Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Poslovni broj: Gž-2410/2023-3

Split, Gundulićeva 29a

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Tihane Pivac, kao predsjednice vijeća, Ane Grbavac kao člana vijeća i suca izvjestitelja, te Marijana Miletića, kao člana vijeća u pravnoj stvari tužiteljice UM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Bruni Kokot- Živalj, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupanog po punomoćniku Sanji Porobija, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Porobija i Porobija iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj 54 P-1559/2021-29 od 13. travnja 2023., u sjednici vijeća održanoj dana 11. prosinca 2024.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj 54 P-1559/2021-29 od 13. travnja 2023.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

I. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, da isplati tužiteljici UM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 20.420,31 eur/153.856,82 kn, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom kako slijedi:

- na iznos od 1,12 eur/ 8,41 kn od 16. studenog 2005. pa do isplate,

- na iznos od 2,10 eur/ 15,84 kn od 16. prosinca 2005. pa do isplate,

- na iznos od 0,58 eur/ 4,41 kn od 16. siječnja 2006. pa do isplate,

- na iznos od 12,90 eur/ 97,27 kn od 16. siječnja 2009. pa do isplate,

- na iznos od 13,17 eur/ 99,22 kn od 16. veljače 2009. pa do isplate,

- na iznos od 4,82 eur/ 36,30 kn od 16. ožujka 2009. pa do isplate,

- na iznos od 6,73 eur/ 50,73 kn od 16. travnja 2009. pa do isplate,

- na iznos od 7,11 eur/ 53,61 kn od 16. svibnja 2009. pa do isplate,

- na iznos od 3,82 eur/ 28,77 kn od 16. lipnja 2009. pa do isplate,

- na iznos od 3,82 eur/ 28,77 kn od 16. lipnja 2009. pa do isplate,

- na iznos od 4,39 eur/ 33,10 kn od 16. srpnja 2009. pa do isplate,

- na iznos od 1,65 eur/ 12,43 kn od 16. kolovoza 2009. pa do isplate,

- na iznos od 5,15 eur/ 38,78 kn od 16. rujna 2009. pa do isplate,

- na iznos od 1,26 eur/ 9,51 kn od 16. listopada 2009. pa do isplate,

- na iznos od 3,77 eur/ 28,42 kn od 16. studenog 2009. pa do isplate,

- na iznos od 3,37 eur/ 25,41 kn od 16. prosinca 2009. pa do isplate,

- na iznos od 10,15 eur/ 76,47 kn od 16. siječnja 2010. pa do isplate,

- na iznos od 14,50 eur/ 109,26 kn od 16. veljače 2010. pa do isplate,

- na iznos od 13,56 eur/ 102,16 kn od 16. ožujka 2010. pa do isplate,

- na iznos od 17,88 eur/ 134,73 kn od 16. travnja 2010. pa do isplate,

- na iznos od 25,80 eur/ 194,42 kn od 16. svibnja 2010. pa do isplate,

- na iznos od 27,50 eur/ 207,22 kn od 16. lipnja 2010. pa do isplate,

- na iznos od 36,81 eur/ 277,38 kn od 16. srpnja 2010. pa do isplate,

- na iznos od 36,50 eur/ 275,02 kn od 16. kolovoza 2010. pa do isplate,

- na iznos od 55,81 eur/ 420,47 kn od 16. rujna 2010. pa do isplate,

- na iznos od 44,51 eur/ 335,38 kn od 20. listopada 2010. pa do isplate,

- na iznos od 47,16 eur/ 355,34 kn od 16. studeni 2010. pa do isplate,

- na iznos od 59,37 eur/ 447,35 kn od 16. prosinca 2010. pa do isplate,

- na iznos od 60,46 eur/ 455,56 kn od 16. siječnja 2011. pa do isplate,

- na iznos od 56,12 eur/ 422,82 kn od 16. veljače 2011. pa do isplate,

- na iznos od 58,75 eur/ 442,64 kn od 16. ožujka 2011. pa do isplate,

- na iznos od 58,88 eur/ 443,68 kn od 16. travnja 2011. pa do isplate,

- na iznos od 66,91 eur/ 504,15 kn od 17. svibnja 2011. pa do isplate,

- na iznos od 83,97 eur/ 632,68 kn od 16. lipnja 2011. pa do isplate,

- na iznos od 103,38 eur/ 778,93 kn od 16. srpnja 2011. pa do isplate,

- na iznos od 124,56 eur/ 938,56 kn od 17. kolovoza 2011. pa do isplate,

- na iznos od 91,11 eur/ 686,51 kn od 16. rujna 2011. pa do isplate,

- na iznos od 79,86 eur/ 601,71 kn od 16. listopada 2011. pa do isplate,

- na iznos od 80,61 eur/ 607,38 kn od 16. studeni 2011. pa do isplate,

- na iznos od 82,16 eur/ 619,07 kn od 16. prosinca 2011. pa do isplate,

- na iznos od 92,35 eur/ 695,84 kn od 18. siječnja 2012. pa do isplate,

- na iznos od 94,80 eur/ 714,25 kn od 16. veljače 2012. pa do isplate,

- na iznos od 91,62 eur/ 690,28 kn od 16. ožujka 2012. pa do isplate,

- na iznos od 91,13 eur/ 686,66 kn od 16. travnja 2012. pa do isplate,

- na iznos od 92,75 eur/ 698,81 kn od 16. svibnja 2012. pa do isplate,

- na iznos od 95,55 eur/ 719,93 kn od 16. lipnja 2012. pa do isplate,

- na iznos od 92,05 eur/ 693,58 kn od 16. srpnja 2012. pa do isplate,

- na iznos od 91,09 eur/ 686,31 kn od 16. kolovoza 2012. pa do isplate,

- na iznos od 82,51 eur/ 621,70 kn od 16. rujna 2012. pa do isplate,

- na iznos od 89,90 eur/ 677,40 kn od 16. listopada 2012. pa do isplate,

- na iznos od 94,52 eur/ 712,17 kn od 29. studeni 2012. pa do isplate,

- na iznos od 91,95 eur/ 692,83 kn od 19. prosinca 2012. pa do isplate,

- na iznos od 84,56 eur/ 637,14 kn od 17. siječnja 2013. pa do isplate,

- na iznos od 87,37 eur/ 658,31 kn od 16. veljače 2013. pa do isplate,

- na iznos od 87,21 eur/ 657,12 kn od 17. ožujka 2013. pa do isplate,

- na iznos od 93,23 eur/ 702,39 kn od 16. travnja 2013. pa do isplate,

- na iznos od 80,11 eur/ 603,63 kn od 17. svibnja 2013. pa do isplate,

- na iznos od 81,54 eur/ 614,35 kn od 16. lipnja 2013. pa do isplate,

- na iznos od 82,52 eur/ 621,74 kn od 16. srpnja 2013. pa do isplate,

- na iznos od 81,49 eur/ 613,97 kn od 16. kolovoza 2013. pa do isplate,

- na iznos od 85,16 eur/ 641,65 kn od 16. rujna 2013. pa do isplate,

- na iznos od 87,89 eur/ 662,17 kn od 21. listopada 2013. pa do isplate,

- na iznos od 88,70 eur/ 668,32 kn od 16. studeni 2013. pa do isplate,

- na iznos od 92,94 eur/ 699,50 kn od 16. prosinca 2013. pa do isplate,

- na iznos od 88,66 eur/ 668,03 kn od 16. siječnja 2014. pa do isplate,

- na iznos od 86,48 eur/ 651,62 kn od 16. veljače 2014. pa do isplate,

- na iznos od 88,87 eur/ 669,57 kn od 16. ožujka 2014. pa do isplate,

- na iznos od 86,79 eur/ 653,94 kn od 16. travnja 2014. pa do isplate,

- na iznos od 83,82 eur/ 631,52 kn od 16. svibnja 2014. pa do isplate,

- na iznos od 84,46 eur/ 636,36 kn od 17. lipnja 2014. pa do isplate,

- na iznos od 85,17 eur/ 641,73 kn od 5. srpnja 2014. pa do isplate,

- na iznos od 628,86 eur/ 4.738,11 kn od 5. srpnja 2014. pa do isplate,

- na iznos od 88,28 eur/ 665,13 kn od 16. kolovoza 2014. pa do isplate,

- na iznos od 89,04 eur/ 670,88 kn od 6. rujna 2014. pa do isplate,

- na iznos od 7.575,48 eur/ 57.077,44 kn od 6. rujna 2014. pa do isplate,

- na iznos od 90,53 eur/ 682,10 kn od 16. listopada 2014. pa do isplate,

- na iznos od 579,25 eur/ 4.364,36 kn od 18. listopada 2014. pa do isplate,

- na iznos od 7.219,60 eur/ 54.396,11 kn od 25. listopada 2014. pa do isplate, sve po stopi određenoj odredbom čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate za razdoblje do 31. prosinca 2007., za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a za razdoblje od 1. siječnja 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku da naknadi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 4.050,89 eur/30.521,46 kn2, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 13. travnja 2023. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

2. Protiv prvostupanjske presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23-dalje: ZPP), predlažući da drugostupanjski sud pobijanu presudu preinači i tužbeni zahtjev tužitelja odbije uz naknadu troškova tuženiku, podredno presudu ukine i predmet vrati na ponovni postupak prvostupanjskom sudu.

3. Odgovor na žalbu je podnesen u kojem se navodi da nisu osnovani žalbeni navodi pa se predlaže žalbu odbiti.

4. Žalba nije osnovana.

5. Tužiteljica kao korisnik kredita svoj zahtjev temelji na tvrdnji da joj je tuženik (banka) kao potrošaču nametnuo ugovorne odredbe Ugovora o kreditu kojeg su dana 6. srpnja 2005. sklopili sklopili tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, koje se odnose na valutnu klauzulu vezanu za švicarski franak, na koji način je protivno načelu savjesnosti i poštenja stavljena u neravnopravan položaj a njegova ugovorna odredba je, zbog ovisnosti o dva bitna promjenjiva elementa postala rizična.

6. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih razloga te pazeći po službenoj dužnosti na određene bitne povrede odredaba postupka, ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje kako nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP na koje ukazuje žalba, kao ni povrede na koje sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 365. stavak 2. ZPP, tako da se zakonitost i pravilnost prvostupanjske presude u tom dijelu može ispitati.

7. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP u vezi s člankom 8. ZPP, na koju opisno upire žalitelj, jer je sud ovlašten na temelju odredbe članka 8. ZPP uzimajući u obzir sve okolnosti, prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka odlučiti koje će činjenice uzeti kao dokazane. Tako sud ne čini bitnu povredu odredaba parničnog postupka ako ocjenjuje provedene dokaze drugačije nego što to smatra žalitelj da bi trebalo i ako izvodi drugačije činjenične zaključke nego to čini žalitelj. Naime, pravo ocjene dokaza pridržano je za prvostupanjski sud i ono je u konkretnom slučaju dano u skladu s odredbom članka 8. ZPP.

8. Također nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je prvostupanjski sud raspravio sve tvrdnje na kojima tužitelj temelji svoj zahtjev kao i prigovore tuženika, te na osnovi izvedenih dokaza predloženih po parničnim strankama i njihovom pravilnom ocjenom (članak 8. ZPP) utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti tužbenog zahtjeva tužiteljice.

9. U smislu odredbe čl. 190. ZPP pravilno je tužiteljica postavila konačan zahtjev po primitku nalaza vještaka kojim je tek mogla utvrditi visinu svoje tražbine, pa su neosnovani žalbeni navodi o tome da je tužiteljica isto trebala učiniti do okončanja prethodnog postupka, a o dopuštenosti preinake tužbe do zaključenja glavne rasprave se očitovao i Ustavni sud RH u odluci pod brojem U-III-4474/19 od 29.03.2022. gdje je Ustavni sud RH utvrdio da je preinaka tužbe dopuštena sukladno odredbi čl. 190. st. 2. ZPP prema kojem tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave, ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka, što je i sukladno zaključku sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 26. studenoga 2021. (Posl. br. Su IV-162/2021) u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena je preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem. Nedopuštanjem preinake tužbe tužiteljici bi se nametnulo ograničenje prava na pristup sudu i pravično suđenje zajamčeno člankom 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda jer nedopuštanje preinake tužbe u ovoj situaciji ne bi bilo razmjerno legitimnom cilju iz odredbe članka 190. st. 1. ZPP, a to je poštovanje načela pravne sigurnosti, ubrzanja postupka i osiguranja pravilnog djelovanja pravosudnog sustava, što bi dovelo do povrede prava na pristup sudu. Legitimni cilj zabrane preinake tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka je onemogućavanje zlouporabe procesnih ovlaštenja u cilju ubrzanja parničnog postupka. Imajući u vidu da zlouporabe procesnih prava u ovom slučaju nije bilo, to i ovaj sud smatra da tužiteljica bez svoje krivnje nije mogla preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka, pa prigovor tuženika da je počinjena bitna postupovna povreda iz članka 354. stavak 1. u vezi članka 190. stavka 1. ZPP nije osnovan.

9. Po provedenom dokaznom postupku prvostupanjski sud je utvrdio sljedeće činjenice:

- da su stranke i to tužiteljica kao korisnik kredita, a tuženik kao kreditor, sklopile ugovor o kreditu 6. srpnja 2005. kojim je ugovorena glavnica kredita u iznosu od 94.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita a namjena kredita da je bila kupnja stana,

- da se tužiteljica obvezala platiti kredit u roku od 30 godina u jednakim mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF na dan plaćanja kredita,

- da je ugovorena kamatna stopa od 4,50 godišnje, s time da je ona promjenjiva,

- da je tužiteljica saslušana kao stranka u bitnom istaknula da je ugovor o kreditu sklopila radi kupnje stana u [adresa], da je kreditom i kupila taj stan, da je kredit bio na 30 godina i da ga je u cijelosti otplatila, da je predmetni stan prodala 2014., a sjeća se da je ugovor o kreditu bio unaprijed pripremljen i da joj nitko nije objasnio pojam valutne klauzule, da joj je osobna bankarica predložila takav stambeni kredit, a kako je za isti imala uvjete nije niti tražila kredit u drugoj valuti, da je od 2007. na adresi predmetnog stana imala registriran obrt kao prevoditelj, jer joj je rečeno da na adresi stanovanja može imati registriranu prevoditeljsku djelatnost, međutim u tom stanu da je samo živjela i to nikada da nije bio poslovni prostor,

- da je sud u cijelosti prihvatio iskaz tužiteljice, kao životan i logičan, te stoga smatra da je tužiteljica predmetni stan kupila i koristila za stambene potrebe, a ne za nikakav obrt,

- da je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača presudom Trgovačkog suda u Zagrebu od 4.7.2013. br. P-1401/12 između ostaloga utvrđeno da je ovdje tuženik u razdoblju od 1.1.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sklapanja predmetnih ugovora o kreditu, što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da je time naznačena banka postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 96/03. - ZZP 03) u razdoblju od 1.1.2004. do 6.8.2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7.8.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 79/07., 125/07., 79/09., 89/09. i 133/09. - dalje: ZZP 07) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima,

- da je citirana presuda u tim bitnim dijelovima potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu od 14.6.2018. br. Pž-6632/17-10 (glede valutne klauzule) te je stoga pravomoćna

- da sukladno odredbi članka 138. ZZP 07 i odredbi članka 502. c ZPP takve odluke obvezuju i ovaj sud u predmetnom postupku te se tužitelj može ovdje pozivati (što i čini) na pravna utvrđenja iz te odluke koja onda vezuju i sud,

- da tuženik ničim ne dokazuje da je u konkretnom slučaju tužiteljicu prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti glede ugovorene valute uz koju je vezana glavnica CHF, odnosno nije dokazao da su tuženik i tužiteljica prije sklapanja ugovora i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluke tuženika, što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranoj promjeni valute na štetu tužiteljice kao potrošača,

- da tužiteljica nije bila u istom položaju kao tuženik, koji predstavlja financijsku instituciju, te je radi toga bila u neravnopravnom položaju,

- da tuženik u ovom postupku nije dokazao da je tužiteljica kao potrošač i slabija ugovorna strana imala utjecaja na sadržaj ugovora u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula vezano uz valutu CHF, niti je dokazao da je istu prije i tijekom sklapanja ugovora obavijestio te informirao o rizicima vezano uz valutu CHF,

- da postupanje tuženika glede valutne klauzule nije bilo dopušteno, da je riječ o ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao stranke ugovora,

- da je provedenim financijskim vještačenjem utvrđeno da razlika između iznosa koje je tužiteljica po osnovi valutne klauzule stvarno plaćala i iznosa koje bi platila da je plaćala anuitete po tečaju CHF na dan korištenja kredita iznosi ukupno 20.420,31 eur/153.856,82 kn,

- da potraživanje tužiteljice za isplatu preplaćenih iznosa iz osnove ugovorene valutne klauzule, nije zastarjelo, jer da je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu P-1401/2012 od 4. travnja 2012. došlo do prekida zastare sukladno članku 241. ZOO, tako da pravomoćnim okončanjem spora donošenjem presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. zastara za ove sporove počinje teći iznosa, a vrijeme proteklo ne računa se u zastrani rok,

- da nije osnovan tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužiteljice.

10. Na osnovu tako utvrđenoga činjeničnog stanja, prvostupanjski sud je, prihvaćanjem tužbenog zahtjeva tužiteljice utvrdio da su odredbe Ugovora o kreditu od dana 6. srpnja 2005. ništetne u dijelu u kojem se odnose na valutnu klauzulu, te je pozivom na odredbu članak 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 u daljnjem tekstu: ZOO) tuženiku naložio da tužiteljici isplati, temeljem Ugovora o kreditu u utuženom razdoblju na ime pretplate zbog ništetne valutne klauzule iznos od 20.420,31 eur/153.856,82 kn, sve s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća pojedinih mjesečnih iznosa do isplate, pri čemu je primijenio citirane odredbe Zakona o zaštiti potrošača, ukazujući i na odredbe članka 225., 1111. i 1115. ZOO.

11. Žalbenim prigovorima tuženika nije dovedena u pitanje pravilnost zaključka prvostupanjskog suda o nepoštenosti i ništetnosti spornih ugovornih odredaba Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenu valutne klauzule vezano za CHF i neosnovanost prigovora zastare glede valutne klauzule.

12. Imajući u vidu činjenicu da tuženik tijekom provedenog prvostupanjskog postupka nije uspješno osporio status tužiteljice kao potrošača, odnosno, da se radi o potrošačkom ugovoru, kao i okolnosti sklapanja Ugovora o kreditu, nema dvojbe da je predmetni ugovor tužiteljica sklopila s tuženikom prema unaprijed pripremljenom sadržaju predloženom od strane tuženika – banke i da tužiteljica nije utjecala niti je mogla utjecati na sadržaj ugovornih odredaba po kojima se glavnica veže za valutu CHF, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. Naime, prvostupanjski sud je na temelju izvedenih dokaza i njihovom pravilnom ocjenom utvrdio da je namjera sklapanja spornog ugovora o kreditu bila kupnja stana za osobne potrebe, a ne za potrebe obrta. Stoga je, pravilno prvostupanjski sud zaključio da tužiteljica u ovom sporu ima svojstvo potrošača jer je predmetni pravni posao sklopila kao fizička osoba, izvan bilo kakve trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, ukazujući na odredbe članka 81., članka 82. i članka 90. ZZP/03 koji je bio na snazi u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. listopada 2008., točnije, i u vrijeme kada je ista kao korisnik kredita sklopila s tuženikom kao kreditorom Ugovor o kreditu temeljem kojeg od tuženika zahtjeva isplatu stečenog bez osnove zbog ništetnosti pojedinih ugovornih odredaba

13. Prema odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/14., 110/15.) koji je na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavak 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a isto tako i odredba čl. 138.a ZZP/07 propisuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavak 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavak 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

14. Dakle, u ovom postupku kao pojedinačnom nije bilo potrebno ponovno provoditi potpuni dokazni postupak kako to i navodi prvostupanjski sud, što je izraženo i u stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske odlukom br. Rev- 3142/2018 od 19. ožujka 2019., a ovo stoga, jer prema odredbi članka 502.a stavak 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.

15. Uzimajući u obzir da je ugovor o kreditu između tuženika i tužiteljice sklopljen u razdoblju na koji se odnosi gornja presuda Trgovačkog suda u Zagrebu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a ovdje tuženik ničim ne dokazuje da je u konkretnom slučaju tužiteljica prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora bila od strane istoga informiran o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti glede ugovorene valute uz koju je vezana glavnica CHF, odnosno ne dokazuje da su tuženik i tužiteljica prije sklapanja ugovora i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluke tuženika glede mogućnosti promjene valute, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom mijenjanju a sve na štetu tužiteljice kao potrošača. Ovdje je glede valutne klauzule za istaknuti i da zahtjev "informiranosti potrošača" u konkretnom smislu znači da ugovorna odredba o riziku promjene tečaja ne treba biti razumljiva samo na formalnoj i gramatičkoj razini, već da potrošač mora tu odredbu razumjeti u pogledu njezinog konkretnog dosega, u smislu da prosječni potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo znati za mogućnosti deprecijacije nacionalne valute u odnosu na stranu valutu u kojoj je kredit denominiran, već da i može procijeniti potencijalno znatnije gospodarske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze. Stoga u nedostatku drugih dokaza kojim bi tuženik potvrdio takve svoje navode, sama okolnost da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli bila jasna i uočljiva, a cijeneći i da se radilo o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru tuženika, ne ukazuje da je tužiteljica u vrijeme sklapanja ugovora bila adekvatno informirana glede ugovorene valutne klauzule.

16. Da je takvo postupanje banke nepošteno utvrdio je i sud Europske unije u svojoj odluci u predmetu C-186/16 U i dr. protiv Banca Romaneasca SA, a koja presuda obvezuje i ovaj sud u kojoj presudi sud Europske unije utvrđuje da je banka bila dužna potrošaču detaljno objasniti kako funkcionira kreditni paket do te mjere da mu je morao ako je potrebno kroz simulacije demonstrirati kako će moguće promjene tečaja posebno povezane uz moguće promjene kamatne stope utjecati na njene mjesečne rate te ukupnu kreditnu obvezu i kroz koje točno mehanizme.

17. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz članka 1111. ZOO. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

18. Kako je tužiteljica istaknutim zahtjevom zatražila isplatu upravo novčanog iznosa od 20.420,31 eur/153.856,82 kn koji je ista tuženiku isplatila temeljem ništetnih odredaba Ugovora o kreditu, čiju je visinu prvostupanjski sud pravilno utvrdio na temelju u postupku izvedenih dokaza, osobito, temeljem nalaza i mišljenja vještaka financijske struke, prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je tuženika kao nepoštenog stjecatelja obvezao da tužiteljici isplati traženi novčani iznos sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća, odnosno, od uplate pojedinih mjesečnih iznosa do konačne isplate, kako to nalažu odredbe članka 1115. ZOO koje reguliraju opseg vraćanja kod stečenog bez osnove, koje se odgovarajuće primjenjuju i kod vraćanja primljenog temeljem ništetnih ugovornih odredaba.

19. Isto tako prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava ocijenio neosnovanim prigovor zastare glede valutne klauzule, uključujući i stajalište o prekidu zastare i ponovnom početku tijeka zastare da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO i da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Budući da je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž- 6632/17 postala pravomoćna 14.06.2018. to od pravomoćnosti te presude počinje teći zastarni rok od pet godina propisan člankom 225. ZOO, pa kako je tužba u ovom predmetu podnesena 5. ožujka 2021. proizlazi da zastara nije nastupila, kao što nije nastupila zastara ni po preinačenom tužbenom zahtjevu. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske je na drugoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 27. svibnja 2024. zauzeo pravno shvaćanje poslovni broj Su-IV-123/2024-5 gdje navodi da u slučaju kada je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (čl. 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.

20. S obzirom da učinak nepošteni ugovornih odredaba djeluje ex tunc, unatrag od trenutka sklapanja Ugovora, smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikada nije ni bila ugovorena, tako da u odnosu na tužiteljicu kao potrošača i ne može imati učinak (što je sukladno odlukama Europskog suda za ljudska prava u kojima je Europski sud utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili pak kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba).

21. U konkretnom slučaju, kod utvrđenja nepoštenim, a time i ništetnim i bez pravnog učinka ugovornih odredaba valutne klauzule, tužiteljica je stekla pravo od tuženika zahtijevati isplatu novčanih iznosa koje je isplatila temeljem tih ništetnih odredaba.

22. U pogledu žalbenih tvrdnji kako sud prvog stupnja nije potraživanje tužiteljice umanjio za one mjesece i iznose u kojima je razlika između početno ugovorenog tečaja i tečaja na dan isplate bila negativna, valja reći da su žalbeni navodi istog neosnovani. Temeljem odredbe članka 323. stavak 1. ZOO kod ništetnih ugovora, a isto tako kod djelomično ništetnih odredbi ugovora, svaka strana ima pravo na restitucijski zahtjev pri čemu je osnovna pretpostavka za odlučivanje o osnovanosti takvog zahtjeva da takav svoj restitucijski zahtjev pravilno postavi i istakne. Međutim da bi se uopće moglo odlučivati o potraživanju jedne od strane ugovora koji je djelomično ništetan potrebno je da takva strana u tom smislu postavi tužbeni zahtjev, odnosno ako se radi o tuženiku da postavi protutužbeni zahtjev ili procesnopravni prigovor radi prebijanja. Također je moguće da se postavi materijalnopravni prigovor prijeboja u smislu odredbi članaka 195. i 196. ZOO. Jedino tada sud može odlučivati o potraživanju tuženika na ime restitucije temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu. Protutužba i procesnopravni prigovor radi prebijanja mogu staviti do zaključenja prethodnog postupka, a materijalnopravni prigovor prijeboja može se istaknuti do zaključenja glavne rasprave, s time da sukladno odredbi članka 288.a stavak 6. ZPP se radi opravdanja takvog prigovora ne mogu iznositi nove činjenice niti se mogu predlagati novi dokazi osim u slučaju iz članka 299. stavak 2. ZPP

23. Prigovor radi prebijanja (sudski prijeboj do kojeg dolazi u parnici odlukom suda) u postupovnopravnom smilsu ne postoji ako ga tuženik na nesumnjiv način ne istakne te ako određeno ne navede koju tražbinu stavlja u prijeboj, s tim da tražbina koju je tuženik istaknuo takvim prigovorom mora biti kvantitativno određena. Jednako je tako i u odnosu na građanskopravni prijeboj, ali uz razlike koje proizlaze iz pravne prirode ovih instituta i odredbi članka 333. stavak 3. ZPP, kao i onih prekluzivne naravi iz članka 288.a stavak 6. ZPP.

24. U tom smislu, ako u postupku u odnosu na potraživanje tužene stranke, nije na određen način istaknut procesnopravni prigovor radi prebijanja iz članka 333. ZPP ili materijalnopravni prigovor prijeboja (kompenzacija) iz članka 195. i 196. ZOO, odnosno ako nije podnesena protutužba, tada nema ni postupovnih pretpostavki za bilo kakvo odlučivanje o osnovanosti ili neosnovanosti potraživanja tuženika na ime restitucije u vezi s negativnim tečajnim razlikama temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu u CHF.

25. Obzirom na navedeno, kada tuženik samo općenito, kao u ovom slučaju (a istovjetno i u predmetu Rev 1277/2022), stavlja materijalnopravni prigovor kojim zapravo (samo) osporava visinu potraživanja tužitelja temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koje se odnose na CHF valutnu klauzulu, sud nije ovlašten niti dužan umanjivati potraživanje tužiteljice s negativnim tečajnim razlikama nastalim u razdoblju kada je tečaj CHF bio niži od tečaja CHF na dan isplate, pa se žalba u tom dijelu ukazuje neosnovanom

26. U odnosu na navode da određene uplate po predmetnom Ugovoru nije vršila tužiteljica, već druga osoba, pa da tužiteljica u tom smislu ne bi bila aktivno legitimiran tražiti povrat, valja navesti da je spomenuta okolnost neodlučna kod činjenice da su uplate vršene po Ugovoru o kreditu kojeg je zaključila tužiteljica i da je tuženik primio te uplate upravo po tom Ugovoru, a i u konkretnom slučaju nije došlo do preuzimanja duga, niti pristupanja dugu. Ukoliko je došlo do preuzimanja ispunjenja u smislu odredbe članka 103. stavka 1. ZOO, tada tuženik kao vjerovnik nema nikakvo pravo prema trećoj osobi koja je preuzela ispunjenje (stavak 3. članka 103. ZOO) jer ta osoba odgovara samo dužniku. Stoga, ako je i na ovaj način povećana imovina tuženika na temelju ništetne ugovorne odredbe, tada je korisnik kredita legitimiran tražiti povrat, a ne treća osoba jer ona nije ni u kakvom odnosu s tuženikom kao vjerovnikom.

27. Iz iznesenih razloga, nisu ostvareni žalbeni prigovori tuženika, a kako nisu ostvareni niti žalbeni razlozi na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti jer je prvostupanjski sud odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužiteljice pravilno primijenio mjerodavne zakonske odredbe na kojima je presuda utemeljena, žalbu tuženika valjalo je odbiti kao neosnovanu i prvostupanjsku presudu potvrditi, temeljem odredaba članka 368. stavka 1. ZPP, uključujući i odluku o troškovima postupka koju je prvostupanjski sud pravilno zasnovao na odredbi članka 154. stavak 1. u svezi s odredbom članka 155. stavka 1. ZPP, te važećoj Tarifi o nagradama i naknadama troškova za rad odvjetnika i Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u RH (Narodne novine broj 57/2022), a koja žalbenim navodima nije dovedena u sumnju.

U Splitu, 11. prosinca 2024.

Predsjednik vijeća:

Tihana Pivac