekretnine u posjed.

Naime, institut prava zadržanja reguliran je, inače, općim propisima Zakona o obveznim odnosima (čl. 72. do 75.). Može doći do primjena i u međusobnim odnosima vlasnika i posjednika ako su po općim propisima ispunjene pretpostavke za njegovu primjenu i ako Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, u ovom slučaju kao lex specialis, ne predviđa drukčije.

Vjerovnik dospjelog potraživanja u čijim rukama se nalazi neka dužnikova stvar ima pravo zadržati je dok mu ne bude isplaćeno potraživanje (čl. 72.ZOO-a).

Vjerovnik je dužan vratiti stvar dužniku ako mu on dade odgovarajuće osiguranje njegovog potraživanja (čl. 74. ZOO-a).

Prema odredbi čl. 75. ZOO-a vjerovnik koji drži dužnikovu stvar po osnovi prava zadržanja ima pravo da se naplati iz njezine vrijednosti na isti način kao založni vjerovnik, ali je dužan prije nego što pristupi ostvarenju naplate o svojoj namjeri pravodobno obavijestiti dužnika.

Prema odredbi čl. 164. st. 2. ZV-a zahtjeva li vlasnik da posjednik preda stvar, pošteni posjednik može tražiti naknadu za nužne i korisne troškove koje je imao, te stvar zadržati dok mu oni ne budu naknađeni.

Iz citiranih zakonskih odredbi, proizlazi da je pravo zadržanja akcesorno pravo ovisno o dospjelom i utuživom potraživanju posjednika stvari, prema zahtjevu vlasnika da mu stvar preda u posjed i da se na pravo zadržanja može osnovano pozivati samo pošteni posjednik stvari.

Osim toga iz citiranih zakonskih odredbi proizlazi da pravo zadržanja ima dvojak učinak i to da služi kao sredstvo prinude da se uredno podmiri dospjelo potraživanje koje ima prema dužniku i kao sredstvo namirenja potraživanja iz zadržanih stvari u slučaju da dužnik (vlasnik stvari) ne želi podmiriti svoju obvezu prema posjedniku stvari.

Dakle, pošteni posjednik stvari zahtjevu vlasnika za predaju stvari prema kojem posjednik ima dospjelo potraživanje, može osnovano suprotstaviti prigovor kao procesnom radnjom da će stvar zadržati sve dok protustranka u cijelosti ne podmiri njegovo potraživanje koje mora biti određeno postavljeno. Pritom je neodlučno što je vlasnik stvari jedinica lokalne samouprave koja ima dovoljno sredstava za namirenje tražbine posjednika.

U konkretnom slučaju nije sporno da je tuženik izvršio građenje za vrijeme dok je ugovor o osnivanju prava građenja i ugovor o reguliranju međusobnih odnosa bio na snazi i dok je posjedovao predmetne nekretnine na temelju tih ugovora. Osim toga, navedeno proizlazi iz utvrđenja na očevidu dana 24. svibnja 2012. prema kojima u ograđenom prostoru je 5 od 6 planiranih igrališta, tenis klub kao zidana građevina je u 1/3 zatvorena i uređena te u funkciji, a ostale 2/3 nisu uređene niti postavljena stolarija, zgrada je pod pločom, nema fasadu niti krov, igralište broj 1. je uređeno kao igralište za mali nogomet, ostala igrališta od 2. - 5. su uređena i u funkciji, igralište broj 6 nije uređeno, prilaz s ulice Kozala je asfaltiran samo u dijelu kojim se dolazi do lokacije Tenis kluba, a u nastavku su samo pripremni radovi izvedeni, nema asfalta niti stupova za javnu rasvjetu, površina gdje je trebao urediti parkiralište zapuštena je, te je zaključeno da je tuženik većim dijelom ispunio obveze uz ugovora 1998, dok obveze iz ugovora 2000. je izvršio tek u malom dijelu. Također, isto proizlazi iz spisa prvostupanjskog suda poslovni broj P 1642/2014. u kojem postupku se utvrđivala vrijednost izvedenih radova po tuženiku u vrijeme raskida ugovora ( 16. siječnja 2014. ). Stoga bi po pravnom shvaćanju ovog suda tuženik bio pošteni posjednik jer je gradio za vrijeme trajanja ugovora, a u posjed kojih nekretnina je ušao sklapanjem ugovora i po dopuštenju tužitelja, te u svakom slučaju je pošteni posjednik do trenutka kada je ugovor o osnivanju prava građenja i ugovor o reguliranju međusobnih odnosa raskinut. Građenje za koje tvrdi tuženik da je izvršeno za vrijeme trajanja ugovora o osnivanju prava građenja i ugovora o reguliranju međusobnih odnosa, vršena su u razdoblju kada je tuženik bio pošteni posjednik spornih nekretnina te mu pripadaju sva prava koja pripadaju poštenom posjedniku.

Kako je tuženik, osporavajući tužbeni zahtjev, tijekom postupka istakao prigovor prava zadržanja, sve dok mu tužitelj, iz osnova vrijednosti izvedenih radova, ne isplati iznos od 6.428.874,60 kn, to, zbog pogrešnog pravnog pristupa, u izloženom smislu, nisu utvrđene sve važne činjenice glede potraživanja tuženika, istaknutog u formi prigovora, čime je pogrešno primijenjeno materijalno pravo, na što se upire u žalbi.

U nastavku će prvostupanjski sud, imajući u vidu izloženo, utvrditi činjenice na koje je gore ukazano, te ponovno odlučiti o tužbenom zahtjevu.

Iz navedenih razloga valjalo je uvaženjem žalbe tuženika pobijanu presudu ukinuti, a kako je odlučeno u izreci ovog rješenja pozivom na odredbu čl. 370. ZPP-a.

U Rijeci, 11. prosinca 2024.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Lidija Oštarić Pogarčić