Poslovni broj: Usž-3269/2024-2
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda, Radmile Bolanča Vuković, predsjednice vijeća, dr. sc. Sanje Otočan i Mire Kovačić, članica vijeća, te višeg sudskog savjetnika Filipa MIhaljevića, zapisničara, u upravnom sporu tužitelja GM (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], zastupanog po opunomoćenici Sandri Peharec, odvjetnici u Puli, Dobrilina 4, protiv tuženika Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Direkcije (OIB: 02958272670), Zagreb, Margaretska 3, radi priznavanja prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja s osnove ozljede na radu, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: UsI-674/24-8 od 19. srpnja 2024., na sjednici vijeća održanoj 11. prosinca 2024.
p r e s u d i o j e
Žalba se odbija i potvrđuje presuda Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: UsI-674/24-8 od 19. srpnja 2024
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom prvostupanjskog suda odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika, KLASA: UP/II-502-03/24-01/98, URBROJ: 338-01-06- 05-24-02 od 26. ožujka 2024. i vraćanja predmeta na ponovni postupak (točka I. izreke). Točkom II. izreke odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora.
2. Rješenjem tuženika od 26. ožujka 2024 odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Regionalnog ureda Rijeka, Područne službe Pazin, KLASA: UP/I-502-03/20-02/599, URBROJ: 338-18- 02-24-32 od 12. siječnja 2024. kojim tužitelju dijagnoza šifre prema MKB klasifikaciji:
S 05.1 nastala 23. siječnja 2020. nije priznata ozljedom na radu te u vezi s navedenom dijagnozom tužitelju nisu priznata prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja s osnove ozljede na radu.
3. Tužitelj u žalbi osporava zakonitost pobijane presude iz svih žalbenih razloga. Navodi da nije sporno da je ozlijeđen za vrijeme radnog vremena, na mjestu rada, uslijed protupravnog postupanja drugog radnika koji ga je šakom udario u oko te mu nanio ozljedu lijevog oka. Smatra da je odbijanjem provođenja predloženih dokaza prvostupanjski sud propustio utvrditi okolnosti koje bi mogle i trebale dovesti do drugačije odluke, odnosno da je time propustio utvrditi odlučne činjenice kako to propisuje članak 29. stavak 2. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, 36/24., dalje: ZUS). Ističe da svaka osoba ima pravo na „dobro pravosuđe“ i pravično suđenje, a koje nužno uključuje jednakost sredstava stranaka u postupku, to jest obvezu suda da se svakoj strani u postupku omogući iznošenje razloga u uvjetima koji je ne stavljaju u položaj očite neravnopravnosti u odnosu na protivnu stranu. S tim u vezi navodi da se iz prava na jednakost oružja izvode i pojedina prava u odnosu na izbor i izvođenje dokaza. Smatra da je obrazloženje prvostupanjskog suda manjkavo jer nema razloga zašto nisu prihvaćeni izneseni navodi i zašto nisu utvrđene relevantne činjenice kako bi sud mogao pravilno primijeniti materijalno pravo. Zaključuje da njegovi navodi nisu ispitani i tvrdi da mu nije omogućena stvarna i efikasna pravna zaštita prava na pravično suđenje. Ističe da je predložio saslušanje u svojstvu svjedoka staklara PM i TM na okolnost ranijeg problematičnog ponašanja IM. Tvrdi da bi imenovani mogli posvjedočiti o tome da su prije štetnog događaja prijavljivali problematično ponašanje IM poslodavcu. Stoga smatra neosnovanim zaključak suda da njihovo saslušanje nije od značenja za ovaj upravni spor. Navodi da je IM osoba koje je prethodno izazivala problematične situacije i protiv koje se vodi niz prekršajnih i kaznenih postupaka, a koju činjenicu je prvostupanjski sud neosnovano propustio utvrditi i ocijeniti zajedno s ostalim dokazima. Smatra da je tu činjenicu potrebno dovesti u kontekst radno - pravne aktivnosti jer je dužnost poslodavca da radnicima pruži zdravu i sigurnu okolinu u kojoj obavljaju poslovnu djelatnost pa osim što je poslodavac dužan zaštiti radnike od opasnih strojeva dužan je zaštiti ih od svih drugih štetnih utjecaja, uključujući i od drugih radnika na čije su problematično ponašanje upozoreni. Nadalje navodi da je u cilju utvrđivanja činjenica u upravnom sporu tražio provođenje stručno - medicinskog vještačenja liječničkog povjerenstva Zavoda sukladno članku 127. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju. („Narodne novine“, 80/13., 137/13., 98/19. i 33/23.; dalje – ZOZO). S tim u vezi navodi da je tražio pribavljanje stručnog mišljenja nadležnog doktora specijaliste medicine rada, kao i Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo sukladno članku 49. Pravilnika o pravima, uvjetima i načinu ostvarivanja prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja u slučaju ozljede na radu i profesionalne bolesti („Narodne novine“, 75/14., 154/14., 79/15., 139/15., 105/16., 40/17., 66/17., 109/17., 132/17., 119/18., 41/19., 22/20. i 39/20.) i Zakona o zaštiti na radu („Narodne novine“, 71/14., 118/14., 154/14., 94/18. i 96/18.). Navodi da prvostupanjski sud nije dao valjano obrazloženje iz kojeg razloga smatra opravdanim što nisu provedene predložene radnje koje predstavljaju postupovno pravo tužitelja zajamčeno pozitivnim zakonskim propisima. Poziva se na presudu Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: 14 UsIzs- 34/16-25 od 3. studenog 2017. i presudu i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj: Revr-1157/14-2 od 14. veljače 2017. iz kojih je razvidno da se napadi drugih radnika karakteriziraju kao ozljeda na radu. Smatra da je poslodavac dužan zaštititi radnike od svih štetnih utjecaja, uključujući i od drugih radnika. Navodi da su mu kao osiguraniku na radnom mjestu nastupile teške i nepopravljive tjelesne ozljede koje će ga pratiti čitav život zbog napada drugog radnika od kojeg ga poslodavac nije zaštitio. Navodi da je povodom štetnog događaja protiv IM podignuta optužnica radi nanošenja teške tjelesne ozljede te, iako je imenovani u međuvremenu podnio zahtjev za sporazumni raskid ugovora, poslodavac je pokrenuo postupak izvanrednog otkaza ugovora o radu. Ukazuje na članak 17. stavak 2. Zakona o zaštiti na radu koji propisuje kako je poslodavac obvezan provoditi prevenciju u svim radnim postupcima, u organizaciji rada i upravljanju radnim postupcima, pri čemu mora osigurati radnicima najveću moguću razinu zaštite na radu. Ističe da ozljeda nije isprovocirana s njegove strane, niti je ozljedi prethodio privatni sukob između radnika ili rasprava koja ne bi imala veze s radnim procesom. Pojašnjava da se radi o životnoj situaciji na radnom mjestu zbog koje mu je nastupila teška tjelesna ozljeda - povreda oka zbog koje je potpuno izgubio vid i funkciju lijevog oka. Predlaže da ovaj Sud poništi pobijanu presudu i predmet vrati na ponovno rješavanje, a podredno da poništi prvostupanjsku presudu i sam presudom riješi upravnu stvar.
4. Tuženik u odgovoru na žalbu predlaže odbiti žalbu kao neosnovanu.
5. Žalba nije osnovana.
6. Ispitujući presudu prvostupanjskog suda u granicama žalbenih razloga sukladno članku 134. stavku 1. ZUS-a, ovaj Sud je utvrdio da žalba nije osnovana.
7. Uvidom u spis utvrđeno je da je tužitelj 24. siječnja 2020. ispunio prijavu o ozljedi na radu za događaj od 23. siječnja 2020. tražeći da mu se kao ozljeda na radu prizna ozljeda dijagnoze šifre prema MKB-u: S 05.1, koju je pretrpio za vrijeme rada kod poslodavca Tvornica stakla Duran d.d., Pula, Mažuranićeva 3, tako što je zadobio udarac od drugog zaposlenika (IM).
8. Na temelju razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja prvostupanjski sud je sukladno članku 49. stavcima 1. i. 2. ZUS-a, slobodnom ocjenom dokaza, uzimajući u obzir sve činjenice koje su od važnosti za donošenje odluke, pravilno ocijenio da je rješenje tuženika zakonito.
9. U obrazloženju presude izložio je sve bitne činjenice koje proizlaze iz provedenih dokaza u upravnom postupku te je, s obzirom na utvrđeno činjenično stanje i relevantne propise, naveo valjane razloge zbog kojih je odbio tužbeni zahtjev. 10. Ocjenjujući osnovanost žalbe, valja poći od činjeničnog stanja utvrđenog u upravnom postupku koje je prihvatio prvostupanjski sud, a koje tužitelj svojim navodima u tijeku spora nije doveo u sumnju.
11. Iz podataka spisa proizlazi da je predmetnom ozljeđivanju prethodila verbalna komunikacija tužitelja s IM, nakon čega je uslijedio fizički napad imenovanog u kojem je tužitelj ozlijeđen.
12. Prvostupanjski sud je ocijenio osporeno rješenje tuženika zakonitim te je zaključio da ozljeda tužitelja koja je posljedica fizičkog napada drugog zaposlenika, neovisno o tome što je nastala na radu, za vrijeme radnog vremena, nije ozljeda na radu u smislu članka 66. točke 1. ZOZO-a.
13. Imajući na umu članak 66. točku 1. ZOZO-a pravilno je sud zaključio da se predmetna ozljeda ne može dovesti u kontekst radno - pravne aktivnosti u smislu navedene odredbe ZOZO-a jer nije uzročno - posljedično vezana uz obavljanje poslova na osnovi kojih je ozlijeđena osoba osigurana u obveznom zdravstvenom osiguranju, pravilno navodeći da nije odlučno tko je od sudionika fizičkog obračuna odgovoran za nastanak predmetne ozljede.
14. U predmetnom postupku, prema ocjeni ovoga Suda, tužitelju nije uskraćena mogućnost da izloži činjenice ili iznese dokaze koji mu idu u prilog te ovaj Sud ne nalazi da je postupak proveden na način da je tužitelj stavljen u nepovoljniji položaj u odnosu na tuženika.
15. Što se tiče prigovora da sud nije proveo dokaze saslušanjem tužitelja i predloženih svjedoka te medicinskim vještačenjem i pribavljanjem stručnog mišljenja, valja navesti da sud nije vezan prijedlozima stranaka ni u pogledu činjenica koje treba utvrditi ni dokaza kojima se one mogu utvrditi (članak 49. stavak 4. ZUS-a). Prema ocjeni ovoga Suda, predloženi dokazi nisu relevantni za predmetni postupak s obzirom na to da nije odlučno tko je odgovoran za nastanak predmetne ozljede. Odlučno je da se ozljeda, nastala kao posljedica fizičkog napada drugog zaposlenika na tužitelja (članak 67. točka 3. ZOZO-a) ne smatra ozljedom koja je nastala pod okolnostima iz članka 66. ZOZO-a.
16. Slijedom iznesenog, ovaj Sud žalbene navode smatra neosnovanim i bez utjecaja na drugačije rješavanje konkretne upravne stvari. Prvostupanjski sud je postupak prije donošenja presude pravilno proveo, a presudu obrazložio sukladno članku 119 stavku 5 . ZUS-a, odgovorivši na sve relevantne navode iz tužbe. Obrazloženje pobijane presude sadrži razumne i dostatne razloge koji opravdavaju njezino donošenje i koji ujedno otklanjaju sumnju da bi ista mogla biti rezultat arbitrarnog postupanja. Pravno shvaćanje izraženo u pobijanoj presudi zasniva se na pravilnom tumačenju i primjeni mjerodavnog materijalnog prava. Pravilno se prvostupanjski sud pozvao na praksu ovog Suda u bitno istovjetnom činjeničnom i pravnom pitanju izraženu u presudama poslovni broj: Usž-1412/20-2 od 30. rujna 2020., Usž-3218/21-2 od 18. siječnja 2022. i Usž-1004/2022-2 od 20. travnja 2022.
17. Tužitelj razlozima navedenim u žalbi nije doveo u sumnju zakonitost pobijane presude koja je donesena na temelju pravilno utvrđenih činjenica te uz pravilnu primjenu materijalnog prava, dok povrede pravila upravnog spora ovaj Sud nije našao.
18. Stoga je na temelju članka 135. stavka 1. ZUS-a odlučeno kao u izreci presude.
U Zagrebu 11. prosinca 2024.
Predsjednica vijeća:
Radmila Bolanča Vuković
