Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-1646/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom od sudaca i to Vedrane Perkušić, predsjednice vijeća, dr. sc. Ivana Tironija, člana vijeća i suca izvjestitelja te dr. sc. Daniele Pivčević, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja AN iz [adresa]., OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Nemanji Nožiniću, odvjetniku u Novoj Gradiški, protiv tuženika BN iz [adresa]., OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Branku Posavčiću, odvjetniku u Kutini, radi predaje u posjed nekretnine i isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Kutini, Stalne službe u Novskoj, poslovni broj: P-174/22-19 od 8. ožujka 2024., na sjednici vijeća održanoj 11. prosinca 2024.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Kutini, Stalne službe u Novskoj, poslovni broj: P-174/2022-19 od 8. ožujka 2024.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski je sud nakon provedenog dokaznog postupka donio presudu kojom je u točki I. izreke odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim je tužitelj zahtijevao od tuženika predaju u posjed nekretnine upisanu u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i to kč. br. [katastarska čestica], zgrada, dvorište i oranica u selu površine 13793 m[2] , kao što je odbio kao neosnovan i zahtjev za isplatu iznosa od 24.885,53 eura sa zakonskim zateznim kamatama, a s osnova neosnovanog korištenja predmetne nekretnine. U točki II. izreke prvostupanjski je sud odlučio o parničnom trošku na način da je naložio tužitelju da tuženiku s ovog osnova isplati iznos od 3.125,00 eura.

2. Protiv prvostupanjske presude tužitelj je podnio žalbu i to zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, razloga koji su predviđeni odredbama članka 353. stavak 1., točke 1., 2. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. Odluka USRH, 84/08., 96/08. - Odluka USRH, 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. - Odluka USRH, 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje ZPP). Tužitelj predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu na način da prihvati tužbeni zahtjev, odnosno podredno da ju ukine i vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Tuženik nije podnio odgovor na žalbu.

4. Žalba tužitelja nije osnovana.

5. Predmet spora u ovoj žalbenoj fazi postupku jest zahtjev tužitelja za predajom u posjed nekretnine upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i to kč. br. [katastarska čestica], zgrada, dvorište i oranica u selu površine 13793 m[2] te zahtjev za isplatom iznosa od 24.885,53 eura sa zakonskim zateznim kamatama s osnova korištenja predmetne nekretnine od strane tuženika.

6. Predmetna tužba zasniva se na tvrdnji tužitelja da je vlasnik predmetne nekretnine, a da mu je baš tuženik taj posjed oduzeo na način da unazad dvije godine bez suglasnosti tužitelja i bez pravnog osnova, na predmetnoj nekretnini drži i uzgaja svoje konje i svinje. Između parničnih stranaka nije bilo sporno da je predmetna nekretnina u vlasništvu tužitelja, no sporno je bilo je li tuženik oduzeo posjed tužitelju, te s tim u svezi sporna je pasivna legitimacija tuženika.

7. Prvostupanjski je sud odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev uz zaključak da tužitelj nije dokazao da bi konji, koji su bili smješteni u predmetnoj štali na nekretnini u vlasništvu tužitelja, uopće pripadali tuženiku, odnosno da bi bili u njegovom vlasništvu. Nadalje prvostupanjski je sud nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio kako tuženik nije bio vlasnik nikakvih svinja u spornom razdoblju, pa stoga da nije držao svinje u štali tužitelja. Slijedom navedenog prvostupanjski sud zaključuje da tuženik nije bio u posjedu predmetne nekretnine pa posljedično tome da nije u obvezi tužitelju platiti nikakvu naknadu za korištenje nekretnine, točnije štale koja se nalazi na predmetnom zemljištu u vlasništvu tužitelja.

8. Prije svega je za istaknuti kako ispitujući prvostupanjsku presudu te postupak koji je prethodio njezinom donošenju, ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi bila počinjena bilo koja od bitnih povreda odredbi parničnog postupka koje su predviđene odredbama članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, na koje povrede ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a.

9. Odredbom članka 161. stavci 1. i 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15, 94/17, dalje ZVDSP), propisano je da vlasnik ima pravo zahtijevati od osobe koja posjeduje njegovu stvar da mu ona preda svoj posjed te stvari. Vlasnikovo pravo ne zastarijeva, ako zakonom nije što drugo određeno. Odredbom članka 162. stavak 1. ZVDSP-a propisano je da kako bi u postupku pred sudom ili drugim nadležnim tijelom ostvario svoje pravo da od osobe koja posjeduje njegovu stvar zahtijeva da mu ona preda svoj posjed te stvari, vlasnik mora dokazati da je stvar koju zahtijeva njegovo vlasništvo i da se nalazi u tuženikovu posjedu.

10. Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski je sud zaključio kako tužitelj nije dokazao da mu je oduzet posjed predmetne nekretnine od strane tuženika. Samo usput je za primijetiti, kako je tužitelj sam u svom stranačkom iskazu naveo kako je predmetna štala ispražnjena od stoke u trenutku podnošenja tužbe. U svakom slučaju prvostupanjski sud zaključuje kako u konkretnom slučaju nije ispunjen drugi uvjet za osnovanost vlasničke tužbe za predaju posjeda, a to je da je tužitelju oduzet posjed od strane tuženika te da se predmetna nekretnina nalazi u posjedu tuženika. Slijedom navedenog prvostupanjski je sud pobijanom presudom odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev za predajom u posjed predmetne nekretnine, a budući je utvrdio da tuženik nije u posjedu predmetne nekretnine, niti je to bio, to je posljedično tome odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev i u dijelu u kojem je tužitelj zahtijevao od tuženika isplatu iznosa od 24.885,53 eura sa pripadajućim zateznim kamatama, a s osnova korištenja nekretnine u vlasništvu tužitelja.

11. Navedeni zaključak prvostupanjskog suda kao pravilan prihvaća i ovaj drugostupanjski sud jer je rezultat logične i uvjerljive ocjene izvedenih dokaza kako to nalaže odredba članka 8. ZPP-a. Tužitelj drugačijom interpretacijom dijela činjenične građe i drugačijom ocjenom dijela izvedenih dokaza, naročito dokaza saslušanjem svjedoka, nije uspješno doveo u pitanje pravilnost činjeničnih utvrđenja i zaključaka prvostupanjskog suda. Posebno je za reći kako je u ovom postupku prvostupanjski sud izveo sve predložene dokaze i to saslušanjem svjedoka kao i parničnih stranaka te čitanjem priloženih isprava. Dakle, prema mišljenju ovog drugostupanjskog suda , prvostupanjski je sud u suglasju sa odredbom članka 8. ZPP-a, pravilno zaključio kako tužitelj nije dokazao (pogotovo ne na nedvojben način, izvan svake realne sumnje) da je tuženik u njegovoj štali držao svoje konje i svinje, za što je dano uvjerljivo, logično i dostatno obrazloženje. Posebno je za istaknuti kako je prvostupanjski sud dao valjane razloga i logično obrazloženje koje je dokaze cijenio kao vjerodostojne, a koje pak ne. U tom smislu, a zbog nepotrebnog ponavljanja žalitelj se posebno upućuje na odlomke 12. i 13. obrazloženja prvostupanjske presude.

12. Tužitelj u žalbi u bitnome osporava da bi prvostupanjski sud točno i potpuno utvrdio činjenično stanje. Konkretno žalitelj drugačije interpretira izvedene dokaze i dolazi do zaključka, koji je suprotan utvrđenjima prvostupanjskog suda, a jednak navodima iz tužbe.

13. U hrvatskom procesnom pravu vrijedi načelo slobodne ocjene dokaza tako da sud kod ocjenjivanja dokaza u pravilu nije vezan ni za kakva zakonska pravila o dokaznoj vrijednosti izvedenih dokaznih sredstava. Posebno kod ocjene izvedenih dokaza saslušanjem svjedoka i stranaka, a što je bilo od posebnog značenja u predmetnom slučaju, dolaze do izražaja osobni dojam suca, njegovo poznavanje životnih prilika i sposobnost logičkog zaključivanja, pa su ove okolnosti odlučujuća osnova za utvrđivanje istine odnosno pravilne ocjene izvedenih dokaza. Sama okolnost da bi prema rezultatima dokazivanja bila eventualna moguća i druga utvrđenja ili da postoje pojedini rezultati dokazivanja koje govore u prilog tužitelju nije prema tome dovoljna da bi ukazivala na nepravilnu ocjenu dokaza. Dakle, u zaključku je za reći kako je prvostupanjski sud zaista dostatno i logički obrazložio svoju pobijanu odluku, a koje obrazloženje nalazi uporište u izvedenim dokazima.

14. Za istaknuti je i to da je u predmetnom slučaju sud izveo sve predložene dokaze pa dolazi u obzir primjena pravila o teretu dokaza. Na temelju pravila o teretu dokaza ( u smislu odredbi članka 7. stavka 1., članka 219. stavka 1., članka 221.a i članka 220. stava 2. ZPP-a), kad stranka koja se na određenu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti sudu dovoljno adekvatnih dokaznih sredstava kojima nedvojbeno dokazuje svoju tvrdnju, sud treba uzeti da nije istinita takva tvrdnja stranke (svejedno je: ne postojati ili ne biti dokazano – idem est non esse aut non probari). Dakle, u bitnome je za ponoviti kako tužitelj u svakom slučaju nije dokazao da je tuženik u posjedu ili da je bio u posjedu predmetne nekretnine, pa je pravilno primijenio materijalno pravo kada je tužbeni zahtjev pobijanom presudom odbio kao neosnovan.

15. Odluka o parničnom trošku iz točke II. izreke pobijane presude donesena je na temelju odredbi članaka 154. stavak 1. i 155. ZPP-a.

16. Slijedom navedenog žalbu tužitelja trebalo je odbiti kao neosnovanu te potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu, a ovo na temelju odredbe članka 368. stavak 2. ZPP-a. Stoga je odlučeno kao u izreci ove drugostupanjske presude.

U Splitu 11. prosinca 2024.

Predsjednica vijeća:

Vedrana Perkušić