Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž-1346/2021-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci u vijeću sastavljenom od sutkinja Branke Ježek Mjedenjak predsjednice vijeća, Lidije Oštarić Pogarčić sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Nataše Peršić Brleković članice vijeća, u pravnoj tužitelja MK, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Ivan Emer, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženika CROATIA OSIGURANJE d.d., OIB: 26187994862, sa sjedištem u [adresa], zastupan po punomoćniku SK, dipl. iur, radi naknade štete, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-2568/2014-62 od 20. travnja 2021., u sjednici vijeća održanoj 11. prosinca 2024.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-2568/2014-62 od 20. travnja 2021. potvrđuje u točki I izreke osim u odnosu na tijek zakonske zatezne kamate na iznos od 2.880,00 kn. II Djelomičnim uvaženjem žalbe tužitelja preinačuje se citirana presuda u točki II izreke i sudi:

1. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju zakonske zatezne kamate na iznos od 2.880,00 kn za razdoblje od 10. prosinca 2013. do 19. travnja 2021.

2. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju na ime parničnih troškova daljnji iznos od 298,63 eur/2.250,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 20. travnja 2021. do isplate, sve u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove žalbenog postupka u iznosu od 51,84 eur/390,62 kn, dok se zahtjev tužitelja u preostalom dijelu te zahtjev tuženika, odbijaju kao neosnovani.

Obrazloženje

1. Citiranom presudom u točki I izreke naloženo je tuženiku na ime naknade štete isplatiti tužitelju iznos od 40.880,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na iznos od 38.000,00 od 10. prosinca 2013. do isplate po stopi i tijeku kako je to navedeno u izreci, a na iznos od 2.880,,00 kn od 20. travnja 2021. godine do isplate, sve u roku od 15 dana. Istom presudom tuženiku je naloženo naknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 16.945,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate, u roku od 15 dana.

2. Točkom II izreke odbijen je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 960,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 10. prosinca 2013. do isplate, zatim sa zahtjevom za isplatu zakonske zatezne kamate na iznos od 2.880,00 kn od 10. prosinca 2013. do 19. travnja 2021. kao i zahtjev za naknadu troškova postupka u preostalom iznosu od 4.905,00 kn, kao neosnovan.

3. Točkom III izreke odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka u cijelosti.

4. Tuženik podnosi žalbu protiv točke I i III izreke presude pozivajući se na sve zakonske žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje ZPP), dok tužitelj podnosi žalbu protiv dijela točke II izreke, odnosno u dijelu kojim je odbijen zahtjev za isplatu zakonskih zateznih kamata na dosuđeni iznos s osnova tuđe njege i pomoći te odbijajućeg dijela odluke troškova postupka pozivajući se također na sve zakonske žalbene razloge. Predlažu da se uvaženjem njihovih žalbi pobijana presuda preinači sukladno žalbenim navodima, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

5. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

6. Žalba tuženika nije osnovana dok je žalba tužitelja djelomično osnovana u odnosu na tijek zakonske zatezne kamate te odluke o troškovima postupka.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja na ime neimovinske i imovinske štete iz štetnog događaja od 22.prosinca 2011., s time da je i u fazi žalbenog postupka prijeporna osnovanost kao i visina tužbenog zahtjeva.

8. Sud prvog stupnja po provednom postupu utvrđuju te proizlazi iz sadržaja spisa slijedeće:

- do štetnog događaja došlo je 22. prosinca 2011. godine prilikom prelaska tužitelja kolnik ulice Ivana Kukuljevića u Zagrebu u blizini kućnog broja 24, izvan obilježenog pješačkog prelaza,

- na istog je svojim vozilom reg. oznake [registarska oznaka] naletio osiguranik tuženika OK koji se kretao tom ulicom iz smjera sjevera prema jugu, s time da su uz rub ulice bila parkirana vozila a tužitelj je izašao na prometnicu između parkiranih vozila,

- u toj nezgodi tužitelj je zadobio višedijelni prijelom lijeve potkoljenice, prijelom u području nosa čela i etmoidnog sinusa te prijelom gornje lijeve čeljusti bez pomaka, zbog čega je liječen u Kliničkom bolničkom centru Sestre milosrdnice,

- prema nalazu i mišljenju prometnog vještaka dipl.ing. Srećka Hlišća vozilo osiguranika tuženika kretalo se u smjeru juga svojom desnom trakom navedene ulice prolazeći pored parkiranih osobnih vozila uz desni rub kolnika kada mu je kroz prolaz između dva parkirana vozila s desne strane izašao tužitelj kao pješak,

- na navedenom mjestu nema obilježenog pješačkog prijelaza već južnije na udaljenosti od 57,2 m

- osiguranik tuženika reagirao je izmicanjem u lijevo te snažnim kočenjem kada je prešao na lijevu voznu traku pa je naletio prednjim desnim dijelom na lijevu stranu tijela tuženika koji je prešao preko desne i ušao na lijevu voznu traku,

- na tom dijelu prometnice ograničena je brzina na 50 km/h a osiguranik tuženika kretao se brzinom od 57 km/h,

- osiguranik tuženika izbjegao bi nesreću i prilikom brzine kojom se kretao od 57 km/h da je umjesto reagiranja izmicanjem ulijevo zakočio po desnoj traci jer bi do dolaska vozila tužitelj već prešao na lijevu voznu traku a da se kretao dozvoljenom brzinom od 50 km/h nalet bi bio izbjegnut da je uz skretanje istovremeno reagirao kočenjem,

- tužitelj kao pješak izbjegao bi štetni događaj za slučaj da je nakon provjere dolaska vozila s lijeve strane ostao između parkiranih vozila i propustio vozilo osiguranika tuženika s obzirom da je osiguranik tuženika skretanjem u lijevo usmjerio osobno vozilo prema putanji njegova prelaska preko kolnika.

9. Sud prvog stupnja analizirajući rezultate pravednog dokaznog postupka i to sadržaj priložen dokumentacije, iskaze svjedoka OK, ČK i EK, iskaz tužitelja kao i rezultata provedenih vještačenja zaključuje da je osiguranik tuženika u konkretnom slučaju postupio protivno odredbi čl. 51. st. 1.. Zakona o sigurnosti prometa na cestama (NN 67/08, 48/10 i 74/11, dalje ZSPC) te protivno odredbi čL. 53. st. 1. citiranog Zakona s obzirom na utvrđenu brzinu kretanja. Međutim, da je tužitelj prelazio cestu na mjestu koje nije bilo obilježeno pješačkim prijelazom između parkiranih automobila, uslijed čega je vozačima smanjena vidljivost i uočavanje pješaka, koji je namjeravajući prijeći kolnik bio u obvezi sa sigurnošću se uvjeriti da time ne ometa promet vozila, odnosno postupiti sukladno odredbi čl. 131. st. 2. ZSPC. S obzirom na utvrđeni način postupanja tužitelja u konkretnim okolnosti zaključuje da je njegov doprinos nastanku štetnog događaja u omjeru od 20%, uz primjenu odredbe čl. 1067. st. 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 45/21, 126/21, 114/22 - dalje ZOO).

10. Iz nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke dr. Jakše Filipovića, kirurga, utvrđuje da su po završetku liječenja kod tužitelja zaostale posljedice u vidu bolnosti u predjelu lica, uz ožiljke i manju asimetriju u području čela, bolnost pri zagrizu tvrđe hrane uslijed prijeloma gornje lijeve čeljusti, te terminalna redukcija kretnji lijevog gležnja što sve uzrokuje njegovo trajno smanjenje životne aktivnosti od 7% pa smatra da po tom kriteriju istom pripada iznos od 10.000,00 kn. Nadalje, cijeneći da je trpio bolove jakog intenziteta dana 5 dana, srednjeg 12 dana, te manjeg intenziteta 90 dana dosuđuje mu po kriteriju pretrpljenih fizičkih bolova na ime pravične naknade iznos od 16.500,00 kn. Cijeneći da je doživio sekundarni strah koji nastaje uslijed tjelesnih ozljeda jačeg intenziteta tri dana, srednjeg 10 dana, a potom da se nastavio strah slabog intenziteta (tzv. kasni strah) u vidu bojaznosti i zabrinutosti u trajanju od 80 dana to mu po tom kriteriju dosuđuje iznos od 13.500,00 kn. Kako je utvrđeno da su mu zaostali ožiljci na nozi te na čelu i licu koji su vidljivi ali u lakom stupnju to mu po tom kriteriju dosuđuje iznos od 7.500,00 kn, odnosno sveukupan iznos od 47.500,00 kn kojeg umanjuje sukladno utvrđenoj suodgovornosti tužitelja te konačno odmjerava iznos od 38.000,00 kn.

11. Iz nalaza vještaka utvrđuje da je tuđa pomoć tužitelju trebala sveukupno u trajanju 240 sati a kako su visinu cijene sata za pružanje takvih usluga stranke učinile nespornim u iznosu od 15 kn to utvrđuje da mu pripada ukupna naknada od 3.600,00 kn te istu umanjuje za utvrđeni sudoprinos tužitelja dosuđujući mu iznos od 2.880,00 kn, odnosno na ime sveukupne štete iznos od 40.880,00 kn, dok u preostalom djelu zahtjev odbija kao neosnovan.

12. Na navedeni iznos neimovinske štete obvezuje tuženika isplatiti tužitelju zakonsku zateznu kamatu od 10. prosinca 2013. do isplate a na iznos imovinske štete od presuđenja do isplate, odbijajući zahtjev tužitelja u preostalom dijelu.

13. Odluku o troškovima postupka temelji na odredbi čl. 154. st. 5. i čl. 155. ZPP-a a uz daljnju primjenu odredbi Tarife o nagradama i nagradi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, 138/23 - dalje Tarifa) obvezujući tuženika naknaditi tužitelju troškove u iznosu od 16.945,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate, dok za preostali iznos zahtjev odbija, kao i zahtjev tuženika za naknadu troškova u cijelosti.

14. Protivno tvrdnjama tuženika sud prvog stupnja je u obrazloženju presude iznio razloge u odnosu na sve odlučne činjenice koje međusobno ne proturiječe tako da je presudu u svemu moguće ispitati pa njenim donošenjem nije počinjena apsolutno bitna procesna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP-a. Ispitujući presudu nije utvrđeno da bi počinio koju od drugih apsolutno bitnih procesnih povreda na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, sukladno odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a.

15. Radi ocjene pravne osnove te visine tužbenog zahtjeva sud prvog stupnja utvrdio je pravilno sve odlučne činjenice, sukladno dokaznim prijedlozima stranaka te primjenom odredbe čl. 8. ZPP-a ocijenio kako svaki dokaz zasebno tako i u njihovoj sveukupnosti, te na temelju takvih rezultata dokaznog postupka pravilno primjenio materijalno pravo kod donošenja pobijane odluke.

16. Tuženik žalbenim navodima u bitnom ne prihvaća zaključke suda prvog stupnja u odnosu na utvrđeni sudoprinos tužitelja nastanku štetnog događaja ustrajući kod tvrdnji da je s obzirom na utvrđenu dinamiku nastanka istog njegova suodgovornost u većem omjeru od utvrđenih 20 %, odnosno da bi se radilo o podijeljenoj odgovornosti sudionika tako da bi doprinos tužitelja bio 50%.

17. Protivno takvim tvrdnjama ovaj sud prihvaća pravilnim u tom dijelu zaključke suda prvog stupnja temeljene na utvrđenjima iz iskaza tužitelja i saslušanih svjedoka te rezultatima prometnog vještačenja. Iz iskaza svjedoka ČK koji je kao slučajni prolaznik vidio nadolazak vozila osiguranika tuženika i tužitelja ispred kućnog broja 24 koji je potom stupio na nogostup, a koji je protivno tvrdnjama OK osiguranika tuženika, potvrdio da se tužitelj kretao normalnim hodom, odnosno da je između parkiranih vozila izašao na cestu normalnom brzinom hoda. Stoga u tom dijelu pravilno prihvaća i iskaz tužitelja koji poriče da bi izletio na cestu kao što to tvrdi osiguranik tuženika OK jer cijeni da je svjedok ČK objektivan kao nezainteresiran za ishod ovog postupka. a njegov iskaz i iskaz tužitelja su suglasni dok ne prihvaća iskaz OK koji je zainteresiran za ishod ovog postupka.

18. Kako nadalje proizlazi da se radi o prometnici na kojoj je brzina kretanja ograničena na 50 km/h a osiguranik tuženika kretao se brzinom od 57 km/h s time da bi kretanjem u okviru dozvoljene brzine nalet bio izbjegnut da je uz skretanje istovremeno reagirao kočenjem, to je i prema mišljenju ovog suda njegov doprinos nastanku štetnog događaja veći u odnosu na doprinos tužitelja. Naime, tužitelj je kolnik prelazio na mjestu koje nije obilježen pješačkim prijelazom a na isti je stupio između parkiranih automobila s time da je pješački prijelaz bio na udaljenosti od 57,2 m. Prema odredbi čl. 129. st. 2. ZSPC-a pješak se nije dužan u naseljenom mjestu kretati obilježenim pješačkim prijelazom ako je on od njega udaljen više od 50 m, kao što je to u konkretnom slučaju, ali sukladno odredbi čl. 131. sat. 1. citiranog Zakona na kolnik ne smije stupiti ako time ometa promet vozila, što znači da je prije stupanja na kolnik dužan se uvjeriti da li će time doći do ometanja prometa, što evidentno sa potpunom sigurnošću unatoč njegovim tvrdnjama tužitelj nije učinio. Takvim postupanjem i prema mišljenju ovoga suda doprinio je nastanku događaja u omjeru od 20% dok je osiguranik tuženika suodgovoran u preostalom omjeru od 80% iz razloga što se radi o dijelu na kojem pješaci prelaze kolnik i izvan pješačkog prijelaza ( zbog blizine tržnice), da se kretao brzinom većom od dozvoljene čime je postupio protivno odredbi čl. 51. st. 1. i čl. 53. st. 1. ZSPC-a.

19. Tuženik žalbenim navodima posebno ne obrazlaže navode kojima osporava pravilnost primjene materijalnog prava prilikom utvrđivanja visine pravične novčane naknade po određenim kriterijima. S obzirom na opisana utvrđenja o posljedicama zadobivenih ozljeda pravilan je stav suda prvog stupnja da je tužitelju u tom štetnom događaju povrijeđeno pravo osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje u smislu odredbe čl. 19. i čl. 1046. ZOO-a, te da težina ozljede i okolnosti konkretnog slučaja opravdavaju tužitelju dosuditi pravičnu novčanu naknadu na ime neimovinske štete primjenom odredbe čl. 1100. st. 1. ZOO-a u naprijed navedenom iznosu kao i imovinske štetu za tuđu njegu i pomoć primjenom odredbe čl. 1095. st. 1. ZOO-a. Pri tome je pravilno cijenio sve naprijed navedene kvalifikatorne kriterije prilikom utvrđivanja visine pravične novčane naknade rukovodeći se i izmijenjenim Orijentacijskim kriterijima za utvrđivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 5. ožujka 2012. i 15. lipnja 2020. Naime, Orijentacijski kriteriji su doneseni radi ujednačavanja sudske prakse kod odluka u postupcima u kojima se odlučuje o visini naknade pripadajuće neimovinske štete kako bi oštećenici bili u ravnopravnom položaju. Isti nisu izvor prava pa su neosnovane tvrdnje tuženika da se ne primjenjuju na konkretan slučaj obzirom da je šteta nastala prije, jer su bili u primjeni u vrijeme donošenja pobijane presude dok nastanak štetnog događaja nije odlučan u njihovoj primjeni.

20. Protivno tvrdnjama tuženika pravilno je sud prvog stupnja odbio kao neosnovan prigovor zastare istaknut po tuženiku pored utvrđenja da se radi o šteti iz štetnog događaja od 22. prosinca 2011. a da je tužba podnesena 25. srpnja 2014., odnosno unutar roka propisanog odredbom čl. 230. ZOO-a pa tako i u odnosu na preinačeni tužbeni zahtjev koji je tužitelj podnio nakon donošenja navedenih Orijentacijskih kriterija. Tužitelj u konkretnom slučaju iz iste činjenične i pravne osnove potražuje veći iznos na ime pravične novčane naknade pa se radi o tzv. nepravoj preinaci u kojem slučaju se zastara prekida već podnošenjem tužbe a ne u trenutku preinačenja odnosno poveća postojećeg tužbenog zahtjeva (pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske Su-4-123/2024 od 27. svibnja 2024.). Kako sud prvog stupnja utvrđuje da nije priložen dokaz o tome kada je tužitelj dostavio odštetni zahtjev tuženiku već samo dokaz o odgovoru tuženika na odštetni zahtjev koji je datiran sa 10. prosinca 2013. godine, to pravilno na neimovinsku štetu primjenom odredbe čl. 29. st. 1. uz daljnju primjenu čl. 1103. ZOO-a obvezuje tuženika na dosuđeni iznos isplatiti tužitelju i zakonske zatezne kamate od 10. prosinca 2013. do isplate.

21. Međutim, osnovano tužitelj u žalbi tvrdi da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo kada je zahtjev za isplatu zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos imovinske štete (s osnova tuđe njege i pomoći) odbijen za razdoblje od navedenog dana do donošenja prvostupanjske presude. Naime, na konkretni slučaj primjenjuje se odredba čl. 12. st. 4 Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (NN 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14 i 155/23) prema kojem naknada štete dospijeva podnošenjem odštetnog zahtjeva osiguratelju kao i obveza plaćanja zatezne kamate na zatraženi iznos pa pravilnom primjenom citirane zakonske odredbe tužitelju pripada na dosuđeni iznos od 2.880,00 kn zakonska zatezna kamata od 10. prosinca 2013. do isplate te je u tom dijelu presudu suda prvog stupnja u točki II izreke valjalo preinačiti.

22. Nadalje, osnovano tužitelj ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava kod priznanja pripadajućih troškova jer istom sukladno odredbi čl. 155. st. 1. ZPP-a pripada pravo na naknadu troškova na ime odštetnog zahtjeva u zatraženom iznosu kao i trošak pristupa na ročište od 18. listopada 2017. na kojem se raspravljalo o glavnoj stvari jer su provođeni dokazi saslušanjem svjedoka. Stoga je uvažanjem žalbe tužitelja valjalo presudu suda prvog stupnja u odbijajućem dijelu odluke o troškovima postupka preinačiti na način naveden u točki II izreke presude.

23. Slijedom iznesenog primjenom odredbe čl. 368. st. 1. i čl. 373. točka 3. ZPP- a odlučeno je kao u izreci.

24. Kako je tužitelj uspio sa žalbom to mu pripada pravo na naknadu troškova na ime sastava žalbe i PDV-a prema vrijednosti pobijanog dijela (Tbr. 10. točka 1. i 42. Tarife), dok dokaz o plaćanju sudske pristojbe nije priložen., pa je tuženik obvezat naknaditi mu iste u iznosu navedenom u točki III izreke ove presude, dok su u preostalom dijelu njegov zahtjev kao i zahtjev tuženika koji nije uspio sa žalbom, kao neosnovani odbijeni.

U Rijeci 11. prosinca 2024.

Predsjednica vijeća

Branka Ježek Mjedenjak