Republika Hrvatska

Županijski sud u Bjelovaru

Bjelovar, Josipa Jelačića 1

Poslovni broj: Gž-973/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Bjelovaru kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od suca Antuna Dominka kao predsjednika vijeća, Vesne Šuflaj Šestak kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te suca mr. sc. Alena Goluba kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice HD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Denisu Pediću, odvjetniku u Popovači, Zagrebačka 17 protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćniku Mariji Bartoluci i dr., odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Leko i partneri d.o.o. u Zagrebu, Domagojeva 18, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Kutini poslovni broj P-145/2023-21 od 10. listopada 2024., u sjednici vijeća održanoj 11. prosinca 2024.,

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženika odbija se kao neosnovana, te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Kutini poslovni broj P-145/2023-21 od 10. listopada 2024.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova podnošenja žalbe.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadu troška sastava odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom presuđeno je tako da izreka presude u cijelosti glasi:

„I Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 9011099950 koji su 22. ožujka 2006. sklopili tužiteljica HD iz [adresa] kao korisnik kredita i tuženik Privredna Banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, kao kreditor, u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF.

II Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d., Radnička cesta 50 da tužiteljici HD iz [adresa] isplati iznos od 867,57 € (osamsto šezdeset i sedam eur i pedeset i sedam cent), sa zakonskom zateznom kamatom od 1.1.2008. do 31.7.2015. po stopi u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, od 1.8.2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, od 1.1.2023. do 29.12.2023. prema stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30.12.2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine i to:

- na iznos od 14,58 € od 31.10.2008.,

- na iznos od 15,70 € od 31.12.2008.,

- na iznos od 18,42 € od 31.1.2009.,

- na iznos od 19,61 € od 28.2.2009.,

- na iznos od 17,87 € od 31.3.2009.,

- na iznos od 16,46 € od 30.4.2009.,

- na iznos od 11,58 € od 31.5.2009.,

- na iznos od 7,42 € od 30.6.2009.,

- na iznos od 8,35 € od 31.7.2009.,

- na iznos od 10,75 € od 31.8.2009.,

- na iznos od 10,48 € od 30.9.2009.,

- na iznos od 8,19 € od 31.10.2009.,

- na iznos od 12,48 € od 30.11.2009.,

- na iznos od 15,60 € od 31.12.2009.,

- na iznos od 20,63 € od 31.1.2010.,

- na iznos od 19,32 € od 28.2.2010.,

- na iznos od 25,81 € od 31.3.2010.,

- na iznos od 24,39 € od 30.4.2010.,

- na iznos od 27,35 € od 31.5.2010.,

- na iznos od 47,00 € od 30.6.2010.,

- na iznos od 42,80 € od 31.7.2010.,

- na iznos od 54,13 € od 31.8.2010.,

- na iznos od 50,49 € od 30.9.2010.,

- na iznos od 42,77 € od 31.10.2010.,

- na iznos od 57,69 € od 30.11.2010.,

- na iznos od 76,25 € od 31.12.2010.,

- na iznos od 63,45 € od 31.1.2011.,

- na iznos od 68,10 € od 28.2.2011.,

- na iznos od 61,87 € od 31.3.2011. do isplate, sve u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku da tužiteljici nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.613,80 €, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom računajući ovu od 10.10.2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.“

2. Protiv citirane prvostupanjske presude pravovremenu žalbu podnosi tuženik po punomoćniku zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, te predlaže da drugostupanjski sud presudu preinači i odbije tužbeni zahtjev, a tužiteljicu obveže da tuženiku nadoknadi troškove parničnog postupka uključujući i trošak žalbenog postupka ili da presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. U odgovoru na žalbu tužiteljica osporava osnovanost žalbenih navoda tuženika, predlaže drugostupanjskom sudu žalbu odbiti kao neosnovanu i traži trošak sastava odgovora na žalbu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništetnosti dijela ugovornih odredbi ugovora o kreditu broj 9011099950 sklopljenog 22. ožujka 2006. između tuženika kao kreditora i tužiteljice kao korisnika kredita (dalje: Ugovor o kreditu), kojima je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, te konačan kondemnatorni zahtjev za isplatom novčanog iznosa od 867,57 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama po osnovi preplaćenih anuiteta kredita zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u tom ugovoru o kreditu.

6. Suprotno navodima žalbe, pobijana presuda jasna je i razumljiva, njezina je izreka u skladu s obrazloženjem, a prvostupanjski je sud u presudi iznio jasne i neproturječne razloge za sve odlučne činjenice, kako onih na kojima temelji zaključak o ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, tako i onih vezanih za visinu potraživanja tužiteljice, a u pogledu odlučnih činjenica ne postoji ni proturječje između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika i samih tih isprava i zapisnika, niti presuda ima drugih nedostataka i njezina se pravilnost može ispitati. Zbog toga pobijana presuda u navedenom dijelu nije zahvaćena bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., dalje: ZPP), na koju izričito upire žalitelj, a nije zahvaćena ni nekom drugom bitnom procesnom povredom na koju žalba ne ukazuje, a na čije se postojanje pazi po službenoj dužnosti primjenom odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

7. Neosnovani su i ostali žalbom istaknuti razlozi jer je sud prvog stupnja pravilno utvrdio sve odlučne činjenice i na njih pravilno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev. Naime, prvostupanjski sud zaključak o ništetnosti odredbe kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (čl. 6. Ugovora o kreditu), temelji na utvrđenjima iz pravomoćne presude koja je u smislu odredbe čl. 132. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07., 125/07., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12., 56/13., dalje: ZZP/07) donesena u sporu po tužbi za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača, i to:

- na pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., potvrđenoj u pogledu ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno jednostranoj odluci banke presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., a kojom je i u odnosu na tuženika u točki 2. izreke presude utvrđeno da je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u ugovorima u potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu koje je tuženik sklapao u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. nepoštene i ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni kamatne stope, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu korisnika kredita kao potrošača, te da je takvo postupanje tuženika u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. bilo protivno odredbama čl. 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03., dalje: ZZP/03), a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama čl. 96. i 97. ZZP/07 i suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima;

- na pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., potvrđenoj u pogledu ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., a kojom je i u odnosu na tuženika u točki 2. izreke presude utvrđeno da je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu koje je tuženik sklapao u razdoblju od 1. studenoga 2004. do 31. prosinca 2008. nepoštene i ništetne ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme sklapanja tih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, te da je takvo postupanje tuženika u razdoblju od 1. studenoga 2004. do 6. kolovoza 2007. bilo protivno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03, a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama čl. 96. i čl. 97. ZZP/07 i suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

8. Navedena pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2013., u odnosu na ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s jednostranom odlukom banke i u odnosu na ništetnost ugovorne odredbe kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, donesena je prema tuženiku u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača u odnosu na ugovore o kreditu sklopljene u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. (u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu), odnosno u razdoblju od 1. studenoga 2004. do 31. prosinca 2008. (u odnosu na valutnu klauzulu), te je ona suprotno u žalbi izraženom stajalištu žalitelja i po pravnom shvaćanju ovoga suda obvezujuća i za sud u ovom sporu radi individualne zaštite tužitelja kao potrošača, bez obzira na prirodu tužbenog zahtjeva za povratom novčanih iznosa stečenih po osnovi ništetnih ugovornih odredbi i na sadržaj odredbe čl. 138.a ZZP/07 i čl. 502.c ZPP-a kojima je obvezatnost takve presude propisana za postupke pokrenute od strane potrošača radi naknade štete.

9. Pravno shvaćanje o izravnom učinku pravomoćne presude donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača u pogledu ništetnosti ugovornih odredbi proteže se i na postupke radi individualne zaštite potrošača, te s tim u vezi stajalište kako s obzirom na sadržaj izreke pravomoćne presude donesene u kolektivnom sporu za zaštitu interesa i prava potrošača glede nepoštenosti i ništetnosti ugovornih odredbi (promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom banke i valutnoj klauzuli), u tom pravcu nije potrebno provoditi dokaze u posebnom postupku radi ostvarenja prava potrošača na naknadu, izraženo je i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019. U odnosu na žalbene navode tuženika da sud samo na temelju utvrđenja iznesenih u presudi donesenoj u kolektivnom sporu nije mogao procijeniti osnovanost zahtjeva u pogledu utvrđenja ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi, valja ukazati žalitelju da osnovanost tužbenog zahtjeva u tom dijelu proizlazi i iz iskaza tužiteljice, što zbog izostanka relevantnih dokaznih prijedloga tuženik nije s uspjehom uspio osporiti.

9.1. Tijekom postupka saslušana je tužiteljica, a na temelju njezinog uvjerljivog i dosljednog iskaza prvostupanjski sud pravilno je utvrdio da tuženik s tužiteljicom nije pregovarao o odredbama Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli ni o kretanju tečaja švicarskog franka i da tužiteljicu nije upozorio na rizike bitne fluktuacije tečaja CHF, odnosno da bi moglo doći do znatnog povećanja tečaja CHF. Kada se uzme u obzir da je predmetni ugovor prethodno pripremio tuženik odnosno da se radi o tipskom ugovoru što proizlazi iz samog ugovora o kreditu, pa se po prirodi stvari o odredbama nije pojedinačno pregovaralo, to je pravilan zaključak suda prvog stupnja da tuženik nije na nedvojben način dokazao da je s tužiteljicom u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora pojedinačno pregovarao o spornoj odredbi.

10. Na temelju prednjih utvrđenja pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da su odredbe Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula ništetne jer tužiteljica nije bila upoznata sa rizicima vezanja kunskog iznosa za valutu CHF, o čemu je tužiteljica kao potrošač morala biti informirana, a tuženik kao jača strana jednostrano je donosio odluku o uvjetima kreditiranja i o tome sa tužiteljicom nije pregovarao, te je tako kao jača strana ugovornog odnosa postupio nepošteno, suprotno načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11. i 78/15., u daljnjem tekstu: ZOO). Takvo postupanje kreditora je uzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužiteljice kao potrošača, pa su navedene odredbe ništetne u smislu odredbe čl. 322. ZOO-a. Pravilno je stoga utvrđeno da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula vezana za tečaj CHF, a sve prema odredbi čl. 81. st. 2., 3. i 4. te čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03.), radi čega je prvostupanjski pravilno osnovanim ocijenio deklaratoran zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, pa je valjalo potvrditi točku I. izreke pobijane presude, primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a.

11. Ništetna ugovorna odredba nema pravnog učinka i ne proizvodi pravne posljedice počevši od sklapanja ugovora, pa je u odnosu na utvrđenu ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli neodlučna žalbena tvrdnja da se utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske ne mogu odnositi na predmetni ugovor koji je istekao.

12. Neodlučno je i pozivanje tuženika na to da je predmetni ugovor bio solemniziran (potvrđen) po javnom bilježniku, jer sam čin solemnizacije ne čini valjanom ništetnu ugovornu odredbu, ali neodlučna je i tvrdnja kojom žalitelj ukazuje na to da je tužiteljica prihvatila ponudu i svjesno ušla u rizik promjene kamatne stope u situaciji kada se radi o po žalitelju nametnutoj ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, te kada tužiteljica pri sklapanju ugovora u pogledu rizika ugovaranja valutne klauzule u CHF nije upozorena na posljedice takve ugovorne odredbe.

13. Nije u pravu žalitelj kada osporavajući zaključak o ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli ukazuje na njezinu dopuštenost propisanu odredbom čl. 22. i čl. 26. ZOO-a. Naime, odredba o valutnoj klauzuli nije ništetna zbog nedopuštenosti ugovaranja valutne klauzule, već zato što tuženik pri njezinu ugovaranju tužiteljici kao potrošaču nije pružio sve potrebne i potpune informacije o rizicima ugovaranja valutne klauzule upravo u odnosu na švicarski franak, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača.

14. Neosnovana je i žalbena tvrdnja kojom tuženik prigovara pravilnosti ocjene o neosnovanosti njegova prigovora zastare. Naime, kako se u ovom postupku u smislu odredbe čl. 118. u vezi čl. 120. ZZP/14 i čl. 502.c ZPP-a primjenjuje pravno utvrđenje iz pravomoćne presude donesene u kolektivnom sporu, među ostalima, i prema tuženiku, to zastara zahtjeva za isplatom preplaćenih anuiteta kredita po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom tuženika i valutnoj klauzuli u CHF teče od pravomoćnosti sudske presude donesene u kolektivnom sporu, to jest od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.

15. To iz razloga što je tek s danom pravomoćnosti te presude tužiteljica kao potrošač stekla saznanje da su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom tuženika i valutnoj klauzuli u CHF nepoštene, pa posljedično tomu i ništetne, a time i stekla mogućnost zahtijevati povrat novčana iznosa plaćena po osnovi takvih ništetnih ugovornih odredbi. Takvo je pravno shvaćanje izraženo u odluci Suda Europske unije od 10. lipnja 2021. u spojenim predmetima pod oznakom C-776/19 i C- 782/19.

16. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u dijelu kojim je i u odnosu na tuženika utvrđena ništetnost valutne klauzule postala pravomoćna 14. lipnja 2018., pa je i rok zastare tražbine po osnovi preplaćenih anuiteta kredita u pogledu više plaćenih iznosa uslijed tečajnih promjena ponovno počeo teći od 14. lipnja 2018. S obzirom da je tužba u ovoj parnici podnesena 11. svibnja 2023., proizlazi da računajući od 14. lipnja 2018. pa do podnošenja tužbe 11. svibnja 2023., nije protekao opći rok zastare u trajanju 5 godina propisan odredbom čl. 225. ZOO-a, radi čega tuženikov prigovor zastare nije osnovan.

17. Iz objavljenog pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetog na sjednici Građanskog odjela održanoj 31. siječnja 2022. (izvod iz zapisnika broj: Su-IV- 33/2022-2) proizlazi kako u situaciji kada je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, rok zastare počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno iste ugovorne odredbe u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojima se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

18. Tužiteljica je prema pisanom nalazu i mišljenju financijsko knjigovodstvenog vještaka Lidije Jurković, čijem matematičkom izračunu niti jedna stranka nije prigovarala, računajući više plaćene iznose anuiteta po osnovi pozitivnih tečajnih razlika preplatila tuženiku 867,75 eura.

18.1. Polazeći od toga da je naplatom po ništetnoj ugovornoj odredbi o valutnoj klauzuli, odnosno naplatom tečajnih razlika, dio imovine tužiteljice bez valjane pravne osnove prešao u imovinu tuženika, prvostupanjski je sud pravilno postupio kada je pozivom na odredbu čl. 1111. ZOO-a prihvatio tužbeni zahtjev i obvezao tuženika na isplatu financijskim vještačenjem utvrđenog iznosa na ime tečajnih razlika, ali u granicama postavljenog konačnog tužbenog zahtjeva, u iznosu ukupno 867,57 eura, pa je time pravilno primijenjeno i materijalno pravo.

18.2. S obzirom da je do tuženikova stjecanja došlo na temelju po njemu sastavljenih i nametnutih ništetnih ugovornih odredbi, on ima položaj nesavjesnog stjecatelja, te je na stečeni novčani iznos po čl. 1115. ZOO-a dužan tužiteljici platiti zakonsku zateznu kamatu počevši od dana stjecanja, to jest dana isplate anuiteta, pa je i u odnosu na taj sporedni dio tužbenog zahtjeva pravilno primijenjeno materijalno pravo.

19. Pravilna je i na čl. 154. st. 1. u vezi čl. 155. ZPP-a utemeljena i odluka o troškovima parničnog postupka, a pravilnost koje tuženik dovodi u pitanje neosnovanim osporavanjem pravilnosti odluke o glavnoj stvari.

19.1. Nije u pravu tuženik kada osporava pravilnost ocjene prvostupanjskog suda kako je zatraženi trošak pristupa punomoćnika tužiteljice na ročište za objavu presude bio potreban za vođenje parnice. Naime, iz sadržaja i smisla odredbe čl. 335. st. 7. do 10. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., dalje: ZPP), proizlazi kako će sud uredno obaviještenoj stranci koja pristupi na ročište na kojem se presuda objavljuje na tom ročištu uručiti ovjereni prijepis presude, dok će se u odnosu na uredno obaviještenu stranku koja ne pristupi na ročište za objavu presude smatrati da joj je presuda uručena danom održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, te da će u tom slučaju sud istaknuti presudu i na internetskoj stranici e-oglasna ploča sudova. Dakle, u situaciji kada stranka ima pravo i dužnost pristupiti na ročište na kojem se objavljuje presuda i odmah potom nazočnim strankama ili njihovim punomoćnicima uručuje pisani prijepis (otpravak) objavljene presude, tada i trošak nastao pristupom punomoćnika stranke na to ročište na kojem mu je uručen prijepis objavljene presude ima u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a značaj troška koji je bio potreban za vođenje postupka.

19.2. Pobijanom presudom je konačni tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti prihvaćen. Tuženik konkretnim žalbenim navodima u preostalom dijelu ne dovodi u sumnju pravilnost odluke o troškovima parničnog postupka, a na temelju čl. 365. st. 2. ZPP-a žalbeni sud ne pazi na pravilnu primjenu materijalnog prava u odnosu na odluku o troškovima postupka.

20. Slijedom navedenih razloga, valjalo je kao u točki I. izreke žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu, primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a.

21. Zahtjev tuženika za naknadom troška podnošenja žalbe odbijen je kao neosnovan u točki II. izreke ove presude, jer tuženik nije ni djelomično uspio s podnesenom žalbom.

22. Kako trošak sastava odgovora na žalbu nije bio potreban za vođenje postupka, primjenom čl. 166. st. 1. u vezi čl. 155. ZPP-a, u točki III. izreke ove presude odbijen je i zahtjev tužiteljice za naknadu troška sastava odgovora na žalbu.

23. Iz navedenih je razloga odlučeno kao u izreci presude.

Bjelovar, 11. prosinca 2024.

Predsjednik vijeća

Antun Dominko