Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-4971/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Jadranke Travaš, kao predsjednice vijeća, Roberte Pandža, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Gordane Držaić, kao članice vijeća, u pravnoj tužiteljice EU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik MP, odvjetnik u [adresa], protiv tužene RA d.d., [adresa], [osobni identifikacijski broj], koju zastupaju punomoćnici ŽU, AM i MV, odvjetnici iz Odvjetničkog društva G i G d.o.o., [adresa], radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 495/2023-22 od 3. rujna 2024., u sjednici vijeća održanoj 10. prosinca 2024.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužene RA d.d., kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-495/2023- 22 od 3. rujna 2024. u dijelu pod točkom I. i II. izreke te u odluci o troškovima postupka pod točkom III. izreke, u dijelu kojim je naloženo tuženici da tužiteljici naknadi prouzročene troškove parničnog postupka u iznosu od 631,64 eura zajedno s pripadajućim zateznim kamatama.

II. Preinačuje se navedena presuda u dijelu pod točkom III. izreke, u dijelu kojim je prihvaćen zahtjev tužiteljice za naknadu troškova parničnog postupka preko iznosa od 631,64 eura, za iznos od 825 eura, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, i u tom dijelu sudi:

Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 825 eura, preko iznosa od dosuđenih 631,64 eura, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama.

III. Odbija se zahtjev tuženice za naknadom troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke, utvrđuje se da je ništetna odredba članka 2. Ugovora o kreditu broj 628 – 50 – 5182868 zaključenog 2. prosinca 2008. između tužiteljice, kao korisnika kredita i tuženice, kao kreditora, kojom je ugovorena kamatna stopa kao „Redovna: 6,95% godišnje, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora, a u dijelu u kojem je tužiteljica dužna platiti kamatnu stopu koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika, a preko ugovorene kamatne stope od 6,95%. Pod točkom II. izreke, nalaže se tuženici isplatiti tužiteljici iznos od 370,30 eura sa zateznim kamatama na iznose, za razdoblje i po stopi kako je navedeno u izreci pobijane presude, dok je pod točkom III. izreke naloženo tuženici da tužiteljici naknadi prouzročene troškove parničnog postupka u iznosu od 1.456,64 eura, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate.

2. Protiv navedene presude žali se tuženica zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP). Predlaže presudu preinačiti u smislu žalbenih navoda, podredno tužbu odbaciti. Zahtijeva i naknadu žalbenog troška u iznosu od 169,52 eura.

3. Žalba tuženice protiv odluke o glavnoj stvari nije osnovana, dok je djelomično osnovana protiv odluke o troškovima postupka.

4. Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da su počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a, s time da nije počinjena niti povreda odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koju tuženica u žalbi posebno upire, budući da pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe, baš kao što o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima pobijane presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika. U presudi su navedeni jasni razlozi o nepoštenosti i ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u konkretnom slučaju te razlozi kojima sud prvog stupnja otklanja prigovor prigovora zastare.

5. Također, nije počinjena niti povreda odredbe čl. 354. st. 1. ZPP-a, u svezi s čl. 338. st. 4. ZPP-a, budući da je pobijana presuda, suprotno žalbenim navodima tuženice, sastavljena u skladu s odredbom čl. 338. st. 4. ZPP-a.

6. Sud prvog stupnja nije počinio niti relativno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 353. st. 1. ZPP-a, u svezi s čl. 220. st. 1. ZPP-a. S tim u vezi, suprotno iznesenim navodima žalbe, tužiteljica je dokazala sve činjenice u pogledu kojih je teret dokazivanja na njoj.

7. Neosnovano se tuženica žali i na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (članak 355. ZPP-a). To stoga što prema odredbi čl. 8. ZPP-a, koje će se činjenice uzeti kao dokazane, odlučuje sud prema svom uvjerenju, na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka. U provedenom postupku utvrđene su sve činjenice odlučne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom sporu, te je na osnovu izvedenih dokaza i njihove ocjene, sukladno čl. 8 ZPP-a, u potpunosti i pravilno utvrđeno činjenično stanje.

8. Nije osnovan niti žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

9. Predmet ovoga spora je zahtjev tužiteljice konačno postavljen podneskom od 26. siječnja 2024. u skladu s rezultatima provedenog financijskog vještačenja (list 60-62 spisa), za utvrđenjem ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi (Ugovora o kreditu broj broj 628 – 50 – 5182868 zaključenog 2. prosinca 2008. između tužiteljice, kao korisnika kredita i tuženice, kao kreditora), posljedično tome i zahtjev za isplatom iznosa od 370,30 eura, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, za koji iznos tužiteljica tvrdi da ga je preplatila temeljem ništetne odredbe predmetnog Ugovora (o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom kreditora).

10. I u žalbenom stupnju postupka, sporna je ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi te posljedično tome, ima li tužiteljica pravo zahtijevati isplatu utuženog novčanog iznosa za koji tvrdi da ga je tuženica od nje neosnovano naplatila temeljem te ništetne ugovorne odredbe, s time da je sporna i osnovanost istaknutog prigovora zastare potraživanja.

11. Iz postupka koji je proveo prvostupanjski sud slijedi:

- da između stranaka nije sporno da su 2. prosinca 2008. zaključile Ugovora o kreditu broj 028-50-5182868, a kojim Ugovorom o kreditu je tuženica, kao kreditor, tužiteljici, kao korisniku kredita, odobrila kredit u iznosu 11.947,75 eura,

- da je uvidom u predmetni Ugovor o kreditu utvrđeno da je odredbom čl. 2. ugovorena redovna kamata 6,95% godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora,

- da je tužiteljica u svom iskazu navela da su kupovali auto za osobne potrebe, da su Ugovor o kreditu potpisali u banci, da je Ugovor pročitala te je znala da se kamatna stopa može mijenjati, da je znala da kamata može rasti ili se snižavati, ali da joj nitko nije objasnio o čemu ovisi na koji način će se ona mijenjati, da nisu mogli utjecati na pojedine ugovorne odredbe, već da su samo mogli prihvatiti i potpisati ugovor kakav je bio ili ga ne potpisati,

- da je svjedok LU u svom iskazu naveo da je novcem od kredita kupljen automobil koji su koristili za privatne potrebe, da je Ugovor o kreditu potpisao u banci kao sudužnik, da su znali da je kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva, ali da im nitko nije objasnio na koji će se ona način mijenjati te da nisu mogli pregovarati o pojedinim odredbama ugovora o kreditu,

- da je temeljem prihvaćenih iskaza saslušane tužitelji i svjedoka (koje iskaze sud prvog stupnja cijeni istinitima, jer su iskazivali jasno i uvjerljivo, a istinitost njihovih iskaza nije dovedena u pitanje drugim dokazima izvedenima tijekom postupka, s time da je tuženica odustala od prijedloga za saslušanjem svjedoka, zaposlenika tuženice), utvrđeno da u konkretnom slučaju tužiteljica, kao korisnik kredita, nije s tuženicom mogla pojedinačno pregovarati o ugovornoj odredbi kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa,

- da sporna odredba čl. 2. Ugovora o kreditu ne sadrži podatke na temelju kojih bi se moglo zaključiti na koji način tuženica izračunava kamatnu stopu, pa samim time ni jasne podatke o tome pod kojim uvjetima se ta kamatna stopa mijenja, da sporna odredba Ugovora o kreditu ne sadrži jasne uvjete promjene ugovorene promjenjive kamatne stope, a koje bi bile razumljive prosječnom potrošaču,

- da se razlozi za promjenjivost kamatne stope, kako su prikazani u Odlukama tuženika, ne mogu smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri njihovu opravdanost tijekom razdoblja trajanja kredita,

- da je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi (koja je postojala u predmetnom Ugovoru o kreditu), bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali koliko je visina kamatne stope na dan sklapanja Ugovora o kreditu, pri čemu niti približno nisu mogli ocijeniti zašto, kako i u kojem će se smijeru kamatna stopa kretati tijekom budućeg kreditnog razdoblja,

- da buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena, niti odrediva,

- da nije sporno da su odredbe u Ugovoru o kreditu koje su se odnosile na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu, bile vidno istaknute u ugovoru i lako uočljive te da je u odredbama Ugovora o kreditu koje se odnose na ugovorenu kamatnu stopu, bilo jasno naznačeno da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, a koja se mijenjala odlukom banke, tako da su te ugovorne odredbe bile jasne,

- da je iz sadržaja predmetnog Ugovora te iskaza tužiteljice i svjedoka, jasno razvidno da je namjena kredita u osobne nekomercionalne svrhe,

- da je na temelju financijsko knjigovodstvenog vještačenja (nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financije ZR iz RV, koji je sud u cijelosti prihvatio, budući da je isti sačinjen jasno i obrazloženo, te da nije u proturječnosti sam sa sobom ili s izviđenim okolnostima, a da tuženica navedenom nalazu nije prigovarala u matematičkom izračunu, dok se na ročištu održanom 28. kolovoza 2024., određeno očitovala da ne predlaže zvati vještaka radi usmenog očitovanja), utvrđeno da razlika obveza, ako se promatraju svi iznosi (i pozitivni i negativni, prebijeno), jednako kao i ako se promatraju samo iznosi koje je tužiteljica više platila, u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (31. siječnja 2009.), do dana konačne otplate (13. prosinca 2012.), a koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 370,30 eura.

12. Temeljem svega naprijed obrazloženog, prvostupanjski sud pozivom na odredbe čl. 12., čl. 26., čl. 247., čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO-a, kao i na odredbe Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja spornog ugovora („Narodne novine“, broj: 79/07, dalje ZZP/07) te na Direktivu 93/13/EEZ, ocjenjuje da se radilo o ugovornim odredbama čiji sadržaj prosječnom potrošaču objektivno nije bio razumljiv (bez da su istovremeno precizno određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se vežu promjene), čime takve ugovorne odredbe uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača, kao jedne ugovore strane, u odnosu na banku – trgovca, kao drugu ugovornu stranu (jer je tuženica onemogućila utjecaj druge ugovorne strane na visinu kamata), a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava (načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje i načelu zabrane zlouporabe prava), u konačnome zaključujući da je tuženica ugovarajući promjenjivu kamatnu stopu na taj način, postupila nepošteno te da je posljedica takvih nepoštenih odredbi, njihova ništetnost, slijedom čega zaključuje o djelomičnoj ništetnosti predmetnog Ugovora (u tom dijelu), posljedično čemu, sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, u svezi s čl. 1111. i čl. 1115. ZOO-a, zaključuje i o pravu tužiteljice da joj tuženica vrati ono što je na temelju ništetne odredbe od tužiteljice naplatila (koji naplaćeni novčani iznos je stečen bez osnove) te obvezuje tuženicu na povrat tužiteljici svih neosnovano isplaćenih iznosa, isplatom preplaćenih iznosa anuiteta (razlike između iznosa koje je tužiteljica platila temeljem obračuna promjene kamatne stope i iznosa obračunatog prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi od 6,95% godišnje), zajedno s pripadajućim zateznim kamatama u skladu s čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a i s nalazom financijskog vještaka u pogledu visine razlike preplaćenog iznosa i datuma dospijeća pojedinih iznosa, te dana uplate svakog pojedinog anuiteta.

13. Zatezne kamate na svaki pojedini iznos preplate prvostupanjski sud dosuđuje od prvog slijedećeg dana nakon uplate svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa, pa do isplate, imajući u vidu da je tuženica sama propustila tužiteljicu upoznati s parametrima koje je primjenjivala ugovaranjem promjenjivosti kamatne stope, slijedom čega je njezino postupanje ocijenio nepoštenim.

14. Temeljem svega navedenog, prvostupanjski sud otklanja i prigovor zastare, i to u dijelu zahtjeva za utvrđenjem pozivom na odredbu čl. 328. ZOO-a (kojom je propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi), a u dijelu zahtjeva za isplatom pozivom na odredbu čl. 225. ZOO-a.

15. Svoja uvjerenja do kojih je došao temeljem izvedenih dokaza, prvostupanjski sud je opravdao uvjerljivim i logičnim razlozima, koja uvjerenja, po stavu ovoga suda, suprotno žalbenim prigovorima tuženice, imaju pravnu i činjeničnu osnovu koju prihvaća i ovaj sud.

16. S obzirom na svojstvo tužiteljice kao potrošača, pravilno je prvostupanjski sud, u okolnostima konkretnog slučaja, ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva raspravio kroz primjenu odredaba Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima te primjenom tih propisa, pravilno utvrdio pravno odlučne činjenice - da je pobijana odredba Ugovora o kreditu dovela do znatne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka i da je kao takva nepoštena.

17. S navedenim u vezi, valja ukazati kako je sud prvog stupnja pobijanom presudom proveo test neravnoteže (analizom činidbe i protučinidbe), kao i test nesavjesnosti te je svoju ocjenu o nesavjesnosti tuženice utemeljio u bitnom na činjenicama da tužiteljici, kao potrošaču, tuženica nije dala dovoljno informacija u fazi pregovaranja i zaključivanja spornog Ugovora o kreditu, a koje su bile važne za donošenje informirane odluke, da tužiteljicu nije upoznala s rizicima koji za nju proizlaze iz predmetnog Ugovora o kreditu, niti ju je informirala o uvjetima jednostrane promjene kamatne stope (prema odluci tuženice, kao trgovca), a da je riječ o Ugovoru u kojem je obveza tužiteljice ovisila o promjenjivim elementima, da su sporne odredbe u standardni ugovor ušle na inicijativu tuženice koja je u vrijeme sklapanja ugovora trebale voditi računa i o interesima tužiteljice i odrediti neku referentnu vrijednost, koju nije odredila, s time da je nepošteno koristiti se odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima je tuženica bila ovlaštena jednostrano promijeniti obvezu tužiteljice koja je u odnosu na nju bila u ovisnom položaju.

18. Stoga su iscrpni žalbeni navodi tuženice kojima obrazlaže svoje tvrdnje da se u konkretnom slučaju ne radi o nepoštenoj i ništetnoj odredbi, bez utjecaja na zakonitost i pravilnost pobijane presude, kao i žalbeni prigovori kojima upire na to da je sud prvog stupnja propustio utvrditi sadržaj Općih uvjeta tuženice i raspraviti dokumentaciju koju je tuženica dostavila sa svrhom osporavanja tzvrdnji tužiteljice.

19. Naime, u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu 2. prosinca 2008., bio je na snazi ZZP/07), koji je u čl. 96. st. 1. propisivao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok se prema st. 2. smatralo da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, a prema st. 3., činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca.

20. Pravilno sud prvog stupnja zaključuje da se u konkretnom slučaju ne dovodi u pitanje pravo banaka da u ugovorima o kreditu ugovaraju promjenjivu kamatnu stopu, pa u tom dijelu žalbeni navodi tuženice nisu od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude. Međutim, kamatna je stopa u predmetnom Ugovoru o kreditu u trenutku njegova sklapanja bila ugovorena u visini od 6,95% godišnje, a ugovoreno je i to da ju banka može promijeniti sukladno svojoj Odluci o kamatnim stopama. Takva ugovorna odredba o kamatama je uočljiva, ali i ovaj sud smatra da sadržaj Ugovora koji ih određuje, nije jasan i lako razumljiv, odnosno, nije dovoljno određen i precizan (čl. 99. ZZP/07), zbog čega je dopušteno ocjenjivati je li takva ugovorna odredba nepoštena ili ne, kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja.

21. Pri razmatranju jesu li spomenute odredbe nepoštene ili nisu, mora se imati u vidu

da su prema odredbi čl. 295. ZOO-a, opći uvjeti ugovora, ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, a da Opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru, i u pravilu obvezuju kao i ove, dok je odredbom čl. 270. ZOO-a, određeno da je ugovor ništetan kad je činidba neodređena ili neodrediva.

22. Nadalje, u odredbi čl. 97. ZZP/07, propisane su ugovorne odredbe koje se mogu smatrati nepoštenima, uz ispunjenje pretpostavki iz čl. 96. ZZP/07, a to su između ostalih: odredba kojom se potrošaču nameću određene obveze, a da potrošač prije sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se s tom odredbom, odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga, odredba kojom se cijena robe ili usluge utvrđuje u vrijeme isporuke robe, odnosno pružanja usluge ili odredba kojom se trgovcu dopušta povećanje cijene, u oba slučaja ne priznajući pritom potrošaču pravo na raskid ugovora, ako je stvarna cijena znatno viša od cijene dogovorene u vrijeme sklapanja ugovora, s time da će se prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, prema odredbi čl. 98. ZZP/07, uzimati u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

23. Konačno, odredbom čl. 102. ZZP/07, propisane su posljedice nepoštene ugovorne odredbe, te je određeno da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, s time da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe.

24. Imajući na umu u postupku utvrđene činjenice na temelju saslušanja tužiteljice i svjedoka te priložene dokumentacije, kao i naprijed navedeni pravni okvir, odredbom predmetnog Ugovora o kreditu kojom promjenu ugovorne kamate stranke čine ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, konkretno tuženice, a da pritom u isto vrijeme nisu precizno određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se veže promjena, vjerovnik (tuženica) jednostrano određuje obvezu dužnika (tužiteljice), koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti, jer nema nikakvih egzaktnih kriterija, zbog čega tužiteljica nije ni mogla znati zašto se mijenja kamatna stopa, da bi uopće mogla istaknuti prigovor, pa ni zatražiti prestanak ugovornog odnosa, čemu tuženica žalbenim navodima neosnovano prigovara.

25. Primjenom predmetne ugovorne odredbe tuženica je izbjegla utjecaj tužiteljice kao druge ugovorne strane na "cijenu", što je suprotno odredbi čl. 247. ZOO-a (koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, a bitni sastojci su predmet i cijena, s tim da kamate neizostavno predstavljaju cijenu). Tako jednostrano određena ugovorna odredba protivna je i načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO-a jer je neizvjestan iznos glavnice kredita kojeg potrošač ima obvezu vratiti banci, a time i cijena.

26. Suprotno žalbenim prigovorima tuženice, predmetnu odredbu u Ugovoru o kreditu formulirala je isključivo tuženica i na te odredbe tužiteljica nije mogla utjecati, jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, a u Ugovoru nisu navedeni egzaktni parametri za promjenu kamatne stope, ni metoda izračuna tih parametara, što sve čini predmetne ugovorne odredbe suprotne načelu savjesnosti i poštenja, kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja. To tim više što nije postojala ni mogućnost, niti to tuženica tvrdi, da tužiteljica predloži da određena odredba ugovora glasi drugačije od onoga što joj je ponuđeno.

27. Dakle, i prije stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 143/13), na koji Zakon upire tuženica u žalbi, postojala je zakonska obveza preciznijeg definiranja parametara o promjenjivoj

kamatnoj stopi, neovisno o tome što do stupanja na snagu tog Zakona nije postojala zakonska obveza izmjene ili usklađivanja odredaba u postojećim ugovorima o kreditu na način da se definiraju parametri promjenjivosti, a navedena nepoštena postupanja banaka su i bila povod preciznijem normiranju navedene zakonske obveze (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-953/2020-2 od 11. siječnja 2023.).

28. S obzirom na to da je u konkretnom slučaju utvrđeno da je ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi po Odluci banke u spornom ugovoru o kreditu u eurima, bila nedovoljno određena i precizna, da je bila uočljiva, ali da njezin sadržaj nije bio lako razumljiv u smislu čl. 99. ZZP/07, da je ugovor sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju koji je pripremila i predložila jedna ugovorna strana (tuženica) i da ga, primjenom odredbe čl. 320. ZOO-a, treba tumačiti u korist tužiteljice, da tužiteljica nije mogla pregovarati o spornoj odredbi Ugovora o kreditu koji se tiče promjenjive kamatne stope, da nije bila upoznata s uvjetima i kriterijima za promjenu kamatne stope, niti su ti uvjeti bili određeni, a nasuprot tome da je tuženica visoko specijalizirana novčarska ustanova čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasira potrošačima nudeći im svoje usluge, valja zaključiti da je tuženica bila dužna maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču, pa tako i tužiteljici, na način da ju je bila dužna ozbiljno i precizno informirati o smislu i sadržaju te ekonomskom značaju odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti joj pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, što pravilno primjećuje i sud prvog stupnja. Kako tuženca to nije učinila, takva je odredba predmetnog Ugovora o kreditu, između ostalog i protivna odredbi čl. 272. ZOO-a te ja kao takva dovela do znatne neravnoteže u pravima i obvezama između stranaka, i to na štetu tužiteljice. Suprotni žalbeni navodi tuženice ovakav zaključak suda prvog stupnja, ne dovode u sumnju.

29. Upravo stoga, svi preostali žalbeni navodi tuženice kojima prigovara da pobijanom presudom sud prvog stupnja nije adekvatno cijenio dokaze koje je tuženica dostavila na okolnost utvrđivanja činjenice da je tuženica definirala kriterije promjene kamatne stope, koju promjenu je činila samo kada je to bilo opravdano u skladu s ugovorom i internim aktima tuženice, bez utjecaja su na pravilnost i zakonitost pobijane odluke, jer navedenim dokazima tuženica nije uspjela dokazati odlučnu činjenicu – da je tužiteljicu u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti o spornoj ugovornoj odredbi (o uvjetima i parametrima koji su od utjecaja na promjenu kamatne stope u budućnosti).

30. Stoga, rukovodeći se rezultatima provedenog postupka u kojem je sud prvog stupnja izveo sve po stranka predložne dokaze, prvostupanjski sud je osnovano zaključio da je predmetna ugovorna odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja kojeg su se dužni pridržavati svi sudionici u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa (nije bila niti određena, niti odrediva, niti definiranih parametra određenja), i da je kao takva protivna odredbama ZZP-a koje su bile na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora te odredbama ZOO-a, slijedom čega je u takvim okolnostima ta odredba Ugovora o kreditu, protivno žalbenim navodima tuženice, ništetna. Iz navedenog razloga, suprotni žalbeni navodi tuženice koji se svode na iznošenje vlastite ocjene predmeta spora, ne mogu se prihvatiti kao pravno relevantni, jer su u pitanju razlozi koje je prvostupanjski sud pobijanom odlukom adekvatno otklonio, pa tako i daljnji žalbeni prigovori kojima tuženica prigovara pogrešnoj primjeni ZZP/07, uz tvrdnju da u konkretnom slučaju nije bilo dopušteno ocjenjivati poštenost sporne odredbe jer da nije utvrđeno da je njezinim ugovaranjem nastala znatna ravnoteža na štetu potrošača, jer suprotno proizlazi iz rezultata provedenog postupka i izvedenih dokaza.

31. Na žalbene prigovore kojima tuženica upire na to da se u konkretnom slučaju radilo o razumljivoj, jasnoj i lako uočljivoj odredbi, na koju tužiteljica nije imala primjedbi i svojevoljno je na nju pristala, valja odgovoriti da za pružanje potrošačke zaštite, suprotno žalbenim prigovorima tuženice, navedene činjenice same po sebi nisu od odlučnog značaja, ovdje imajući u vidu da je pristup Direktive 93/13/EZ - široko tumačenje pojma „potrošač” kojim se omogućuje da se osigura zaštita koja se dodjeljuje svim fizičkim osobama koje se nađu u podređenom položaju u odnosu na prodavatelja robe ili pružatelja usluga i to ne samo u pogledu razine obaviještenosti, nego i pregovaračke moći, što dovodi do toga da te fizičke osobe pristupaju uvjetima koje je prethodno sastavio taj prodavatelj odnosno pružatelj, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj, pri čemu je Sud EU u presudi Matei C-143/13 dao mjerilo „prosječnog potrošača“, određujući ga kao informiranog potrošača, koji na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz pojedine ugovorene odredbe, što u konkretnoj situaciji nije slučaj s tužiteljicom.

32. Valja ukazati i na praksu Suda EU koja je odraz ustaljenog stajališta da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na poduzetnike (u konkretnom slučaju banku), kako u pogledu pregovaračke snage, tako i u pogledu razine obaviještenosti, odnosno položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je poslovni subjekt prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj. Upravo zbog tog slabijeg položaja potrošača Direktiva 93/13/EEZ obvezuje države članice da propišu mehanizam koji će osigurati da bilo koja ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, može biti podvrgnuta ispitivanju kako bi se ocijenilo je li eventualno nepoštena.

33. Pored navedenog, čl. 4/2 Direktive 93/13/EEZ treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, što u ovom konkretnom slučaju znači da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma obrade kredita i prijevremene otplate kredita, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

34. Također, neosnovano je i ukazivanje tuženice na to da ugovaranje promjenjive kamatne stope sukladno odluci banke, nije bilo protivno prisilnim propisima, jer okolnost što je pozitivnim propisima dopušteno ugovaranje promjenjive kamatne stope, ne znači ujedno da pojedina ugovorna odredba ne može biti nepoštena i da je ista isključena od ispitivanja poštenosti. U tom smislu su bez utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude i žalbeni navodi tuženice kojima se poziva na Zakon o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15), uz tvrdnju da je njime sam zakonodavac potvrdio valjanost ugovaranja kredita s promjenjivom kamatnom stopom uz valutnu klauzulu u eurima.

35. Neosnovano se u žalbi prigovara da je sud postupio suprotno volji ugovornih strana, kao da je ugovorena fiksna kamatna stopa umjesto promjenjive. Razlog ništetnosti ugovornih odredaba u konkretnom slučaju jest što se prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije posebno pregovaralo o promjenjivoj kamatnoj stopi,

niti su se pojašnjavale metode formiranja iste, tako da tužiteljica u trenutku sklapanja ugovora, nije mogao niti približno ocijeniti zašto i u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa.

36. Nadalje, prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe, pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a, kako to ispravno zaključuje i sud prvog stupnja. Stoga, kako se radi o ništetnosti sporne odredbe (o promjenjivoj kamatnoj stopi), navedeno mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom, potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da su ugovorne odredbe ništetne.

37. Stoga, pravilno prvostupanjski sud, suprotno žalbenim prigovorima tuženice, zaključuje o pravu tužiteljice potraživati od tuženice onaj iznos koji je temeljem ništetnih odredbi preplatila tuženici.

38. Visina potraživanja tužiteljice utvrđena je sukladno nalazu i mišljenju financijskog vještaka, koji je sud prvog stupnja pravilno prihvatio (s obzirom na to da je isti sačinjen objektivno, u skladu s pravilima struke i zasnovan na dokumentaciji u spisu, imajući u vidu da je povodom zahtjeva tužiteljice utvrđeno da je ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, na koju okolnost je sud i izvodio predloženo vještačenje), radi čega je osnovano pri izračunu uzeta u obzir početno ugovorena kamatna stopa. Sudski vještak je utvrdio visinu potraživanja u skladu sa zadatkom koji mu je dao sud, slijedom čega na pravilnost odluke ne utječu žalbeni prigovori tuženice kojima upire na to da je nalaz vještaka izrađen kao da su stranke ugovorile kredit s fiksnom kamatnom stopom.

39. U vezi pitanja početka tijeka roka zastare u pogledu restitucijskih zahtjeva na temelju ništetnih odredbi, ukazuje se na pravno shvaćanje izraženo na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. broj Su- IV-47/2020-2, koje prihvaća i ovaj sud, imajući u vidu da je u konkretnom slučaju ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi utvrđena pobijanom presudom, tako da u ovom slučaju nije moglo doći do zastare tražbine tužiteljice, kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-83/2021-2 od 16. srpnja 2024.).

40. Pored navedenog, neosnovano tuženica upire na to da bi se u slučaju djelomične ništetnosti ugovora radilo o povredi manjeg značaja, pa da na navedenu pravnu situaciju ne bi bilo primjenjivo naprijed navedeno pravno shvaćanje, imajući u vidu, kako to pravilno obrazlaže i sud prvog stupnja da spornom odredbom nije povrijeđen samo interes jedne ugovorne strane, već da je njome povrijeđen javni interes (s obzirom na općepoznati broj stambenih potrošačkih kredita koje korisnici sklapaju s tuženikom i drugim bankama), tako da se ne radi o zabrani manjeg značaja.

41. Žalbeni navodi koji se odnose na tijek zateznih kamata, s tvrdnjom da se tuženica ne može smatrati nepoštenom stjecateljicom, također nisu osnovani iz razloga što je tuženica nepošteni stjecatelj, kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja, činjenicom da je zaključila ugovor s ugovornom odredbom koja je već tada bila protivna gore navedenim odredbama Zakona o zaštiti potrošača i kao takva ništetna, slijedom čega je osnovano prvostupanjski sud naložio tuženici da zatezne kamate na pojedine preplaćene iznose, plati od dana stjecanja preplaćenih iznosa kredita. Utoliko su bez utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke daljnje žalbene tvrdnje tuženice kojima upire na to da u konkretnom slučaju tražbina tužiteljice nije dospjela, pa u tom kontekstu i tvrdnja da je podnesena tužba preuranjena, dok činjenica da je tužiteljica mogla doći do svih informacija i da nije prigovarala promjenama kamatne stope, ne utječe na prednji zaključak o nesavjesnosti tuženice.

42. U odnosu na preostale žalbene navode tuženice kojima ponavlja prigovore koji su isticani u postupku, na koje je prvostupanjski sud u razlozima prvostupanjske presude jasno i argumentirano odgovorio, nije potrebno ponavljati obrazloženje prvostupanjske presude, pri čemu se tuženica neosnovano u prilog svojih tvrdnji poziva na praksu domaćih sudova koji, s obzirom na drugačiju pravnu i činjeničnu materiju, nisu primjenjivi na ovaj konkretni slučaj.

43. Slijedom svega obrazloženog, valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, odbiti kao neosnovanu žalbu tuženice i potvrditi prvostupanjsku presudu u dijelu odluke o glavnoj stvari te odlučiti kao u izreci pod točkom I. ove drugostupanjske presude.

44. Međutim, žalbeni navodi tuženice kojima prigovora pravilnosti odluke o parničnom trošku, ukazuju se djelomično osnovanim. Naime, odluka o troškovima postupka utemeljena je pravilno na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a i 155. ZPP-a, pri čemu je sud prvog stupnja navedeni trošak pravilno obračunao sukladno Tarifi o nagradama i naknadi za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/23, dalje: Tarifa). Međutim, imajući u vidu vrijednost predmeta spora koju je tužiteljica naznačila u tužbi u iznosu od 370,09 eura, pogrešno sud prvog stupnja za poduzete radnje u postupku odmjerava tužiteljici po 100 bodova za svaku radnju poduzetu po njezinom punomoćniku odvjetniku.

45. Naime, čl. 40. st. 2. ZPP-a propisano je da je u drugim slučajevima, kad se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu, mjerodavna vrijednost predmeta spora koju je tužitelj u tužbi naznačio.

46. Tužiteljica je naznačila u tužbi vrijednost predmeta spora u iznosu od 370,09 eura, s time da je u točki I. tužbenog zahtjeva postavila deklaratorni zahtjev na utvrđenje, a u točki II. zahtjev za isplatu iznosa od 370,09 eura (kao iznosa proizašlog iz takve ništetne odredbe).

47. Imajući, pored navedenog, u vidu i ustaljenu sudsku praksu po kojoj se deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu/isplatu, ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, već se vrijednost predmeta spora računa prema vrijednosti zahtjeva na činidbu/isplatu, kako je u ovoj pravnoj stvari deklaratorni zahtjev istaknut samo u svrhu utvrđivanja osnovanosti zahtjeva za povrat neosnovano isplaćenog iznosa koji je predmetom točke II. postavljenog tužbenog zahtjeva, to se dio deklaratornog zahtjeva nije trebao uzeti u obzir prilikom utvrđivanja vrijednosti predmeta spora, već se vrijednost predmeta spora trebala računati samo prema vrijednosti zahtjeva na činidbu/isplatu (u skladu s kojim je tužiteljica i naznačila VPS u tužbi), po kojoj je tužiteljici, stoga, trebao biti odmjeren parnični trošak.

48. Tužiteljici, stoga, pripada parnični trošak za sve radnje kako ih je naveo prvostupanjski sud, pa joj tako pripada pravo na trošak za sastav tužbe po Tbr. 7. toč. 1. Tarife, za sastav dva podneska po Tbr. 8. toč. 1. Tarife te za zastupanje na dva ročišta po Tbr. 9. toč. 1. Tarife, pravilno sve po 50 bodova, što je ukupno 250 bodova, a što prema vrijednosti boda od 2,00 eura iznosi 500,00 eura, što uz pripadajući PDV čini iznos od 625,00 eura, kojem iznosu je valjalo pribrojiti trošak plaćene pristojbe za tužbu u iznosu od 6,64 eura, čime se u konačnome dobije iznos od 631,64 eura.

49. Stoga je odluku o troškovima postupka za iznos od 631,64 eura valjalo potvrditi, te primjenom odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP-a odlučiti kao pod točkom I. izreke ove drugostupanjske odluke, a u preostalom dijelu za iznos od 825,00 eura, odluku suda prvog stupnja preinačiti, i taj dio zahtjeva tužiteljice odbiti i primjenom odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP-a odlučiti kao pod toč. II. izreke ovog presude.

50. Tuženica je odbijena sa zahtjevom za naknadu troška žalbenog postupka, jer je sa

žalbom uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu zahtjeva koji se odnosi na troškove postupka, sukladno čl. 154. st. 5. ZPP-a, u svezi čl. 166. st. 1. ZPP-a. (točka III. izreke ove odluke).

51. Slijedom svega iznesenog odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu 10. prosinca 2024.

Predsjednica vijeća:

Jadranka Travaš