Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-5379/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Roberta Jambora, predsjednika vijeća te članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice Vesne Žulj, i članice vijeća Mirele Mijoč Kramar, u pravnoj stvari tužiteljice ZN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Lana Andreis Nikolić, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Andreis & partneri d.o.o. u [adresa], protiv tuženika Addiko bank d.d., [adresa], [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Marija Radelja, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Kožul & Petrinovići d.o.o. u [adresa], radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-2771/2020-39 od 5. srpnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 10. prosinca 2024.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-2771/2020-39 od 5. srpnja 2024.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-2771/2020-39 od 5. srpnja 2024.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za nadoknadu troškova sastava žalbe.

Obrazloženje

1. Izrekom presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 2771/2020-39 od 5. srpnja 2024. naloženo je tuženiku da isplati tužiteljici iznos od 5.928,16 eura sa pripadajućim zateznim kamatama tekućim:

- na iznos od 0,12 eura od dana 1. rujna 2007. do isplate,

- na iznos od 1,49 eura od dana 29. rujna 2007. do isplate,

- na iznos od 0,10 eura od dana 29. prosinca 2007. do isplate,

- na iznos od 0,40 eura od dana 1. veljače 2008. do isplate,

- na iznos od 5,32 eura od dana 1. ožujka 2008. do isplate,

- na iznos od 9,87 eura od dana 1. travnja 2008. do isplate,

- na iznos od 13,97 eura od dana 1. svibnja 2008. do isplate,

- na iznos od 5,06 eura od dana 31. svibnja 2008. do isplate,

- na iznos od 2,08 eura od dana 29. lipnja 2008. do isplate,

- na iznos od 6,11 eura od dana 30. srpnja 2008. do isplate,

- na iznos od 0,64 eura od dana 3. listopada 2008. do isplate,

- na iznos od 4,97 eura od dana 31. listopada 2008. do isplate,

- na iznos od 30,55 eura od dana 29. studenog 2008. do isplate,

- na iznos od 11,77 eura od dana 13. prosinca 2008. do isplate,

- na iznos od 32,62 eura od dana 31. siječnja 2009. do isplate,

- na iznos od 35,44 eura od dana 26. veljače 2009. do isplate,

- na iznos od 36,87 eura od dana 3. ožujka 2009. do isplate,

- na iznos od 33,48 eura od dana 2. travnja 2009. do isplate,

- na iznos od 32,99 eura od dana 5. svibnja 2009. do isplate,

- na iznos od 27,69 eura od dana 4. lipnja 2009. do isplate,

- na iznos od 23,02 eura od dana 2. srpnja 2009. do isplate,

- na iznos od 24,65 eura od dana 4. kolovoza 2009. do isplate,

- na iznos od 28,11 eura od dana 2. rujna 2009. do isplate,

- na iznos od 26,13 eura od dana 17. listopada 2009. do isplate,

- na iznos od 24,21 eura od dana 3. studenog 2009. do isplate,

- na iznos od 28,63 eura od dana 22. prosinca 2009. do isplate,

- na iznos od 32,82 eura od dana 14. siječnja 2010. do isplate,

- na iznos od 37,22 eura od dana 23. ožujka 2010. do isplate,

- na iznos od 36,07 eura od dana 30. ožujka 2010. do isplate,

- na iznos od 43,49 eura od dana 4. svibnja 2010. do isplate,

- na iznos od 41,58 eura od dana 4. svibnja 2010. do isplate,

- na iznos od 45,31 eura od dana 2. lipnja 2010. do isplate,

- na iznos od 66,32 eura od dana 2. srpnja 2010. do isplate,

- na iznos od 61,54 eura od dana 3. kolovoza 2010. do isplate,

- na iznos od 79,48 eura od dana 2. rujna 2010. do isplate,

- na iznos od 70,02 eura od dana 2. listopada 2010. do isplate,

- na iznos od 62,90 eura od dana 3. studenog 2010. do isplate,

- na iznos od 84,55 eura od dana 2. prosinca 2010. do isplate,

- na iznos od 97,93 eura od dana 4. siječnja 2011. do isplate,

- na iznos od 88,23 eura od dana 2. veljače 2011. do isplate,

- na iznos od 89,65 eura od dana 2. ožujka 2011. do isplate,

- na iznos od 82,68 eura od dana 2. travnja 2011. do isplate,

- na iznos od 84,83 eura od dana 3. svibnja 2011. do isplate,

- na iznos od 108,53 eura od dana 2. lipnja 2011. do isplate,

- na iznos od 111,86 eura od dana 2. srpnja 2011. do isplate,

- na iznos od 138,09 eura od dana 2. kolovoza 2011. do isplate,

- na iznos od 128,56 eura od dana 2. rujna 2011. do isplate,

- na iznos od 113,73 eura od dana 2. listopada 2011. do isplate,

- na iznos od 113,34 eura od dana 3. studenog 2011. do isplate,

- na iznos od 111,72 eura od dana 2. prosinca 2011. do isplate,

- na iznos od 117,11 eura od dana 3. siječnja 2012. do isplate,

- na iznos od 123,04 eura od dana 2. veljače 2012. do isplate,

- na iznos od 123,21 eura od dana 2. ožujka 2012. do isplate,

- na iznos od 119,49 eura od dana 3. travnja 2012. do isplate,

- na iznos od 121,00 eura od dana 3. svibnja 2012. do isplate,

- na iznos od 123,22 eura od dana 2. lipnja 2012. do isplate,

- na iznos od 120,83 eura od dana 3. srpnja 2012. do isplate,

- na iznos od 121,03 eura od dana 2. kolovoza 2012. do isplate,

- na iznos od 118,82 eura od dana 2. rujna 2012. do isplate,

- na iznos od 114,73 eura od dana 2. listopada 2012. do isplate,

- na iznos od 119,72 eura od dana 3. studenog 2012. do isplate,

- na iznos od 121,53 eura od dana 2. prosinca 2012. do isplate,

- na iznos od 120,81 eura od dana 3. siječnja 2013. do isplate,

- na iznos od 113,52 eura od dana 2. veljače 2013. do isplate,

- na iznos od 118,57 eura od dana 2. ožujka 2013. do isplate,

- na iznos od 119,73 eura od dana 3. travnja 2013. do isplate,

- na iznos od 117,46 eura od dana 3. svibnja 2013. do isplate,

- na iznos od 110,75 eura od dana 2. lipnja 2013. do isplate,

- na iznos od 106,58 eura od dana 3. srpnja 2013. do isplate,

- na iznos od 110,27 eura od dana 2. kolovoza 2013. do isplate,

- na iznos od 112,82 eura od dana 5. rujna 2013. do isplate,

- na iznos od 119,32 eura od dana 3. listopada 2013. do isplate,

- na iznos od 115,74 eura od dana 3. studenog 2013. do isplate,

- na iznos od 117,34 eura od dana 3. prosinca 2013. do isplate,

- na iznos od 118,65 eura od dana 3. siječnja 2014. do isplate,

- na iznos od 121,15 eura od dana 2. veljače 2014. do isplate,

- na iznos od 123,77 eura od dana 7. ožujka 2014. do isplate,

- na iznos od 122,43 eura od dana 2. travnja 2014. do isplate,

- na iznos od 119,81 eura od dana 3. svibnja 2014. do isplate,

- na iznos od 119,44 eura od dana 4. lipnja 2014. do isplate, sve u roku od 15 dana. Točkom I. izreke rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 2771/2020-39 od 5. srpnja 2024. naloženo je tuženiku da nadoknadi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 2.930,34 eura sa pripadajućim zateznim kamatama, u roku od 15 dana. Točkom II. izreke navedenog rješenja utvrđeno je da je tužba djelomično povučena za iznos od 2.031,33 eura zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Točkom III. izreke navedenog rješenja odbijen je zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška.

2. Protiv navedene presude i rješenja pravodobno se žali tuženik u cijelosti, zbog svih zakonom predviđenih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavka 1. točaka 1. do 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. – pročišćeni tekst, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022., 114/2022. i 155/2023. - dalje: ZPP) sa prijedlogom da sud preinači pobijanu odluku, podredno da ukine pobijanu odluku te da predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. Tuženik potražuje trošak sastava žalbe.

3. Žalba tuženika nije osnovana.

4. Ispitujući pobijanu odluku, kao i postupak koji je prethodio njezinu donošenju, sud drugog stupnja je utvrdio da sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP, a na koju povredu određeno upiru žalitelji u podnesenoj žalbi. Pobijana se odluka može ispitati, ima razloga o svim odlučnim činjenicama, a razlozi o odlučnim činjenicama nisu nejasni, niti međusobno proturječni. Jednako tako, nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP). Suprotno žalbenim navodima tuženika, tužiteljica nije povećala tužbeni zahtjev jer u tužbu potražuje isplatu iznosa od 59.974,24 kuna, a nakon provedenog vještačenja potražuje isplatu iznosa od 57.834,26 kuna te konačno postavljenim zahtjevom potražuje isplatu iznos od 44.669,19 kuna/5.928,16 eura.

5. Predmet ovog postupka jest zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 5.928,16 eura sa pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate s osnove razlike u tečaju. Sud prvog stupnja je utvrdio:

- da je tužiteljica kao korisnik kredita s Slavonska banka d.d. [adresa], (pravni prednik tuženika) kao kreditorom, sklopila Ugovor o kreditu broj 5140230452- 20010421722/2007 2. svibnja 2007.;

- da je pravni prednik tuženika kao kreditor, tužiteljici kao korisnici kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 35.100,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti, na rok otplate od 7 godina, u kojem ugovoru je ugovorena promjenjiva kamata, da je odredbom članka 3.3. navedenog ugovora određeno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF;

- da je tužiteljica sklopila Ugovor kao potrošač zbog kupnje vozila za svoje osobne potrebe;

- da je tužiteljica isplatila kredit po navedenom ugovoru;

- da su odredbe o valutnoj klauzuli, promjenjivoj kamatnoj stopi i anuitetnoj otplati utvrđene nezakonitim i ništetnim pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., a koja presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod brojem Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., koja presuda je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod brojem Rev-2221/18 od 3. rujna 2019.;

- da nije osnovan tuženikov prigovor zastare;

- da je osnovano potraživanje tužiteljice u iznosu od 5.928,16 eura.

6. Na ove utvrđene činjenice sud prvog stupnja primijenio je materijalno pravo iz članka 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/2023.), članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 79/2007., 125/2007., 75/2009., 79/2009., 89/2009., 133/2009., 78/2012. i 56/2013.), članka 96. i 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 41/2014.), članka 3., 4., 6., 7., 8., 12., 142., 148., 295., 296., 322., 323., 326., 1111. i 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 114/2022., 156/2022. i 155/2023.) te je presudio kao u izreci prvostupanjske presude.

7. Suprotno žalbenim navodima, sud prvog stupnja je pravilno utvrdio da su ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu koji se odnosi na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica – švicarski franak (CHF) nepoštene i time ništetne, jer se o tim odredbama nije pojedinačno pregovaralo a one, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

8. Naime, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., koja je povodom revizije banaka, između ostalih i tuženika, potvrđena presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 96/2003. – dalje: ZZP/03) u razdoblju od 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007. i to članaka 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 79/2007., 125/2007., 75/2009., 79/2009., 89/2009. i 133/2009. – dalje: ZZP/07) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

9. Nisu od važnosti tuženikove žalbene tvrdnje da se odluke u parnici iz postupka pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 ne mogu odnositi na ovaj predmet, iz razloga što je ugovor o kreditu tužitelj sklopio sa Slavonskom bankom d.d. [adresa] koja nije bila stranka te parnice i koja je u spornom razdoblju iz te parnice bila samostalna pravna osoba koja je pripojena Hypo Alpe Adria d.d. tek 2009. Naime, prije pokretanja tog spora radi kolektivne zaštite potrošača (4. travnja 2012. pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem: P-1401/12.) došlo je do pripajanja Slavonske banke d.d. tuženikovu predniku koji jest bio tuženik u kolektivnom sporu kao što bi to bila i Slavonska banka d.d. [adresa] da je kao pravni subjekt postojala u vrijeme pokretanja kolektivnog spora, 4. travnja 2012. Ugovorni odnosi u kojima je sudjelovala tadašnja Hypo Alpe Adria d.d., što uključuje i ugovore o kreditu Slavonske banke d.d., čiji je pravni slijednik bila Hypo Alpe Adria d.d. i u čije pravne odnose je ta banka stupila kao pravni slijednik u trenutku pripajanja Slavonske banke d.d., razmatrani su u predmetu P-1401/12, kroz test poštenja i to kako ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli tako i ugovorne odredbe o kamatnim stopama. Prema odredbi članka 522. stavka 3. Zakona o trgovačkim društvima ("Narodne novine", broj 118/2003. – dalje: ZTD) upisom pripajanja u trgovački registar u kojemu je upisano društvo preuzimatelj, imovina pripojenoga društva i njegove obveze prelaze na društvo preuzimatelja. Ako pri tome dođe do međusobnih potraživanja iz ugovora, koje u vrijeme pripajanja ni jedna strana nije potpuno ispunila, koja se ne mogu prebiti, a njihovo obostrano ispunjenje ne bi bilo pravično za društvo preuzimatelja, opseg obveza pravično se određuje, uzevši u obzir ugovorna prava svih sudionika. Sukladno citiranoj odredbi, odluke donesene u kolektivnom sporu protiv Hypo Alpe-Adria-Bank, kao preuzimatelja Slavonska banka d.d., odnose i na odnose nastale između potrošača i Slavonska banka d.d. Tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom poslovni broj Rev 346/2024-2 od 29. svibnja 2024.

10. Nadalje, odredbom članka 1021. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/2005., dalje: ZOO) propisan je pojam ugovora o kreditu kojim se banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno.

11. Valutna klauzula je zaštitna klauzula kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjenja činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije, međutim, ona nije određeni iznos novčanih sredstava koje je banka isplatila potrošaču jer je, kao zaštitna klauzula koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen, neodvojivo povezana i direktno utječe na visinu mjesečnih anuiteta u kojima se kredit vraća a kao takva sastavni je dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju CHF, čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava temeljem ugovornog tečaja CHF prema kuni na dan plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog anuiteta, pa visina glavnog predmeta ugovora – novčanog iznosa koji je kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja.

12. Prema tome, prilikom sklapanja ugovora potrošaču moraju biti priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaj na opseg njegove obveze a na temelju kojih on može ocijeniti osobito ukupnu cijenu svog kredita. To, uz ostalo, uključuje informiranje o tome da potrošač snosi rizik od pada valute u kojoj ostvaruje dohodak a što može ugroziti mogućnost vraćanja zajma, s time da se pritom traži od pružatelja usluge da utvrdi moguće promjene tečaja i s tim povezane rizike zajma u stranoj valuti.

13. Pritom, nije dostatno da je odredba samo gramatički razumljiva nego i to da ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne prosječnom potrošaču. Kad pročita tekst ugovora, nije dovoljno da potrošač samo razumije da, primjerice, tečaj valute može varirati gore ili dolje, nego da stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču. Dakle, potrošač mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute, a taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Stoga banka, kao pružatelj usluge, mora iznijeti mogućne promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti tako da potrošač ima stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora, jer je pravodobna informacija pružena prije sklapanja ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja za potrošača od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe pristupajući po odredbama koje je ovaj prethodno sastavio.

14. Pored navedenog, navedene odredbe ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu prema kojoj je glavnica vezana uz CHF, suprotne su odredbi članka 4. ZOO kojom je određeno kako su se stranke u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja, odnosno da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Mjerilom ponašanja se procjenjuje ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača s jedne strane te urednog i savjesnog gospodarstvenika s druge strane kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti. Navedenim načinom ugovaranja tuženik je maksimalno zaštitio svoje interese, a svoj rizik povećanja mjesečnih anuiteta uslijed tečajnih promjena prebacio na tužitelja, narušivši time ugovornu ravnotežu.

15. Nadalje, valja navesti kako su sudovi u presudama donesenim u sporovima radi kolektivne zaštite potrošača, proveli test neravnoteže (analizom činidbe i protučinidbe), i test nesavjesnosti te su svoju ocjenu o nesavjesnosti banaka, između ostaloga i tuženika, utemeljili u bitnom na činjenicama da trgovac nije potrošaču dovoljno informacija u fazi pregovaranja i zaključivanja ugovora o kreditu, a koje su bile važne za donošenje informirane odluke, da potrošača nisu upoznali s rizicima koji za njega proizlaze iz ugovora o kreditu, da potrošača nisu informirali o uvjetima jednostrane promjene kamatne stope (prema odluci trgovca), da je bila riječ o ugovorima u kojima je obveza potrošača ovisila o promjenjivim elementima (valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa), da su sporne odredbe u standardni ugovor ušle na inicijativu trgovaca (banaka), da su banke u vrijeme sklapanja ugovora trebale voditi računa i o interesima druge strane i odrediti neku referentnu vrijednost, da je nepošteno koristiti se odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima su banke bile ovlaštene jednostrano promijeniti obvezu potrošača, da su potrošači bili u ovisnom položaju, jer nisu imali drugu mogućnost doći do novčanih sredstava izvan kredita, da potrošači nisu mogli imati utjecaj (reklamacijom) na izmjenu jednostrane odluke banke u pogledu promjene kamatne stope, a koji test nesavjesnosti su sudovi proveli s obzirom na okolnosti prije sklapanja ugovora o kreditu, odnosno prilikom pregovaranja o uvjetima kredita i trenutku sklapanja kredita.

16. Odlukama U-III-2521/2015 i dr. od 13. prosinca 2016. ("Narodne novine", br. 123/16.) i U-III-4150/2019 i dr. od 3. veljače 2021. Ustavni je sud Republike Hrvatske odbio ustavne tužbe tuženih banaka protiv navedenih presuda. U kolektivnom sporu sudovi su zaključili da osporene ugovorne odredbe o kojima se nije moglo pojedinačno pregovarati, niti su prosječnom potrošaču razumljive uslijed izostanka odgovarajućih obavijesti potrošačima u općim informacijama koje su kroz tržišne komunikacije davale banke, uzrokuju znatnu neravnotežu u međusobnim pravima i obvezama (točka 19.2. odluke broj: U-III-4150/2019 i dr. od 3. veljače 2021.). Iz navedenog proizlazi da su u kolektivnom sporu, na temelju tamo izvedenih prikladnih dokaza, pravomoćno utvrđene sljedeće okolnosti: (ne)razumljivost osporenih ugovornih odredaba prosječnom potrošaču zbog izostanka odgovarajućih obavijesti potrošačima u općim informacijama koje su kroz opće ili tržišne komunikacije davale banke; (ne)mogućnost pojedinačnog pregovaranja o njihovom sadržaju; te posljedično tome postojanje znatne neravnoteže u međusobnim pravima i obvezama (tako Ustavni sud Republike Hrvatske, U-III-3581/2021 od 30. lipnja 2022.).

17. Ističe se kako je odredbom članka 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava te se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude povodom zahtjeva za zaštitu kolektivnih interesa i prava, kao što je učinio tužitelj u tužbi, i u ovom je slučaju sud vezan za utvrđenja iz predmeta Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.

18. Prema navedenom direktnom učinku sudove obvezuju utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev iz tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača iz članka 502.a stavka 1. ZPP, na koje se tužitelj kao potrošač pozva u tužbi. Stoga je sud prvog stupnja odgovarajućom primjenom članka 502.c ZPP, utvrdio odlučnu činjenicu da se predmetnom ugovornom odredbom koja se odnosi na valutnu klauzulu nije pojedinačno pregovaralo te da su one bile unaprijed formulirane od strane tuženika i kao takve nepoštene i ništetne u smislu članka 96. ZZP/07, kao što je utvrđeno i u presudi Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.

19. Prema odredbi članka 323. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, dok je odredbom članka 1111. stavka 1. i 2. ZOO propisano da je stjecatelj, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, dužan vratiti ju, odnosno naknaditi vrijednost postignute koristi s time da se kod prijelaza imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom.

20. Obveza vraćanja imovine ili nadoknada vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, tako da se pri vraćanju onog što je stečeno bez osnove moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva (članak 1115. ZOO).

21. Imajući u vidu pravno pravilo o ex tunc učincima utvrđenja ništetnosti nepoštene ugovorne odredbe, ono ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da navedene odredbe nije bilo. U konkretnom slučaju to znači da potrošač kao korisnik kredita ima pravo na punu restituciju svih iznosa isplaćenih od trenutka sklapanja ugovora, temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli, dakle sve što je naplaćeno povrh iznosa glavnice utvrđene u trenutku sklapanja ugovora. Stoga je bespredmetan prigovor žalitelja da je nalaz vještaka izrađen kao da su stranke ugovorile kunski kredit.

22. Neosnovano tuženik u žalbi ističe da sud nije obrazložio prigovor na izrađeni nalaz i mišljenje te nije odredio provođenje dopunskog vještačenja na okolnost izrade mišljenja po promjenjivoj kamatnoj stopi u odnosu na kunske kredite koje je važila u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Naime, prijedlog tuženika ne predstavlja prigovor na izrađeni nalaz i mišljenje, već sadržajno predstavlja prijedlog za vještačenje na druge okolnosti koje nisu predmet spora, jer je sud utvrdio da su ugovorne odredbe o ugovorenoj valutnoj klauzuli ništetne, slijedom čega takav prijedlog tuženika nije odlučan za rješenje ove pravne stvari.

23. Nadalje, U odnosu na žalbene navode da je prvostupanjski sud prilikom odlučivanja uzeo u obzir samo pozitivnu razliku po osnovi tečajne razlike te neosnovano ignorirao negativnu razliku u pretplati nastalu zbog smanjenja tečaja CHF u odnosu na tečaj važeći na dan isplate kredita te propustio umanjiti iznos pozitivne razlike za iznos negativnih razlika, valja reći da je u ovom postupku predmet spora, uz zahtjev za utvrđenje ništetnosti, i tužiteljev restitucijski zahtjev u smislu citirane odredbe članka 323. ZOO, prema kojoj svaka od stranaka može zahtijevati povrat onoga što je dala u ispunjenju ništetnog ugovora ili u ovom slučaju ništetne ugovorne odredbe. Kako sud odlučuje u granicama zahtjeva stranaka stavljenih u postupku (članak. 2. ZPP), a tuženik takav zahtjev nije podnio, o ikakvom njegovom navodnom potraživanju ne može biti odlučeno niti stoga može biti izvršen prijeboj (na što se u biti odnosi njen prigovor iznosu preplate) sa pravilno utvrđenom tražbinom tužitelja.

24. Pravilno je sud prvog stupnja zahtjev za isplatu iznosa utvrđenog knjigovodstvenim vještačenjem, dok su suprotni žalbeni navodi neosnovani. Naime, izvedenim knjigovodstvenim vještačenjem sukladno odredbama članaka 258. do 261. ZPP utvrđena je visina zahtjeva tužitelja, a žalbenim navodima tuženika nije dovedena u sumnju pravilnost i zakonitost danog nalaza.

25. Naime, žalbeni navodi tuženika da pobijana presuda nema razloga zašto je prvostupanjski sud odbio prijedlog tuženika na dopunu vještačenja primjenom kunske kamatne stope, kao i da se nije očitovao na prigovor da je potrebno uračunati manje plaćene iznose, budući da iz obrazloženja proizlazi da je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka kao i njegovo očitovanje na ročištu te je vještak pri tome jasno i razumljivo odgovorio na sve postavljene zadatke dok tuženik nije imao prigovor na matematički izračun vještaka, a isto tako tuženik nije postavio niti protutužbeni zahtjev niti je istakao prigovor radi prebijanja, pa je prvostupanjski sud stajališta da se prilikom utvrđivanja iznosa koji pripada tužitelju, ne mogu uzimati negativne razlike, a kako to potražuje tuženik. Slijedom navedenog, sud nije ovlašten niti dužan umanjivati potraživanje tužitelja s negativnim tečajnim razlikama nastalim u razdoblju kada je tečaj CHF bio niži od tečaja CHF na dan isplate (pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Rev 549/2023-4 od 18. prosinca 2023.).

26. Nadalje, s obzirom da se ovdje radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi koja je ništetna, a ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), to je tuženik nesavjestan stjecatelj, zbog čega je pravilno sud prvog stupnja dosudio tijek zateznih kamata od dana izvršenih uplata, u skladu s nalazom i mišljenjem financijskog vještaka.

27. Pravilno je ocijenjen neosnovanim i prigovor zastare tražbine, jer se radi o restitucijskom zahtjevu prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, na temelju članka 323. stavka 1. ZOO. Kao posljedica utvrđenja ništetnosti pojedinih odredaba ugovora, zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost, kako je to zaključio Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela 30. siječnja 2020. Prema odredbi članka 245. stavaka 1., 3. i 6. ZOO, zastara nakon prekida počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru i navršava se za onoliko vremena koliko je zakonom određeno za zastaru koja je prekinuta. S obzirom na pravomoćnost presude Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je na temelju presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž- 6632/2017 u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli nastupila - 14. lipnja 2018., dok je tužba podnesena 4. lipnja 2022. dakle u zakonskom roku od pet godina, pa prigovor zastare nije osnovan.

28. Slijedom navedenog, sud prvog stupnja pravilnom je primjenom materijalnog prava prihvatio tužbeni zahtjev te naložio tuženiku isplatiti tužitelju utuženi iznos sa zateznim kamatama tekućim od trenutka stjecanja svakog pojedinog anuiteta od strane tuženika do isplate, a na temelju odredaba članka 323. stavka 1. ZOO, članka 1111. i članka 1115. ZOO.

29. Odluka o troškovima postupka pravilno je utemeljena na odredbama članka 154. stavka 1 . ZPP, budući da je tužitelj uspio u sporu u cijelost. Naime, omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva u skladu s člankom 154. stavkom 2. ZPP. Točkom II. pobijanog rješenja je utvrđeno da je tužba djelomično povučena, međutim člankom 158. ZPP propisana su posebna pravila za naknadu parničnih troškova u slučaju povlačenja tužbe te se u odnosu na povučeni dio tužbenog zahtjeva ne može primijeniti odredba članka 154. stavka 2. ZPP. Ujedno se ističe da tuženik nije u roku određeno postavio zahtjev za nadoknadu troškova postupka u odnosu na povučeni dio zahtjeva što je bio dužan u skladu s člankom 164. stavkom 2. i 8. ZPP u vezi s člankom 158. stavkom 1. ZPP. Dakle, nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da je sud prvog stupnja trebao tužiteljici dosuditi razmjeran trošak. Nadalje, suprotno žalbenim navodima tuženika, sud prvog stupnja nije dosudio tužiteljici trošak pristupa punomoćnika na ročište za objavu presude.

30. Slijedom navedenog, valjalo je, temeljem članka 368. stavka 1. ZPP, odlučiti kao u izreci ove presude te temeljem članka 380. točke 2. ZPP odlučiti kao pod točkom I. izreke ovog rješenja.

31. Zahtjev tuženika za naknadom troška žalbe nije osnovan jer sa žalbom nije uspio, te je stoga valjalo, sukladno članku 154. stavku 1. i članku 166. stavku 1. ZPP, odlučiti kao pod točkom II. izreke ovog rješenja.

U Zagrebu 10. prosinca 2024.

Predsjednik vijeća:

Robert Jambor