REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-3304/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Maja Bilandžić, u pravnoj stvari tužitelja ALLIANZ HRVATSKA d.d., OIB 23759810849, Zagreb, Heinzelova 70, kojeg zastupa punomoćnik Alan Stjepko-Sorić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika LOVAČKO DRUŠTVO „ZAPREŠIĆ“, OIB 60921482974, Zaprešić, Trg bana J. Jelačića 169, kojeg zastupa punomoćnica Neda Bahnjik, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Terešak i partneri u Zagrebu i umješača na strani tuženika CROATIA OSIGURANJE d.d., OIB 26187994862, Zagreb, Vatroslava Jagića 33, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv dijela presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-349/2023 od 10. srpnja 2024., 11. prosinca 2024.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-349/2023 od 10. srpnja 2024. u točkama I. i II. izreke.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-349/2023 od 10. srpnja 2024. naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 2.169,10 eur sa zateznim kamatama koje teku od 1. svibnja 2021. do isplate (točak I. izreke). Naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.937,82 eur sa zateznim kamatama koje teku od 10. srpnja 2024. do isplate (točka II. izreke). Odbijen je tužiteljev zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 687,50 eur, kao neosnovan (točka III. izreke).

2. Iz obrazloženja presude proizlazi da je prvostupanjski sud tako odlučio na temelju odredbe čl. 80. st. 6. u vezi s čl. 76. st. 2. Zakona o lovstvu („Narodne novine“ broj: 99/18, 32/19 i 32/20; dalje: ZL), sve u vezi s odredbom čl. 1063. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22) jer je zaključio da je tuženik, kao osoba koja upravlja i gospodari lovištem u predjelu gdje se nezgoda dogodila, odgovoran za predmetnu nezgodu. Prvostupanjski sud je utvrdio da je uzrok predmetne nezgode izlijetanje divljači (srne), da se osiguranik tužitelja kretao prilagođenom brzinom kretanja i da nije imao tehničkih mogućnosti reagirati na nadolazeću životinju. Odluku o parničnom trošku sud je zasnovao na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22; dalje: ZPP).

3. Protiv točaka I. i II. izreke navedene presude tuženik je podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupaka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom ovom sudu da presudu preinači ili ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. U obrazloženju žalbe navodi da sukladno odredbi čl. 80. ZL-a, odgovornost lovoovlašttenika postoji samo ako se u vrijeme nastanka štetnog događaja provodio lov, što nije slučaj u konkretnom predmetu. Smatra da je za predmetni štetni događaj u cijelosti odgovoran vozač vozila osiguranog kod tužitelja, jer se upravljajući vozilom, nije držao ograničenja brzine kretanja. Žalitelj navodi da je prvostupanjski sud nepravilno primijenio materijalno pravo kada nije primijenio odredbe čl. 50. st. 1. Zakona o cestama, iz kojih proizlazi da za štetu nastalu na javnoj cesti odgovara pravna osoba koja upravlja javnom cestom, ako cestu nije označila odgovarajućom opremom (postavila dodatnu zaštitu od divljači). Navodi i da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 6. ZPP-a, jer nije prihvatio njegove dokazni prijedloge za izvođenje dokaza veterinarskim vještačenjem na okolnost kojoj životinji pripada dlaka, kao i provođenje uviđaja na licu mjesta te prometnog vještačenja na okolnost ispravnosti prometne signalizacije i opreme na mjestu nastanka štetnog događaja. Traži trošak žalbenog postupka u iznosu od 318,14 eur.

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. Žalba nije osnovana.

6. Ispitavši presudu u pobijanom dijelu na temelju odredaba čl. 365. i čl. 467. st. 1. ZPP-a („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 155/23), u granicama dopuštenih žalbenih razloga, pazeći pritom po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud je utvrdio da je ona u pobijanom dijelu pravilna i na zakonu osnovana.

7. Postavljajući okvire ispitivanja prvostupanjske presude, valja naglasiti da je u predmetnom slučaju riječ o sporu male vrijednosti (čl. 502. st. 1. ZPP-a). Presuda ili rješenje kojim se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. (osim t. 3.) ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 467. st. 1. ZPP-a). Predmetnu presudu nije moguće pobijati zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja na koji se nedopušteni žalbeni razlog tuženik posebno pozvao, a ovaj sud ga nije ovlašten ispitivati.

8. Suprotno tuženikovim žalbenim navodima, ovaj sud je utvrdio da je prvostupanjski sud o tužbenom zahtjevu donio pravilnu i zakonitu odluku, utemeljenu na valjanoj ocjeni izvedenih dokaza.

9. Predmet spora je tužiteljev regresni zahtjev s osnove isplate naknade štete njegovom osiguraniku iz prometne nezgode uslijed naleta vozila na divljač (srnu) koja je izletjela na cestu. Nezgoda se dogodila 10. travnja 2021., na dijelu države ceste na području tuženikove nadležnosti.

10. Tužitelj je tužbeni zahtjev postavio prema tuženiku kao osobi koja gospodari lovištem na čijem je području bila srna koja je naletjela na vozilo tužiteljevog osiguranika.

11. Tuženik iznosi svoje viđenje izvedenih dokaza te osporava utvrđeno činjenično stanje. Međutim, navedeni žalbeni razlog predstavlja žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja zbog čega presudu u sporovima male vrijednosti nije moguće pobijati (čl. 467. st. 1. ZPP-a). Uz navedeno, prvostupanjski sud je ocijenio svaki provedeni dokaz zasebno te sve dokaze zajedno i na temelju tako provedenih dokaza utvrdio činjenice kako je navedeno za što je u pobijanoj odluci dao valjane razloge, što ovaj sud u cijelosti prihvaća.

12. Na utvrđeno činjenično stanje, koje nije u suprotnosti s ispravama u spisu, prvostupanjski sud je pravilno postupio kada je primijenio odredbe čl. 80. st. 6. ZL-a. Naime, tom je odredbom propisano da za štetu nastalu naletom vozila na divljač odgovara vozač ako se utvrdi da je upravljao vozilom protivno odredbama propisa kojima je uređeno područje o sigurnosti prometa na cestama i postojećim prometnim znakovima izričitih naredbi, odnosno lovoovlaštenik na čijem je lovištu nastala šteta ako se utvrdi da je šteta nastala zbog provođenja lova. Međutim, u slučaju kada je do štete došlo na vozilu naletom vozila na divljač kada se nije provodio lov, kao što je to u konkretnom slučaju, za odgovornost za štetu mjerodavne su odredbe Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22; dalje: ZOO) sukladno odredbi čl. 76. st. 2. ZL-a koja propisuje da u pogledu uzroka i odgovornosti za štetu važe odredbe zakona kojim se uređuju obvezni odnosi, ako Zakon o lovstvu ne propisuje drugačije.

13. Prema tome, budući da Zakonom o lovstvu kao lex specialis nije propisano tko odgovara za štetu nastalu na vozilu u slučaju naleta divljači na vozilo u području lovišta kojim gospodari osiguranik tuženika kada se nije provodio lov, tada treba primijeniti odredbe Zakona o obveznim odnosima kojima se uređuje odgovornost za štetu, a kako je pravilno zaključio i prvostupanjski sud.

14. Naime, divljač koja se kreće na javnoj cesti je opasna stvar neovisno o tome koji se zakon primjenjuje (Zakon o lovstvu ili Zakon o obveznim odnosima). Zbog toga, time što je Zakonom o lovstvu iz 2018. godine (s kasnijim izmjenama i dopunama tog Zakona) propisan samo jedan slučaj objektivne odgovornosti (ako je šteta nastala zbog provođenja lova), ne znači da u drugim slučajevima kada se divljač kreće cestom (ali pri tome se ne obavlja lov divljači) ta divljač ne predstavlja opasnu stvar. Naprotiv, neovisno o tome obavlja li se ili ne obavlja lov divljači, divljač koja se nalazi na cesti uvijek predstavlja opasnu stvar, budući da ona (divljač) čini povećanu opasnost prouzročenja štete na vozilima koja se kreću tom cestom. Upravo zbog navedenog, a suprotno shvaćanju tuženikovog umješača, za štetu koja je nastala uslijed naleta vozila na divljač koja se nalazila na cesti lovoovlaštenik i nadalje odgovara po načelu objektivne odgovornosti sukladno odredbama čl. 1063. - 1067. ZOO-a u vezi s čl. 76. st. 2. ZL-a. Slijedom navedenog, da bi se lovoovlaštenik mogao osloboditi od obveze naknade štete nastale naletom vozila na divljač kada se nije provodio lov, on je u smislu čl. 1067. ZOO-a morao dokazati da šteta na vozilu potječe od nekog nepredvidivog uzroka koji se nalazio izvan stvari, a koji se nije mogao spriječiti, izbjeći ili otkloniti odnosno on je morao dokazati da je šteta nastala radnjom oštećenika ili treće osobe, koju on nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao ni izbjeći, ni otkloniti, a što tuženik, nije dokazao.

15. S druge strane, pitanje vlasništva divljači čijim je naletom na javnu cestu nastala šteta, nije bitno za postojanje tuženikove odgovornosti kao lovoovlaštenika pa suprotno žalbenim navodima te činjenice nije trebalo niti utvrđivati. Činjenica što se šteta dogodila na prometnici ne utječe na tuženikovu odgovornost, jer je divljač istrčala iz lovišta i naletjela na vozilo koje se kretalo javnom cestom. Okolnost što je na dijelu prometnice na kojem se dogodila prometna nezgoda postavljen odgovarajući znak, samo ukazuje na nepostojanje odgovornosti za štetu osobe koja upravlja državnom cestom.

16. Nadalje, nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 6. ZPP-a na koju tuženik ukazuje u žalbi. Naime, prvostupanjski je sud izvršio uvid u isprave u spisu (potvrdu nadležne policijske postaje) i izveo dokaz prometnim vještačenjem, saslušanjem zastupnika po zakonu tuženika i svjedoka - vozača oštećenog vozila, te je, uzimajući u obzir sve izvedene dokaze, pravilno ocijenio da je uzrok predmetne nezgode izlijetanje divljači (srne), te da se osiguranik tužitelja kretao prilagođenom brzinom kretanja i da nije imao tehničkih mogućnosti reagirati na nadolazeću životinju. Također se napominje da izvođenje dokaza navedenih u žalbi ne bi imalo utjecaja na donošenje drugačije odluke od one koja je donesena u ovom postupku.

17. S obzirom na to da je tuženik odgovoran za štetu koju divljač prouzroči na području na kojem je lovoovlaštenik, neovisno od toga što šteta nije nastala zbog provođenja lova, tuženik je dužan tužitelju platiti iznos naknade iz ugovora o osiguranju koju je tužitelj isplatio svome osiguraniku na ime nastale štete.

18. Odluka o parničnom trošku pravilno je zasnovana na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

19. S obzirom na navedeno, valjalo je primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a, odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku odluku u pobijanom dijelu.

Zagreb, 11. prosinca 2024.

Sudac

Maja Bilandžić