Republika Hrvatska

Županijski sud u Dubrovniku

Dubrovnik

Poslovni broj: Gž-771/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Dubrovniku, u vijeću sastavljenom od sudaca Marije Vetma kao predsjednice vijeća, Noemi Butorac kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Srđana Kuzmanića, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ČK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa odvjetnica ABC iz [adresa], protiv tužene REPUBLIKE HRVATSKE, OIB: 52634238587, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Sisku, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženice izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Kutini, poslovni broj Pn- 217/2024-9 od 29. listopada 2024., 11. prosinca 2024.,

p r e s u d i o  j e

I.Djelomično se prihvaća žalba tuženice te se presuda Općinskog suda u Kutini, poslovni broj Pn-217/2024-9 od 29. listopada 2024.:

-potvrđuje u točkama II. i III. izreke

-preinačava u točki I. izreke i sudi:

"Nalaže se tuženoj Republici Hrvatskoj isplatiti tužitelju ŽK iz [adresa] na ime naknade neimovinske štete iznos od 2.000,00 €, zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom računajući ovu od 1.listopada 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanom za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

U preostalom dijelu u iznosu od 1.981,68 eur na ime naknade neimovinske štete odbija se tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan."

II.Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1.Prvostupanjskom presudom suđeno je:

"I Nalaže se tuženoj Republici Hrvatskoj isplatiti tužitelju ŽK iz [adresa] na ime naknade neimovinske štete iznos od 3.981,68 € (tri tisuće devetsto osamdeset i jedan eur i šezdeset i osam cent), zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom računajući ovu od 1.10.2015. do 31.12.2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotnih poena, od 1.1.2023. do 29.12.2023. prema stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30.12.2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

II Nalaže se tuženoj Republici Hrvatskoj isplatiti tužitelju ŽK iz [adresa] na ime naknade imovinske štete iznos od 2.194,88 € (dvije tisuće sto devedeset i četiri eur i osamdeset i osam cent), zajedno sa zakonskom zateznom kamatom:

- na iznos od 291,99 € od 25.8.2011.,

- na iznos od 70,34 € od 20.12.2011.,

-na iznos od 66,36 € od 5.9.2011.,

- na iznos od 278,72 € od 31.12.2011.,

- na iznos od 228,55 € od 16.12.2011.,

- na iznos od 179,57 € od 4.10.2011.,

- na iznos od 959,90 € od 19.12.2011.,

- na iznos od 53,09 € od 31.12.2011.,

- na iznos od 66,36 € od 31.12.2011.do isplate,

računajući ovu do 31.7.2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1.8.2015. do 31.12.2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotnih poena, od 1.1.2023. do 29.12.2023. prema stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30.12.2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

III Nalaže se tuženoj naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.389,47 €, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom računajući ovu od 29.10.2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana."

2.Protiv navedene presude tuženica je izjavila žalbu zbog svih zakonskih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – u daljnjem tekstu: ZPP) predlažući da se pobijana presuda preinači sukladno žalbenim navodima podredno da se ukine i vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Žalba je djelomično osnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske štete u iznosu od 3.981,68 eur i naknadu imovinske štete u iznosu od 2.194,88 eur zajedno sa pripadajućim zakonskim kamatama, a koju štetu je tužitelj pretrpio jer je tuženica donošenjem Zakona o prestanku važenja Zakona o javnim ovršiteljima (Narodne novine br. 112/12) ukinula javnoovršiteljsku službu s danom 15. listopada 2012.

5. Tijekom prvostupanjskog postupka su utvrđene slijedeće odlučne činjenice:

-uvidom u rješenje Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske od 12. kolovoza 2011. utvrđeno je da je tužitelju navedenim rješenjem odobreno polaganje javnoovršiteljskog ispita, te da je zaključkom Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske od 12. kolovoza 2011. tužitelj pozvan na plaćanje naknade za pristup javnoovršiteljskom ispitu,

-uvidom u rješenje Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske od 24. listopada 2011. utvrđeno je da je ovim rješenjem tužitelj imenovan za javnog ovršitelja sa službenim sjedištem u [adresa] za područje Županijskog suda u Sisku, te je ovim rješenjem tužitelj obvezan da najkasnije u roku od 15 dana od dostave rješenja zatraži od Ministarstva pravosuđa pregled prostora i opreme namijenjenih za obavljanje javnoovršiteljske službe,

-da iz rješenja Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske od 20. prosinca 2011. nesporno proizlazi da je tužitelju kao javnom ovršitelju određen početak rada 1. siječnja 2012.,

-da iz Ugovora o zakupu poslovnog prostora je utvrđeno da je tužitelj kao zakupoprimac sklopio sa SK kao zakupodavcem navedeni ugovor za poslovni prostor – stan u [adresa], ukupne površine 55 m2,

-da je tužitelj poduzeo određene radnje za obavljanje propisane javne dužnosti javnog ovršitelja, položio ispite vezano za edukaciju, pronašao i uredio prostor zbog čega je pretrpio imovinsku štetu,

-da je tužitelj trpio neimovinsku štetu zbog povrijeđenog prava na duševno zdravlje, na čest, ugled i dostojanstvo,

-da je tuženica odgovorna za štetu koja je nastala tužitelju vezano za povrede njegovih legitimnih očekivanja u smislu početka rada javne službe prema Zakonu o javnim ovršiteljima,

6. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda, pazeći dodatno i po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka i pravilnu primjenu materijalnog prava, čl. 356. st. 2. ZPP-a ovaj sud je utvrdio da nije počinjena bitna povredu iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP. Presuda nije zahvaćena tom bitnom povredom, dakle sadrži razloge o bitnim činjenicama, isti su jasni i neproturječni i presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, nema proturječnosti o bitnim činjenicama. Pogrešno je primijenjeno materijalno pravo u dijelu odluke u vezi neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti. Neovisno o tome odluku je valjalo dijelom potvrditi, a dijelom preinačiti. Druge bitne povrede na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti nisu počinjene, a niti je počinjena povreda iz čl. 354. st. 1. u svezi sa čl. 8. ZPP jer je prvostupanjski sud pravilno primijenio navedenu odredbu.

7. I po stavu ovoga suda, odgovornost tuženice (kao zakonodavca) za štetu tužitelju proizlazi iz toga što nije uredila prijelazni zakonodavni režim kojim bi na zadovoljavajući način bio riješen problem već imenovanih javnih ovršitelja nakon ukidanja tog instituta, čime je poremećena pravedna ravnoteža između cilja koji je zakonodavac želio postići ukidanjem instituta javnih ovršitelja u općem ili javnom interesu i zaštite interesa osoba imenovanih za javne ovršitelje. Tuženica je dakle propustila u sklopu svoje zakonodavne djelatnosti razriješiti pitanje materijalnih i drugih prava javnih ovršitelja nakon ukidanja Zakona o javnim ovršiteljima, a na koja prava istih je utjecala dajući im pravo da obavljaju tu službu, time i određene obveze koje su morali izvršiti da bi istu obavljali (osigurati prostor, opremiti ga, napustiti ranije radno mjesto da bi mogli obavljati javnoovršiteljsku službu).

8. Tuženica je dakle postupila protivno odredbama članka 1. Protokola broj 1 od 20. ožujka 1952. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“ – Međunarodni ugovori broj 18/97, 6/99 – pročišćeni tekst, 8/99 – ispravak, 14/02 i 1/06 – u daljnjem tekstu: Konvencija), kojima je propisano da svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svojeg vlasništva, te se nitko ne smije lišiti svog vlasništva osim u javnom interesu i to samo uz uvjete predviđene zakonom i općim načelima međunarodnog prava, čime je u bitnom tuženica postupila i protivno odredbama članka 145. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 05/14 – dalje u tekstu: Ustav), odnosno tuženica je u odnosu na tužitelja koji je na sebe preuzeo teret financijskih obveza utemeljenih na legitimnom očekivanju proizašlom iz pravnog akta kojim je imenovan za javnog ovršitelja, postupila i protivno odredbama članka 145. Ustava.

9. Stoga je tuženica na temelju odredbe čl. 1045. i čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima odgovorna za štetu nastalu tužitelju, ali samo one štete koja je posljedica povrede njegovih razmjernih legitimnih očekivanja. Stoga, nije pogrešno pozivanje suda prvog stupnja i na odredbu čl. 14. Zakona o sustavu državne uprave jer je tuženica propustila riješiti pravnu poziciju u kojoj su se našli javni ovršitelji nakon donošenja već navedenih propisa.

10. Dakle, prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je tužitelju dosudio naknadu imovinske štete u iznosu od 2.194,88 eura, te je pravilno utvrdio sve okolnosti konkretnog slučaja vodeći računa da je tužitelj imao određene izdatke za svoje osposobljavanje za javnog ovršitelja kao i ulaganja u poslovni prostor kako bi udovoljio potrebama službe.

11. Nadalje, prvostupanjski sud utvrđuje da se nakon što je tuženica donijela Zakon o izmjeni Zakona o javnim ovršiteljima kojim se odgađa početak rada od 01. prosinca 2012. na 01. srpnja 2012. tužitelj nalazi u stanju egzistencijalne neizvjesnosti za sebe i svoju obitelj, proživljava veliki stres i patnju, osjećaj frustracije, poniženost, povredu dostojanstva i sve to traje tijekom 2012. kada tužitelj i od dijela stranaka doživljava velike neugodnosti. Ujedno navodi da je tužitelj trpio i fizičke bolove zbog pogoršanja krvnoga tlaka za koji je morao pojačati terapiju koju je i ranije uzimao te velike glavobolje, nesanica i slično. Trpio je i velike duševne bolove zbog neizvjesnosti početka rada, egzistencijalnu ugroženost, povredu prava osobnosti koja se ogledala u povredi ugleda, časti, ljudskog dostojanstva, čak i povredu prava na osobni obiteljski život jer su imena javnih ovršitelja objavljena u javnom tisku tako da je to sve pogađalo i članove tužiteljeve obitelji.

12. Slijedom navedenog sud zaključuje da je tužitelju povrijeđeno pravo na duševno zdravlje, na čast, ugled i dostojanstvo, a sve sukladno članku 19. ZOO-a.

13. Člankom 1100. stavak 2. ZOO je propisano da će sud pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade voditi računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, cilju kojemu služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive s njezinom naravi i društvenom svrhom. Sve navedeno su kriteriji koji utječu na ocjenu suda je li pravo osobnosti povrijeđeno u toj mjeri da zbog toga oštećeni ima pravo na isplatu pravične novčane naknade.

14. Prvostupanjski je sud pravilno utvrdio da tužitelju pripada pravična novčana naknada na ime nastale neimovinske štete zbog duševnih boli koje je trpio postupanjem tuženice.

14.1. Međutim, ne može se prihvatiti zaključak suda je tužitelju povrijeđeno pravo osobnosti u mjeri koja bi opravdavala dosuđenje pravične novčane naknade u iznosu od 3.981,68 eura. Cijeneći okolnosti konkretnog slučaja i vodeći računa o svim kvalifikatornim okolnostima specifičnim za ovu vrstu neimovinske štete koju je trpio tužitelj, utvrđeno je da je tužitelj pretrpio duševne boli takvog intenziteta koje opravdavaju dosudu pravične novčane naknade u iznosu od 2.000,00 eura, pa je stoga u tom dijelu valjalo preinačiti odluku prvostupanjskog suda.

15. U odnosu na istaknuti prigovor zastare valja reći daje prvostupanjski sud pravilno utvrdio da je prigovor zastare neosnovan, utvrdivši da je tužitelj saznao za štetu objavom Odluke o proglašenju Zakona o prestanku Zakona o javnim ovršiteljima objavom u Narodnim novinama broj 112/12 od 11. listopada 2012., te da je zahtjev za mirno rješenje spora podnio 30. lipnja 2015., a tužbu 30. rujna 2015., dakle ista je podnesena u roku.

16. Slijedom navedenog primjenom odredbe članka 373. stavak 1. točka 3. i članka 368. stavak 1. ZPP-a odlučeno je kao u izreci ove odluke.

17. Odluka o trošku je pravilna i valjana.

18.Zahtjev tuženice za naknadu troška žalbenog postupka je odbijen (članak 166. stavak 1. u vezi članka 155. stavak 1. ZPP-a) cijeneći da tuženica nije uspjela u sporu u vezi osnova, a uspjeh po visini zahtjeva ne opravdava dosudu troška žalbenog postupka.

Dubrovnik, 11. prosinca 2024.

Predsjednica vijeća

Marija Vetma