Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-2470/2023-3

U  I M E R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Tihane Pivac, kao predsjednice vijeća, Ane Grbavac kao suca izvjestitelja, te Marijana Miletića, kao člana vijeća u pravnoj stvari 1. tužitelja DT, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], i 2. tužitelja UT, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], obojica zastupani po punomoćniku Frani Bobincu, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, kojeg zastupa punomoćnik Domagoj Petrinović, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate , odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj 28 P-146/2020-27 od 29. kolovoza 2023., u sjednici vijeća održanoj 11. prosinca 2024.,

p r e s u d i o  j e  i  r i j e š i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj 28 P-146/2020-27 od 29. kolovoza 2023. i presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj 28 P-146/2020-27 od 29. kolovoza 2023. u pobijanom dijelu pod točkom I., II., IV., V. i VI. izreke.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom rješenjem suđeno je:

Dopušta se preinaka tužbe iz podneska tužitelja od 9. studenog 2022.

2. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

I Utvrđuje se da je ništetna ugovorna odredba o valutnoj klauzuli iz članka 2. ugovora o kreditu broj 016-511/2007 sklopljenog 16. svibnja 2007. između 1. tužitelja kao korisnika kredita, 2. tužitelja kao sudužnika i tuženika.

II Nalaže se tuženiku isplatiti 1. tužitelju iznos od 5.448,37 eura / 41.050,77 kn sa zateznim kamatama od 6. srpnja 2012. do isplate po stopi koja se za razdoblje do 1. kolovoza 2015. određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, po stopi koja se za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 1. siječnja 2023. određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena te po stopi koja se za razdoblje od 1. siječnja 2023. do isplate određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku 15 dana.

III Odbija se zahtjev 2. tužitelja da tuženik tražbinu iz toč. II izreke ove presude, solidarno isplati 2. tužitelju.

IV Nalaže se tuženiku naknaditi 1. tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 738,96 eura / 5.567,69 kuna sa zateznim kamatama od 29. kolovoza 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku 15 dana.

V Odbija se zahtjev tuženika da mu 1. tužitelj naknadi troškove parničnog postupka.

VI Određuje se da 2. tužitelj i tuženik vezano uz tužbeni zahtjev 2. tužitelja svaki snosi svoje troškove postupka.

3. Protiv prvostupanjskog rješenja i presude pod točkom I., II., IV., V. i VI izreke žali se tuženik iz zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23-dalje: ZPP), predlažući da drugostupanjski sud usvoji žalbu i žalbene razloge kao osnovane te preinači prvostupanjsko rješenje i presudu na način da odbije zahtjev tužitelja i istima naloži da tuženiku naknade parnični trošak sa kamatom od presuđena, podredno usvoji žalbu tuženika ukine presudu i rješenje prvostupanjskog suda te predmet vrati na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu.

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja kojim traže donošenje presude kojom će se utvrditi da je ništetna ugovorna odredba o valutnoj klauzuli iz članka 2. ugovora o kreditu broj 016-511/2007 sklopljenog 16. svibnja 2007. između parničnih stranaka i isplata s osnova ništetne valutne klauzule.

6. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih razloga te pazeći po službenoj dužnosti na određene bitne povrede odredaba postupka, ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje kako nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP, na koje ukazuje žalba, kao ni povrede na koje sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 365. stavak 2. ZPP, tako da se zakonitost i pravilnost prvostupanjske presude može ispitati.

7. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP u vezi s člankom 8. ZPP, na koju opisno upire žalitelj, jer je sud ovlašten na temelju odredbe članka 8. ZPP uzimajući u obzir sve okolnosti, prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka odlučiti koje će činjenice uzeti kao dokazane. Tako sud ne čini bitnu povredu odredaba parničnog postupka ako ocjenjuje provedene dokaze drugačije nego što to smatra žalitelj da bi trebalo i ako izvodi drugačije činjenične zaključke nego to čini žalitelj. Naime, pravo ocjene dokaza pridržano je za prvostupanjski sud i ono je u konkretnom slučaju dano u skladu s odredbom članka 8. ZPP.

8. Neosnovano tuženik u žalbi upozorava da je prvostupanjski sud odlučio o preinačenoj tužbi, unatoč tome što se tuženik protivio preinaci

9. Točno je da o preinaci tužbenog zahtjeva nije posebno odlučeno ali je presudom odlučeno i prihvaćen je preinačeni tužbeni zahtjev, iako je rješenjem na koje tuženik nema pravo na posebnu žalbu, prethodno o istom trebalo odlučiti, ali time nisu povrijeđena prava tuženika obzirom je dostavljena na očitovanje tuženiku i priloženo je očitovanje

10. U smislu odredaba članka 191. ZPP, preinaka tužbe je: promjena istovjetnosti zahtjeva; povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći.

11. Ako tužitelj preinači tužbu tako što, zbog okolnosti koje su nastale nakon podnošenja tužbe, zahtjeva iz iste činjenične osnove drugi predmet ili novčanu svotu, tuženik se takvoj preinaci ne može protiviti.

12. Stoga, ne stoji žalbeni prigovor tuženika da prvostupanjski sud nije bio ovlašten dopustiti preinaku tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka. Naime, preinaka tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva je svrsishodna za rješenje spora (članak 190. stavak 2. ZPP) a i visina zahtjeva utvrđena je temeljem provedenog vještačenja pa kada se tužitelju ne bi dozvolila preinaka tada bi se obezvrijedio dokazni postupka i provedeno vještačenje. Nedopuštanjem preinake tužbe tužitelju se nameće ograničenje prava na pristup sudu, koje pravo je jedan vid "prava na sud" sadržanog u pravu na pravično suđenje zajamčeno odredbom članka 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine, Međunarodni ugovori br. 18/97, 6/99-pročišćeni test 6/99, 14/02 i 1/06 - dalje: Konvencija). To iz razloga jer je legitimni cilj zabrane preinake tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka povećanje tužbenog zahtjeva odmah nakon provedenog vještačenja koje je utemeljeno na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi nije od utjecaja na dužinu trajanja postupka, dok nedopuštanjem preinake tužbe tužitelju preostaje samo podnošenje nove tužbe za preostali dio zahtjeva a u kojem slučaju se nepotrebno izvrgava daljnjim troškovima postupka te se izlaže riziku presuđene stvari ili eventualne zastare koji dovodi u pitanje ostvarivanje njenih prava na isplatu čime se istoj nameće prekomjerni teret. Stoga odluka kojom se ne dopušta preinaka tužbe nije razmjerna legitimnom cilju iz odredbe članka 190. stavak 1. ZPP čime je narušena sama bit tužiteljevog prava na pristup sudu. Neovisno o tome za navesti je da je sukladno zaključku sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 26. studenoga 2021. (Posl. br. Su IV-162/2021) u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem, a o kojoj preinaci se očitovao i Ustavni sud RH u recentnoj odluci Ustavnog suda pod brojem U-III-4474/19 od 29.03.2022. pa prigovor tuženika da je počinjena bitna postupovna povreda iz članka 354. stavak 1. u vezi članka 190. stavka 1. ZPP nije osnovan.

13. Također nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je prvostupanjski sud raspravio sve tvrdnje na kojima tužitelji temelji svoje zahtjeve kao i prigovore tuženika, te na osnovi izvedenih dokaza predloženih po parničnim strankama i njihovom pravilnom ocjenom (članak 8. ZPP) utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja.

14. Po provedenom dokaznom postupku prvostupanjski sud je utvrdio sljedeće činjenice:

- da su podneskom od 9. studenog 2022. tužitelji uredili tužbeni zahtjev za isplatu na način da traže solidarnu isplatu iznosa od 5.308,13 eura / 41.050,77 kn sa zateznim kamatama od 6. srpnja 2012. do isplate,

- da se tuženik usprotivio preinaci tužbe,

- da tužitelji prije izvođenja dokaza financijskim vještačenjem nisu mogli imati potpuna saznanja o iznosima koji su preplaćeni, a tužbeni zahtjev uredili su nakon što im je dostavljen nalaz i mišljenje financijskog vještaka (nakon zaključenja prethodnog postupka), pa da je zaključak suda da se radi o situaciji iz odredbe čl. 190. st. 2. ZPP, slijedom čega da je dopustio preinaku jer je tužitelji bez svoje krivnje nisu mogli preinačiti do zaključenja prethodnog postupka,

- da su tuženik i 1. tužitelj kao korisnik kredita i 2. tužitelj kao sudužnik 16. svibnja 2007. sklopili ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila kojim je tuženik odobrio 1. tužitelju kao korisniku kredita potrošački kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 30.789,00 CHF po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita (čl. 2.) s početnom kamatnom stopom 5,25% koja se tijekom otplate kredita mijenjala sukladno Odluci tuženika o kreditiranju građana i da je ugovorena otplata u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan plaćanja (čl. 4.),

- da je u odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu kojom je glavnica kredita bila vezana uz valutu švicarski franak vođen sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana te da je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03.), Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) te Zakona o obveznim odnosima. U opisanom dijelu ta je presuda potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.,

- da je pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelje) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana,

- da sukladno odredbi članka 118. ZZP i odredbi članka 502. c ZPP takve odluke obvezuju i ovaj sud u predmetnom postupku te se tužitelji mogu ovdje pozivati (što i čine) na pravna utvrđenja iz te odluke koja onda vezuju i sud,

- da je takvo pravno shvaćanje zauzeo i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. uz obrazloženje da prema članku 502.a stavak 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava,

- da je odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske bila predmet ustavnosudskog ispitivanja i Ustavni sud Republike Hrvatske da ju je u cijelosti potvrdio odlukom U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020. u kojoj je obrazložio da je Vrhovni sud detaljno obrazložio zašto o pravnom pitanju o kojem je već jednom pravomoćno odlučeno u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava nije potrebno izvoditi dokaze u svakom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača, pri čemu da je Vrhovni sud imao u vidu narav i svrhu pravnih sredstava kolektivne zaštite potrošača,

- da javni bilježnik koji solemnizira ugovor o kreditu može imati saznanja samo o onome što piše u ugovoru, a ne i o tome o čemu je tuženik informirao tužitelja, a da to ne piše u ugovoru, pa da nije izveden dokaz saslušanjem javne bilježnice Željke Horvat Pernar koja je solemnizirala predmetni ugovor o kreditu,

- da je tuženik tijekom postupka odustao od izvođenja dokaza saslušanjem svjedokinje ET i to na ročištu održanom 25. svibnja 2023.,

- da sud nije posebno cijenio pisanu izjavu DTO (list 152-156 spisa) kao izjavu svjedoka jer da takva mogućnost u ovom postupku nije propisana odredbama ZPP,

- da je tuženik odustao od izvođenja dokaza saslušanjem svjedoka ŠT (u podnesku od **.**.2021.) i CT (na ročištu održanom **.**.2023.), te DTO,

- da je tuženik na ročištu održanom **.**.2022. (nakon što je prethodni postupak zaključen) naveo da je omaškom na pripremnom ročištu **.**.2021. predloženo saslušanje svjedokinje CT umjesto ĐT pa da stoga predlaže saslušati ĐT,

- da se ne može prihvatiti tvrdnja tuženika da se radi o očitoj omašci u navođenju imena osobe čije se saslušanje predlaže, da je prijedlog za saslušanjem ĐT stavljen prvi put na ročištu **.**.2022. i to nakon što je prethodni postupak već zaključen, pa kako se radi o novom dokazu koji stranka ne može iznositi s obzirom da ne tvrdi niti ne dokazuje da se radi o dokazu koji bez svoje krivnje ranije nije mogao predložiti (čl. 299. st. 2. ZPP), to da isti nije izveden (čl. 299. st. 3. ZPP),

- da su u odnosu na ništetnost zahtjeva aktivno legitimirana oba tužitelja jer su obojica ugovorne strane spornog ugovora,

- da je u odnosu na zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa aktivno legitimiran 1. tužitelj kao korisnik kredita, dok 2. tužitelj kao sudužnik nije aktivno legitimiran,

- da je provedenim financijskim vještačenjem utvrđeno da razlika između iznosa koje je 1. tužitelj po osnovi valutne klauzule stvarno plaćao i iznosa koji bi platio da je plaćao anuitete po tečaju CHF na dan korištenja kredita iznosi ukupno 5.448,37 eura / 41.050,77 kn,

- da je sud prihvatio u cijelosti nalaz i mišljenje vještaka kao jasan, stručan i obrazložen,

- da istaknuti prigovor zastare nije osnovan, jer zastara restitucijskog zahtjeva na temelju čl. 323. st. 1. ZOO počinje teći od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili pojedinih njegovih odredbi (pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020., broj Su-IV-47/20), da je ništetnost predmetne sporne odredbe utvrđena u postupku kolektivne zaštite potrošača pa petogodišnji zastarni rok iz odredbe čl. 225. ZOO počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača - 14. lipnja 2018., pa kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 10. siječnja 2020., a zahtjev za isplatu daljnjeg iznosa podnesen je 9. studenog 2022., to da nije protekao petogodišnji zastarni rok.

15. Na osnovu tako utvrđenoga činjeničnog stanja, prvostupanjski sud je zaključio da je prema članku 323. st. 1. i 2. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti sve ono što je primila na temelju takva ugovora, te je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje takvog ugovora, odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. 1. tužiteljevim plaćanjem anuiteta obračunatih na dan plaćanja prema tečaju CHF tuženika, tuženik da je stekao nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi koje je primjenom pravila o stjecanju bez osnove iz članka 1111. ZOO dužan vratiti 1. tužitelju u iznosu od 5.448,37 eura / 41.050,77 kn, zajedno sa zateznom kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom članka 1115. ZOO.

16. Žalbenim prigovorima tuženika nije dovedena u pitanje pravilnost zaključka prvostupanjskog suda o nepoštenosti i ništetnosti spornih ugovornih odredaba Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenu valutne klauzule vezano za CHF, kao i neosnovanost prigovora zastare.

17. Imajući u vidu činjenicu da tuženik tijekom provedenog prvostupanjskog postupka nije uspješno osporio status 1. tužitelja kao potrošača i 2. tužitelja kao sudužnika, odnosno, da se radi o potrošačkom ugovoru, kao i okolnosti sklapanja Ugovora o kreditu, nema dvojbe da su predmetni ugovor tužitelji sklopili s tuženikom prema unaprijed pripremljenom sadržaju predloženom od strane tuženika – banke, te da tužitelji nisu utjecali niti su mogli utjecati na sadržaj ugovornih odredaba po kojima se glavnica veže za valutu CHF, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. 18. Prema odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/14., 110/15.) koji je na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavak 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a isto tako i odredba čl. 138.a ZZP/07 propisuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavak 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavak 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

19. Dakle, u ovom postupku kao pojedinačnom nije bilo potrebno ponovno provoditi potpuni dokazni postupak u odnosu na Ugovor iz 2007. kako to i navodi prvostupanjski sud, što je izraženo i u stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske odlukom br. Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019., a ovo stoga, jer prema odredbi članka 502.a stavak 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.

20. Uzimajući u obzir da je ugovor o kreditu iz 2007. između tuženika i tužitelja sklopljen u razdoblju na koji se odnosi gornja presuda Trgovačkog suda u Zagrebu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a ovdje tuženik ničim ne dokazuje da su u konkretnom slučaju tužitelji prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora bili od strane istoga informiran o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti glede ugovorene valute uz koju je vezana glavnica CHF, odnosno ne dokazuje da su tuženik i tužitelji prije sklapanja ugovora i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluke tuženika glede mogućnosti promjene valute, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom mijenjanju a sve na štetu tužitelja kao potrošača. Ovdje je glede valutne klauzule za istaknuti i da zahtjev "informiranosti potrošača" u konkretnom smislu znači da ugovorna odredba o riziku promjene tečaja ne treba biti razumljiva samo na formalnoj i gramatičkoj razini, već da potrošač moru tu odredbu razumjeti u pogledu njezinog konkretnog dosega, u smislu da prosječni potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo znati za mogućnosti deprecijacije nacionalne valute u odnosu na stranu valutu u kojoj je kredit denominiran, već da i može procijeniti potencijalno znatnije gospodarske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze. Stoga u nedostatku drugih dokaza kojim bi tuženik potvrdio takve svoje navode, sama okolnost da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli bila jasna i uočljiva, kao i da je ugovor potvrđen po javnom bilježniku koji im je isti pročitao, a cijeneći i da se radilo o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru tuženika, ne ukazuje da su tužitelji u vrijeme sklapanja ugovora bili adekvatno informiran glede ugovorene valutne klauzule.

21. Da je takvo postupanje banke nepošteno utvrdio je i sud Europske unije u svojoj odluci u predmetu C-186/16 D i dr. protiv [obrt], a koja presuda obvezuje i ovaj sud u kojoj presudi sud Europske unije utvrđuje da je banka bila dužna potrošaču detaljno objasniti kako funkcionira kreditni paket do te mjere da mu je morao ako je potrebno kroz simulacije demonstrirati kako će moguće promjene tečaja posebno povezane uz moguće promjene kamatne stope utjecati na njegove mjesečne rate te ukupnu kreditnu obvezu i kroz koje točno mehanizme

22. Osnovano je prvostupanjski sud zaključio da su u pogledu utvrđenja ništetnosti predmetnog ugovora (točka I. zahtjeva) oba tužitelja aktivno legitimirana za podnošenje tužbe, jer su oba stranke ugovora a i zahtjev je u tom dijelu određen kao što je osnovano zaključio da je 1. tužitelj aktivno legitimiran u pogledu isplate preplaćenih iznosa, jer nije odlučno tko je plaćao kredit, pa ukoliko je 2. tužitelj plaćao anuitete to je učinio u ime i za račun 1. tužitelja što ne utječe na obvezu tuženika da pretplaćene iznose vrati korisniku kredita, slijedom čega se žalba ukazuje neosnovanom.

23. Da je takvo postupanje banke nepošteno utvrdio je i sud Europske unije u svojoj odluci u predmetu C-186/16 D i dr. protiv [obrt], a koja presuda obvezuje i ovaj sud u kojoj presudi sud Europske unije utvrđuje da je banka bila dužna potrošaču detaljno objasniti kako funkcionira kreditni paket do te mjere da mu je morao ako je potrebno kroz simulacije demonstrirati kako će moguće promjene tečaja posebno povezane uz moguće promjene kamatne stope utjecati na njegove mjesečne rate te ukupnu kreditnu obvezu i kroz koje točno mehanizme.

24. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

2. Kako je 1. tužitelj istaknutim zahtjevom zatražio isplatu upravo novčanog iznosa od 5.448,37 eura / 41.050,77 kn, koji je tuženiku isplatio temeljem ništetnih odredaba Ugovora o kreditu, čiju je visinu prvostupanjski sud pravilno utvrdio na temelju u postupku izvedenih dokaza, osobito, temeljem nalaza i mišljenja vještaka financijske struke, pa je pravilno primijenio materijalno pravo kada je tuženika kao nepoštenog stjecatelja obvezao da 1. tužitelju isplati traženi novčani iznos sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća, odnosno, od uplate pojedinih mjesečnih iznosa do konačne isplate, kako to nalažu odredbe članka 1115. ZOO koje reguliraju opseg vraćanja kod stečenog bez osnove, koje se odgovarajuće primjenjuju i kod vraćanja primljenog temeljem ništetnih ugovornih odredaba.

26. Isto tako prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava ocijenio neosnovanim prigovor zastare glede Ugovora o kreditu iz 2007., uključujući i stajalište o prekidu zastare i ponovnom početku tijeka zastare da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO i da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Budući da je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/17 postala pravomoćna 14.06.2018. to od pravomoćnosti te presude počinje teći zastarni rok od pet godina propisan člankom 225. ZOO, pa kako je tužba u ovom predmetu podnesena 10. siječnja 2020. proizlazi da zastara nije nastupila.

27. Pritom, s obzirom na to da je tužitelj tijekom postupka povisio tužbeni zahtjev ukazuje se da je ovdje riječ o nepravoj preinaci, jer je tužitelj nakon provođenja financijskog vještačenja povećao postojeći zahtjev iz iste činjenične i pravne osnove, pa se zastara prekida već podnošenjem tužbe, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva. Takvo je i pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV-123/2024-5 od 27. svibnja 2024., slijedom čega se prigovor tuženika ukazuje neosnovanim.

28. Također nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da je prvostupanjski sud povrijedio tuženikovo pravo na pravično suđenje odbijanjem izvođenja dokaznog prijedloga-saslušanjem svjedoka ĆT. Naime, prijedlog za saslušanjem ĐT tuženik je prvi put predložio na ročištu 24. studenog 2022. i to nakon što je prethodni postupak već zaključen, pa kako se radi o novom dokazu koji stranka ne može iznositi s obzirom da ne tvrdi niti ne dokazuje da se radi o dokazu koji bez svoje krivnje ranije nije mogao predložiti (čl. 299. st. 2. ZPP), to je osnovano prvostupanjski sud odbio izvesti taj isti (čl. 299. st. 3. ZPP).

29. U pogledu žalbenih tvrdnji kako sud prvog stupnja nije potraživanje tužitelja umanjio za one mjesece i iznose u kojima je razlika između početno ugovorenog tečaja i tečaja na dan isplate bila negativna. Temeljem odredbe članka 323. stavak 1. ZOO kod ništetnih ugovora, a isto tako kod djelomično ništetnih odredbi ugovora, svaka strana ima pravo na restitucijski zahtjev pri čemu je osnovna pretpostavka za odlučivanje o osnovanosti takvog zahtjeva da takav svoj restitucijski zahtjev pravilno postavi i istakne. Međutim da bi se uopće moglo odlučivati o potraživanju jedne od strane ugovora koji je djelomično ništetan potrebno je da takva strana u tom smislu postavi tužbeni zahtjev, odnosno ako se radi o tuženiku da postavi protutužbeni zahtjev ili procesnopravni prigovor radi prebijanja. Također je moguće da se postavi materijalnopravni prigovor prijeboja u smislu odredbi članaka 195. i 196. ZOO. Jedino tada sud može odlučivati o potraživanju tuženika na ime restitucije temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu. Protutužba i procesnopravni prigovor radi prebijanja mogu staviti do zaključenja prethodnog postupka, a materijalnopravni prigovor prijeboja može se istaknuti do zaključenja glavne rasprave, s time da sukladno odredbi članka 288.a stavak 6. ZPP se radi opravdanja takvog prigovora ne mogu iznositi nove činjenice niti se mogu predlagati novi dokazi osim u slučaju iz članka 299. stavak 2. ZPP

30. Prigovor radi prebijanja (sudski prijeboj do kojeg dolazi u parnici odlukom suda) u postupovnopravnom smilsu ne postoji ako ga tuženik na nesumnjiv način ne istakne te ako određeno ne navede koju tražbinu stavlja u prijeboj, s tim da tražbina koju je tuženik istaknuo takvim prigovorom mora biti kvantitativno određena. Jednako je tako i u odnosu na građanskopravni prijeboj, ali uz razlike koje proizlaze iz pravne prirode ovih instituta i odredbi članka 333. stavak 3. ZPP, kao i onih prekluzivne naravi iz članka 288.a stavak 6. ZPP.

31. U tom smislu, ako u postupku u odnosu na potraživanje tužene stranke, nije na određen način istaknut procesnopravni prigovor radi prebijanja iz članka 333. ZPP ili materijalnopravni prigovor prijeboja (kompenzacija) iz članka 195. i 196. ZOO, odnosno ako nije podnesena protutužba, tada nema ni postupovnih pretpostavki za bilo kakvo odlučivanje o osnovanosti ili neosnovanosti potraživanja tuženika na ime restitucije u vezi s negativnim tečajnim razlikama temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu u CHF.

32. Obzirom na navedeno, kada tuženik samo općenito, kao u ovom slučaju (a istovjetno i u predmetu Rev 1277/2022), stavlja materijalnopravni prigovor kojim zapravo (samo) osporava visinu potraživanja tužitelja temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koje se odnose na CHF valutnu klauzulu, sud nije ovlašten niti dužan umanjivati potraživanje tužitelja s negativnim tečajnim razlikama nastalim u razdoblju kada je tečaj CHF bio niži od tečaja CHF na dan isplate, pa se žalba u tom dijelu ukazuje neosnovanom.

33. S obzirom da učinak nepošteni ugovornih odredaba djeluje ex tunc, unatrag od trenutka sklapanja Ugovora, smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikada nije ni bila ugovorena, tako da u odnosu na tužitelja kao potrošača i ne može imati učinak (što je sukladno odlukama Europskog suda za ljudska prava u kojima je Europski sud utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili pak kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba).

34. U konkretnom slučaju, kod utvrđenja nepoštenim, a time i ništetnim i bez pravnog učinka ugovornih odredaba valutne klauzule, 1. tužitelj je stekao pravo od tuženika zahtijevati isplatu novčanih iznosa koje je isplatio temeljem tih ništetnih odredaba.

35. Iz iznesenih razloga, nisu ostvareni žalbeni prigovori tuženika, a kako nisu ostvareni niti žalbeni razlozi na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti jer je prvostupanjski sud odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja pravilno primijenio mjerodavne zakonske odredbe na kojima je presuda utemeljena, žalbu tuženika valjalo je odbiti kao neosnovanu i prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu potvrditi, temeljem odredaba članka 368. stavka 1. ZPP, uključujući i odluku o troškovima postupka koju je prvostupanjski sud pravilno zasnovao na odredbi članka 154. stavka 1. i 4. u svezi s odredbom članka 155. stavka 1. ZPP a koju tuženik žalbenim navodima nije doveo u sumnju.

U Splitu, 11. prosinca 2024.

Predsjednik vijeća:

Tihana Pivac