REPUBLIKA HRVATSKA

Trgovački sud u Zagrebu

Kennedyjev trg 11

23.Povrv-353/23

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU po sucu toga suda Romini Markovinović u pravnoj stvari tužitelja [adresa].o.o., OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] zastupanog po punomoćniku JN, odvjetniku u [adresa], protiv tuženika MLINAR pekarska industrija d.o.o., OIB 62296711978, Radnička cesta 228c, 10000 Zagreb kojeg zastupa punomoćnik Ivica Vego, odvjetnik iz Zagreba, Stonska 7, radi isplate, nakon glavne rasprave održane i zaključene dana 03. prosinca 2024. g. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i prisutnosti punomoćnika tuženika, na ročištu za objavu presude dana 10. prosinca 2024.g.

p r e s u d i o  j e:

I Ukida se u cijelosti platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Radojke Galić iz Zagreba, Čikoševa 3, poslovni broj Ovrv-535/22 od 25.05.2022. kojim je naloženo da ovršenik MLINAR pekarska industrija d.o.o., OIB: 62296711978, Radnička cesta 228c, 10000 Zagreb, isplati ovrhovoditelju [adresa].o.o., OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], 21240 Trilj, na temelju vjerodostojne isprave i to račun, 2-POSL-I, namiri tražbinu u iznosu od 19.972,98 HRK uvećanu za zakonske zatezne kamate koje teku od 16.10.2021. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se odreduje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem po!ugodištu za pet postotnih poena, na račun ovrhovoditelja IBAN [broj bankovnog računa], model HR99, u roku od osam dana od dana dostave rješenja o ovrsi, zajedno s odmjerenim troškovima postupka u iznosu od 1.437,50 HRK uvećanim za zakonske zatezne kamate koje teku od dana donošenja rješenja o ovrsi pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena na račun IBAN [broj bankovnog računa], model HR99, u roku od osam dana od dana dostave rješenja o ovrsi, te se tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

II. Nalaže se tužitelju da naknadi tuženiku parnični trošak u iznosu od 661,48 EUR u roku od 8 dana.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnih troškova u iznosu od 625,00 EUR, kao neosnovan.

O b r a z l o ž e n j e

Na prijedlog tužitelja, javni bilježnik Radojka Galić iz Zagreba, Čikoševa 3 izdala je rješenje o ovrsi broj Ovrv-535/22 od 25.05.2022. kojim je tuženiku naloženo platiti tužitelju iznos od 2.650,86 eur / 19.972,98 HRK kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama te nadoknaditi troškove ovršnog postupka u iznosu od 190,78 eur / 1.437,50 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja rješenja do isplate.

Tuženik u prigovoru i tijekom postupka osporava predmetno rješenje o ovrsi u cijelosti kako po osnovi tako i po visini, navodeći u bitnom, da nije dao nikakav nalog tužitelju za čuvanje ili skladištenje svojih stvari koje bi bile predmet skladištenja, a za koje bi tužitelj eventualno naručio tu uslugu od trećih i naplatio od tuženika te da dopis od 05.07.2021.g. nije osnova za izdavanje utuženog računa te ističe prigovor aktivne i pasivne legitimacije.

U tijeku postupka, nastavljenog po pravilima parničnog postupka, tužitelj je činjenično obrazložio tužbeni zahtjev navodeći da se odnosi na troškove skladištenja opreme tuženika u razdoblju od veljače 2020. do 01. lipnja 2021. Ističe kako tuženik nije fakturirao najam opreme od veljače 2020., da je poslovni odnos najma opreme završio, da tužitelj nije niti imao pravo korištenja predmetne opreme u bilo koju svrhu, a da unatoč tome tuženik nije opremu preuzeo 16 mjeseci. Navodi da se radi o posebnoj opremi koja zahtijeva poseban prostor s dovoljno mjesta za manipulaciju, pristup velikim teretnim vozilima te posebnim skladišnim uvjetima. Stoga u ovom postupku potražuje troškove skladištenja opreme tuženika u iznosu od 2.650,86 eur / 19.972,98 kn.

Tijekom postupka izvršen je uvid u račun br. 2-POSL-1 (list 21 spisa), Ugovor o franšizi (list 172-180 spisa), spisa), Obavijest o raskidu ugovora o franšizi (list 40 spisa), Dopis tužitelja od 5.7.2021. (list 86-90 spisa), Kartice partnera (list 95-121 spisa), Očitovanje tužitelja na dopis tuženika od 12.7.2021. (list 123-124 spisa), Računi za odobrenja (list 125-126 spisa), Izvod iz katastarskog plana, prijepis posjedovnog lista, Gabariti opreme i ostala dokumentacija (list 133-149 spisa), Ugovor o zakupu poslovnog prostora (list 151-154 spisa), provedeno je financijsko knjigovodstveno vještačenje po vještaku Darku Prpiću- Nalaz i mišljenje vještaka od 6.3.2024. (list 201- 207 spisa), očitovanje vještaka od 23.4.2024. (list 230-231 spisa)

Ocjenjujući rezultate provedenih dokaza sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne Novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19, 80/22; dalje u tekstu ZPP), tužbeni zahtjev je utvrđen neosnovanim u cijelosti.

Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tuženik nadoknadi iznos od 2.650,86 eur / 19.972,98 kn na ime troškova skladištenja opreme tuženika, a koja oprema se nalazila kod tužitelja na osnovu Ugovora o franšizi, u razdoblju od veljače 2020. do 01.06.2021.

Nije sporno da su se stranke nalazile u ugovornom odnosu na temelju Ugovora o franšizi od 06.09.2018.g. po kojem ugovoru je tužitelj bio primatelj franšize, a tuženik davatelj franšize. Nije sporno da je Ugovor o franšizi raskinut dana 07.10.2021. Nije sporno da se oprema tuženika temeljem predmetnog ugovora nalazila kod tužitelja u razdoblju od veljače 2020. do 01. lipnja 2021.

Sporna je osnovanost tužbenog zahtjeva u cjelini odnosno je li tuženik u obvezi naknaditi trošak skladištenja opreme koja se nalazila kod tužitelja.

Bitno je reći i da tužitelj tijekom postupka nije točno niti obrazložio u čemu se konkretno sastoji njegov trošak skladištenja (utuženi računa), je li to samo držanje u prostoru, od čega bi se sastojali troškovi čuvanja, je li dao trećoj osobi da skladišti stvari pa joj je to nadoknadio pa to sada potražuje od tuženika, ili primjerice troškove prijevoza teretnih vozila koja spominje i slično odnosno nije definirao koji su mu to troškovi nastali uslijed čuvanja opreme.

Za pravilno presuđenje u ovoj pravnoj stvari bilo je potrebno rastumačiti i ugovorne odredbe, odnosno prava i obveze koje proizlaze iz Ugovora o franšizi od 06.09.2018. g. u kojem Ugovoru je tužitelj primatelj franšize, a tuženik davatelj franšize.

Prema čl.2.st.6. Ugovora primatelj franšize se obvezuje opremu za vlastiti maloprodajni poslovni objekt iznajmiti od Davatelja franšize. Specifikacija opreme koja je predmet najma sukladno ovom Ugovoru i mjesečne najamnine za opremu s rokom otplate utvrđuju se u Prilogu 2. ovog Ugovora.

Prema čl.9.st.1. Ugovora stranke su ugovorile da se Primatelj franšize se obvezuje uskladištiti robu u odgovarajućem skladištu 18[0] C), pogodnom za tu vrstu robe, a Davatelj franšize ima pravo da sam ili putem svoje ovlaštene osobe, u bilo koje vrijeme, izvrši uvid uskladištene robe i drugu tehničku opremljenost Primatelja franšize, a vezano na predmet ovog Ugovora. Primatelj franšize snosi odgovornost za sve radnje ili propuste vezane za neodgovarajuće postupanje i skladištenje robom.

Iz Ugovora nigdje ne proizlazi obveza tuženika na plaćanje troškova skladištenja opreme odnosno radnja skladištenja koju bi mogao naplatiti nije predviđena niti kao pravo niti kao obveza tužitelja Ugovorom o franšizi. Dakle stranke su ugovorile da se u slučaju neplaćanje najma opreme ili raskida ugovora oprema se vraća davatelju franšize u posjed bez odgode na temelju pisanog zahtjeva davatelja franšize.

Iz činjeničnih navoda stranaka proizlazi da je poslovni odnos između stranaka završio još u siječnju 2020. zatvaranjem franšize i proizlazi da tuženik nije fakturirao najam opreme od veljače 2020.g.

Činjenica da tuženik nije postavio zahtjev vraćanje opreme ne daje niti u koje slučaju tužitelju pravo i osnov da svojevoljno naplati troškove skladištenja te opreme niti su okolnosti to zahtijevale i tužitelj je u takvoj situaciji mogao i bez pisane izjave tuženika vratiti stvari ili postaviti tužbeni zahtjev na činidbu i na taj način vratiti stvari, a ne naplatiti troškove skladištenja, a nedvojbeno je da stranke nisu bile u ugovornom odnosu skladištenja . Ugovorom o uskladištenju skladištar se obvezuje primiti i čuvati određenu robu i poduzimati potrebne ili ugovorene mjere radi njezina očuvanja u određenom stanju te je predati na zahtjev ostavodavca ili druge ovlaštene osobe, a ostavodavac se obvezuje da mu za to plati određenu naknadu. Pri predaji robe ostavodavac je dužan dati sve potrebne obavijesti o toj robi i izjaviti kolika je njezina vrijednost.

Naime, sukladno odredbi čl. 247. ZOO-a, ugovor se sklapa suglasnošću volja ugovornih strana, a, prema odredbi čl. 249. st. 1. ZOO-a, volja za sklapanje ugovora može se izjaviti riječima, uobičajenim znakovima ili drugim ponašanjem iz kojega se sa sigurnošću može zaključiti o njezinu postojanju, sadržaju i identitetu davatelja izjave. U konkretnom slučaju nedvojbeno je da suglasna izjava volje stranaka nije niti postojala pa stoga u tom smislu nije nastala nikakva ugovorna obveza tuženika. Tužitelj nije niti isticao da bi između stranaka bio sklopljen ikakav ugovor kojim bi se tuženik obvezao na naknadu tužitelju ili postojanje bilo kojeg poslovnog odnosa osim sklopljenog ugovora o franšizi, a predmetni ugovor i nije osnov potraživanja tužitelja.

Sud je razmotrio i okolnost da bi stranke u pogledu opreme bile u ugovornom odnosu najma opreme ali niti u tom slučaju tužitelj nema pravo naplatiti troškove čuvanja ili skladištenja opreme. Dakle, najmoprimac ima obvezu:– plaćati najamninu u ugovorenim ili zakonom određenim rokovima. Prema zakonu o obveznim odnosima, ako drugačije nije ugovoreno, najamnina se plaća mjesečno ako je najam sklopljen na neodređeno vrijeme, a inače se plaća nakon isteka vremena najma, odnosno polugodišnje. Ako najmoprimac dva puta uzastopno ne plati najamninu, najmodavac ima pravo otkazati ugovor bez pridržavanja otkaznog roka, dalje najmoprimac se mora uzdržati se od protuugovorne uporabe opreme, odnosno dužan je opremu rabiti u skladu s ugovorom i namjenom opreme kao dobar domaćin odnosno dobar gospodarstvenik i vratiti opremu nakon prestanka ugovora o najmu opreme u stanju u kakvom je oprema bila u vrijeme predaje. Najmoprimac ne odgovara za istrošenost opreme kao posljedice redovne uporabe niti za oštećenja temeljem dotrajalosti. Iz navedenih odredbi odredbi opet proizlazi samo da ukoliko je poslovni odnos prestao, a tužitelj tvrdi da je poslovni prestao još u siječnju 2020., da je opet mogao i morao samo vratiti opremu, a ne je držati pa naplatiti troškove čuvanja opreme ili najma prostora u kojem je bila oprema.

Tužitelj se eventualno mogao poslužiti, analognom primjenom čl.444. ZOO, pravom polaganja stvari kod suda, međutim nije to učinio.

Tužitelj navodi da troškove skladištenja potražuje sukladno svom vlastitom dopisu od 05.07.2021 ( račun list 21 spisa), što je već samo po sebi potpuno nejasno. Iz dopisa tužitelja od 05.07.2021. (list 165-169 spisa) s proizlazi da je od strane tuženika izdano odobrenje iznosa od 3.834,36 eur / 28.890,00 kn za najam opreme ( odobrenje tuženika od 07.07. 2021- list 125 spisa)) te da je s time tužitelj suglasan, Dakle, taj dopis nije nikav voljni akt ugovornih strana ili suglasna izjava volja niti iz njega proizlaze bilo koje činjenice za koje pravo veže nastanak obveznog odnosa. Knjižna odobrenja i eventualni popusti ili ispravke tuženika iz ugovornog odnosa stranka i izdavanju računa ne reflektiraju se na ovoj na spor i to nije predmet spora.

Pravo zahtijevati ispunjenje i pravo na naknadu štete zbog povrede ugovorene obveze pripada općenito svakom vjerovniku i nije vezano isključivo za raskid ugovora.

Tužitelj tijekom postupka nije iznio bilo koju činjenicu koja bi ukazivala na postojanje izvanugovorne (deliktne) odgovornosti za štetu, tj. da mu je tužitelj uzrokovao štetu niti od čega bi se ta šteta sastojala, a činjenice koje je iznio ne upućuju na postojanje elemenata izvanugovorne odgovornosti. Za razliku od odgovornosti za štetu koja nastane građanskim deliktom, ugovorna odgovornost za štetu nastaje uslijed povrede već postojeće (prethodne) obveze. Tužitelj nije niti ukazivao na neku konkretnu odredba ugovora koja bi bila prekršena od strane tuženika i da je pretrpio štetu i od čega bi se ta šteta sastojala.

U svakom slučaju tijekom postupka tužitelj nije zahtijevao ispunjenje, a nije iznosio niti činjenice koje bi ukazivale na to da zahtijeva naknadu štete i činjenice koje bi ukazivale na to da postoje pretpostavke odgovornosti za štetu. Sud nije vezan pravnom osnovom tužbenog zahtjeva (čl.186.ZPP) ali je vezan činjenicama na kojim tužitelj temelji tužbeni zahtjev. Budući da utvrđivanje naknade štete zahtijeva postojanje činjeničnog stanja drukčijeg od činjeničnog stanja koje je iznosio tužitelj, sud isto nije niti razmatrao.

Prema odredbi čl. 164. st. 2. ZV u slučaju kada vlasnik zahtijeva da mu posjednik preda stvari, pošteni posjednik može tražiti naknadu za nužne i korisne troškove koje je imao, te stvar zadržati dok mu oni ne budu naknađeni, a troškovi, kao i vrijednost plodova, obračunavaju se prema cijenama kad ih se naknađuje (st. 6. iste odredbe).

Imajući u vidu citirane materijalnopravne propise i činjenični supstrat tužbenog zahtjeva nisu ispunjene niti pretpostavke za primjenu citiranog članka, tužitelj nema dospjelu tražbinu niti bi se potraživanje tužitelja moglo podvesti pod nužne i korisne troškove niti je tužitelj dokazivao da je ulaganjima ili čuvanjem imao troškove koji spadaju u kategoriju nužnih i korisnih troškova prema cijenama kada se isti nadoknađuju već tužitelj potražuje troškove skladištenja, a za takvo potraživanje kao što je već gore obrazloženo nema osnove.

Iz svega navedenog proizlazi neosnovanost tužbenog zahtjeva u cijelosti.

Bez obzira na navedeno na prijedlog tužitelja provedeno je i financijsko vještačenje radi visine troškova skladištenja u razdoblju od veljače 2020. do 01.06.2021. po vještaku Darku Prpiću.

Iz nalaza i mišljenje vještaka od 05.03.2024. (list 201-207 spisa) i Očitovanja od 22.04.2024. (list 230-231 spisa) sud nije mogao utvrditi visinu tužbenog zahtjeva. Proizlazi da vještak ne može utvrditi vrstu prostora skladištenja, radi li se o skladišnom ili poslovnom prostoru niti je li za skladištenje opreme potrebna površina 49,44 m2 ili 70 m2. Vještak je dao dva izračuna i to izračun mjesečnog najma za prostor veličine 49,44 m2 , za najam skladišnog prostora iznos od 2.626,24 eura, a poslovnog prostora iznos 6.581,44 eura, a za izračun mjesečnog najma za prostor veličine 70 m2 iznosi 4.648,00 eura za skladišni prostor i 11.648,00 eura za poslovni prostor. Dakle, vještak navodi da se ne može utvrditi niti nakon naknadno dostavljene dokumentacije od strane tužitelja vrsta prostora skladištenja, radi li se o skladišnom ili poslovnom prostoru niti je li za skladištenje opreme potreba površina od 49,44 m2 ili 70 m2, a to su svakako bitni parametri za izračun visine tužbenog zahtjeva zbog čega izračune vještaka sud nije mogao uzeti u obzir.

Sve da i postoji osnova za isplatu, a ne postoji, sud nije mogao utvrditi niti visinu troškova odnosno pravilno utvrditi činjenično stanje pa je o spornoj činjenici visine tužbenog zahtjeva odlučio primjenom pravila o teretu dokazivanja iz čl. 221.aZakona o parničnom postupku (Narodne Novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje u tekstu ZPP). Naime, pravilo o teretu dokazivanja obvezuje sud da uzme za nedokazanu onu tvrdnju za čiju istinitost stranka koja se na tu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti sudu dovoljno adekvatnih dokaznih sredstava. Dužnost je stranaka u parnici iznijeti činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i predložiti dokaze na kojima se te činjenice mogu utvrditi. Njihova je dužnost također iznijeti činjenice i predložiti dokazna sredstva prikladna za stjecanje uvjerenja suda u istinitost tvrdnji od kojih zavisi osnovanost i visina zahtjeva stranke. Ako stranka u tome ne uspije, sud će izvesti zaključak o nedokazanosti, odnosno o neistinitosti njene tvrdnje pa će njen zahtjev odbiti kao neosnovan.

Neovisno o navedenom sud smatra bitnim da prije svega ne postoji pravna osnova za isplatu troškova skladištenja po utuženom računu.

Za tužbeni zahtjev nema uporišta i to kako u pravnom poslu, tako niti u propisu.

S obzirom na zauzeta pravna shvaćanja dana u obrazloženju, sud je izvođenje drugih dokaza ocijenio nepotrebnim te ih nije provodio.

Slijedom navedenog sud je odlučio kao u izreci presude.

Odluka o troškovima postupka iz toč. II izreke presude temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a. Tužitelj nema pravo na nadoknadu troškova parničnog postupka, jer je u cijelosti izgubio parnicu.

Tuženiku je priznat kao potreban za vođenje postupka trošak zastupanja po odvjetniku, a trošak je odmjeren sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, 148/09, 142/12, 103/14, 107/15, 37/22, 126/22 i 138/23 u tekstu: OT), i to: za sastav podneska od 10.04.2024. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr.8/1 OT), za zastupanje na ročištu 18.09.2023. u iznosu od 100,00 EUR ( Tbr 9/2 OT), za zastupanje na ročištu 03.12.2024. u iznosu od 200,00 EUR ( Tbr 9/1 OT), sve uvećano za 25% PDV-a što iznosi 125,00 EUR (Tbr. 42 OT), uvećan za iznos sudske pristojbe na prigovor ( Tbr.1.st.3 Tarife sudskih pristojbi) u iznosu od 36,48 EUR, odnosno ukupno parničnih troškova u iznosu od 661,48 EUR. Tuženiku nije priznat zatraženi trošak za sastav podnesaka od 27.09.2023. i 21.12.2023. u iznosu od po 200,00 EUR uvećano za PDV od 25% jer nisu bili potrebni za vođenje parnice u smislu čl. 155. ZPP-a.

Nije mu priznat trošak za zastupanje na ročištu 18.09.2023. ( preko dosuđenog u iznosu od 100,00 EUR uvećano za iznos PDV-a od 25% ) po Tbr.9/1 OT jer se na navedenom ročištu nije raspravljalo o glavnoj stvari. Naime, da bi se smatralo da se na ročištu raspravlja o glavnoj stvari potrebno je da stranka usmeno na ročištu iznese nove navode ili da obrazloži do tada iznesene navode, što je na navedenom ročištu izostalo.

Slijedom svega navedenog odlučeno je kao u točki II i III izreke ove presude.

U Zagrebu, 10. prosinca 2024.god.

SUDAC:

Romina Markovinović

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana kada je održano ročište na kojem je presuda objavljena ako je stranka bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, odnosno u roku od 15 dana od primitka presude ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, a podnosi se putem ovog suda u dva primjerka za sud i po jedan za svaku protivnu stranku.

DNA:

1. Tužitelju po punomoćniku, uz pristojbu na presudu

2. Tuženiku po punomoćniku

3. kal. 30 dana