Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-239/2024-3

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda i to Vedrane Perkušić, predsjednice vijeća, dr. sc. Ivana Tironija, člana vijeća i suca izvjestitelja te dr. sc. Daniele Pivčević, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja JP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Marinu Zekanoviću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Zekanović, Bitanga i partneri iz Zadra, protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Zadru, radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Zadru, poslovni broj: 21 P-1645/2023-16 od 14. prosinca 2023., na sjednici vijeća održanoj 11. prosinca 2024.

r i j e š i o  j e

Ukida se presuda Općinskog suda u Zadru, poslovni broj: 21 P-1645/2023-16 od 14. prosinca 2023. te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski je sud nakon provedenog dokaznog postupka donio presudu kojom je u točki I. izreke presudio da je tužitelj vlasnik nekretnina oznake čest. zem. [katastarska čestica], sve k. o. [katastarska općina]. U točki II. izreke prvostupanjski je sud odlučio o parničnom trošku na način da je naložio tuženici da s ovog osnova isplati tužitelju iznos od 1.772,74 eura s pripadajućim zateznim kamatama.

2. Protiv prvostupanjske presude tuženica je podnijela žalbu, iz svih žalbenih razloga, dakle, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, žalbenih razloga predviđenih odredbama članka 353. stavak 1. točke 1. , 2. i 3. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine“ br. 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka USRH, 84/08., 96/08. - Odluka USRH, 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13.,89/14. - Odluka USRH, 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje ZPP). Tuženica predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu na način da odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan. Tužitelj nije podnio odgovor na žalbu tuženice.

3. Žalba tuženice je osnovana.

4. Predmet spora u ovoj žalbenoj fazi postupka predstavlja zahtjev tužitelja za utvrđenjem prava vlasništva na nekretninama oznake čest. zem. [katastarska čestica], sve k. o. [katastarska općina].

5. Tužbeni zahtjev koji je prihvačen prvostupanjskom presudom zasniva se na tvrdnji tužitelja da je vlasništvo navedenih nekretnina stekao samostalnim posjedovanjem kroz zakonom propisano vrijeme zajedno sa svojim pravnim prednicima, odnosno dosjelošću.

6. Prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev tj. utvrdio je da je tužitelj vlasnik predmetnih nekretnina, uz zaključak da su se na strani tužitelj ispunile zakonske pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću prema pravnim pravilima OGZ- a, dakle samostalnim posjedovanjem prije 6. travnja 1941.

7. Tuženica u žalbi posebno ističe da prvostupanjska presuda nema jasnih i neproturječnih razloga o odlučnim činjenicama za stjecanje prava vlasništva dosjelošću. Ujedno tuženica navodi kako je tužbeni zahtjev trebalo odbiti zbog činjenice da je prethodno vođen postupka preoblikovanja zemljišne knjige za k. o. [katastarska općina].

8. U pogledu žalbenog razloga prethodnog vođenja postupka preoblikovanja zemljišne knjige za k. o. [katastarska općina] za navesti je slijedeće. Tužbom za ispravak (članak 205. Zakona o zemljišnim knjigama, „Narodne novine“ br. 63/19., 128/22., 155/23., dalje, ZZK/19, odnosno članak 197. Zakona o zemljišnim knjigama, „Narodne novine“, br. 91/96., 68/98., 137/99., 114/01., 100/04., 107/07., 152/08., 126/10., dalje, ZZK/96, koji je bio važeći u vrijeme provođenja postupka preoblikovanja zemljišne knjige za k. o. [katastarska općina]) štite se prava na nekretninama koja su povrijeđena provedbom upisa u postupku obnove ili osnivanja zemljišne knjige te u pojedinačnom ispravnom postupku. Dakle, kao kod brisovne tužbe (članak 150. ZZK-a/19; članak 129. ZZK- a/96) kojoj je objekt pobijanja sama uknjižba, jer se brisovnom tužbom osporava valjanost i istinitost uknjižbe, tako se i kod tužbe za ispravak osporava uknjižba provedena u postupku osnivanja ili obnove zemljišne knjige te pojedinačnom ispravnom postupku. Upravo zato na ovu se tužbu na odgovarajući način primjenjuju pravila po kojima se u slučaju brisovne tužbe štite osobe koje su postupale s povjerenjem u potpunost i istinitost zemljišnih knjiga (članak 205. stavak 3. ZZK-a/19, odnosno članak 197. stavak 3. ZZK-a/96). Zbog sličnosti ovih dviju tužbi u govornom jeziku često se za brisovnu tužbu koristi termin „prava brisovna tužba“ dok se za tužbu za ispravak koristi termin „brisovna tužba u ispravnom postupku“. I tužba na ispravak i brisovna tužba su kondemnatorne tužbe kojima se pravna zaštita postiže brisanjem nevaljane uknjižbe. S druge pak strane tužbeni zahtjev kojim se traži utvrđenje prava vlasništva tužitelja i ovlast za uknjižbu nije zahtjev iz tužbe za ispravak ili brisovne tužbe. To je stvarnopravna deklaratorna tužba koju podiže izvanknjižni vlasnik s ciljem da se utvrdi njegovo pravo vlasništva na određenoj nekretnini sa zahtjevom za uknjižbu (članak 187. ZPP-a). Takva tužba na utvrđenje nije predviđena ni ZZK-om kao posebnim propisom.

9. Dakle, prigovorom i tužbom za ispravak u postupku obnove zemljišne knjige osporavaju se provedeni upisi s ciljem zaštite knjižnog prava od povrede i uznemiravanja, nevaljanim uknjižbama u postupku obnove (preoblikovanja) zemljišne knjige. Stoga se prigovor i tužba za ispravak međusobno ne isključuju s tužbom za utvrđenje prava vlasništva kojom se utvrđuje postojanje prava vlasništva. Za navesti je i to da se jednako tako brisovna tužba i tužba za utvrđenje prava vlasništva međusobno ne isključuju.

10. Slijedom navedenog razvidno je da je činjenično stanje kod tužbe za ispravak različito od činjeničnog stanja kod tužbe za utvrđenje prava vlasništva. Naime, u predmetnom slučaju prethodno je proveden postupak preoblikovanja zemljišne knjige za k. o. [katastarska općina]. To je izvanparnični postupak u kojem, kako to proizlazi iz zapisnika Općinskog suda u Zadru, poslovni broj: Z-6428/2008/335 od 14. srpnja 2010. (str. 15. i 16. spisa), posjednik može postići uknjižbu ako ima isprave kojim čini vjerojatnim svoje pravo vlasništva. Međutim, ako posjednik ne raspolaže ispravama, o čemu je u konkretnom slučaju riječ, u novoformiranu knjigu se prenosi postojeći upis prava vlasništva, ako upisani vlasnik osporava prijavljenom posjedniku pravo vlasništva. U takvoj situaciji posjednik može podnijeti stvarnopravnu tužbu za utvrđenje svog prava vlasništva. On ne treba podnositi tužbu za ispravak, jer se tom tužbom osporava provedena uknjižba u novoformiranoj zemljišnoj knjizi. Kod takve uknjižbe nema nevaljanosti, jer prijavljeni posjednik svoje pravo vlasništva stečeno dosjelošću, u slučaju spora između upisanog vlasnika i prijavljenog posjednika, može dokazati samo u parničnom postupku temeljem tužbe za utvrđenje, a ne u izvanparničnom postupku obnove zemljišne knjige. Parnične stranke obvezuje rješenje doneseno u postupku preoblikovanja zemljišne knjige za k. o. [katastarska općina] sadržano u zapisniku Općinskog suda u Zadru, poslovni broj: Z-6428/2008/335 od 14. srpnja 2010. Međutim, ono nije prepreka za podnošenje predmetne tužbe na utvrđenje prava vlasništva stečenog dosjelošću, jer se radi o različitom činjeničnom stanju i različitim tužbama.

11. Slijedom navedenog neosnovan je žalbeni razlog tuženice da je predmetni tužbeni zahtjev za utvrđenjem prava vlasništva trebalo odbiti kao neosnovan zbog toga što je prethodno vođen postupak preoblikovanja zemljišne knjige za k. o. [katastarska općina]. No, s druge pak strane osnovan je prigovor tuženice da prvostupanjska presuda nema jasnih i neproturječnih razloga o odlučnim činjenicama za stjecanje prava vlasništva dosjelošću.

12. Naime, prvostupanjski sud u pobijanoj presudi zaključuje kako su ispunjene zakonske pretpostavke za stjecanje prava vlasništva na predmetnim nekretninama dosjelošću prema pravnim pravilima Općeg građanskog zakonika, dalje OGZ-a, koji se primjenjuje na temelju odredbe članka 4. Zakona o nevažnosti pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941.g. i za vrijeme neprijateljske okupacije (Službeni list br. 84/46.) i Zakona o načinu primjene pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. („Narodne novine“ br. 73/91.), dakle samostalnim posjedovanjem prije 6. travnja 1941. (odlomci 20.-22. prvostupanjske presude). Međutim, takav zaključak u suprotnosti je s utvrđenom činjenicom da su dvije sporne nekretnine pravni prednici tužitelja stekli u razdoblju između dva svjetska rata, dakle u razdoblju od 1918. do 1939. Stoga je nejasno kako se na te dvije sporne čestice ispunila zakonska pretpostavka posjedovanja kroz razdoblje od četrdeset godina kako to tvrdi prvostupanjski sud. U tom dijelu prvostupanjska je presuda kontradiktorna. Nadalje, u pogledu druge dvije predmetne nekretnine nije dovoljno u prvostupanjskoj presudi navesti da su u njihovom posjedu tužitelj i njegovi pravni prednici dvjesto godina. Naime treba jasno i nedvojbeno utvrditi kada je i tko stupio u njihov posjed, na koji se način vršio aktivni posjed i kada su se ispunile zakonske pretpostavke za stjecanje dosjelošću (koje godine).

13. Iz dopisa Hrvatskih šuma od 8. lipnja 2022. (str. 92. spisa) proizlazi da su čest. zem. stare izmjere 473/1 (nova čest. zem. [katastarska čestica]), stare izmjere 474 (nova čest. zem. [katastarska čestica]) i stare izmjere 482 (nova čest. zem. [katastarska čestica]) obuhvaćene Programom gospodarenja šumama i šumskim zemljištima na dan 16. listopada 1990. Dopis Hrvatskih šuma je javna isprava jer Hrvatske šume u okviru svoje djelatnosti vode evidenciju šumsko-gospodarske osnove. Odredbom članka 230. stavak 1. ZPP-a propisano je da isprava koju je u propisanom obliku izdalo državno tijelo u granicama svoje nadležnosti te isprava koju je u takvom obliku izdala pravna ili fizička osoba u obavljanju javnog ovlaštenja koje joj je povjereno zakonom ili propisom utemeljenim na zakonu (javna isprava), dokazuje istinitost onoga što se u njoj potvrđuje ili određuje.

Stoga nije bilo moguće u konkretnom slučaju putem svjedoka utvrđivati da se u predmetnom slučaju ne bi radilo o šumskom zemljištu. Ovo posebno iz razloga što se prema odredbi članka 5. Zakona o šumama („Narodne novine“ br. 68/18., 115/18., 98/19., 32/20., 145/20., 101/23. i 36/24., dalje ZŠ/18), šumom smatra ne samo zemljište na kojem postoji šuma, već i tlo pogodno za rast šume. Upravo zato se u potvrdi Hrvatskih šuma navodi termin šumsko-gospodarska osnova, a ne šuma.

14. Odredbom članka 16. stavak 1. Zakona o šumama („Narodne novine“ br. 52/90. i 61/90., dalje, ZŠ), u svezi s odredbom čl. 388. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ br. 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 129/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 143/12., 152/14., 81/15., 94/17., dalje ZVDSP), propisano je da su šume i šumska zemljišta na teritoriju Republike, osim šuma i šumskih zemljišta u privatnom vlasništvu, u državnom vlasništvu Republike Hrvatske. Dakle, iz citirane odredbe jasno proizlazi da su sukladno odredbi članka 16. stavak 1. ZŠ-a u svezi s odredbom članka 388. stavak 2. ZVDSP-a, šume i šumsko zemljište koje su na dan 16. listopada 1990. (dan stupanja na snagu tog zakona) bile u društvenom vlasništvu, temeljem zakona postale vlasništvo Republike Hrvatske. Stoga je temeljem zakona prestalo društveno vlasništvo. Vlasništvo stečeno stupanjem na snagu ZŠ konzumirano je stupanjem na snagu svakog slijedećeg Zakona šumama. Jednom stečeno vlasništvo traje.

15. Slijedom navedenog za zaključiti je kako se u predmetnom slučaju evidentno radi o šumskom zemljištu u pogledu 3 predmetne nekretnine. Na pasivnu legitimaciju sud pazi po službenoj dužnosti, jer pitanje pasivne legitimacije spada u pravilnu primjenu materijalnog prava. Nadalje je za reći kako su propisi koji se odnose na šumsko zemljište lex specialis u odnosu na odredbe Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (SL SFRJ 6/80. i 36/90., “Narodne novine” br. 53/91., dalje, ZOVO), o društvenom vlasništvu koje su lex generalis. Naime, odredbom članka 29. ZOVO-a, kao lex generalis, bilo je zabranjeno stjecanja prava vlasništva dosjelošću na stvarima u društvenom vlasništvu. Međutim, kako se u konkretnom slučaju radi o šumskom zemljištu, potrebno je primijeniti propise o šumama, kao lex specialis. Zakon o šumama SRH, koji je stupio na snagu 31. svibnja 1977. („Narodne novine“ br. 20/77.). izričito je propisao: “Na šumama i šumskom zemljištu u društvenom vlasništvu ne može se steći pravo vlasništva dosjelošću” (članak 49. stavak 2.). Ova je odredba zadržana u Zakonu o šumama i nakon prijenosa šuma i šumskog zemljišta u društvenom vlasništvu u vlasništvo Republike Hrvatske (članci 6. i 55. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o šumama, „Narodne novine“ br. 41/90., koji je Zakon stupio na snagu u listopada 1990.). Stoga se na šumama i šumskom zemljištu nije moglo stjecati pravo vlasništva dosjelošću ( tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske, broj: Rev 326/97, od 4. studenog 2002.) Međutim, navedena odredba ukinuta je odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske 2000. (Odluka Ustavnog suda RH, od 12. siječnja 2000., broj: U- I – 374/1998, objavljena u "Narodne novine" broj: 8/00.). Dakle, za razliku od stjecanja prava vlasništva dosjelošću na zemljištu u društvenom vlasništvu, kod stjecanja prava vlasništva dosjelošću na šumama i šumskom zemljištu imamo izričitu zakonsku zabranu takvog stjecanja u razdoblju od 1977. do 2000.

16. Pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću trebaju biti ispunjene u trenutku podnošenja tužbe (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj: Rev- 458/14-2 od 7. 2. 2018., te Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj: U-III- 3683/2015 od 13.10.2016.).

17. Nadalje je za reći kako je odredbom članka 388. stavak 2. ZVDSP-a, propisano da se stjecanje, promjena, pravni učinci i prestanak stvarnih prava do stupanja na snagu ovog Zakona prosuđuju po pravilima koja su se primjenjivala u trenutku stjecanja, promjene i prestanka prava i njihovih pravnih učinaka. Odredbom paragrafa 1472. OGZ-a propisano je: „Proti fiskusu to jest, proti upraviteljima državnih dobara i državne imovine, ukoliko zastari ima mjesta (§ 287., 289. i 1456. - 1457.), također proti upraviteljima dobara crkvenih, općinskih i inih dopuštenih zborova, nije dovoljno opće i redovno vrijeme dosjelosti. Glede posjeda stvari pokretnih i posjeda stvari nepokretnih, ili služnosti i inih prava napomenutim stvarima izvršivanih, i na ime posjednika upisanih u javne knjige, posjed ima se produžiti kroz godina. Prava pomenute vrste, koja na ime posjednikovo nisu upisana u javne knjige, i sva ina prava mogu se proti fikusa i gore naznačenim povlaštenim osobama steći samo posjedom od 40 godina.“ Dakle, iz citirane odredbe paragrafa 1472. OGZ-a proizlazi da je za stjecanje prava vlasništva u odnosu na općinska i državna zemljišta bilo potrebno vrijeme dosjedanja od 40 godina.

18. Prvostupanjski se sud u pobijanoj presudi poziva na praksu Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu i to odluke Trgo protiv [adresa] i J protiv Republike Hrvatske. Pravni stavovi iz ovih odluka inkorporirani su u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-291/14-2 od 17. travnja 2018. i zaključcima sa sastanka predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 21. studenoga 2018. (Su IV-148/2018). Međutim za navesti je kako se navedena sudska praksa i pravno shvaćanje ne odnose na predmetni slučaj. Naime navedena sudska praksa i pravno shvaćanje odnose se na mogućnost stjecanja prava vlasništva dosjelošću na društvenom vlasništvu. U konkretnom se pak slučaju radi o šumskom zemljištu u društvenom vlasništvu. Stoga dakle, propisi koji se odnose na šumsko zemljište su lex specialis u odnosu na odredbe ZOVO -a, o društvenom vlasništvu koje su lex generalis. Naime, odredbom članka 29. ZOVO-a, kao lex generalis, bilo je zabranjeno stjecanja prava vlasništva dosjelošću na stvarima u društvenom vlasništvu. Kako se u konkretnom slučaju radi o šumskom zemljištu, potrebno je primijeniti propise o šumama. Navedeni pravni stavovi mogu se primijeniti tek u slučaju stjecanja prava vlasništva na čest. zem. [katastarska čestica] (nova čest. zem. [katastarska čestica]) k. o. [katastarska općina] s obzirom da ta nekretnina na dan 16. listopada 1990. nije bila obuhvaćena šumsko-gospodarskom osnovom.

19. Slijedom navedenog proizlazi kako prvostupanjska presuda nema razloga o odlučnim činjenicama pa se ne može ispitati. Na ovaj je način prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredbe parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju povredu tuženica ukazuje u žalbi.

20. Stoga je pobijanu presudu trebalo ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, a ovo na temelju odredbe članka 369. stavak 1. ZPP-a.

21. U ponovljenom će postupku prvostupanjski sud otkloniti uočenu bitnu povredu odredbe parničnog postupka te će nakon toga iskoristiti svoja procesna ovlaštenja kako bi se relevantno činjenično stanje, na koje ukazuje ovaj drugostupanjski sud, točno i potpuno utvrdilo. Prvostupanjski će sud potom, nakon cjelovito provedenog dokaznog postupka, vodeći računa i o odredbama članaka 7., 8. i 221.a ZPP-a, te uz pravilnu primjenu materijalnog prava, ponovno odlučiti o tužbenom zahtjevu i parničnom trošku.

U Splitu 11. prosinca 2024.

Predsjednica vijeća:

Vedrana Perkušić