Republika Hrvatska
Županijski sud u Splitu
Split, Gundulićeva 29a
Poslovni broj: Gž-2458/2023-3
U I M E R E P U B L I K E H R V AT S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Tihane Pivac, kao predsjednice vijeća, Ane Grbavac kao suca izvjestitelja i članice vijeća, te Marijana Miletića, kao člana vijeća u pravnoj stvari tužiteljice LI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćnicima Ivanu Šalini i Boži Vrkiću, odvjetnicima u Zadru, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB:53056966535, zastupana po punomoćnicima odvjetnicima iz odvjetničkog društva Kallay & partneri d.o.o. iz Zagreba, Ilica 1A/III, radi ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Zadru, poslovni broj 15 P-2367/2021-26 od 25. rujna 2023., u sjednici vijeća održanoj dana 11. prosinca 2024.,
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana, te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru, poslovni broj 15 P-2367/2021-26 od 25. rujna 2023. u pobijanom dijelu pod točkom I.I. i III. izreke
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:
I. Odbija se kao neosnovan osnovni tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi: "I. Utvrđuje se da je Ugovor o kreditu broj: 138-50-3767758 zaključen između tužiteljice i tuženika dana 11. studenog 2006.godine, ništetan te kao takav ne proizvodi pravni učinak slijedom čega se nalaže tuženiku isplatiti-vratiti tužiteljici iznos od 11.102,60 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedinačni iznos počevši od dospijeća do isplate na svaki plaćeni iznos i to na:
- iznos od 164,58 EUR sa kamatom od 14.12.2006. godine
− iznos od 163,12 EUR sa kamatom od 15.01.2007. godine
− iznos od 161,66 EUR sa kamatom od 16.02.2007. godine
− iznos od 163,51 EUR sa kamatom od 15.03.2007. godine
− iznos od 161,13 EUR sa kamatom od 23.04.2007. godine − iznos od 158,47 EUR sa kamatom od 16.05.2007. godine
− iznos od 157,54 EUR sa kamatom od 19.06.2007. godine
− iznos od 157,14 EUR sa kamatom od 17.7.2007. godine
− iznos od 159,40 EUR sa kamatom od 14.08.2007. godine
− iznos od 157,94 EUR sa kamatom od 24.09.2007. godine
− iznos od 156,61 EUR sa kamatom od 26.10.2007. godine
− iznos od 158,58 EUR sa kamatom od 10.11.2007. godine
− iznos od 163,12 EUR sa kamatom od 24.12.2007. godine
− iznos od 164,05 EUR sa kamatom od 14.01.2008. godine
− iznos od 163,91 EUR sa kamatom od 15.02.2008. godine
− iznos od 168,43 EUR sa kamatom od 27.03.2008. godine
− iznos od 165,51 EUR sa kamatom od 18.04.2008. godine
− iznos od 163,38 EUR sa kamatom od 19.05.2008. godine
− iznos od 164,64 EUR sa kamatom od 16.06.2008. godine
− iznos od 165,37 EUR sa kamatom od 16.07.2008. godine
− iznos od 163,25 EUR sa kamatom od 21.08.2008. godine
− iznos od 164,10 EUR sa kamatom od 26.09.2008. godine
− iznos od 183,49 EUR sa kamatom od 27.10.2008. godine
− iznos od 169,22 EUR sa kamatom od 29.11.2008. godine
− iznos od 174,66 EUR sa kamatom od 24.12.2008. godine
− iznos od 180,24 EUR sa kamatom od 30.01.2009. godine
− iznos od 182,89 EUR sa kamatom od 16.02.2009. godine
− iznos od 181,96 EUR sa kamatom od 27.03.2009. godine
− iznos od 183,56 EUR sa kamatom od 30.04.2009. godine
− iznos od 180,50 EUR sa kamatom od 30.05.2009. godine
− iznos od 180,42 EUR sa kamatom od 26.06.2009. godine
− iznos od 178,64 EUR sa kamatom od 31.07.2009. godine
− iznos od 179,97 EUR sa kamatom od 29.08.2009. godine
− iznos od 179,74 EUR sa kamatom od 30.09.2009. godine
− iznos od 178,51 EUR sa kamatom od 31.10.2009. godine
− iznos od 181,03 EUR sa kamatom od 30.11.2009. godine
− iznos od 183,29 EUR sa kamatom od 30.12.2009. godine
− iznos od 185,84 EUR sa kamatom od 30.01.2010. godine
− iznos od 185,15 EUR sa kamatom od 01.03.2010. godine
− iznos od 188,92 EUR sa kamatom od 31.03.2010. godine
− iznos od 188,60 EUR sa kamatom od 26.04.2010. godine
− iznos od 189,66 EUR sa kamatom od 31.05.2010. godine
− iznos od 202,14 EUR sa kamatom od 30.06.2010. godine
− iznos od 197,49 EUR sa kamatom od 20.07.2010. godine
- iznos od 201,34 EUR sa kamatom od 19.08.2010. godine
− iznos od 204,79 EUR sa kamatom od 29.09.2010. godine
− iznos od 201,74 EUR sa kamatom od 25.10.2010. godine
− iznos od 207,18 EUR sa kamatom od 26.11.2010. godine
− iznos od 218,20 EUR sa kamatom od 27.12.2010. godine
− iznos od 212,62 EUR sa kamatom od 31.01.2011. godine
− iznos od 215,67 EUR sa kamatom od 28.02.2011. godine
− iznos od 212,62 EUR sa kamatom od 30.03.2011. godine
− iznos od 211,29 EUR sa kamatom od 29.04.2011. godine
− iznos od 222,32 EUR sa kamatom od 25.05.2011. godine
− iznos od 229,74 EUR sa kamatom od 01.07.2011. godine − iznos od 242,88 EUR sa kamatom od 01.08.2011. godine
− iznos od 235,98 EUR sa kamatom od 01.09.2011. godine
− iznos od 228,81 EUR sa kamatom od 01.10.2011. godine
− iznos od 228,15 EUR sa kamatom od 08.11.2011. godine
− iznos od 227,89 EUR sa kamatom od 05.12.2011. godine
po stopi od 15 % godišnje za razdoblje od 14. prosinca 2006. godine pa do 31. prosinca 2007. godine, po stopi od 14 % godišnje za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine pa do 30. lipnja 2011.godine, po stopi od 12% godišnje za razdoblje od 01. srpnja 2011. godine pa do isplate, a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanju kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, u roku do 15 dana i pod prijetnjom ovrhe."
II. Usvaja se kao osnovan podredni tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi: "I. Utvrđuje se da je ništetna odredba o valutnoj klauzuli iz Ugovor o kreditu broj: 138-50-3767758 koji su stranke zaključile dana 11.studenog 2006.godine slijedom čega tužiteljica nije dužan plaćati mjesečnu ratu po promjenama tečaja CHF u odnosu na kune a koje promjene su nastupile nakon 11.studenog 2006.godine pa na dalje.
II. Dužan je tuženik isplatiti-vratiti tužiteljici na ime nepripadnog plaćenog iznosa zbog promjene u tečaju CHF iznos od 906,06 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedinačni iznos počevši od dospijeća do isplate na svaki plaćeni iznos i to na:
- iznos od 0,34 EUR sa kamatom od 31.03.2008. godine
− iznos od 8,64 EUR sa kamatom od 31.10.2008. godine
− iznos od 11,01 EUR sa kamatom od 31.12.2008. godine
− iznos od 12,71 EUR sa kamatom od 31.01.2009. godine
− iznos od 13,48 EUR sa kamatom od 28.02.2009. godine
− iznos od 11,36 EUR sa kamatom od 31.03.2009. godine
− iznos od 11,76 EUR sa kamatom od 30.04.2009. godine
− iznos od 8,52 EUR sa kamatom od 31.05.2009. godine
− iznos od 6,13 EUR sa kamatom od 30.06.2009. godine
− iznos od 6,77 EUR sa kamatom od 31.07.2009. godine
− iznos od 8,02 EUR sa kamatom od 31.08.2009. godine
− iznos od 7,91 EUR sa kamatom od 30.09.2009. godine
− iznos od 6,64 EUR sa kamatom od 31.10.2009. godine
− iznos od 9,03 EUR sa kamatom od 30.11.2009. godine
− iznos od 10,95 EUR sa kamatom od 31.12.2009. godine
− iznos od 13,67 EUR sa kamatom od 31.01.2010. godine
− iznos od 13,05 EUR sa kamatom od 28.02.2010. godine
− iznos od 16,74 EUR sa kamatom od 31.03.2010. godine
− iznos od 16,04 EUR sa kamatom od 30.04.2010. godine
− iznos od 17,41 EUR sa kamatom od 31.05.2010. godine
− iznos od 29,25 EUR sa kamatom od 30.06.2010. godine
− iznos od 26,81 EUR sa kamatom od 31.07.2010. godine
− iznos od 34,25 EUR sa kamatom od 31.08.2010. godine
− iznos od 31,68 EUR sa kamatom od 30.09.2010. godine
− iznos od 27,54 EUR sa kamatom od 31.10.2010. godine
− iznos od 36,27 EUR sa kamatom od 30.11.2010. godine
− iznos od 47,37 EUR sa kamatom od 31.12.2010. godine − iznos od 39,51 EUR sa kamatom od 31.01.2011. godine
− iznos od 42,27 EUR sa kamatom od 28.02.2011. godine
− iznos od 38,76 EUR sa kamatom od 31.03.2011. godine
− iznos od 39,39 EUR sa kamatom od 30.04.2011. godine
− iznos od 54,28 EUR sa kamatom od 31.05.2011. godine
− iznos od 55,73 EUR sa kamatom od 30.06.2011. godine
− iznos od 68,16 EUR sa kamatom od 31.07.2011. godine
− iznos od 61,77 EUR sa kamatom od 31.08.2011. godine
− iznos od 54,78 EUR sa kamatom od 30.09.2011. godine
− iznos od 54,03 EUR sa kamatom od 31.10.2011. godine
− iznos od 53,49 EUR sa kamatom od 30.11.2011. godine
po stopi od 14 % godišnje za razdoblje od 31. ožujka 2008. godine pa do 30. lipnja 2011.godine, po stopi od 12% godišnje za razdoblje od 01. srpnja 2011. godine pa do isplate, a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanju kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, u roku do 15 dana i pod prijetnjom ovrhe."
III. Dužan je tuženik naknaditi tužiteljici prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.427,91 Eur-a, sa zakonskom zateznom kamatom počevši od donošenja prvostupanjske presude pa do isplate u roku od 15 dana.
IV. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika prema tužiteljici, slijedom čega se odbija kao neosnovan prigovor prijeboja istaknut po tuženiku.
2. Protiv prvostupanjske presude i to točke I.I. i III. izreke žali se tužiteljica zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23-dalje: ZPP), predlažući da drugostupanjski sud u pobijanom dijelu preinači presudu na način da usvoji osnovni zahtjev tužiteljice u cijelosti i istoj dosudi trošak postupka uvećan za trošak žalbe, podredno da presudu u pobijanom dijelu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno postupanje.
3. Odgovor na žalbu nije podnesen.
4. Žalba tužiteljice nije osnovana.
5. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužiteljice radi utvrđenja da je Ugovor o kreditu broj: 138-50-3767758 zaključen između tužiteljice i tuženika dana 11. studenog 2006., ništetan te kao takav ne proizvodi pravni učinak slijedom čega da je tuženik dužan isplatiti-vratiti tužiteljici iznos od 11.102,60 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, te podredni zahtjev radi isplate iznosa od 906,06 EUR, utemeljen na odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05,41/08, 8/15 i 29/18 - dalje ZOO), kojom su regulirana pitanja stjecanja bez osnova, i tvrdnji da joj tuženik navedeni iznos duguje iz osnova razlike preplaćenih mjesečnih anuiteta i povećanja glavnice, nastale upravo zbog tečajne razlike zbog valutne klauzule u CHF u razdoblju otplate kredita, po Ugovoru o kreditu broj 138-50-3767758 od 11. studenom 2006. sklopljenom između tužiteljice kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora potvrđen po javnom bilježniku u Zadru Veri Marčini pod brojem OU-903/06-1 16. studenog 2006.
6. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih razloga te pazeći po službenoj dužnosti na određene bitne povrede odredaba postupka, ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje kako nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP, na koje ukazuje žalba, kao ni povrede na koje sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 365. stavak 2. ZPP, tako da se zakonitost i pravilnost prvostupanjske presude može ispitati.
7. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP u vezi s člankom 8. ZPP, na koju opisno upire žalitelj, jer je sud ovlašten na temelju odredbe članka 8. ZPP uzimajući u obzir sve okolnosti, prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka odlučiti koje će činjenice uzeti kao dokazane. Tako sud ne čini bitnu povredu odredaba parničnog postupka ako ocjenjuje provedene dokaze drugačije nego što to smatra žalitelj da bi trebalo i ako izvodi drugačije činjenične zaključke nego to čini žalitelj. Naime, pravo ocjene dokaza pridržano je za prvostupanjski sud i ono je u konkretnom slučaju dano u skladu s odredbom članka 8. ZPP.
8. Također nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je prvostupanjski sud raspravio sve tvrdnje na kojima tužiteljica temelji svoj zahtjev kao i prigovore tuženika, te na osnovi izvedenih dokaza predloženih po parničnim strankama i njihovom pravilnom ocjenom (članak 8. ZPP) utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti tužbenog zahtjeva tužiteljice.
9. Po provedenom dokaznom postupku prvostupanjski sud je utvrdio sljedeće činjenice:
- da su stranke sklopile Ugovor o kreditu broj 138-50-3767758 od 11. studenog 2006. prema kojem je tuženik kao kreditor odobrio tužiteljici kao korisniku kredita, kredit u kunskoj protuvrijednosti od 14.182,11 CHF, obračunat po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, uz rok otplate od 60 mjeseci, te početnu kamatnu stopu od 5,20% i da je čl. 2. tog Ugovora bila ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu sa Odlukom o kamatnim stopama kreditora,
- da nije osnovan prigovor tuženika da tužiteljica ne bi imala status potrošača, jer iz njezinog stranačkog iskaza slijedi da je kredit korišten za kupnju automobila za osobne svrhe, za obiteljske potrebe, a ne za poslovne svrhe, da je riječ o osobi koja nije imala potrebna posebna znanja da bi razumjela konkretnu bankarsku terminologiju iz ugovora o kreditu, da je terminologija korištena u citiranim odlukama tuženika visoko stručna i kao takva razumljiva isključivo osobama koje imaju ekonomsku naobrazbu i bave se bankarskim poslovanjem, dok je za prosječnog potrošača apsolutno nerazumljiva,
- da je u presudi Suda EU - presuda broj: C-26/13 od 30. travnja 2014. u odnosu na tumačenje i primjenu članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ istaknuto, da se ta odredba Direktive 93/13/EEZ ne smije tumačiti u smislu njezine gramatičke razumljivosti, već tako da potrošaču moraju biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama ugovora, odnosno općih uvjeta poslovanja kako bi on na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze, da je sud EU polazio od svog ustaljenog stajališta da je potrošač uvijek u slabijem položaju u odnosu na poduzetnike (u konkretnom slučaju banke) kako u pogledu pregovaračke snage tako i u pogledu razine obaviještenosti, odnosno položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je poduzetnik (banka) prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj,
- da je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača presudom Trgovačkog suda u Zagrebu od 4.7.2013. br. P-1401/12 između ostaloga utvrđeno da je ovdje tuženik u razdoblju od 1.1.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sklapanja predmetnih ugovora o kreditu, što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da je time naznačena banka postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 96/03. - ZZP 03) u razdoblju od 1.1.2004. do 6.8.2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7.8.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 79/07., 125/07., 79/09., 89/09. i 133/09. - dalje: ZZP 07) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima,
- da je citirana presuda u tim bitnim dijelovima potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu od 14.6.2018. br. Pž-6632/17-10 (glede valutne klauzule) te je stoga pravomoćna,
- da sukladno odredbi članka 138. ZZP 07 i odredbi članka 502. c ZPP takve odluke obvezuju i ovaj sud u predmetnom postupku te se tužiteljica može ovdje pozivati (što i čini) na pravna utvrđenja iz te odluke koja onda vezuju i sud,
- da tuženik ničim ne dokazuje da je u konkretnom slučaju tužiteljicu prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti glede ugovorene valute uz koju je vezana glavnica CHF, odnosno nije dokazao da su tuženik i tužiteljica prije sklapanja ugovora i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluke tuženika, što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranoj promjeni valute na štetu tužiteljice kao potrošača,
- da tužiteljica nije bila u istom položaju kao tuženik, koji predstavlja financijsku instituciju, te je radi toga tužiteljica bila u neravnopravnom položaju,
- da tuženik nije na relevantan način tužiteljicu upozorio odnosno prikazao mogućnosti promjene valute CHF uz koju je vezana njegova obveza, odnosu nije tužiteljici predočavao bilo kakve informacije,
- da tuženik u ovom postupku nije dokazao da je tužiteljica kao potrošač i slabija ugovorna strana imala utjecaja na sadržaj ugovora u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula vezano uz valutu CHF, niti je dokazao da je tužiteljicu prije i tijekom sklapanja ugovora obavijestio te informirao o rizicima vezano uz valutu CHF,
- da postupanje tuženika glede valutne klauzule nije bilo dopušteno, da je riječ o ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao stranke ugovora,
- da je provedenim financijskim vještačenjem utvrđeno da razlika između iznosa koje je tužiteljica po osnovi valutne klauzule stvarno plaćala i iznosa koji bi platila da je plaćala anuitete po tečaju CHF na dan korištenja kredita iznosi ukupno 6.826,68 kn, odnosno 906,06 EUR,
- da potraživanje tužiteljice za isplatu preplaćenih iznosa iz osnove ugovorene valutne klauzule, nije zastarjelo, jer da je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu P-1401/2012 od 4. travnja 2012. došlo do prekida zastare sukladno članku 241. ZOO, tako da pravomoćnim okončanjem spora donošenjem presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. zastara za ove sporove počinje teći iznosa, a vrijeme proteklo ne računa se u zastrani rok,
- da prigovor prijeboja istaknut po tuženiku nije osnovan, jer tuženik nema potraživanje koje bi stavio u prijeboj sa potraživanjem tužiteljice.
10. Na osnovu tako utvrđenoga činjeničnog stanja, prvostupanjski sud je, utvrdio da su odredbe Ugovora o kreditu od dana 11. studenog 2006. ništetne u dijelu u kojem se odnose na valutnu klauzulu, te je pozivom na odredbu članak 1111. ZOO tuženiku naložio da tužiteljici isplati, temeljem Ugovora o kreditu u utuženom razdoblju na ime pretplate zbog ništetne valutne klauzule iznos 906,06 EUR sve s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća pojedinih mjesečnih iznosa do isplate, pri čemu je primijenio citirane odredbe Zakona o zaštiti potrošača, ukazujući i na odredbe, članka 225., 241., 323., 1111. i 1115. ZOO, dok ne nalazi da bi čitav Ugovor o kreditu od 11. studenog 2006. bio ništetan, pa da je osnovni tužbeni zahtjev odbijen. Naime, utvrđenje ugovorne odredbe nepoštenom nema za posljedicu ništetnost cijelog ugovora i ZZP određuje da je nepoštena ugovorna odredba ništetna te da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe (članak 55. stavci 1. i 2. ZZP). Dakle, preostali dio ugovora i dalje je obvezujući za stranke. Jedino u slučaju ako ugovor ne može opstati bez nepoštene odredbe, on da će biti u cijelosti ništetan, a kod ocjene može li ugovor opstati bez nepoštene odredbe, kriterij je, kao što je rečeno, je li kontinuitet ugovora pravno moguć. U tom smislu treba ispitati je li zbog izuzimanja primjene te neobvezujuće odredbe došlo do promjena u samoj svrsi ugovora, a jednako tako potrebno je ispitati je li bez nepoštene odredbe postoji ravnoteža između prava i obveza stranaka. Pri tome kriterij nije ono što je povoljnije za stranke ili za pojedinu stranku, jer je doseg zaštite koji se pruža neobvezujući učinak nepoštene odredbe. To načelo da proizlazi iz odluka suda, posebice točke 71. predmeta C-421/14 Banco Primus. U konkretnom slučaju sporni ugovor da može opstati bez ništetne ugovorne odredbe i svrha ugovora se može ostvariti, uz zadržavanje ravnoteže prava i obveza stranaka.
11. Žalbenim prigovorima tužiteljice nije dovedena u pitanje pravilnost zaključka prvostupanjskog suda o odbijanju zahtjeva tužiteljice glede ništetnosti cijelog ugovora.
12. S pravom je prvostupanjski sud odbio osnovni zahtjev tužiteljice glede ništetnosti cijelog ugovora i zahtjev za isplatom cjelokupnog isplaćenog iznosa. Naime, prema odredbi članka 1021. ZOO/05 propisano je da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza davanja određenog novčanog iznosa i obveza vraćanja iskorištenog iznosa novca uz obvezu plaćanja ugovorenih kamata, u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom, a eventualna ništetnost odredaba u dijelu u kojem je ugovorena zaštitna klauzula i način na koji se mijenja kamatna stopa, nisu bitni elementi ugovora o kreditu i ugovor može opstati bez njih, te ne povlači ništetnost cjelovitih odredbi o glavnom predmetu i cijeni, a još manje ništetnost cijelog ugovora, a i odredbama članka 87. ZZP/03 i članka 102. ZZP/07 izričito je propisano da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe, a odredba o glavnom predmetu i cijeni može opstati i bez zaštitne klauzule i bez određivanja na koji se način mijenja kamatna stopa.
13. Stoga, prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda predmetni Ugovor o kreditu može opstati i bez utvrđenih u cijelosti ništetnih odredbi jer je utvrđenjem njegove djelomične ništetnosti tužiteljici omogućeno od tuženika po pravilima o stjecanju bez osnove potraživati preplaćene iznose po osnovi utvrđenih ništetnih ugovornih odredbi, pa se žalba tužiteljice ukazuje neosnovanom.
14. Iz iznesenih razloga, nisu ostvareni žalbeni prigovori tužiteljice, a kako nisu ostvareni niti žalbeni razlozi na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti jer je prvostupanjski sud odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužiteljice pravilno primijenio mjerodavne zakonske odredbe na kojima je presuda utemeljena, žalbu tužiteljice valjalo je odbiti kao neosnovanu i prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu potvrditi temeljem odredaba članka 368. stavka 1. ZPP. uključujući i odluku o troškovima postupka koju je prvostupanjski sud pravilno zasnovao na odredbi članka 154. stavka 1. u svezi s odredbom članka 155. stavka 1. ZPP, pri čemu je vodio računa kako o osnovu tako i visini zahtjeva, a koju žaliteljica posebno i ne osporava.
U Splitu, 11. prosinca 2024.
Predsjednica vijeća:
Tihana Pivac
