Republika Hrvatska

Županijski sud u Dubrovniku

Dubrovnik

Poslovni broj: Gž-981/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Dubrovniku, u vijeću sastavljenom od sudaca Marije Vetme kao predsjednice vijeća, Srđana Kuzmanića kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Noemi Butorac kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja FV iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica ... odvjetnica u ..., protiv tuženika ..., ...., ..., kojega kao punomoćnici zastupaju odvjetnici u ... iz ..., radi utvrđenja ništetnosti ugovora i novčane tražbine, odlučujući o tuženikovoj žalbi podnesenoj protiv presude, Općinskog suda u Kutini, Stalna služba u Novskoj, broj P-87/2021-20 od 14. listopada 2022., u sjednici održanoj 11. prosinca 2024.

p r e s u d i o  j e

I. Žalba se odbija kao neosnovana te se potvrđuju presuda Općinskog suda u Kutini, Stalna služba u Novskoj, broj P-87/2021-20 od 14. listopada 2022.

II. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadom troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski je sud presudio:

" I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe ugovora o kreditu broj 9012240421 koji su 23. siječnja 2007. sklopili tužitelj FV i tuženik ... ... u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF.

II. Nalaže se tuženiku ... [adresa] da tužitelju FV isplati iznos od 12.506,82 kune/1.659,94 eura1 uz zakonsku zateznu kamatu koja teče

na iznos od 15,08 kuna od 31. listopada 2008.,

- na iznos od 36,42 kuna od 31. prosinca 2008.,

- na iznos od 51,79 kune od 31. siječnja 2009.,

- na iznos od 58,75 kuna od 28. veljače 2009.,

- na iznos od 39,60 kuna od 31. ožujka 2009.,

- na iznos od 43,25 kuna od 30. travnja 2009.,

- na iznos od 13,96 kuna od 31. svibnja 2009.,

- na iznos od 9,50 kuna od 31. kolovoza 2009.,

- na iznos od 8,51 kuna od 30. rujna 2009.,

- na iznos od 18,59 kuna od 30. studenog 2009.,

- na iznos od 35,88 kune od 31. prosinca 2009.,

- na iznos od 60,47 kune od 31. siječnja 2010.,

- na iznos od 54,83 kuna od 28. veljače 2010.,

- na iznos od 88,20 kune od 31. ožujka 2010.,

- na iznos od 81,87 kuna od 30. travnja 2010.,

- na iznos od 94,21 kuna od 31. svibnja 2010.,

- na iznos od 201,01 kuna od 30. lipnja 2010.,

- na iznos od 179,03 kune od 31. srpnja 2010.,

- na iznos od 246,20 kuna od 31. kolovoza 2010.,

- na iznos od 222,99 kuna od 30. rujna 2010. i

- na iznos od 10.946,68 kuna od 22. listopada 2010. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015. godine, a od 1. kolovoza 2015. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena i naknadi troškove postupka u iznosu od 9.250,00 kuna/1.227,69 eura2 uz zakonsku zateznu kamatu koja po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena teče od 14. listopada 2022. do isplate, a sve u roku od 15 dana."

i r i j e š i o j e

"Dopušta se preinaka tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva."

2. Protiv prvostupanjske presude tuženik je pravovremeno izjavio žalbu zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11 pročišćeni tekst 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23– dalje: ZPP) s prijedlogom preinačiti prvostupanjsku presudu i odbiti tužbeni zahtjev, a tužitelju naložiti plaćanje parničnih troškova, uključujući i troškove žalbe ili ukinuti u pobijanom dijelu presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Žalba je pravovremena i dopuštena.

4. Na žalbu nije odgovoreno.

5. Žalba nije osnovana.

6. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za utvrđenje ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj 9012240421 od 23. siječnja 2007. (dalje: Ugovor) koji su sklopile parnične stranke, a kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica i kamata švicarski franak kao i zahtjev za isplatu novčane svote od 12.506,82 kn/1.659,94 EUR iz osnove stečenog bez osnove zbog tečajne razlike.

7. Prvostupanjski je sud utvrdio:

- da su stranke zaključile Ugovor i to tuženik (banka) kao kreditor, a tužitelj kao korisnik kredita, u iznosu kunske protuvrijednosti 31.300,00 CHF, kojim je ugovorena otplata u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF važećim na dan dospijeća, a u svrhu adaptacije stambenog objekta;

- da je na temelju Ugovora tužitelju odobren kredit u iznosu od u 31.300,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti na rok otplate od 120 mjeseci;

- da su u odnosu na ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli vodio sudski postupak zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je i tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana sve na štetu potrošača čime je tuženik postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03) u razdoblju do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81, 82 i 90, a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj:79/07, 125/07, 75/09, 89/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. tog Zakona;

- da je navedena presuda postala pravomoćna 14. lipnja 2018. jer je Visoki trgovački sud odbio žalbe izjavljene protiv te odluke odlukom Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.;

- da je tečaj CHF u odnosu na kunu nakon zaključenja Ugovora rastao,

- da je razlika mjesečnih uplata koja je proizašla zbog rasta tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita 12.506,82 kn/1.659,94 eur.

9. Prvostupanjski je sud zaključio da je ugovorna odredba kojom je ugovorena valuta (CHF) uz koju je vezana glavnica i kamata ništetna jer je suprotna načelu savjesnosti i poštenja s obzirom da su banke kao gospodarstvenici i stručne osobe trebale same, prema načelu savjesnosti i poštenja, voditi računa i o interesima druge strane, te tužitelja kao potrošača informirati o svim rizicima koje sklapanjem ugovora prihvaća ili te iste informacije uklopiti u ugovor kako bi tužitelj kao potrošač mogao razumjeti što mu donosi sporna klauzula i o tome donijeti informiranu odluku. Navedeno postupanje od strane tuženika prouzrokovalo je znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača koja je k tome značajna jer je neizvjestan iznos glavnice kredita koju potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci.

10. Prvostupanjski je sud pozivanje na utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača utemeljio na članku 502.c ZPP-a kojim je propisano pravo fizičkih i pravnih osoba da se u pojedinačnim postupcima za naknadu štete pozivaju na pravna utvrđenja iz presuda donesenih u postupcima za zaštitu kolektivnih interesa onih grupacija kojima te osobe pripadaju, a u kojem slučaju je sud pri odlučivanju u pojedinačnom postupku za naknadu štete vezan za pravna utvrđenja iz postupka po kolektivnoj tužbi.

10.1 Tužiteljevo pravo da se pozove na pravna utvrđenja iz navedenih presuda temelji se na članku 118. ZZP-a prema kojoj odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavak 1. tog Zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje i ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je prouzročena tuženikovim postupanjem. Pored navedenog prvostupanjski sud je u postupku utvrdio činjenice i dao iscrpne razloge zbog kojih smatra ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli ništetnom.

11. Prigovor zastare sud je otklonio smatrajući da je zastara prekinuta podnošenjem kolektivne tužbe 04. travnja 2012., te da je ista počela ponovno teći donošenjem presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž6632/17 dana 14. lipnja 2018. Te kako je tužba u ovom predmetu podnesena 24. ožujka 2022. nije nastupila zastara.

12. Na temelju financijskog vještačenja prvostupanjski je sud utvrdio koliko je tužitelj platio tuženiku više nego što bi bio platio da nije bilo ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF, pa je tuženiku naložio navedeno vratiti tužitelju budući je isto stekao bez osnove.

13. Ispitujući presudu prema članku 365. stavak 2. ZPP-a, ovaj sud nije našao da je prvostupanjski sud počinio neku od bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje s obzirom na početak postupka pazi po službenoj dužnosti, a to su one iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje općenito ukazuje žalitelj. Nije počinjena ni povreda iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koju također ukazuje žalitelj.

14. U ocjeni važnijih žalbenih navoda (članku 375. stavka 1. ZPP-a), valja kazati da je prvostupanjski sud pravilno zaključio o ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli utemeljivši taj zaključak na pravnom utvrđenju iz presude na koju se tužitelj pozvao.

14. 1. U vezi ovog postupka u žalbi se navodi da sud zanemaruje okolnosti konkretnog slučaja, čime dovodi u sumnju ulogu suda u pojedinim parnicama koje pokreću korisnici kredita. U odnosu na ovaj žalbeni navod za istaknuti je da se prvostupanjski sud pravilno pozvao na utvrđenja iz kolektivnih presuda pozivom i na članak 502.c. ZPP-a bez obzira što se u konkretnom slučaju ne radi o parnici radi naknade štete jer se u suštini radi o ostvarivanju prava u vezi s povredama propisa o zaštiti potrošača, a odredbe valja tumačiti u skladu sa njihovom svrhom i ciljem. Nadalje, treba reći da se u kolektivnom sporu ispitivala valjanost pojedinih ugovornih odredbi s aspekta prosječnog potrošača polazeći od obavijesti koje su banke dale potrošačima. Dakle, predmet ispitivanja nisu bile odredbe iz pojedinačnog ugovora, pa su stoga banke bile ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora obavijestile potrošača o rizicima i posljedicama ugovornih odredbi na određivanje njihove novčane obveze, a da je potrošač, dakle, u ovom slučaju tužitelj, usprkos tome i nakon što je informiran odlučio sklopiti Ugovor. 15. Žalbenim navodima ponavljaju se tvrdnje o dopuštenosti valutne klauzule, jasnoći, razumljivosti i lakoj uočljivost valutne klauzule, o tome da je tužitelj mogao birati u kojoj će valuti kredit uzeti, ali sve navedeno nije od utjecaja na valjanost utvrđenja prvostupanjskog suda o ništetnosti relevantnih ugovornih odredbi vezanih za valutu CHF jer je taj zaključak pravilno utemeljen na utvrđenjima iz presude donesene po kolektivnoj tužbi (prema članku 502.c ZPP-a).

16. Prema stajalištu i ovog suda zastara u slučaju restitucijskih zahtjeva (povrat pretplaćenih iznosa) kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u pogledu kolektivne zaštite potrošača ("švicarac") počinje teći danom pravomoćnosti presuda kojima je utvrđena ništetnost, tako da je u konkretnom slučaju zastarni rok počeo teći za povrat pretplaćenih iznosa s osnova valutne klauzule 14. lipnja 2018., iz čega slijedi da do podnošenja tužbe u ovom predmetu 24. ožujka 2021. nije nastupila zastara.

17. Pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je tuženik nesavjestan od dana stjecanja, pa je stoga obvezan platiti zatezne kamate na preplaćene svote od dana stjecanja do dana plaćanja. Tuženik je kao profesionalac u obveznom odnosu dužan ispunjavati svoje obveze iz profesionalne djelatnosti s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima, dakle treba postupati s pažnjom dobrog stručnjaka, a kao takav mogao je i trebao znati da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nepoštene, a time i ništetne.

18. Budući je tuženik u cijelosti izgubio spor, pravilno mu je naloženo platiti parnične troškove. U žalbi se ne navode razlozi pobijanja odluke o troškovima. Žalitelj navodi da je odluka o troškovima pogrešna jer je pogrešna i odluka o glavnoj stvari. Obzirom na vrijeme početaka prvostupanjskog postupka ovaj drugostupanjski sud ne pazi po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

19. Kako je tuženikova žalba odbijena, to je njegov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka valjalo odbiti (točka II. izreke).

20. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci ove drugostupanjske presude na temelju članka 368. stavak 1. ZPP-a.

Dubrovnik, 11. prosinca 2024.

Predsjednica vijeća:

Marija Vetma