Republika Hrvatska
Županijski sud u Splitu
Split, Gundulićeva 29a
Poslovni broj: Gž-2106/2024-4
U I M E R E P UB L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E NJ E
Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda i to dr. sc. Ivana Tironija kao predsjednika vijeća, Vedrane Perkušić, kao sutkinje izvjestiteljice i dr. sc. Daniele Pivčević, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja TŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Boži Vrkiću, odvjetniku u Zadru, J. D. Matejeva 4, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Kallay i partneri d.o.o. Zagreb, Ilica 1A/III, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbama tužitelja, te tuženika protiv presude Općinskog suda u Zadru poslovni broj 153 P-3180/2019-40 od 17. svibnja 2024., kao i rješenja istog suda od 25. srpnja 2022., u sjednici vijeća održanoj dana 11. prosinca 2024.,
p r e s u d i o j e i r i j e š i o j e
I. Odbijaju se žalbe tužitelja, te tuženika kao neosnovane i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj 153 P-3180/2019-40 od 17. svibnja 2024., kao i rješenje istog suda od 25. srpnja 2022.
II. Odbijaju se zahtjevi stranaka za naknadu troškova žalbenog postupka kao neosnovani.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom je suđeno:
„I. Odbija se kao neosnovan glavni tužbeni zahtjev koji glasi:
„Utvrđuje se da je Ugovor o kreditu broj: 138-50-3883251 zaključen između tužitelja i tuženika dana 18. siječnja 2007. godine ništetan te kao takav ne proizvodi pravni učinak, slijedom čega se nalaže tuženiku isplatiti-vratiti tužitelju iznos od 13.753,93 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedinačni iznos počevši od dospijeća do isplate na svaki plaćeni iznos i to na: − iznos od 133,23 EUR sa kamatom od 28.02.2007. godine
− iznos od 133,34 EUR sa kamatom od 31.03.2007. godine
− iznos od 131,65 EUR sa kamatom od 30.04.2007. godine
− iznos od 130,28 EUR sa kamatom od 31.05.2007. godine
− iznos od 129,34 EUR sa kamatom od 30.06.2007. godine
− iznos od 130,17 EUR sa kamatom od 31.07.2007. godine
− iznos od 130,85 EUR sa kamatom od 31.08.2007. godine
− iznos od 128,80 EUR sa kamatom od 30.09.2007. godine
− iznos od 128,54 EUR sa kamatom od 31.10.2007. godine
− iznos od 134,09 EUR sa kamatom od 30.11.2007. godine
− iznos od 133,39 EUR sa kamatom od 31.12.2007. godine
− iznos od 135,82 EUR sa kamatom od 31.01.2008. godine
− iznos od 137,15 EUR sa kamatom od 29.02.2008. godine
− iznos od 139,43 EUR sa kamatom od 31.03.2008. godine
− iznos od 136,00 EUR sa kamatom od 30.04.2008. godine
− iznos od 136,68 EUR sa kamatom od 31.05.2008. godine
− iznos od 138,37 EUR sa kamatom od 30.06.2008. godine
− iznos od 135,88 EUR sa kamatom od 31.07.2008. godine
− iznos od 136,00 EUR sa kamatom od 31.08.2008. godine
− iznos od 137,48 EUR sa kamatom od 30.09.2008. godine
− iznos od 148,67 EUR sa kamatom od 31.10.2008. godine
− iznos od 141,17 EUR sa kamatom od 30.11.2008. godine
− iznos od 150,71 EUR sa kamatom od 31.12.2008. godine
− iznos od 152,17 EUR sa kamatom od 31.01.2009. godine
− iznos od 152,83 EUR sa kamatom od 28.02.2009. godine
− iznos od 154,59 EUR sa kamatom od 31.03.2009. godine
− iznos od 154,94 EUR sa kamatom od 30.04.2009. godine
− iznos od 152,09 EUR sa kamatom od 31.05.2009. godine
− iznos od 149,99 EUR sa kamatom od 30.06.2009. godine
− iznos od 150,54 EUR sa kamatom od 31.07.2009. godine
− iznos od 151,65 EUR sa kamatom od 31.08.2009. godine
− iznos od 151,56 EUR sa kamatom od 30.09.2009. godine
− iznos od 150,44 EUR sa kamatom od 31.10.2009. godine
− iznos od 152,54 EUR sa kamatom od 30.11.2009. godine
− iznos od 154,23 EUR sa kamatom od 31.12.2009. godine
− iznos od 156,62 EUR sa kamatom od 31.01.2010. godine
− iznos od 156,07 EUR sa kamatom od 28.02.2010. godine
− iznos od 159,33 EUR sa kamatom od 31.03.2010. godine
− iznos od 158,71 EUR sa kamatom od 30.04.2010. godine
− iznos od 159,91 EUR sa kamatom od 31.05.2010. godine
− iznos od 170,33 EUR sa kamatom od 30.06.2010. godine
− iznos od 168,19 EUR sa kamatom od 31.07.2010. godine
− iznos od 171,21 EUR sa kamatom od 12.08.2010. godine
− iznos od 171,21 EUR sa kamatom od 30.09.2010. godine
− iznos od 171,21 EUR sa kamatom od 12.10.2010. godine − iznos od 171,21 EUR sa kamatom od 12.11.2010. godine
− iznos od 171,21 EUR sa kamatom od 13.12.2010. godine
− iznos od 7,41 EUR sa kamatom od 31.12.2010. godine
− iznos od 177,85 EUR sa kamatom od 14.01.2011. godine
− iznos od 4,04 EUR sa kamatom od 31.01.2011. godine
− iznos od 177,85 EUR sa kamatom od 14.02.2011. godine
− iznos od 111,82 EUR sa kamatom od 15.03.2011. godine
− iznos od 66,02 EUR sa kamatom od 15.03.2011. godine
− iznos od 0,37 EUR sa kamatom od 31.03.2011. godine
− iznos od 177,85 EUR sa kamatom od 15.04.2011. godine
− iznos od 1,37 EUR sa kamatom od 30.04.2011. godine
− iznos od 177,85 EUR sa kamatom od 13.05.2011. godine
− iznos od 7,01 EUR sa kamatom od 31.05.2011. godine
− iznos od 192,45 EUR sa kamatom od 13.06.2011. godine
− iznos od 0,00 EUR sa kamatom od 30.06.2011. godine
− iznos od 192,45 EUR sa kamatom od 13.07.2011. godine
− iznos od 5,43 EUR sa kamatom od 31.07.2011. godine
− iznos od 205,45 EUR sa kamatom od 25.08.2011. godine
− iznos od 5.318,87 EUR sa kamatom od 19.09.2011. godine
po stopi od 15 % godišnje za razdoblje od 28. veljače 2007. godine pa do 31. prosinca 2007. godine, po stopi od 14 % godišnje za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine pa do 30. lipnja 2011.godine, po stopi od 12% godišnje za razdoblje od 01. srpnja 2011. godine pa do isplate, a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanju kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, u roku do 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.“
II. Utvrđuje se da je ništetna odredba o valutnoj klauzuli sadržana u Ugovoru o kreditu broj: 138-50-3883251 sklopljenom između tužitelja i tuženika 18. siječnja 2007. slijedom čega tužitelj nije dužan plaćati anuitet kredita prema promjenama tečaja CHF u odnosu na HRK, a koje su promjene nastupile nakon 18. siječnja 2007.
III. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 2.076,14 Eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na
− iznos od 1,79 EUR od 31.03.2008. godine
− iznos od 8,61 EUR od 31.10.2008. godine
− iznos od 1,44 EUR od 30.11.2008. godine
− iznos od 10,56 EUR od 31.12.2008. godine
− iznos od 11,96 EUR od 31.01.2009. godine
− iznos od 12,59 EUR od 28.02.2009. godine
− iznos od 10,85 EUR od 31.03.2009. godine
− iznos od 11,18 EUR od 30.04.2009. godine
− iznos od 8,51 EUR od 31.05.2009. godine
− iznos od 6,55 EUR od 30.06.2009. godine
− iznos od 7,07 EUR od 31.07.2009. godine
− iznos od 8,11 EUR od 31.08.2009. godine
− iznos od 8,02 EUR od 30.09.2009. godine
− iznos od 6,97 EUR od 31.10.2009. godine
− iznos od 8,93 EUR od 30.11.2009. godine
− iznos od 10,51 EUR od 31.12.2009. godine
− iznos od 12,75 EUR od 31.01.2010. godine
− iznos od 12,23 EUR od 28.02.2010. godine
− iznos od 15,28 EUR od 31.03.2010. godine
− iznos od 14,70 EUR od 30.04.2010. godine
− iznos od 15,82 EUR od 31.05.2010. godine
− iznos od 25,55 EUR od 30.06.2010. godine
− iznos od 23,55 EUR od 31.07.2010. godine
− iznos od 29,67 EUR od 31.08.2010. godine
− iznos od 27,55 EUR od 30.09.2010. godine
− iznos od 24,15 EUR od 31.10.2010. godine
− iznos od 31,33 EUR od 30.11.2010. godine
− iznos od 40,46 EUR od 31.12.2010. godine
− iznos od 33,99 EUR od 31.01.2011. godine
− iznos od 36,26 EUR od 28.02.2011. godine
− iznos od 33,38 EUR od 31.03.2011. godine
− iznos od 33,89 EUR od 30.04.2011. godine
− iznos od 46,13 EUR od 31.05.2011. godine
− iznos od 47,32 EUR od 30.06.2011. godine
− iznos od 57,55 EUR od 31.07.2011. godine
− iznos od 52,30 EUR od 31.08.2011. godine
− iznos od 1.328,63 EUR od 19.09.2011. godine
do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
IV. Nalaže se tuženiku po osnovi naknade troškova ovog parničnog postupka isplatiti tužitelju iznos od 464,53 Eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 17. svibnja 2024. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.“
2. Rješenjem suda prvog stupnja od 25. srpnja 2022. odbijen je prigovor mjesne nenadležnosti kao neosnovan.
3. Žali se tužitelj pobijajući prvostupanjsku presudu u dijelu pod točkom I. izreke, te u odluci o trošku pod točkom IV. izreke i to zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP) s prijedlogom da se prvostupanjska presuda u tom dijelu preinači odnosno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Zatražio je i trošak žalbenog postupka.
4. Tuženik pobija prvostupanjsku presudu u dijelu pod točkama II., III. i IV. izreke, kao i rješenje suda prvog stupnja kojim je odbijen njegov prigovor mjesne nenadležnosti tog suda i to zbog žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. ZPP-a s prijedlogom da se isti preinače odnosno ukinu, a njemu obistini trošak žalbenog postupka.
5. Na žalbe nije odgovoreno.
6. Žalbe nisu osnovane.
7. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji je prethodio njezinu donošenju u granicama ispitivanja iz članka 365. stavka 2. ZPP-a, žalbeni sud ocjenjuje da u postupku nisu počinjene bitne povrede iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.
8. Neutemeljeno žalitelji ukazuju na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a zbog toga što pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, njezina je izreka razumljiva, ne proturječi sama sebi ni svojim razlozima, presuda ima jasne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama, o tim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.
9. Glavnim tužbenim zahtjevom tužitelj traži utvrđenje da je ništetan cijeli Ugovor o kreditu broj: 138-50-3883251, kao i isplatu iznosa od 13.753,93 eura koji je po osnovi tog kredita platio tuženiku dok eventualno kumuliranim tužbenim zahtjevom traži utvrđenje da je ništetna odredba Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli, kao i isplatu iznosa od 2.076,14 eura, koji je preplatio uslijed promjene tečaja valute švicarskog franka uz koji je vezana glavnica predmetnog kredita u odnosu na tečaj važeći u trenutku korištenja kredita.
10. Glede ocjene valjanosti ovdje spornih ugovornih odredbi ugovora o kreditu mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. („Narodne novine“ broj 96/2003, dalje: ZZP/03).
11. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda i stanja spisa proizlazi da se tijekom otplate kredita mijenjala kamatna stopa i da ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatu stopu, a niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, da u ugovoru nisu jasno određeni parametri za promjenu kamatne stope već je ugovorena promjenjivost kamatne stope, a ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi predstavlja odredbu unaprijed formuliranoga standardnog ugovora tuženika, pa se smatra da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo. Također je utvrđeno da se tijekom otplate kredita mijenjala visina tečaja CHF u odnosu na kunu, da stranke nisu pojedinačno pregovarale, da tužitelj nije imao utjecaja na sadržaj ugovornih odredbi koje su se odnosile na valutnu klauzulu jer su navedene odredbe bile sastavni dio standardnog ugovora, te da banka nije na transparentan način informirala tužitelja o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF. Nadalje, nisu utvrdile niti na koji će način promjena tečaja CHF utjecati na korisnika kredita, pa je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na primjeni valutne klauzule. Financijskim vještačenjem je utvrđeno da preplaćeni iznos s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli iznosi 2.076,14 eura.
12. Ovaj sud prihvaća činjenično stanje utvrđeno prvostupanjskom presudom kao i primjenu materijalnog prava na tako utvrđeno činjenično stanje te pravne zaključke suda prvog stupnja vezano za pravnu valjanost spornih odredbi konkretnog ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, koje je pitanje sud riješio i na individualnoj razini ovoga konkretnoga parničnog spora uvažavajući ujedno i direktni i obvezujući učinak odluka donesenih u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača sukladno odredbi članka 118. Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14, 110/15 i 14/19, dalje: ZZP/14) odnosno članka 126. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 19/22, dalje: ZZP/22), te članka 502.c ZPP-a.
13. Naime, u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena u odnosu na promjenjivu kamatu stopu presudom Visokoga trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. povodom koje je donesena presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske (dalje: VSRH) broj Revt-249/2014 od 9. travnja 2015., između ostalog je utvrđeno da je pored ostalih banaka i ovdje tužena banka, povrijedila kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je tijekom vremena mijenjana jednostranom odlukom kreditora, uključujući i tuženika, te drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja ugovora, potrošač i kreditor nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom točno utvrdili parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni kamatne stope, što je dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, sve na štetu potrošača, jer je na taj način došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost takvih ugovornih odredbi.
14. Nadalje, tom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je u konačnici potvrđena i u odnosu na valutnu klauzulu presudom Visokoga trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. povodom koje je donesena presuda VSRH broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., između ostalog je utvrđeno da je pored ostalih i ovdje tužena banka povrijedila kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule odnosno vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak (CHF) u pogledu čega je utvrđeno da ugovorne odredbe nisu bile razumljive jer su tužene banke, a među njima i ovdje tuženik, propustile dati sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koje takve ugovorne odredbe nose te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranka na štetu potrošača zbog čega su ocijenjene nepoštenim i ništetnim.
15. Odredbom članka 118. ZZP/14, koji je bio važeći u vrijeme pokretanja postupka, bilo je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14 u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14 obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a člankom 502.c ZPP-a, propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, navedene odredbe ZZP/14 i ZPP-a propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, te obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa, a gotovo na identičan način to propisuju i odredbe ZZP/22.
16. Stoga, pravilan je stav prvostupanjskog suda da prethodno navedena pravomoćna odluka Trgovačkog suda u Zagrebu donesena povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača obvezuje sud u ovom parničnom postupku glede ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli, na što ukazuje i stajalište VSRH prema kojem su sudovi u pojedinačnim postupcima, neovisno o tome je li tužba podnesena prije ili nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 70/19, dalje: ZPP/19), na temelju članka 502.c ZPP-a vezani za utvrđenja iz odluka donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača (Revd-2507/2022 od 14. lipnja 2022).
17. Pritom valja napomenuti da je tijekom postupka tuženik iznosio činjenice da bi postojao informirani pristanak tužitelja na sklapanje predmetnog ugovora o kreditu te je prvostupanjski sud na prijedlog stranaka, pa tako i tuženika, pobijanu odluku donio nakon što je saslušao i tužitelja, čime je neosnovano pozivanje tuženika u žalbi da sud nije izveo dokaze na okolnost pojedinačnog pregovaranja stranaka. Ujedno je za navesti da se saslušanjem javnog bilježnika koji je solemnizirao ugovor o kreditu, ne može dokazivati činjenica obaviještenosti potrošača budući javni bilježnik prema postojećem zakonskom okviru nije imao ovlasti odnosno dužnost upozoriti potrošača na rizike fluktuacije tečaja u CHF ili pak objasniti parametre promjene kamatne stope (odluka Ustavnog suda U-III-34223/21 od 1. prosinca 2021.).
18. Kod ocjene nepoštenosti spornih ugovornih odredbi, nužno je uz sve navedeno imati u vidu i da su ove ugovorne odredbe sastavni dio standardnog Ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od strane tuženika te se o tim odredbama nije pojedinačno pregovaralo i da tužitelj kao potrošač (u kojem svojstvu je prema utvrđenjima prvostupanjskog suda sklopio predmetni Ugovor) nije imao utjecaja na njihov sadržaj, te da je tim odredbama tužitelju nametnuta obveza suprotno načelima savjesnosti i poštenja i ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima kao temeljnim načelima obveznog prava, koje on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja Ugovora.
19. Stoga, prvostupanjski sud ispravno zaključuje kako banka nije dokazala da bi u postupku sklapanja konkretnog ugovora davala odgovarajuće obavijesti potrošaču o osporenim ugovornim odredbama kao i da bi isti u postupku pregovaranja mogao utjecati na uvjete ugovora (izuzev roka otplate). Isto tako, odlučno je jesu li pisane isprave s odgovarajućim obavijestima banke predate potrošačima prije sklapanja ugovora, dok unatoč tvrdnjama o tome da je te obavijesti dostavio potrošaču, tuženik nije predočio dokaz da je bilo kakve pisane obavijesti uručio u poslovnici banke prije sklapanja ugovora.
20. Kako dakle, nema dokaza da je tužitelj bio na odgovarajući način obaviješten o sadržaju i učincima osporenih ugovorenih odredbi na određivanje njegove novčane obveze, navodi o tome da su te odredbe mogle biti razumljive ili da je potrošač o njima mogao pojedinačno pregovarati ukazuju se neodlučnim za ishod ovog postupka jer nitko ne može razumjeti ni informirano pregovarati o ugovornoj odredbi o čijem stvarnom sadržaju i učincima nije bio prethodno primjereno obaviješten, ni utjecati na njen sadržaj, a ni donijeti informiranu odluku o (ne)sklapanju ugovora (odluka broj: U-III-6703/2021 i dr. od 30. ožujka 2023., točka 21.7.).
21. Za navesti je i to da se presuda u slučaju „potrošač“ primjenjuje ne samo na stambene kredite iz razloga što su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli CHF ništetne u svim potrošačkim ugovorima bez obzira na vrstu i namjenu kredita, što dakle ne razlikuje stambeni kredit od kredita za kupnju vozila, gotovinskog ili nekog drugog kredita. Bitno je da je riječ o potrošačkom ugovoru koji sadrži promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF, a o čemu se radi u konkretnom slučaju. U tom smislu je odlučeno i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019.
22. Kako su sporne odredbe konkretnog Ugovora o kreditu utvrđene nepoštenim odnosno ništetnim sukladno odredbama članka 81. i 87. ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da tužitelju pripada pravo na individualni restitucijski zahtjev prema kojem mu je tuženik dužan vratiti ono što je primio na temelju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli.
23. Slijedom iznesenog, tužitelju pripada pravo na povrat preplaćenog iznosa s tog osnova, jer to pravo proizlazi iz članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, dalje: ZOO) u vezi s člankom 1111. stavak 1. ZOO-a time da je iznos pravilno utvrđen provedenim financijskim vještačenjem.
24. Nadalje, pravilno prvostupanjski sud cijeni i pravne učinke utvrđenja ništetnim navedenih odredaba predmetnog Ugovora o kreditu odnosno i s tim u vezi opstankom predmetnog ugovora bez odredaba koje su utvrđene ništetnim, te slijedom čega onda odbija glavni tužbeni zahtjev kao neosnovan.
25. Naime, radi se o utvrđenju samo djelomične ništetnosti navedenih odredaba Ugovora u smislu odredbe članka 87. stavak 1. ZZP-a i to u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva redovna kamatna stopa s parametrima promjenjivosti koji se određuju Odlukama o kamatnim stopama tuženika, te u dijelu koji se odnosi na plaćanje anuiteta prema promjenama tečaja CHF, a koje promjene su nastupile nakon 18. siječnja 2007., dok u preostalom dijelu nisu utvrđene ništetnim navedene sporne odredbe Ugovora, pa ni dio kojim je određeno naznačena visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu u visini od 5,20%, kao ni dio koji se odnosi na tečaj švicarskog franka u odnosu na kunu važeći na dan sklapanja ugovora o kreditu.
26. Navedene odredbe Ugovora o kreditu sadržajno su odredbe o bitnom sastavnom dijelu ugovora (cijeni), te potpuna ništetnost tih odredaba dovela bi do ništetnosti cijelog ugovora, što bi u smislu odredbe članka 323. stavak 1. ZOO imalo za posljedicu da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila po osnovi takvog „ugovora“.
27. Međutim, odredbom članka 87. ZZP-a je propisano kako ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe.
28. I prema odredbi iz članka 324. stavak 1. ZOO-a ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe, i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.
29. Pravilno je prvostupanjski sud protumačio i primijenio odredbe članka 87. ZZP-a i članka 324. stavak 1. ZOO-a u konkretnom slučaju na način da predmetni ugovor može opstati i bez ništetnih dijelova spornih odredaba. Ništetni dio spornih odredaba ima se načelno smatrati kao da nikada nije postojao, tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, s posljedicom uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedene odredbe ne bi postojale. S obzirom na to da su stranke predmetnog ugovora načelno iskazale suglasnu volju da se na predmetni ugovor primjenjuje promjenjiva kamatna stopa, a u trenutku sklapanja ugovora je iznosila 5,20%, na ugovorni odnos se primjenjuje odredba o kamati po stopi u visini od 5,20%, sve dotle dok se na zakonom propisani način ne nadomjesti dio ugovorne odredbe koji je utvrđen ništetnim i uspostavi zakonit mehanizam promjene kamatne stope (istovjetno pravnom shvaćanju iz Rev- 1172/2018-2 od 19. ožujka 2019.), te tečaj CHF na dan korištenja (isplate) kredita jer nije dovedena u pitanje prava volja stranaka da se na predmetni ugovor primjenjuje promjenjiva kamatna stopa, kao i da je govorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF.
30. Osim toga, za odgovoriti je tužitelju kako države članice EU imaju na osnovi članka 6. stavak 1. Direktive 93/13 obvezu osigurati: da nepoštene odredbe ne obvezuju potrošača, da ugovor ostaje na snazi bez nepoštenih odredbi, ako je to prema nacionalnom pravu moguće i restituciju potrošača. To znači da se mogućnost ostavljanja na snazi ugovora (bez nepoštenih ugovornih odredbi) procjenjuje prema odredbama nacionalnog prava. S obzirom na to da u skladu s člankom 267. UFEU-a Sud Europske unije nije nadležan za tumačenje nacionalnog prava, ocjena mogućnosti ostavljanja na snazi ugovora (bez nepoštenih ugovornih odredbi) u skladu s odredbama nacionalnog prava je isključivo na nacionalnim sudovima. U tom smislu tužitelj ispušta iz vida da je u presudama Suda Europske unije koje citira u žalbi, Sud Europske unije ocjenu održavanja valjanosti ugovora zbog ništetnosti odredbe koja se odnosi na tečajni rizik prepustio nacionalnom sudu (presuda od 14. ožujka 2019., C-118/17, T, točka 52. , presuda od 3. listopada 2019., C-260/18, N, točka 43.).
31. Utoliko je sud prvog stupnja pravilno primijenio članak 87. stavak 2. ZZP kada je odbijen zahtjev za utvrđenje ništetnosti cijelog ugovora, kao i zahtjev za isplatu utemeljen na činjeničnim tvrdnjama da je cijeli ugovor ništetan.
32. Isto tako, prvostupanjski sud je prigovor zastare ispravno ocijenio neosnovanim. U konkretnom slučaju riječ je o restitucijskom zahtjevu za povrat primljenog na temelju ništetnog ugovora iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, pa u obzir dolazi opći petogodišnji rok zastare iz članka 225. ZOO-a.
33. Prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela VSRH zauzetom na sjednici 30. siječnja 2020. i Objedinjenom pravnom shvaćanju o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF zauzetom na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, a u situaciji kada je ništetnost ugovora utvrđena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, kao u ovom predmetu, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u tom postupku, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.
34. Navedenim, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO-a, a zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (jednako pravno shvaćanje zauzeto je u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018.). Za ukazati je i na pravno shvaćanje zauzeto na drugoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (2/24) održanoj 27. svibnja 2024. kako u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP-a), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.
35. Presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u dijelu koji se odnosi ništetnost odredbi o ugovorenoj kamati donesena je 13. lipnja 2014., a u dijelu koji se odnosi na ništetne i nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli 14. lipnja 2018., to u konkretnom slučaju zastara nije nastupila kako to ispravno cijeni i sud prvog stupnja (članak 225. ZOO- a), čime se žalbeni navodi glede ocjene prigovora zastare ukazuju u cijelosti neosnovani.
36. Žalbeni navodi kojima tuženik osporava tijek dosuđene zatezne kamate uz tvrdnju da je on pošteni stjecatelj pa da tužitelju na dosuđeni iznos pripadaju kamate samo od podnošenja tužbe, nisu osnovani. U konkretnom slučaju utvrđena je ništetnost ugovornih odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, što podrazumijeva nesavjesnost, slijedom čega tužitelju primjenom članka 1115. ZOO-a pripada pravo na zatezne kamate od uplate svakoga pojedinoga mjesečnog anuiteta, odnosno od dana kada je tuženik stekao preplaćene iznose na temelju ništetnih ugovornih odredbi. Prema stajalištu VSRH (Revd-1294/2021 od 12. listopada 2021.) savjesnost se prosuđuje prema okolnostima svakoga pojedinog slučaja, a time što je u ovome slučaju utvrđeno da su odredbe nepoštene podrazumijeva nesavjesnost kreditne institucije.
37. Suprotno žalbenim prigovorima, obzirom na položaj tužitelja u konkretnom ugovoru, u vezi s njegovom prirodom i svrhom, gdje je predmetni ugovor tužitelj sklopio kao fizička osoba za privatne svrhe, a ne u svrhu obavljanja profesionalne djelatnosti, tužitelj nije ni trebao dokazivati svojstvo potrošača na bilo koji drugi način, budući je njegovo svojstvo potrošača potvrđeno sadržajem ugovora o kreditu. Pri tome i u odnosu na svojstvo potrošača primjenom Direktive 93/13/ EEZ, ne dolazi se do suprotnog zaključka, obzirom ista propisuje smjernice na način da je potrošač svaka fizička osoba koja ugovorom nastupa izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije. Ovdje je naglasiti kako su nacionalni sudovi država članica Europske unije, dužni tumačiti nacionalno zakonodavstvo u skladu s pravom Europske unije, pa time i sudskom praksom Suda Europske unije koja je obvezujuća za sve nacionalne sudove država članica, a koja pojam "potrošač" definira kao svaku fizičku osobu koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom 93/13/EEZ, nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, dok "prodavatelj robe ili pružatelj usluge" znači svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom 93/13/EEZ nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu.
38. U odnosu na prigovor mjesne nenadležnosti za navesti je da je prvostupanjski sud razmatrao poštenje ugovorne odredbe o prorogaciji mjesne nadležnosti u smislu odredbe članka 81. ZZP/03, te je zaključio da je ta ugovorna odredba ništetna. Naime, sud utvrđuje da je ugovor o kreditu sklopljen na unaprijed formuliranom obrascu, kojeg je pripremio tuženik, da stranke o ugovornim odredbama nisu pojedinačno pregovarale te da tužitelj nije imao nikakav utjecaj na sadržaj ugovornih odredbi. Po ocjeni prvostupanjskog suda ugovorna odredba prema kojoj je ugovorena mjesna nadležnost suda u Zagrebu predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu s obzirom na mjesto prebivališta tužitelja, pa bi ugovorna odredba o mjesnoj nadležnosti tužitelju izazvala troškove dolaska na sud čime, po ocjeni prvostupanjskog suda, u procesno pravnom položaju ugovornih stranaka postoji znatna neravnoteža. Iz tih razloga sud prvog stupnja ispravno zaključuje da nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula, čime je istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti neosnovan.
39. U navedenom pravcu na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog on line 5. studenoga 2020. usvojen je zaključak da je prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjedišta banke, klauzula o kojoj se nije posebno pregovaralo, a ista je ništetna ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača, te ostale relevantne okolnosti koje predstavljaju quaestio facti.
40. Takav stav suda u skladu je i s pravnim shvaćanjem izraženim u presudi Suda Europske unije od 27. lipnja 2000., u spojenim predmetima C-240/98 do C- 244/98, prema kojem prorogacijsku klauzulu u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnoga poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluge, treba smatrati nepoštenom u smislu članka 3. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, ako su ispunjene slijedeće pretpostavke: da nije bilo posebnog pregovaranja te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
41. Također, odredbom članka 19.l. stavka 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 75/09, 112/12, 143/13, 147/13. 9/15, 78/15, 102/15, 52/16 i 128/22) propisano je da u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište.
42. Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj oduci broj Grl-143/2019-2 od 11. prosinca 2019. iznio je pravno shvaćanje prema kojem je za spor u vezi s ugovorom o kreditu, u smislu odredbe članka 19.l. ZPK mjesno nadležan sud prebivališta potrošača (ovdje sud prvog stupnja).
43. Tužitelj je adresu prebivališta naznačio u tužbi pri čemu nije bio dužan uz tužbu dostaviti službenu ispravu iz koje bi proizlazilo da je u vrijeme podnošenja tužbe njegova adresa prebivalište bila upravo na području mjesne nadležnosti suda prvog stupnja, a da tužitelj ima prebivalište na nekoj drugoj adresi tuženik niti ne tvrdi.
44. Polazeći od svega navedenog, sud prvog stupnja je tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti valjano odbio kao neosnovan.
45. Nadalje, kako je prigovor radi prebijanja istaknut nakon donošenja rješenja o zaključenju prethodnog postupka, osnovano ga sud prvog stupnja nije uzeo u obzir u smislu odredbe članka 288.a stavak 6. ZPP-a.
46. Inače, prilikom donošenja odluke nije trebalo uzeti u obzir negativnu tečajnu razliku. U tom smislu ukazati je na pravno shvaćanje izraženo u odluci Rev 549/2023-4 od 18. prosinca 2023. koje glasi: „U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK - CHF bio manji od tečaja HRK - CHF na dan isplate kredita.“
47. Odluka o parničnom trošku pravilno je utemeljena na odredbi članka 154. stavak 4. ZPP-a s obzirom da su stranke djelomično uspjele u parnici u približno jednakim dijelovima. Pritom je za istaći kako u okolnostima predmetnog spora da bi se došlo do ocjene o osnovanosti eventualno postavljenog tužbenog zahtjeva morale su biti poduzete sve parnične radnje koje su u postupku poduzete i radi odluke o glavnom tužbenom zahtjevu, uključivo i vještačenje. Inače, troškovi vještačenja predstavljaju stvarne troškove kad je provođenje vještačenja bilo nužno za utvrđivanje odlučnih činjenica, a kako to pravilno cijeni i sud prvog stupnja.
48. Kako dakle, nisu ostvareni žalbeni razlozi, kao ni razlozi na koje sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je pozivom na odredbu članka 368. stavak 1. ZPP-a i odredbu članka 380. točka 2. ZPP-a odbiti žalbe kao neosnovane i odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske odluke.
49. Zahtjeve za naknadu troškova žalbenog postupka trebalo je odbiti pozivom na odredbu članka 166. stavak 1. u vezi s člankom 154. stavak 1. ZPP-a.
U Splitu 11. prosinca 2024.
PREDSJEDNIK VIJEĆA
dr. sc. Ivan Tironi
