Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-3377/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Marijana Vugića kao predsjednika vijeća, Jasenke Grgić kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Renate Đaković Vranković kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja RZ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojega zastupa punomoćnik Mateo Barbir, odvjetnik u [adresa], protiv tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područna služba S, [adresa], [osobni identifikacijski broj], radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-405/2023 od 26. ožujka 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 10. prosinca 2024.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-405/2023 od 26. ožujka 2024.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka u povodu žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja odbijen je kao neosnovan zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 25.062,30 eura sa zakonskom zateznom kamatom na svaki mjesečni iznos kako je navedeno u izreci i za naknadu troškova postupka.

2. Protiv prvostupanjske presude žalbu je izjavio tužitelj zbog svih zakonskih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 57/11, 25/13, 89/14 - Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP), s prijedlogom za preinačenje.

3. U odgovoru na žalbu tuženik je osporio njenu osnovanost i predložio odbijanje.

4. Žalba nije osnovana.

5. U obrazloženju pobijane presude prvostupanjski sud je pravilno utvrdio činjenice koje se odnose na sadržaj pojedinih rješenja koje je tuženik donio u upravnom postupku ali su pogrešni zaključci na temelju tih činjenica, koje je stoga ovaj sud utvrdio primjenom čl. 373. st. 2. ZPP.

6. Zahtjev za isplatu temelji se na tvrdnji da je tužitelju rješenjem tuženika od 4. rujna 2007. priznato s osnova stradavanja u [adresa] (stradalnik HVO-a) pravo na mirovinu u iznosu od 2.008,85 kn mjesečno koja mu je isplaćivana do kraja 2010. a zaostaci tijekom 2011. Rješenjem tuženika od 8. studenoga 2010. priznato mu je pravo na invalidsku mirovinu s osnova stradavanja kao pripadnika HV-a u iznosu od 3.500,00 kn, od tada mu tuženik isplaćuje mirovinu samo u tom iznosu a ne i po rješenju kojim mu je priznata mirovina kao stradalniku HVO-a, u ovom sporu traži isplatu razlike tih iznosa.

7. Presudom suda prvoga stupnja je odbijen tužbeni zahtjev uz obrazloženje, u bitnome, da je tuženik postupio u skladu s donesenim rješenjima koja su konačna i pravomoćna te nisu stavljena van snage. Stoga za utuženo razdoblje ne postoji pravni osnov za isplatu a osim toga tužitelj ne može prema pozitivnim propisima Republike Hrvatske istovremeno primati mirovinu kao pripadnik Hrvatskog vijeća obrane i kao dragovoljac iz Domovinskog rata.

8. Nije sporno u ovoj pravnoj stvari da je rješenjem tuženika od 4. rujna 2007. tužitelju, kao pripadniku Hrvatskog vijeća obrane i državljaninu Republike Hrvatske, priznato pravo na invalidsku mirovinu, počevši od 12. veljače 2007., zbog opće nesposobnosti za rad, dijelom uzrokovane ranjavanjem u ratu u [adresa] a dijelom bolešću.

9. Povodom žalbe tužitelja rješenje od 4. rujna 2007. je poništeno rješenjem od 25. kolovoza 2009. zbog toga što je pogrešno utvrđen datum invalidnosti.

10. U ponovnom postupku rješenjem tuženika od 15. siječnja 2010. tužitelju je zbog ranjavanja u ratu u [adresa] utvrđena opća nesposobnost za rad i priznato pravo na isplatu invalidske mirovine od 17. srpnja 2006.

11. Rješenjem tuženika od 8. studenoga 2010. tužitelju je kao hrvatskom dragovoljcu iz Domovinskog rata priznato pravo na invalidsku mirovinu, zbog trajnog gubitka radne sposobnosti, dijelom zbog bolesti zadobivene u obrani suvereniteta Republike Hrvatske a dijelom zbog ozljede izvan tih okolnosti. U istom rješenju se navodi da se njime mijenja rješenje od 15.siječnja 2010. uz obračun svota mirovine prema tom rješenju.

12. Rješenjem tuženika od 7. studenoga 2018. (list 56. spisa) odbijen je kao neosnovan zahtjev ovdje tužitelja da mu se vrši isplata prema rješenjima od 15. siječnja 2010. i 8. studenoga 2010., iz obrazloženja proizlazi da korisnik mirovine koji stekne pravo na dvije ili više mirovina može koristiti samo jednu mirovinu.

13. Tuženik je u odgovoru na tužbu (list 36. spisa) i tijekom postupka tvrdio da je zahtjev tužitelja za isplatom dvije mirovine bio predmet upravnog postupka koji je pravomoćno okončan.

14. Polazeći od navedenih nespornih činjenica o sadržaju pojedinih odluka tuženika, ovaj sud ne prihvaća kao pravilno utvrđenje suda prvoga stupnja kojim je prihvaćena tvrdnja tuženika da je u pravomoćno okončanom upravnom postupku odlučeno o zahtjevu za isplatu dviju mirovina.

15. Naime, rješenjem tuženika od 8. studenoga 2010. nije odlučeno da se poništava ili na drugi način stavlja van snage rješenje od 15. siječnja 2010. niti je iz njegovog sadržaja jasno po kojoj zakonskoj osnovi i u kojem dijelu se mijenja rješenje od 15. siječnja 2010., tuženik to nije objasnio niti tijekom ovoga postupka navodeći tek da je isplatu vršio "sukladno donesenim rješenjima".

16. Niti iz rješenja tuženika od 7. studenoga 2018. (list 56. spisa) kojim je odbijen zahtjev za isplatu tužitelja prema rješenjima od 15. siječnja 2010. i 8. studenoga 2010. ne proizlazi da se zahtjev odbija zbog toga što bi rješenje od 15. siječnja 2010. bilo poništeno ili na drugi način stavljeno van snage, iz obrazloženja proizlazi da egzistiraju oba rješenja ali se zahtjev odbija jer prema čl. 98. ZOMO korisnik mirovine može koristiti samo jednu mirovinu.

17. Citirano rješenje od 7. studenoga 2018. ne sadrži potvrdu pravomoćnosti, tužitelj je tvrdio da mu rješenje nije dostavljeno, tuženik, na kojem je teret dokaza, tijekom postupka nije niti na koji način dokazao da je rješenje dostavio tužitelju, dakle da je ono moglo postati pravomoćno.

18. Zbog izloženih razloga nije točna tvrdnja tuženika, time i zaključak prvostupanjskog suda, da je o "zahtjevu tužitelja za isplatu dvije mirovine" pravomoćno odlučeno u upravnom postupku.

19. Neovisno o tome, odlučujući o pravu tužitelja na isplatu kao o prethodnom pitanju za odluku u ovom sporu (čl. 12. st. 1. ZPP) ovaj sud zaključuje da to pravo ne postoji, u tome je dijelu prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo. 20. Naime, prema odredbi čl. 89. Zakona o mirovinskom osiguranju (Narodne novine br. 102/98, 127/00, 59/01, 109/01, 147/02, 117/03, 30/04, 177/04, 92/05, 79/07, 35/08, 121/10, 61/11, 114/11, 76/12, 112/13, 133/13, dalje: ZMO) ako osiguranik odnosno korisnik mirovine stekne pravo na dvije ili više mirovina prema tom Zakonu ili nekom drugom Zakonu Republike Hrvatske u obveznom mirovinskom osiguranju na temelju generacijske solidarnosti, može koristiti samo jednu mirovinu, prema vlastitom izboru.

21. Identičnu odredbu sadrži i čl. 98. Zakona o mirovinskom osiguranju (Narodne novine br. 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 62/18, 115/18).

22. Iz sadržaja citiranih rješenja tuženika od 15. siječnja 2010. i 8. studenoga 2010. proizlazi da je tužitelj u oba slučaja pravo na invalidsku mirovinu stekao prema propisima Republike Hrvatske i to tada važećem Zakonu o mirovinskom osiguranju i Zakonu o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji (Narodne novine br. 174/04, 92/05), u obveznom mirovinskom osiguranju na temelju generacijske solidarnosti.

23. Kako stoga prema citiranoj odredbi čl. 89. ZMO (sada čl. 98. ZMO) ne može koristiti obje invalidske mirovine, a nije sporno da mu je tuženik za utuženo razdoblje isplatio pripadajući iznos po rješenju od 8. studenoga 2010., tužbeni zahtjev je pravilno odbijen kao neosnovan.

24. Na navode žabe valja reći da pravo na invalidsku mirovinu priznato citiranim rješenjima tuženika nije stečeno temeljem Ugovora o socijalnom osiguranju Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine (Narodne novine br. Međunarodni ugovori br. 3/01 - dalje: Ugovor) niti Ugovora između Republike Hrvatske i [adresa] o suradnji na području prava stradalnika rata u [adresa] koji su bili pripadnici HVO i članova njihovih obitelji (Narodne novine br. Međunarodni ugovori 2/06 - Ugovor HVO).

25. Naime, predmet ovih ugovora nisu osnove i postupak stjecanja pojedinih prava iz mirovinskog i invalidskog osiguranja već pitanje primjene propisa i nadležnosti za postupanje, uz ostalo u pravima iz mirovinskog i invalidskog osiguranja, kada su pitanju osobe za koje vrijede ili su vrijedili propisi jedne ili obiju država ugovornica odnosno kada su u pitanju stradalnici rata iz razdoblja obrane suvereniteta država ugovornica, među njima državljani Republike Hrvatske,pripadnici HVO koji su stradali na teritoriju [adresa]. Stoga zahtjev tužitelja nije moguće prihvatiti primjenom odredbi ovih Ugovora, kao međunarodnih ugovora nadređenih nacionalnom propisu, ovdje citiranoj odredbi čl. 89. ZMO 98 (čl. 98. ZMO).

26. Na takav zaključak upućuje i odredba čl. 21.st.1. Ugovora iz koje proizlazi da, neovisno o propisima dviju država ugovornica o ukidanju, smanjenju ili obustavi isplate mirovine zbog stjecanja prava na dvije ili više mirovina, korištenje starosne ili invalidske mirovine ostvarene prema pravnim propisima jedne države ugovornice (ovdje su to propisi RH) ne utječe na pravo osobe da istodobno koristi bilo koju vrstu mirovine ostvarene prema propisima druge države ugovornice. Iz odredbe čl. 4. Ugovora HVO u biti proizlazi da tužitelj kao stradalnik rata, konkretno pripadnik HVO- a koji je stradao na teritoriju [adresa] a ostvario je pravo na mirovinu prema propisima [adresa], od dana stupanja na snagu toga Ugovora ostvaruje pravo na invalidsku mirovinu i prema propisima [adresa].

27. Slijedom izloženog, temeljem odredbe čl. 373.a st. 2. ZPP odbijena je kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđena prvostupanjska presuda.

28. Obzirom na ovakvu odluku o žalbi, neosnovan je zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka u povodu žalbe (čl. 154. st. 1. i čl. 166. st. 1. ZPP).

U Zagrebu, 10. prosinca 2024.

Predsjednik vijeća:

Marijan Vugić