REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-1099/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Gorane Aralica Martinović, predsjednice vijeća, Dubravke Matas, sutkinje izvjestiteljice i Ane Cvitković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ZORA POREČ d.o.o., OIB 36633731096, Poreč, Eufrazijeva 18, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Emir Kulenović i Alma Kulenović, odvjetnici u Puli, Kapitolinski trg 10, protiv 1. tuženika OPĆINA VIŠNJAN, OIB 14361625563, Višnjan, Trg slobode 1, koju zastupa punomoćnica Biljana Grozdanić Pilat, odvjetnica u Puli, Kapitolinski trg 10, i 2. tuženika REPUBLIKA HRVATSKA, OIB 52634238587, koju zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Puli – Pola, Rovinjska 2a, radi utvrđenja valjanosti pravne osnove za stjecanje prava vlasništva, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude i dijela rješenja Trgovačkog suda u Pazinu, poslovni broj P-299/2021-23 od 11. travnja 2023., u sjednici vijeća održanoj 11. prosinca 2024.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Pazinu, poslovni broj P-299/2021-23 od 11. travnja 2023.

r i j e š i o  j e

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje rješenje Trgovačkog suda u Pazinu, poslovni broj P-299/2021-23 od 11. travnja 2023. u točkama I., II. i dijelu točke III. njegove izreke kojim je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u cijelosti.

Obrazloženje

1. Presudom označenom u izreci Trgovački sud u Pazinu je odlučio: „I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi: „I. Utvrđuje se da je tužitelj stekao valjanu pravnu osnovu za stjecanje prava vlasništva na nekretnini oznake k. č. br. [katastarska čestica], u naravi oranica, površine 1793 m², upisanoj u zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina].

II. Nalaže se tuženicima izdati tabularne isprave podobne za uknjižbu prava vlasništva na predmetnoj nekretnini u cijelosti na ime i za korist tužitelja, a koje će isprave u protivnom po pravomoćnosti zamijeniti ova presuda ili, podredno, tuženici su dužni trpjeti da se po pravomoćnosti ove presude izvrši uknjižba prava vlasništva na predmetnoj nekretnini u cijelosti na ime i za korist tužitelja, sve u roku od 15 dan“.

1.1. Rješenjem od istog datuma i istog poslovnog broja je riješeno: „I. Utvrđuje se da je tužitelj povukao prijedlog za preinaku tužbe prema podnesku od 30. prosinca 2021.

II. Nalaže se tužitelju ZORA POREČ d.o.o., OIB 36633731096 da II. tuženiku REPUBLICI HRVATSKOJ, OIB 52634238587naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 530,88 eur / 3.999,92 kn1.

III. Odbija se zahtjev tužitelja i I. tuženika za naknadu troškova parničnog postupka u cijelosti.“

2. Prema obrazloženju, proizlazi da je prvostupanjski sud tako odlučio sukladno odredbama članaka 59., 114., 115., 122. i 388. stavka 5. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12 i 152/14; dalje: ZVDSP). O trošku je odlučeno primjenom odredbi članaka 154., 154.a i 155. Zakona o parničnom postupku.

3. Tužitelj je podnio žalbu protiv navedene presude i dijela rješenja iz razloga bitne povrede odredbi parničnog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava, navodeći u bitnom da je sud time što nije odredio prekid niti samostalno riješio prethodno pitanje, a bez čega nije bilo moguće donijeti zakonitu i pravilnu presudu o meritumu ovog spora, počinio apsolutno bitnu povredu odredaba postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi sa člankom 12. stavkom 1. Zakona o parničnom postupku. Nadalje navodi kako je time što je odbio većinu dokaznih prijedloga tužitelja, uključujući prijedloge da se saslušaju parnične stranke, provede očevid i odredi vještačenje po vještaku geodetske i građevinske struke, sud faktički ipak bitno ograničio mogućnost tužitelja da raspravlja pred sudom i to u mjeri koja dovodi u pitanje pravilnost postupka i zakonitost odluke donesene na temelju tako jednostrano provedenog postupka. Žalitelj u odluci nalazi i proturječnosti te pobija osporavanu presudu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Tužitelj zaključno pobija osporavanu presudu zbog pogrešne primjene materijalnog prava, ukazujući da je tužitelj postupao u dobroj vjeri kad je kupio predmetnu nekretninu od I. tuženice, a tuženici nijednim dokazom niti riječju nisu osporili tužitelju da je doista i postupao u dobroj vjeri, što znači da tužitelj u pogledu kupljene nekretnine ima pravo na potpunu zaštitu načela povjerenja u istinitost i potpunost zemljišnih knjiga. Nasuprot tome, sud je u osporavanoj presudi tužitelju neosnovano uskratio zaštitu načela povjerenja u zemljišne knjige pozivajući se na odgodu primjene tog načela iz članka 388. stavka 5. ZV-a u odnosu na stjecanja unutar roka od pet godina od stupanja tog zakona na snagu, ako se njime stječe nekretnina na kojoj je bilo upisano društveno vlasništvo. Ukazuje i da domaća sudska praksa, za razliku od prvostupanjskog suda u osporavanoj presudi, još uvijek nije izrazila konačno shvaćanje po pitanju smatra li se zemljište - koje se 24. srpnja 1991. nalazilo unutar granica građevinskog područja prema prostorno planskoj dokumentaciji, kao što je slučaj sa ovdje spornom k. č. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina], a bilo je neizgrađeno – poljoprivrednim zemljištem prema odredbi članka 2. stavka 2. Zakona o poljoprivrednom zemljištu pa da bi prema članku 3. stavku 1. tog Zakona Republika Hrvatska ex lege postala vlasnik tog zemljišta. Predložio je preinačenje tužbenog zahtjeva ili podredno ukidanje presude i rješenja i vraćanje na ponovno suđenje. Zatražio je trošak žalbe u iznosu od 248,86 EUR za sastav, 62,22 EUR za PDV, 179;18 EUR za sudsku pristojbu na presudu, 358,35 EUR za pristojbu na žalbu i ostale sudske pristojbe prema stanju spisa i odluci suda.

4. Žalba tužitelja nije osnovana.

5. Ispitavši pobijanu presudu i rješenje na temelju odredbe iz članaka 365. i 381. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22 i 114/22; dalje: ZPP), u granicama razloga navedenih u žalbi i pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj je sud utvrdio da je pravilna i zakonita.

6. Presuda je jasno obrazložena i sadrži razloge o odlučnim činjenicama, a u njoj nema proturječnosti. Odbijanje dokaznih prijedloga tužitelja nije bitna povreda postupka kojom bi se tužitelju uskratilo raspravljanje. Neosnovan je i žalbeni navod kako sud nije obrazložio razlog odbijanja dokaznih prijedloga pa se žalitelj upućuje na točku 9. obrazloženja u kojoj se navodi da je riječ o pravnom pitanju na koje je moguće odgovoriti temeljem dostavljenih isprava u spisu.

7. Predmet ovog postupka je utvrđenje valjanosti pravne osnove za stjecanje prava vlasništva glede nekretnine k. č. br. [katastarska čestica], u naravi oranica, površine 1793 m², upisanoj u zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], uz nalog tuženicima da tužitelju izdaju tabularnu ispravu podobnu za uknjižbu prava vlasništva na predmetnoj nekretnini, a koje će isprave u protivnom po pravomoćnosti zamijeniti ova presuda, odnosno podredno da tuženici trpe uknjižbu prava vlasništva na predmetnoj nekretnini u korist tužitelja na temelju pravomoćnosti ove presude.

8. U vezi odluke o odbijanju prijedloga za prekid ovog postupka ukazuje se žalitelju da je to autonomno pravo suda te da je sud detaljno obrazložio svoju odluku, koja je pravilna. Naime, točno sud navodi kako zakonom propisane pretpostavke za prekid postupka iz članka 213. ZPP-a (pa i u svezi sa člankom 12. ZPP-a) nisu ispunjene u konkretnom slučaju. Status nekretnine se naknadnim zemljišnoknjižnim odlukama može mijenjati, međutim u trenutku podnošenja tužbe, prijedloga za prekid te zaključenja glavne rasprave, status nekretnine definiran je upisom temeljem pravomoćnog rješenja suda. Pokretanje izvanparničnih postupaka glede nekretnine nije opravdan razlog za prekid postupka, u protivnom bi stranke postupka bile u mogućnosti zlorabiti institut prekida, koje postupanje sud ne smije dopustiti osnovom odredbe članka 10. ZPP-a.

8.1. Iz podataka u spisu i obrazloženja pobijane presude u bitnom proizlazi kako je prvostupanjski sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i na njega primijenio odgovarajuće materijalno pravo.

9. Suprotno žalbenim navodima, na temelju prethodno obrazloženih isprava sud je utvrdio da je prvotuženik Ugovorom o kupoprodaji nekretnine od 22. prosinca 2012. (dakle pravnim poslom), u tom trenutku upisan kao vlasnik, raspolagao u korist tužitelja nekretninom, odnosno dijelom nekretnine k. č. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina] (od čijeg dijela je formirana utužena k. č. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina]) koja je prethodno bila upisana kao općenarodna imovina, pa se stoga tužitelj kao stjecatelj ne može pozivati na odredbe članka 122. ZV-a u svoju korist. Stoga, iako Ugovor o kupoprodaji nekretnine od 22. prosinca 2012., tek formalnopravno u trenutku zaključenja, ispunjava pretpostavke za valjanu pravnu osnovu za stjecanje prava vlasništva u odnosu na tužitelja, ipak u tom trenutku postoje izvanknjižna prava trećih (konkretno drugotuženika), stoga tužitelj, osnovom odredbe članka 115. stavaka 1., 2. i 4. ZV-a na temelju pravnoga posla ne može steći vlasništvo preko granice otuđivateljeve ovlasti da raspolaže stvari. U tom smislu, drugotuženik je pravo vlasništva predmetne nekretnine stekao 24. srpnja 1991. na temelju zakona, a ni tužitelj, ni I. tuženik, se ne mogu s pravom pozivati na odredbe članka 115. i 130. stavka 2. ZV-a te svoje pravo suprotstavljati pravu drugotuženika pozivom na zaštitu koje pruža načelo povjerenja u zemljišne knjige te stjecanje nekretnine u dobroj vjeri, budući da je primjena načela zaštite povjerenja u zemljišne knjige odgođena sve do 1. siječnja 2017. Prema tome, ne samo da je tužbeni zahtjev na utvrđenje valjanosti pravne osnove za stjecanje prava vlasništva u smislu predmetnog Ugovora o kupoprodaji od 22. prosinca 2012. u cijelosti neosnovan u odnosu na drugotuženika budući da nije bio sudionik obveznopravnog odnosa, takav tužbeni zahtjev neosnovan je i prema prvotuženiku. Posljedično ni zahtjev tužitelja usmjeren na izdavanje tabularne isprave od strane prvo i drugotuženika nije osnovan. S time u svezi, priznanje tužbenog zahtjeva prvo- tuženika sud pravilno cijeni nedopuštenim raspolaganjem stranaka u smislu odredbe članka 3. stavka 3. ZPP-a, stoga je priznanje tužbenog zahtjeva bez pravnog učinka na odluku u ovoj pravnoj stvari. Konačno, u konkretnom slučaju predmetna nekretnina upisana je kao zajedničko vlasništvo prvo i drugotuženika, stoga čak i da je zaključak ovog suda o isključivom vlasništvu drugotuženika glede predmetne nekretnine neosnovan, prvotuženik ne smije samostalno raspolagati predmetnom nekretninom kako to proizlazi iz odredbe članka 59. stavka 1. ZV-a.

10. Tužitelj u žalbi ne navodi zašto pobija točku I. izreke rješenja kojim je utvrđeno kako je povukao prijedlog za preinaku tužbe, a ovaj sud ne nalazi da bi taj dio rješenja bio nepravilan, imajući u vidu stanje spisa.

11. Odluka o troškovima parničnog postupka, u odnosu na koju žalitelj ne ističe neke posebne žalbene razloge, već je samo uopćeno pobija, također je pravilna i zakonita kako po osnovi (članak 154. stavak 1. ZPP-a), tako i po visini (članak 155. stavak 1. ZPP-a). Obrazloženje u vezi odluke o troškovima je jasno i detaljno.

12. Slijedom navedenog valjalo je primjenom odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a odbiti tužiteljevu žalbu protiv presude kao neosnovanu i potvrditi presudu, a primjenom odredbe članka 380. točke 2. ZPP-a odbiti žalbu protiv dijela rješenja kao neosnovanu i potvrditi pobijani dio rješenja.

Zagreb, 11. prosinca 2024.

Predsjednica vijeća

Gorana Aralica Martinović