Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-2632/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Darije Horvat, kao predsjednika vijeća, Josipa Grubišića kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Sabine Dugonjić kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ZT, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], Ive [adresa], zastupanog po punomoćniku Marinu Brajku, odvjetniku iz Đakova, protiv tuženika Addiko Bank d.d. OIB: 14036333877, iz Zagreba, Slavonska avenija 6, zastupane po punomoćniku Iris Šanjug, odvjetnici iz Zagreba, Maksimirska 25, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog suda u Đakovu poslovni broj P-45/2023-27 od 19. siječnja 2024., u sjednici vijeća dana 10. prosinca 2024.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Đakovu poslovni broj P-45/2023-27 od 19. siječnja 2024. u dijelu pod toč. I i II izreke.

r i j e š i o  j e

I Uvažava se žalba tuženika kao djelomično osnovana te se preinačava odluka o trošku sadržana u toč. IV izreke i odbija dio zahtjeva tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 2.671,74 eur (preko dosuđenog iznosa troška od 1.232,99 eur pa do dosuđenog iznosa od 3.904,74 eur) dok se u preostalome dijelu za iznos parničnog troška od 1.232,99 eur sa pripadajućom zateznom kamatom žalba tuženika odbija kao neosnovana i navedena presuda potvrđuje.

II Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Đakovu poslovni broj P-45/2023-27 od 19. siječnja 2024. u dijelu pod toč. V izreke.

III Odbijaju se zahtjevi stranaka za dosuđenjem troškova postupka povodom žalbi.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je: "I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 3. Ugovora o kreditu broj 5140030250-61000073554/2007 sklopljen između tužitelja ZT i prednika tuženika Slavonske banke d.d. Osijek dana 14. kolovoza 2007. godine, a koja odredba glasi:" Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, a podmiruje se u kunama obračunanim po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja ukoliko se plaćanje vrši prije roka. "i ista ne proizvodi pravne učinke. II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB: 14036333877, da tužitelju ZT, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], isplati iznos od 12.465,42 eura na ime ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli CHF s pripadajućim zateznim kamatama počev od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate tj. od 01. rujna 2009. godine do 30. lipnja 2011. godine po stopi od 14% godišnje, od 01. srpnja 2011. godine do 31. srpnja 2015. godine, po stopi od 12% godišnje, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. godine pa do 31. prosinca 2023. godine prema stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanoj za tri postotna poena, a 2 Poslovni broj 1 P-45/2023-27. od 01. siječnja 2024. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a sve to u roku 15 dana i to na:-Iznos od 5,18 eura počev od 01.02.2008. g. pa do isplate-Iznos od 5,36 eura počev od 01.03.2008. g. pa do isplate-Iznos od 13,16 eura počev od 01.04.2008. g. pa do isplate-Iznos od 3,10 eura počev od 01.05.2008. g. pa do isplate-Iznos od 1,31 eura počev od 01.06.2008. g. pa do isplate-Iznos od 3,51 eura počev od 01.07.2008. g. pa do isplate-Iznos od 0,71 eura počev od 01.10.2008. g. pa do isplate-Iznos od 7,44 eura počev od 01.11.2008. g. pa do isplate-Iznos od 22,68 eura počev od 01.12.2008. g. pa do isplate-Iznos od 11,07 eura počev od 01.01.2009. g. pa do isplate-Iznos od 31,26 eura počev od 01.02.2009. g. pa do isplate-Iznos od 33,58 eura počev od 01.03.2009. g. pa do isplate-Iznos od 35,52 eura počev od 01.04.2009. g. pa do isplate-Iznos od 31,66 eura počev od 01.05.2009. g. pa do isplate-Iznos od 31,18 eura počev od 01.06.2009. g. pa do isplate-Iznos od 27,77 eura počev od 01.07.2009. g. pa do isplate-Iznos od 22,89 eura počev od 01.08.2009. g. pa do isplate-iznos od 24,60 eura počev od 01.09.2009. g. pa do isplate-iznos od 28,22 eura počev od 01.10.2009. g. pa do isplate-iznos od 26,15 eura počev od 01.11.2009. g. pa do isplate-iznos od 24,14 eura počev od 01.12.2009. g. pa do isplate-iznos od 28,76 eura počev od 01.01.2010. g. pa do isplate-iznos od 33,14 eura počev od 01.02.2010. g. pa do isplate-iznos od 37,75 eura počev od 01.03.2010. g. pa do isplate-iznos od 36,54 eura počev od 01.04.2010. g. pa do isplate-iznos od 44,29 eura počev od 01.05.2010. g. pa do isplate-iznos od 42,30 eura počev od 01.06.2010. g. pa do isplate-iznos od 46,20 eura počev od 01.07.2010. g. pa do isplate-iznos od 68,17 eura počev od 01.08.2010. g. pa do isplate-iznos od 63,17 eura počev od 01.09.2010. g. pa do isplate-iznos od 81,93 eura počev od 01.10.2010. g. pa do isplate-iznos od 11.592,71 eura počev od 01.10.2010. g. pa do isplate III. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja u iznosu od 275,97 eura s pripadajućom zateznom kamatom, kako je to isti zahtijevao u prvotno postavljenom tužbenom zahtjevu, a prije izvođenja dokaza vještačenjem po vještaku financijsko knjigovodstvene struke.

IV. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.904,74 eura sa zateznim kamatama počev od 19. siječnja 2024. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a sve to u roku 15 dana. V. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troška u preostalom iznosu".

2. Protiv navedene presude u usvajajućem dijelu žalbu podnosi tuženik iz svih žalbenih razloga navedenih u čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19-dalje: ZPP), sa prijedlogom da se ista odluka preinači u smislu žalbenih navoda, a podredno da se ista ukine i predmet vrati na ponovno suđenje, uz naknadu troškova postupka povodom žalbe.

3. Protiv navedene presude u dijelu pod toč. V (sadržajno se radi o odbijajućem dijelu odluke o trošku, iako tužitelj u žalbi navodi kao predmet pobijanja toč. III izreke) žalbu izjavljuje i tužitelj iz razloga bitne povrede pravila o parničnom postupku i pogrešne primjene materijalnog prava, navedenih u čl. 353. st. 1. ZPP, s prijedlogom da se pobijana odluka preinači u smislu žalbenih navoda.

4. Žalba tužitelja nije osnovana, dok je žalba tuženika djelomično neosnovana.

5. Pobijana odluka sadržava razloge o odlučnim činjenicama i u istoj nema proturječnosti, pa prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu pravila postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, niti bilo koju drugu bitnu povredu pravila postupka na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti iz čl. 365. st. 2. ZPP.

6. Pravilno u pobijanoj odluci sud prvog stupnja utvrđuje kako među strankama nije sporno da su zaključile ugovor o kreditu na određen iznos CHF u protuvrijednosti u kunama, sa promjenjivom kamatnom stopom u skladu s važećim odlukama Banke, sa ugovorenim vraćanjem kredita u mjesečnim anuitetima po srednjem tečaju Banke za CHF, pa je kredit otplaćen, tako da je sporno je da li su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nepoštene pa slijedom toga ima li tužitelj pravo na isplatu razlike kamate, te je li nastupila zastara potraživanja tužitelja.

7. Pravilno u takvoj situaciji sud prvog stupnja utvrđuje i to kako prema odredbama čl. 269. st. 2. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje ZOO) svaka ugovorna odredba mora biti jasna, a njome ustanovljena obveza određena, odnosno odrediva, dok i prema odredbi tada važećeg čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013, dalje ZZP) su odredbe ugovora o predmetu i cijeni morale biti jasne, lako razumljive i lako uočljive, sve u skladu sa odredbama Direktive 93/13/EEZ i to čl. 5. iste, prema kojemu u slučaju ugovora o kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo, odnosno da se istima ne daje pozicija prodavatelju robe ili pružatelju usluga da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom, pri čemu tužitelj kao pružatelj financijskih usluga pridržava pravo izmijene kamatne stope bez obavijesti u slučaju valjanog razloga. Pri tome konačno u smislu čl. 221. a ZPP tuženik nije dokazao postojanje činjenice koja mu ide u prilog, a to je da bi na strani tužitelja postojale okolnosti koje bi isključivale primjenu pravila o potrošačima, odnosno da bi kredit bio iskorišten za kakvu profesionalnu djelatnost.

8. Stoga je valjan zaključak suda prvog stupnja o tome da bi iz navedenog razloga ova odredba ugovora bila ništetna, temeljem odredbe čl. 322. st. 1. ZOO, pa pravilno tužitelj ovom tužbom ostvaruje svoje pravo iz čl. 1111. ZOO da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog dijela ugovora primio na ime razlike. Temeljem čl. 324. ZOO, pri tome, ništetnost neke odredbe ugovora ili nekog dijela odredbe ugovora, po pravilno utvrđenju suda prvog stupnja, ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez te ništetne odredbe i ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.

9. Prema čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima te je pravilno sud tuženika pozivom na odredbu čl. 1111. ZOO obvezao na povrat te isplatu predmetnog iznosa tužitelju uz obvezu da istom u smislu odredbe čl. 29. st. 1. ZOO-a isplati zateznu kamatu tekuću od naplate svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate temeljem čl. 1115. ZOO-a, iz razloga što su predmetne odredbe Ugovora nepoštene pa je tuženik, kao nepošteni stjecatelj dužan platiti i zatezne kamate na iznose koje je nepošteno stekao i to od dana stjecanja stoga je odlučeno kao pod točkom II. izreke presude.

10. Pri tome je sve okolnosti pregovaranja stranaka sud prvog stupnja valjano, kako je već rečeno u ovom predmetu ocijenio te pravilno odbio preostale dokazne prijedloge tuženika na ovu okolnost. Stoga i ovaj sud u svemu prihvaća razloge koje je u pravcu odbijanja dokaznih prijedloga tuženika na ovu okolnost odbio, odnosno Sud nije izveo dokazni prijedlog tuženika radi saslušanja svjedokinje ZTN jer iz svih okolnosti proizlazi kako svjedokinja nema neposrednih saznanja, niti je sudjelovala u sklapanju predmetnog pravnog odnosa, a tuženik u tijeku postupka nije istkao ime i prezime djelatnika koji je sudjelovao u konkretnom pravnom odnosu, dok predloženi javni bilježnik ne može imati neposrednih saznanja o konkretnom slučaju. Nije izveden niti dokazni prijedlog tuženika radi saslušanja svjedoka IT kao sudužnika i JT kao založnog dužnika na okolnost otplate predmetnog kredita i upotrebe sredstava, pravilno sud utvrđuje kako su isti mogli vršiti pojedine uplate predmetnog kredita ali u ime i za račun tužitelja, u svojstvu sudužnika i založnog dužnika u predmetnom ugovornom odnosu dok o ovim okolnostima pravilno sud poklanja vjeru tvrdnjama tužitelja koje su dokazane kako je naprijed obrazloženo.

11. Stoga pravilno sud utvrđuje kako je tužitelj bio u neravnopravnom položaju prema tuženiku jer iz formulacije ugovornih odredbi ne proizlazi da bi tuženik tužitelju predočio sve relevantne parametre temeljem kojih bi mogao utvrditi točnu visinu svoje obveze, a takvo postupanje tuženika uzrokovalo je neravnotežu u pravima i obvezama stranaka i to na štetu tužitelja jer su predmet i cijena bitni elementi ugovora, a tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao sa povećanim rizikom koji donosi istovremeno ugovaranje promjenjive kamatne stope i valutne klauzule jer su postojala dva rizična elementa i to promjenjiva glavnica i promjenjiva kamatna stopa pa je iz svih navedenih razloga postupanje tuženika protivno načelu savjesnosti i poštenja, a koje je jedno od temeljnih načela obveznih prava, a navedeno proizlazi iz iskaza tužitelja, tako da je tužitelj kao potrošač u slabijem položaju u odnosu na drugu ugovornu stranu glede njegove pregovaračke moći, razine znanja te nemogućnosti utjecaja na sadržaj ugovora, te nije bio informiran na jasan i transparentan način o svim okolnostima ugovora. Također, tuženik do zaključenja glavne rasprave nije istakao kakve posebne dokazne prijedloge vezano na utvrđenje drugačijeg tužiteljeva statusa u odnosu na status potrošača pri ugovaranju ovakvog kredita, pa kako niti iz samog predmetnog ugovora ne proizlazi što drugo, pravilno je u smislu odredbi ZZP sud prvog stupnja utvrdio takav tužiteljev status u pogledu primjene citiranih materijalnopravnih odredbi. Konačno, tuženik nije istakao određeni dokazni prijedlog vezano uz saslušanje djelatnika tuženika koji se tiče okolnosti pregovaranja i upozorenja tužitelja na sve okolnosti prilikom zaključenja ugovora, dok isto tako nema niti jasnih i određenih razloga za tvrdnje tuženika o tome da se na ove okolnosti kao i utvrđenje statusa potrošača saslušaju javni bilježnik i sudužnici odnosno založni dužnik.

12. Žalbeni navodi tuženika da se na njegova prednika – Slavonska banka d.d. ne odnose utvrđenja iz kolektivne tužbe, jer navedena banka nije bila stranka, odnosno tuženik u tom postupku, nisu osnovani iz razloga statusnih promjena i pripajanja ove pravne osobe jednome od tuženika u kolektivnom sporu, čiji slijednik je tuženik, pa je tužba za zaštitu kolektivnih interesa potrošača podnesena tek 2012., te Slavonska banka d.d. dakle nije niti mogla biti tuženica u tom postupku, te se utvrđenja iz tog kolektivnog spora u svemu odnose i na tuženika.

13. Stoga je osnovano utvrđenje suda prvog stupnja kako je u takvoj situaciji bilo nedvojbeno omogućeno tuženiku kao drugoj, jačoj ugovornoj strani da utvrđuje visinu obveze a da tužitelj na to ni na koji način nije mogao utjecati, pa je ista odredba u smislu čl. 102. ZZP ništetna. Pri tome je dodatno pojašnjeno kako je značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima veći što prosječni potrošač ne zna za rizik tečaja švicarskog franka, već misli da je svaka strana prihvatila samo opći valutni rizik, a potrošač nije bio upoznat da između pojedinih stranih valuta postoji razlika zbog kojih rizik promjene vrijednosti svake od tih stranih valuta u odnosu na kunu nije jednak, pa odredbe ugovora o valutnoj klauzuli nisu bile lako uočljive, jasne niti razumljive, a terminologija nije bila razumljiva prosječnom potrošaču. Naposljetku, i zastarijevanje je, kako je već obrazloženo, počelo teći danom nakon pravomoćnosti presude u kolektivnom sporu, odnosno od 14. lipnja 2018. godine u odnosu na odredbe o valutnoj klauzuli, pa potraživanje tužitelja nije u zastari s obzirom da je tužba podnesena 21. veljače 2023.

14. Konačno, neosnovani su i svi prigovori tuženika usmjereni k tome da sud nije valjano prihvatio kao dokaz nalaz vještaka, jer je isti obrazložen i stručan, a vještak je svoj nalaz i usmeno obrazložio, navodeći kako u cijelosti ostaje kod osnovnog nalaza i mišljenja te kod nadopuna tog nalaza dostavljenog u spis uz napomenu da se u dopuni nalaza od 24. studenog 2023. dogodila omaška u izračunu odnosno preračunu eura u kune. Prema Ugovoru o kreditu kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima a podmiruje u kunama po srednjem tečaju HNB-a na dan dospijeća odnosno plaćanja ukoliko se plaćanje vrši prije roka dospijeća. U nalazu su primijenjeni tečajevi koje je banka stvarno obračunala tužitelju na dan obračuna anuiteta odnosno prijevremene uplate po tečaju na dan plaćanja a pravovremene i zakašnjele uplate po tečaju na dan dospijeća. Na vještaka nije bilo daljnjih pitanja niti primjedbi na dani nalaz i mišljenje te se u ovoj fazi postupka neosnovani svi dalji prigovori tuženika na ovaj dokaz.

15. Nije u pravu tužitelj u pogledu žalbe na odluku o troškovima postupka, jer sve što je poduzeo u okviru dolaska na ročište 18. prosinca 2023. tužitelj je mogao poduzeti ranije u okviru radnji za koje je dosuđen trošak, pa iz tih razloga niti podnesak tužitelja od 15. lipnja 2023.g. nije bio nužan za vođenje parnice te je stoga ovu žalbu temeljem čl. 380. toč. 2. ZPP valjalo odbiti i potvrditi njome pobijanu odluku o trošku u dijelu kojim se pobija tom žalbom.

16. Nije u pravu ni tuženik kada tvrdi da tužitelju pripada nagrada prema odvjetničkoj tarifi koja je važila u času poduzimanja pojedine radnje u postupku, jer suprotno propisuje odredba Tbr. 52.3 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23., dalje Tarifa) koja je važila u vrijeme presuđenja u siječnju 2024.: kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane ili na teret proračunskih sredstava primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka. No, u pravu je tuženik kada tvrdi da je sud pogrešno odmjerio visinu bodova za jednu radnju po Tarifi po vrijednosti predmeta spora, jer je ista po jednoj radnji 100 bodova, a ne više. Dakle, tužitelju je trebao biti obračunat parnični trošak i to trošak sastava tužbe, trošak pristupa na pripremno ročište dana 12. lipnja 2023. te 05. srpnja 2023., sastav obrazloženog podneska od 14. rujna 2023. i trošak pristupa na ročište dana 18. prosinca 2023. te za trošak pristupa na ročište za glavnu raspravu dana 11. siječnja 2024. po 100,00 eura, za trošak pristupa za objavu presude dana 19. siječnja 2024. godine u iznosu od 99,54 eura uz 25 % PDV-a svega 874,42 eura što sa troškom sudske pristojbe na tužbu od 93,57 eura i troškom vještačenja od 265,00 eura iznosi ukupno 1,232,99 eura. Dakle, od ukupno dosuđenog troška tužitelja od 3.904,74 valjalo je odbiti i dio od 2.671,74 te u smislu čl. 380. toč. 3. ZPP a u vezi sa čl. 166.

ZPP riješiti kao u izreci.

17. U ostalome dijelu odluka o troškovima pravilna je u preostalome dijelu i zakonita. Stoga je temeljem čl. 368. st. 1. ZPP budući da je činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno, a materijalno pravo pravilno primijenjeno, valjalo podnesenu žalbu tuženik protiv presude odbiti i njome pobijanu presudu potvrditi, te odlučiti kao u izreci ove odluke.

U Zagrebu, 10. prosinca 2024.

Predsjednica vijeća:

Darija Horvat