Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-5383/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Roberta Jambora, predsjednika vijeća te članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice Vesne Žulj, i članice vijeća Mirele Mijoč Kramar, u pravnoj stvari tužiteljice ME iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica VGZ, odvjetnica u [adresa], protiv tuženika [trgovačko društvo], [adresa], [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik GG, odvjetnik u [trgovačko društvo], radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-6432/2022-16 od 28. listopada 2024., u sjednici vijeća održanoj 10. prosinca 2024.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-6432/2022-16 od 28. listopada 2024.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za nadoknadu troškova sastava žalbe.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice za nadoknadu troškova sastava odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Točkom I. izreke presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 6432/2022-16 od 28. listopada 2024. naloženo je tuženiku da isplati tužiteljici iznos od 2.072,93 eura, sa pripadajućim zateznim kamatama tekućim na iznos od:

-na iznos od 4,62 eura od dana 26.08.2005. do isplate,

-na iznos od 5,18 eura od dana 24.09.2005. do isplate,

-na iznos od 5,21 eura od dana 24.09.2005. do isplate,

-na iznos od 5,71 eura od dana 27.10.2005. do isplate,

-na iznos od 3,70 eura od dana 26.11.2005. do isplate,

-na iznos od 3,15 eura od dana 22.12.2005. do isplate,

-na iznos od 0,10 eura od dana 25.01.2006. do isplate.

-na iznos od 9,10 eura od dana 12.09. 2008. do isplate,

-na iznos od 12,59 eura od dana 01.01.2009. do isplate,

-na iznos od 15,10 eura od dana 03.03.2009. do isplate,

-na iznos od 16,24 eura od dana 20.03.2009. do isplate,

-na iznos od 13,33 eura od dana 22.04.2009. do isplate,

-na iznos od 13,94 eura od dana 22.04.2009. do isplate,

-na iznos od 9,06 eura od dana 02.06.2009. do isplate,

-na iznos od 5,48 eura od dana 10.07.2009. do isplate,

-na iznos od 6,43 eura od dana 09.09.2009. do isplate,

-na iznos od 8,32 eura od dana 30.09.2009. do isplate,

-na iznos od 8,16 eura od dana 30.09.2009. do isplate,

-na iznos od 6,25 eura od dana 03.11.2009. do isplate,

-na iznos od 9,83 eura od dana 01.12.2009. do isplate,

-na iznos od12,71 eura od dana 01.01.2010. do isplate,

-na iznos od 16,80 eura od dana 02.02.2010. do isplate,

-na iznos od 15,86 eura od dana 02.02.2010. do isplate,

-na iznos od 21,41 eura od dana 02.03.2010. do isplate,

-na iznos od 20,36 eura od dana 01.04.2010. do isplate,

-na iznos od 22,41 eura od dana 22.04.2010. do isplate,

-na iznos od 40,17 eura od dana 27.05.2010. do isplate,

-na iznos od 36,51 eura od dana 30.06.2010. do isplate,

-na iznos od 47,68 eura od dana 30.07.2010. do isplate,

-na iznos od 43,82 eura od dana 02.09.2010. do isplate,

-na iznos od 37,61 eura od dana 01.10.2010. do isplate,

-na iznos od 50,71 eura od dana 03.11.2010. do isplate,

-na iznos od 67,37 eura od dana 30.11.2010. do isplate,

-na iznos od 55,58 eura od dana 30.11.2010. do isplate,

-na iznos od 59,71 eura od dana 01.01.2011. do isplate,

-na iznos od 54,45 eura od dana 01.02.2011. do isplate,

-na iznos od 55,40 eura od dana 02.03.2011. do isplate,

-na iznos od 77,73 eura od dana 01.04.2011. do isplate,

-na iznos od 79,91 eura od dana 30.04.2011. do isplate,

-na iznos od 98,42 eura od dana 01.06.2011. do isplate,

-na iznos od 88,85 eura od dana 02.07.2011. do isplate,

-na iznos od 78,37 eura od dana 02.08.2011. do isplate,

-na iznos od 76,99 eura od dana 06.09.2011. do isplate,

-na iznos od 76,18 eura od dana 06.10.2011. do isplate,

-na iznos od 81,17 eura od dana 08.11.2011. do isplate,

-na iznos od 85,51 eura od dana 29.11.2011. do isplate,

-na iznos od 86,09 eura od dana 30.12.2011. do isplate,

-na iznos od 83,09 eura od dana02.02.2012. do isplate,

-na iznos od 85,11 eura od dana 01.03.2012. do isplate,

-na iznos od 86,50 eura od dana 11.04.2012. do isplate,

-na iznos od 84,17 eura od dana 03.05.2012. do isplate,

-na iznos od 84,78 eura od dana 02.06.2012. do isplate, u roku od 15 dana. Točkom II. izreke navedene presude naloženo je tuženiku nadoknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 1.597,01 eura sa pripadajućim zateznim kamatama koje teku od 28. listopada 2023. pa do isplate, u roku od 15 dana.

2. Protiv navedene presude pravodobno se žali tuženik u cijelosti, zbog svih zakonom predviđenih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavka 1. točaka 1. do 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. – pročišćeni tekst, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022., 114/2022. i 155/2023. - dalje: ZPP) sa prijedlogom da sud preinači, podredno ukine pobijanu presudu te potražuje trošak sastava žalbe.

3. Tužiteljica je dostavila odgovor na žalbu u kojem osporava žalbene razloge tuženika, predlaže odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu te potražuje trošak sastava odgovora na žalbu.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji je prethodio njezinu donošenju, sud drugog stupnja je utvrdio da sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP, a na koju povredu određeno upiru žalitelji u podnesenoj žalbi. Pobijana se presuda može ispitati, ima razloga o svim odlučnim činjenicama, a razlozi o odlučnim činjenicama nisu nejasni, niti međusobno proturječni. Jednako tako, nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP).

6. Predmet ovog postupka jest zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 2.072,93 eura sa pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate s osnove razlike u tečaju. Sud prvog stupnja je utvrdio:

- da je sklopljen Ugovor o kreditu pod brojem 045-50-2957756 od 20. srpnja 2005. kojim Ugovorom o kreditu je tužiteljica kod tuženika ugovorila kredit u kunskoj protuvrijednosti CHF od 26.858,00 CHF po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita. Ugovorena je kamatna stopa od 5,50% godišnje promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora;

- da je rok otplate kredita iznosio 7 godina od dana stavljanja kredita u otplatu, a kredit se otplaćivao u 84 mjesečna anuiteta;

- da je u tijeku otplate kredita došlo do aprecijacije CHF u odnosu na početno ugovoreni tečaj;

- da je predmetni kredit u cijelosti otplaćen zadnjom uplatom anuiteta dana 2. lipnja 2012.;

- da tužiteljica nije znala da je CHF nesigurna valuta i nitko joj nije objasnio da može doći do promjene tečaja CHF i da promjenjiva kamatna stopa znači da će se kamata ozbiljno uvećati;

- da je ugovorena valutna klauzula nezakonitom i ništetnom pravomoćno utvrđena presudom Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., a koja presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod brojem Pž-6632/2017 od 14.06.2018.g., a ova presuda je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod brojem Rev-2221/18 od 3. rujna 2019.;

- da iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je tužiteljica u tijeku otplate kredita preplatila kredit u iznosu od 2.072,93 eura, a koja preplata proizlazi iz povećanja tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan dospijeća pojedine obveze) u odnosu na tečaj za valutu CHF važeći na dan isplate kredita;

- da nije osnovan tuženikov prigovor zastare.

7. Na ove utvrđene činjenice sud prvog stupnja primijenio je materijalno pravo iz članka 96. i 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 41/2014.), članka 81., 87. i 138.a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne Novine" 79/2007., 125/2007., 79/2009., 89/2009., 75/2009., 133/2009., 78/2012. i 56/2013.), članka 3., 4., 6., 7., 8., 142., 241., 245. 295., 296., 1022., 1111. i 1115. Zakona o obveznim odnosima te je presudio kao u izreci prvostupanjske presude.

8. Sud prvog stupnja je pravilno utvrdio da su ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu koji se odnosi na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica – švicarski franak (CHF) nepoštene i time ništetne, jer se o tim odredbama nije pojedinačno pregovaralo a one, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača.

9. Naime, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., koja je povodom revizije banaka, između ostalih i tuženika, potvrđena presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 96/2003. – dalje: ZZP/03) u razdoblju od 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007. i to članaka 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 79/2007., 125/2007., 75/2009., 79/2009., 89/2009. i 133/2009. – dalje: ZZP/07) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

10. Nadalje, odredbom članka 1065. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 53/1991., 73/1991., 3/1994., 111/1993., 107/1995., 7/1996., 91/1996., 112/1999. i 88/2001., dalje: ZOO/91) propisan je pojam ugovora o kreditu kojim se banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje da banci plaća ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vrati u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom.

11. Valutna klauzula je zaštitna klauzula kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjenja činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije, međutim, ona nije određeni iznos novčanih sredstava koje je banka isplatila potrošaču jer je, kao zaštitna klauzula koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen, neodvojivo povezana i direktno utječe na visinu mjesečnih anuiteta u kojima se kredit vraća a kao takva sastavni je dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju CHF, čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava temeljem ugovornog tečaja CHF prema kuni na dan plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog anuiteta, pa visina glavnog predmeta ugovora – novčanog iznosa koji je kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja.

12. Prema tome, prilikom sklapanja ugovora potrošaču moraju biti priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaj na opseg njegove obveze a na temelju kojih on može ocijeniti osobito ukupnu cijenu svog kredita. To, uz ostalo, uključuje informiranje o tome da potrošač snosi rizik od pada valute u kojoj ostvaruje dohodak a što može ugroziti mogućnost vraćanja zajma, s time da se pritom traži od pružatelja usluge da utvrdi moguće promjene tečaja i s tim povezane rizike zajma u stranoj valuti.

13. Pritom, nije dostatno da je odredba samo gramatički razumljiva nego i to da ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne prosječnom potrošaču. Kad pročita tekst ugovora, nije dovoljno da potrošač samo razumije da, primjerice, tečaj valute može varirati gore ili dolje, nego da stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču. Dakle, potrošač mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute, a taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Stoga banka, kao pružatelj usluge, mora iznijeti mogućne promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti tako da potrošač ima stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora, jer je pravodobna informacija pružena prije sklapanja ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja za potrošača od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe pristupajući po odredbama koje je ovaj prethodno sastavio.

14. Pored navedenog, navedene odredbe ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu prema kojoj je glavnica vezana uz CHF, suprotne su odredbi članka 4. ZOO/91 kojom je određeno kako su se stranke u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja, odnosno da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Mjerilom ponašanja se procjenjuje ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača s jedne strane te urednog i savjesnog gospodarstvenika s druge strane kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti. Navedenim načinom ugovaranja tuženik je maksimalno zaštitio svoje interese, a svoj rizik povećanja mjesečnih anuiteta uslijed tečajnih promjena prebacio na tužiteljicu, narušivši time ugovornu ravnotežu.

15. Nadalje, valja navesti kako su sudovi u presudama donesenim u sporovima radi kolektivne zaštite potrošača, proveli test neravnoteže (analizom činidbe i protučinidbe), i test nesavjesnosti te su svoju ocjenu o nesavjesnosti banaka, između ostaloga i tuženika, utemeljili u bitnom na činjenicama da trgovac nije potrošaču dovoljno informacija u fazi pregovaranja i zaključivanja ugovora o kreditu, a koje su bile važne za donošenje informirane odluke, da potrošača nisu upoznali s rizicima koji za njega proizlaze iz ugovora o kreditu, da potrošača nisu informirali o uvjetima jednostrane promjene kamatne stope (prema odluci trgovca), da je bila riječ o ugovorima u kojima je obveza potrošača ovisila o promjenjivim elementima (valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa), da su sporne odredbe u standardni ugovor ušle na inicijativu trgovaca (banaka), da su banke u vrijeme sklapanja ugovora trebale voditi računa i o interesima druge strane i odrediti neku referentnu vrijednost, da je nepošteno koristiti se odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima su banke bile ovlaštene jednostrano promijeniti obvezu potrošača, da su potrošači bili u ovisnom položaju, jer nisu imali drugu mogućnost doći do novčanih sredstava izvan kredita, da potrošači nisu mogli imati utjecaj (reklamacijom) na izmjenu jednostrane odluke banke u pogledu promjene kamatne stope, a koji test nesavjesnosti su sudovi proveli s obzirom na okolnosti prije sklapanja ugovora o kreditu, odnosno prilikom pregovaranja o uvjetima kredita i trenutku sklapanja kredita.

16. Odlukama U-III-2521/2015 i dr. od 13. prosinca 2016. ("Narodne novine", br. 123/16.) i U-III-4150/2019 i dr. od 3. veljače 2021. Ustavni je sud Republike Hrvatske odbio ustavne tužbe tuženih banaka protiv navedenih presuda. U kolektivnom sporu sudovi su zaključili da osporene ugovorne odredbe o kojima se nije moglo pojedinačno pregovarati, niti su prosječnom potrošaču razumljive uslijed izostanka odgovarajućih obavijesti potrošačima u općim informacijama koje su kroz tržišne komunikacije davale banke, uzrokuju znatnu neravnotežu u međusobnim pravima i obvezama (točka 19.2. odluke broj: U-III-4150/2019 i dr. od 3. veljače 2021.). Iz navedenog proizlazi da su u kolektivnom sporu, na temelju tamo izvedenih prikladnih dokaza, pravomoćno utvrđene sljedeće okolnosti: (ne)razumljivost osporenih ugovornih odredaba prosječnom potrošaču zbog izostanka odgovarajućih obavijesti potrošačima u općim informacijama koje su kroz opće ili tržišne komunikacije davale banke; (ne)mogućnost pojedinačnog pregovaranja o njihovom sadržaju; te posljedično tome postojanje znatne neravnoteže u međusobnim pravima i obvezama (tako Ustavni sud Republike Hrvatske, U-III-3581/2021 od 30. lipnja 2022.).

17. Ističe se kako je odredbom članka 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava te se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude povodom zahtjeva za zaštitu kolektivnih interesa i prava, kao što je učinila tužiteljica u tužbi, i u ovom je slučaju sud vezan za utvrđenja iz predmeta Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.

18. Prema navedenom direktnom učinku sudove obvezuju utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev iz tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača iz članka 502.a stavka 1. ZPP, na koje se tužiteljica kao potrošač pozva u tužbi. Stoga je sud prvog stupnja odgovarajućom primjenom članka 502.c ZPP, utvrdio odlučnu činjenicu da se predmetnom ugovornom odredbom koja se odnosi na valutnu klauzulu nije pojedinačno pregovaralo te da su one bile unaprijed formulirane od strane tuženika i kao takve nepoštene i ništetne u smislu članka 81. ZZP/03, kao što je utvrđeno i u presudi Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. Takvo shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj presudi broj Rev-3142/18 od 19. ožujka 2019., u kojoj je navedeno kako u pojedinačnim postupcima koje pokreću potrošači nije nužno provoditi poseban dokazni postupak, jer bi to bilo, s obzirom na utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite, neekonomično i previše tegobno za potrošača te suprotno odredbama ZPP i ZZP. Stoga su žalbeni navodi tuženika u tom dijelu, neosnovani.

19. Prema odredbi članka 104. ZOO/91 u slučaju ništavosti/ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, dok je odredbom članka 1111. stavka 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011. i 78/2015., dalje: ZOO) propisano da je stjecatelj, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, dužan vratiti ju, odnosno naknaditi vrijednost postignute koristi s time da se kod prijelaza imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom.

20. U odnosu na žalbene navode tuženika da se u posebnoj parnici koju osobno pokrene potrošač treba utvrditi primjenjuje li se na konkretnu tužiteljicu načelo zaštite apstraktnog potrošača valja reći da je prvostupanjski sud omogućio dokazivanje da li su tužiteljici u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile u konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) na drugi način dane odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovorenih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da li je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. Naime, prvostupanjski sud je izveo dokaz saslušanja tužiteljice te izvršio uvid u dostavljenu dokumentaciju na koju se tuženik pozvao u odgovoru na tužbu. Kraj činjenice da je, kako je to navedeno, na sporne okolnosti sud i proveo predložene personalne i materijalne dokaze koje je pravilno ocijenio u smislu odredbe članka 8. ZPP, s kojom ocjenom se slaže i ovaj viši sud, neosnovani su navodi tuženika da se prvostupanjski sud nekritički pozvao isključivo na utvrđenja iz kolektivnog spora.

21. Obveza vraćanja imovine ili nadoknada vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, tako da se pri vraćanju onog što je stečeno bez osnove moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva (članak 1115. ZOO).

22. S obzirom da se ovdje radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi koja je ništetna, a ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), to je tuženik nesavjestan stjecatelj, zbog čega je pravilno sud prvog stupnja dosudio tijek zateznih kamata od dana izvršenih uplata, u skladu s nalazom i mišljenjem financijskog vještaka.

23. Slijedom navedenog, sud prvog stupnja pravilnom je primjenom materijalnog prava prihvatio tužbeni zahtjev te naložio tuženiku isplatiti tužiteljici utuženi iznos sa zateznim kamatama tekućim od trenutka stjecanja svakog pojedinog anuiteta od strane tuženika do isplate, a na temelju odredaba članka 104. stavka 1. ZOO/91, članka 1111. i članka 1115. ZOO.

24. Budući da je u konkretnom slučaju tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zajamčene Zakonom o zaštiti potrošača, što je rezultiralo neravnotežom u pravima i obvezama ugovornih strana u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na štetu potrošača, ne može se smatrati da je uzrok ništetnosti spornih ugovornih odredbi bila zabrana manjeg značaja, pa nisu ispunjene pretpostavke iz članka 326. stavka 2. ZOO odnosno članka 107. stavka 2. ZOO/91. Prema tome, neovisno od okolnosti što je tužiteljica u cijelosti otplatila predmetni kredit, on nije izgubio pravo isticati ništetnost spornih ugovornih odredbi i isplatu preplaćenih iznosa.

25. Slijedom navedenog, valjalo je, temeljem članka 368. stavka 1. ZPP, odlučiti kao u pod točkom I. izreke ove presude.

26. Kako tužiteljica niti tuženik nisu podnijeli prijedlog za donošenje dopunske presude u roku od petnaest dana od primitka presude u smislu članka 339. stavka 1. ZPP, smatra se da je tužba u tom dijelu povučena u skladu s člankom 339. stavka 1. ZPP, stoga nije osnovan žalbeni navod tuženika da je sud propustio odlučiti o svim zahtjevima o kojima se mora odlučiti presudom.

27. Zahtjev tuženika za naknadom troška žalbe nije osnovan jer sa žalbom nije uspio, te je stoga valjalo, sukladno članku 154. stavku 1. i članku 166. stavku 1. ZPP, odlučiti kao pod točkom II. izreke ove presude.

28. Sud tužiteljici nije dosudio trošak sastava odgovora na žalbu jer isti nije bio potreban, u skladu s člankom 155. ZPP. Stoga je valjalo zahtjev tužiteljice za nadoknadu tog troška odbiti kao neosnovan i po članku 166. stavku 1. ZPP odlučiti kao pod točkom III. izreke ove presude.

U Zagrebu 10. prosinca 2024.

Predsjednik vijeća:

Robert Jambor