Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-1193/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Roberta Jambora, predsjednika vijeća te članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice Vesne Žulj, i članice vijeća Mirele Mijoč Kramar, u pravnoj stvari tužitelja SV iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Miroslava Turnšek, odvjetnica u [adresa], protiv prvotuženice ŠV iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], sada u [adresa], koju zastupa punomoćnik Nikola Pranjić odvjetnik u [adresa], i drugotuženika ZV iz [adresa], radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-2419/2016-56 od 29. srpnja 2022., u sjednici vijeća održanoj 10. prosinca 2024.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-2419/2016-56 od 29. srpnja 2022., u pobijanom dijelu pod točkama I., i II. izreke.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za nadoknadu troškova žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja:

„1. Utvrđuje se da je ništetan pravni posao, nazvan kupoprodajni ugovor, zaključen u [adresa] dana 01. srpnja 2011. godine, a potpisnici kojeg su stranke ovog postupka, tj. KV, BV i ZV.

2. Nalaže se tuženicima da solidarno isplate tužitelju novčani iznos od 500 000 danskih kruna sa zakonskim zateznim kamatama, i to kako slijedi:

- na iznos od 100.000 danskih kruna sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 14. veljače 2011. do isplate,

- na iznos od 50.000 danskih kruna sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 6. rujna 2011. do isplate,

- na iznos od 50.000 danskih kruna sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 29. rujna 2011. do isplate,

- na iznos od 50.000 danskih kruna sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 31. listopada 2011. do isplate,

- na iznos od 50.000 danskih kruna sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 2. prosinca 2011. do isplate,

- na iznos od 50.000 danskih kruna sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 3. siječnja 2012. do isplate,

- na iznos od 50.000 danskih kruna sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 10. veljače 2012. do isplate,

- na iznos od 50.000 danskih kruna sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 11. travnja 2012. do isplate,

- na iznos od 50.000 danskih kruna sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 1. svibnja 2012. do isplate.

3. Nalaže se tuženicima da solidarno nadoknade tužitelju prouzročene parnične troškove u roku od 15 dana.“ (točka I. izreke).

Naloženo je tužitelju nadoknaditi tuženici troškove parničnog postupka u iznosu od 1.875,00 kn sve u roku od 15 dana (točka II. izreke). Odbijen je kao neosnovan preostali dio zahtjeva prvotuženice za nadoknadu parničnog troška (točka III. izreke).

2. Presudu suda prvog stupnja u dijelu pod točkama I. i II. izreke, pobija žalbom tužitelj zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. – pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. - dalje: ZPP). Predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu tako da u cijelosti usvoji tužbeni zahtjev, uz nadoknadu troškova parničnog postupka, podredno predlaže presudu u pobijanom ukinuti, i predmet vratiti istom sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, uz nadoknadu troškova žalbe.

3. Žalba je neosnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja radi utvrđenja ništetnim pravnog posla koji je naznačen kao kupoprodajni ugovor, koji su prema tvrdnjama tužitelja, stranke zaključile u [adresa] 1. srpnja 2011. te radi isplate iznosa od 500 000 danskih kruna sa zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate.

5. U postupku koji je prethodio žalbi utvrđeno je sljedeće:

- da se u ispravi o kupoprodajnom ugovoru od 1. srpnja 2011. navodi: „Kupoprodajni ugovor između GA u daljnjem tekstu „kupac“ i CV i ZV s adresom u [adresa] kao prodavatelja“;

- da kupac od prodavatelja želi kupiti zemljišnu parcelu koja se nalazi u [adresa];

- da je dogovoreno da će dokument o vlasništvu zemljišta u [adresa] biti predan kupcu nakon isplate svote 500.000 danskih kruna;

- da se isplata prodavateljima vrši na sljedeći način: 100.000 kruna predujmom, a nakon toga 8 rata po 50.000 kruna, posljednja rata najkasnije koncem 2012.;

- da je pred istim sudom prvog stupnja tužitelj vodio parnični postupak pod poslovnim brojem P-4985/2015, u kojem je pravomoćnom presudom od 27. studenoga 2018., koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Osijeku (poslovni broj Gž-121/2019-2 od 16. siječnja 2020.), odbijen tužbeni zahtjev tužitelja kojim je zahtijevao utvrđenje da je vlasnik nekretnine opisane kao k. č. br. [katastarska čestica] – šuma, pašnjak, voćnjak, površine 710 m², upisane u z. k. ulošku [broj ZK uloška] s 3 k. o. [katastarska općina] uz zahtjev da je ovlašten zatražiti i ishoditi uknjižbu stečenog vlasništva na svoje ime uz istodobno brisanje tog prava s imena tuženice, da je u tom postupku pravomoćno odbijen i tužbeni zahtjev tužitelja da se utvrdi da je kupio od tuženice nekretninu koja je u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Rijeci opisana kao k. č. br. [katastarska čestica] – šuma, pašnjak, voćnjak, površine 710 m², upisane u z. k. ulošku [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] te zahtjev tužitelja za izdavanjem tabularne isprave podobne za upis tužiteljeva prava vlasništva na toj nekretnini u zemljišnoj knjizi, da je tužbeni zahtjev da se utvrdi da je tužitelj vlasnik navedene nekretnine odbijen uz obrazloženje da tužitelj nije vlasnik predmetne nekretnine, jer da se pravo vlasništva na temelju pravnog posla stječe uknjižbom koja u konkretnom slučaju na ime tužitelja nije provedena, da je tužbeni zahtjev tužitelja da se utvrdi da je kupio od tuženice nekretninu koja je u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Rijeci opisana kao k. č. br. [katastarska čestica] – šuma, pašnjak, voćnjak, površine 710 m², upisana u z. k. ulošku [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], odbijen uz obrazloženje da su bitni sastojci kupoprodajnog ugovora stvar koja se prodaje i cijena, a da spornim ugovorom predmet nije određen niti odrediv s obzirom na to da se nekretnina koja je predmet prodaje opisuje kao „parcela u [adresa] bez oznake katastarske čestice i katarske općine i bez ikakve druge naznake i podatka koji bi upućivali na mjesto gdje se nekretnina nalazi zbog čega da je takav ugovor ništetan u smislu odredbe članka 270. stavka 1. ZOO, i konačno da se u tekstu spornog ugovora tužitelj ni ne navodi kao kupac pa da samim time nije niti aktivno legitimiran za podnošenje tužbe.

5.1. Nadalje, u postupku je utvrđeno da kao kupac nekretnine u [adresa] nastupa pravna osoba i to Grontleverandoren Aps te da su isplate kupoprodajne cijene prema dokumentaciji koju je tužitelj priložio u spis vršene s računa pravne osobe, a ne s računa tužitelja kao fizičke osobe, a da je tužitelj ispravu o kupoprodajnom ugovoru od 1. srpnja 2011. potpisao samo u ime i za račun te pravne osobe kao kupca, a ne u svoje osobno ime, zbog čega, prema ocjeni suda prvog stupnja, tužitelj ne može osnovano zahtijevati utvrđenje ništetnosti pravnog posla za kojeg navodi i tvrdi da je sklopljen između njega, kao fizičke osobe, i tuženika, kao prodavatelja, niti može osnovano zahtijevati utvrđenje da je ugovor potpisan između njega i tuženika s obzirom da sklapanje pravnog posla te potpisivanje istog između njega kao fizičke osobe i tuženih 1. srpnja 2011., nije dokazano.

6. Zbog navedenog, a unatoč tome što se na ništetnost može pozivati svaka zainteresirana osoba kako je to propisano odredbom članka 327. Zakona o obveznim obvezama („Narodne novine“, br. 35/2005., 41/2008., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022. i 155/2023. - dalje: ZOO), to s obzirom da tužitelj u ovom postupku nije dokazao da je uopće sklopljen pravni posao 1. srpnja 2011. između njega i tuženih, dakle, da pravni posao utvrđenja ništetnosti kojeg zahtijeva, ali niti pravni posao između pravne osobe GA i tuženih, s obzirom da nije dokazano da je prvotuženica ispravu o kupoprodajnom ugovoru potpisala, to je tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti takvog pravnog posla sud prvog stupnja ocijenio, neosnovanim.

6.1. Nadalje, sud prvog stupnja je utvrdio kako tužitelj u podnesenoj tužbi te tijekom postupka ne iznosi niti jedan razlog ništetnosti pravnog posla - kupoprodajnog ugovora od 1. srpnja 2011. već konačno navodi da je tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti istaknut opreza radi, a da je smisao tužbe zapravo isplata koja se temelji na institutu stjecanja bez osnove.

6.2. U odnosu na okolnost što u sadržaju isprave o kupoprodajnom ugovoru od 1. srpnja 2011., čak da je takav pravni posao i sklopljen, a što konkretno nije dokazano, nije naznačena brojčanim oznakama nekretnina koja je predmet prodaje između stranaka tog kupoprodajnog ugovora, a sve prema podacima iz zemljišne knjiga tj. što nekretnina u [adresa] koja se navodi kao predmet prodaje u predmetnoj ispravi nije pobliže identificirana niti podacima iz zemljišne knjige niti opisno, sama po sebi, po ocjeni suda prvog stupnja ne bi bila razlog ništetnosti tog pravnog posla, već bi isto imalo za posljedicu nepodobnosti te isprave da se na temelju nje zahtjeva i provede upis u zemljišne knjige, a ovo s obzirom na okolnost da je izostala identifikacija nekretnine.

6.3. Sud prvog stupnja je također utvrdio da tužitelj ne iznosi niti jedan razlog zbog kojih bi taj pravni posao bio ništetan budući da su razlozi ništetnosti propisani odredbom članka 322. ZOO, a da u konkretnom slučaju čak i da je ugovor između stranaka sklopljen, odnosno da je u postupku dokazano da ga je drugotuženica potpisala ne proizlazi da postoji niti jedan razlog ništetnosti iz navedene odredbe.

6.4. Slijedom navedenog, a budući da ne egzistira ništetnost pravnog posla, to je sud prvog stupnja zaključio kako ne egzistira niti obveza restitucije prema tužitelju, pa je tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu mu novčanog iznosa od 500.000 danskih kruna, sud prvog stupnja, kao neosnovan, odbio.

6.5. Naposljetku, sud prvog stupnja je zaključio kako tužitelj nije dokazao da je tuženicima izvršio isplatu novčanog iznosa od 500.000 danskih kruna, niti da je tu činjeničnu tvrdnju sud prvog stupnja mogao utvrditi na temelju isprava koje tužitelj priložio uz spis predmeta, jer je iz sadržaja isprava koje su priložene u spis evidentno da je platitelj novčanih iznosa u sveukupnoj visini od 500.000 danskih kruna pravna osoba GA, a ne u ovom postupku tužitelj te da se radi o sredstvima te pravne osobe, pa kako tužitelj nije dokazao da je upravo on, kao fizička osoba, izvršio bilo kakvu isplatu na račun tuženika, niti je to sud prvog stupnja mogao utvrditi provedenim dokazima, to je o toj činjenici zaključeno primjenom pravila o teretu dokazivanja, odnosno da tužitelj nije dokazao osnovanost svojih navoda i tvrdnji da je tuženicima izvršio plaćanje iznosa od 500.000 danskih kruna.

6.6. Slijedom navedenih razloga, a s obzirom na to da prvotuženica osporava da je primila bilo kakvu uplatu tužitelja te da tužitelj u ovom postupku nije dokazao da je izvršio tuženima plaćanje iznosa od 500.000 danskih kruna, to je tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu utuženog iznosa sud prvog stupnja odbio kao neosnovan.

7. Ispitujući presudu suda prvog stupnja, kao i postupak koji je prethodio njezinu donošenju, sud drugog stupnja je utvrdio da sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP, a na koju povredu određeno upire žalitelj u podnesenoj žalbi. Suprotno žalbenim navodima, pobijana se presuda može ispitati, ima razloga o svim odlučnim činjenicama, a razlozi o odlučnim činjenicama nisu nejasni, niti međusobno proturječni. Jednako tako, nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP).

7.1. Nadalje, sud prvog stupnja nije počinio niti bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 1., u vezi s odredbom članka 8. ZPP, na koju povredu određeno upire tužitelj u žalbi. Naime, sud može iskaze stranaka ili svjedoka ocijeniti više ili manje uvjerljivim ili logičnim, gledano pojedinačno ili u cjelini s ostalim dokazima, a ima i ovlast ocjenjivati provedene dokaze, ali ne može otkloniti svoju obvezu da logičnim razlozima obrazloži određeno svoje (a za odluku o predmetu spora bitno), činjenično i pravno shvaćanje, a na koji je način sud prvog stupnja, suprotno žalbenim navodima žalitelja, i postupio, pa su žalbeni navodi i u tom dijelu, neosnovani.

8. Sud prvog stupnja pravilno je i potpuno utvrdio i činjenično stanje odlučno za ishod spornog odnosa između stranaka, pa nije osnovan žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja koji ističe žalitelj u podnesenoj žalbi (članak 355. ZPP).

9. Naposljetku, nije ostvaren niti žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava koji postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kada takvu odredbu nije pravilno primijenio (članak 356. ZPP).

10. Suprotno žalbenim navodima, da je na prvotuženici ŠV teret dokazivanja da na ispravi o kupoprodajnom ugovoru od 1. srpnja 2011. nije njezin potpis, pravilno je sud prvog stupnja zaključio da teret dokaza da je prvotuženica ŠV potpisala navedenu ispravu o kupoprodajnom ugovoru - leži na tužitelju.

10.1. Naime, prema odredbi članka 219. stavka 1. ZPP, svaka stranka dužna je iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika. Dakle, teret dokaza je na onoj stranci u postupku koja tvrdi da određena činjenica ili pravni odnos postoji.

10.2. Naime, tužitelj u tužbi i tijekom postupka tvrdi da je u ugovornom odnosu s prvotuženicom ŠV na temelju isprave o kupoprodajnom ugovoru od 1. srpnja 2011., na kojoj prvotuženica osporava svoj potpis, pa je stoga upravo tužitelj dužan dokazati ono što tvrdi, odnosno da se na ispravi o kupoprodajnom ugovoru nalazi potpis prvotuženice ŠV. Tvrdnjom da na predmetnoj ispravi o kupoprodajnom ugovoru nije njezin potpis, prvotuženica ŠV ne osporava samo činjenicu potpisa, već u suštini osporava postojanje ugovornog odnosa s tužiteljem, zbog čega je na tužitelju teret dokaza da je (i) s prvotuženicom ŠV potpisao i zaključio predmetni ugovor o kupoprodaji od 1. srpnja 2011. (u tom smislu Vrhovni sud Republike Hrvatske, presuda Rev 932/2021-2 od 9. veljače 2022. i rješenje /o ispravljanju presude/ Rev 932/2021-4 od 7. lipnja 2022.).

10.3. Slijedom navedenog, a budući da tužitelj nije dokazao da bi ispravu o kupoprodajnom ugovoru od 1. srpnja 2011. potpisala prvotuženica ŠV, dakle, da nije dokazao postojanje ugovornog odnosa s prvotuženicom, to je tužbeni zahtjev tužitelja radi utvrđenja ništetnosti, već iz tog razloga, u odnosu na prvotuženicu, pravilno ocijenio, neosnovanim.

10.4. Naime, kod ništetnih ugovora ispunjenje pretpostavke za nastanak ugovora jer ugovorne strane postoje i postoji njihova izjava volje, dopustiv i moguć predmet obveze ugovorne činidbe, osnova i propisani oblik ugovora, te su stranke postigle suglasnost o bitnim elementima ugovora, no unatoč tome ugovor ne proizvodi pravne učinke, jer je protivan javnom poretku. Kod nepostojećih pak ugovora uopće nisu ispunjenje pretpostavke za nastanak ugovora, jer nije postignuta suglasnost volja za njihovo sklapanje. Dakle, nepostojeći ugovor uopće ne postoji, za razliku od ništetnog ugovora koji stvarno postoji, makar ne i pravno pa stoga i ne proizvodi pravne učinke. Ako jedan ugovor ne postoji tada se i ne može utvrđivati njegova ništetnost (Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev 2425/2019-4 od 9. lipnja 2021.).

10.5. U konkretnom slučaju, tužitelj zahtijeva da se utvrdi ništetnim pravni posao, nazvan kupoprodajni ugovor, zaključen u [adresa] 1. srpnja 2011., te tvrdi su potpisnici stranke ovog postupka, dok u postupku, kako je prethodno navedeno, tužitelj nije dokazao da bi prvotuženica potpisala predmetni pravni posao, odnosno da bi predmetni pravni posao prvotuženica uopće sklopila.

11. Nadalje, sud prvog stupnja pravilno je zaključio kako tužitelj koji u tužbi i tijekom postupka ne navodi niti jedan od razloga ništetnosti pravnog posla iz odredbe članka 322. ZOO, nije dokazao osnovanost tužbenog zahtjeva, i za svoju je odluku dao valjano obrazloženje koje prihvaća, i ovaj sud drugog stupnja, a što žalbenim navodima nije dovedeno u pitanje.

12. Naposljetku, sud prvog stupnja pravilno je zaključio kako tužitelj nije dokazao da je tuženicima izvršio isplatu novčanog iznosa od 500.000 danskih kruna, niti je tu činjeničnu tvrdnju sud prvog stupnja mogao utvrditi na temelju isprava koje tužitelj priložio uz spis predmeta, jer je iz sadržaja isprava koje su priložene u spis evidentno da je platitelj novčanih iznosa u sveukupnoj visini od 500.000 danskih kruna pravna osoba GA, a ne tužitelj te da se radi o sredstvima te pravne osobe, pa kako tužitelj nije dokazao da je upravo on, kao fizička osoba, izvršio bilo kakvu isplatu na račun tuženika, niti je to sud prvog stupnja mogao utvrditi provedenim dokazima, to je o toj činjenici sud prvog stupnja pravilno zaključio primjenom pravila o teretu dokazivanja u smislu odredbe članka 221a ZPP, odnosno da tužitelj nije dokazao osnovanost svojih navoda i tvrdnji da je tuženicima izvršio plaćanje iznosa od 500.000 danskih kruna, odnosno da nije dokazao aktivnu legitimaciju u pogledu istaknutog kondemnatornog tužbenog zahtjeva.

13. U odnosu na žalbeni navod da drugotuženik nije osporio tužbeni zahtjev valja odgovoriti kako u sporu radi utvrđenja ništavosti kupoprodajnog ugovora stranke tog ugovora kao tuženici imaju položaj jedinstvenih suparničara, pa se u takvom sporu suparničari smatraju kao jedna parnična stranka u smislu odredbe članka 201. ZPP (Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev 608/12-2 od 18. studenoga 2014., Rev-x 1054/10-2 od 10. prosinca 2013.), pa okolnost što drugotuženik nije osporio tužbeni zahtjev nije od utjecaja na zakonitost i pravilnost pobijane odluke suda prvog stupnja. Naime, odredbu članka 201. ZPP, treba tumačiti tako da za sve jedinstvene suparničare učinak imaju samo načelno korisne radnje, u situaciji kad se prvotuženica usprotivila tužbenom zahtjevu koji je nakon toga odbijen odlukom suda prvog stupnja, to ima pravnog učinka i na suparničara koji takvu radnju nije poduzeo, u ovom slučaju drugotuženika ZV.

14. Na žalbene navode da je žalitelju povrijeđeno pravo na pošteno suđenje iz odredbe članka 6.stavka 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine - Međunarodni ugovori br. 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 – dalje: Konvencija), valja odgovoriti kako pravo na pošteno suđenje, između ostaloga, nameće obvezu sudu da provede pravilno ispitivanje podnesaka, tvrdnji i dokaza koje su stranke iznijele. S timu vezi obrazloženja sudskih odluka iznimno su važna jer je nedostatak relevantnih i dostatnih razloga za ocjene kakve su odlukom dane prvi i najvažniji znak koji upućuje na arbitrarno sudsko odlučivanje. Koliko će široka biti obveza suda da u pisanom obrazloženju svoje odluke navede razloge kojima se vodio pri njezinu donošenju uvijek ovisi o osobitim okolnostima svakog pojedinog slučaja.

14.1. Razmatrajući obrazloženje pobijane presude dovodeći je u vezu sa stanjem spisa predmeta i relevantnim dokazima, ovaj sud je utvrdio da je sud prvog stupnja detaljno i valjano obrazložio svoja shvaćanja o postojanju pravno relevantnih činjenica na koje je pravilno primijenio materijalno pravo uslijed čega je pravilno utvrđeno da tužitelj nije dokazao osnovanost tužbenog zahtjeva.

14.2. Naposljetku žalitelju na žalbene navode valja odgovoriti kako tužitelj u ovom postupku nije dao svoj iskaz (članak 265. stavak. 2. ZPP), pa je sagledavajući postupak u cjelini, dokaze koje je sud prvog stupnja izveo i kako ih je analizirao, ovaj sud drugog stupnja zaključio kako u konkretnom slučaju tužitelju nije povrijeđeno pravo na pošteno suđenje iz članka 6. stavka 1. Konvencije, a u okviru prava na legitimna očekivanja, kao niti načelo tzv. jednakosti oružja, niti je sud prvog stupnja u postupku postupao jednostrano pristrano i arbitrarno.

15. Slijedom navedenog, odbijanjem tužbenog zahtjeva pravilno je primijenjeno materijalno pravo, pa je valjalo, na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP, odbiti kao neosnovanu žalbu tužitelja, i potvrditi presudu suda prvog stupnja, u pobijanom dijelu pod točkama I. i II. izreke.

16. Budući da tužitelj nije uspio sa žalbom, to je njegov zahtjev za nadoknadu troškova žalbe odbijen, kao neosnovan.

U Zagrebu 10. prosinca 2024.

Predsjednik vijeća

Robert Jambor