REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U VELIKOJ GORICI

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj: Kž-341/2022-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sutkinja Gordane Paljevec kao predsjednice vijeća, te Ivane Bilušić i Ivane Dubravke Kovačević kao članica vijeća, uz sudjelovanje Marije Batinjan kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženika VŠ zbog kaznenog djela iz članka 227. stavka 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11, 144/12, – dalje: KZ/11) odlučujući o žalbi optuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu broj K-213/2016 od 16. svibnja 2022. u javnoj sjednici vijeća održanoj 10. prosinca 2024., u odsutnosti državnog odvjetnik, optuženika i branitelja Željka Ostoje, odvjetnika u Splitu,

p r e s u d i o  j e

I. Djelomično se prihvaća žalba optuženika VŠ preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni na način da se optuženom VŠ za kazneno djelo iz članka 227. stavka 1. KZ/11 za koje je proglašen krivim uzima kao utvrđena po prvostupanjskom sudu kazna zatvora u trajanju od 8 (osam) mjeseci te se ta kazna zatvora na temelju članka 55. stavka 1. KZ/11 zamjenjuje radom za opće dobro na način da se jedan dan zatvora zamjenjuje sa dva sata rada za opće dobro.

. Na temelju članka 55. stavka 6. KZ/11 ako se optuženi VŠ u roku od 8 dana ne javi nadležnoj službi za probaciju ili ne da pristanak za rad za opće dobro to tijelo će dostaviti nalog za izvršenje kazne nadležnom sucu za izvršenje, a ako osuđenik svojom krivnjom u cijelosti ili djelomično ne izvrši rad za opće dobro u danom roku sud će donijeti odluku kojom određuje izvršenje kazne zatvora u cijelosti ili neizvršenom dijelu.

II. U ostalom dijelu žalba optuženika VŠ odbija se kao neosnovana te se u pobijanom a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Općinskog suda u Splitu optuženi VŠ proglašen je krivim za počinjenje kaznenog djela izazivanja prometne nesreće u cestovnom prometu iz članka 227. stavka 1. KZ/11, činjenično i pravno pobliže opisanog u izreci presude. Na temelju članka 227. stavka 1. KZ/11 optuženi VŠ je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od osam mjeseci.

2. Na temelju članka 148. stavka 1. u svezi s člankom 145. stavkom 2. točkom 1. i 6. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08, 76/09, 80/11, 121/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 80/22, 36/24 i 72/25 - dalje: ZKP/08) optuženi VŠ dužan je platiti troškove kaznenog postupka u sveukupnom iznosu od 4.728,00 kn s time da se od tog iznosa 1.000,00 kn odnosi na paušal, a preostali iznos od 3.728,00 kn na trošak provedenih vještačenja što je pobliže naznačeno u izreci presude.

3. Pravodobnu žalbu je uložio optuženik po branitelju Željku Ostoji, odvjetniku iz Splita, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te odluke o kazni s prijedlogom da se pobijana presuda ukine, predmet vrati na ponovno suđenje ili da se preinači na način da drugostupanjski sud sam odluči o pravnoj stvari.

4. Odgovor na žalbu optuženika podnio je državni odvjetnik s prijedlogom da se žalba optuženika odbije kao neosnovana i potvrdi prvostupanjska presuda.

5. Spis predmeta je na temelju članka 474. stavak 1. ZKP/08 dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Velikoj Gorici.

6. Žalba optuženika je djelomično osnovana.

7. Na sjednicu drugostupanjskog suda su pozvani državni odvjetnik te optuženik i branitelj optuženika koji su prisustvovanje sjednici zahtijevali u žalbi. Na sjednicu nisu pristupili uredno pozvan državni odvjetnik, optuženik i branitelj optuženika s time da je pismenim podneskom branitelj optuženika predložio održavanje sjednice bez njihove prisutnosti.

8. Žalitelj sadržajno upire na počinjenje bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08 jer da nisu dani razlozi o pravnom kontinuitetu u odnosu na zakon koji je sada na snazi i onog u vrijeme počinjenja kaznenog djela. Osim toga, smatra da je prvostupanjski sud bio dužan odgovoriti na prigovor obrane da se radi o presuđenoj stvari, što je izostalo pa je pobijana presuda nezakonita. Uz navedeno se ističe da je zapisnik o očevidu nezakonit dokaz jer sadrži niz propusta, u istom je navedeno da je očevid obavljao policijski službenik IŠ iako je svjedok iskazao da je osiguravao lice mjesta pa je očito da je očevid proveden na nezakoniti način, čime se upire na počinjenje bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 2. ZKP/08.

8.1. Neosnovano žalitelj prigovara da time što se prvostupanjski sud nije očitovao o pravnom kontinuitetu i koji se zakon primjenjuje je počinjena bitna povreda iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. Naime, iz uvoda presude je razvidno da je prvostupanjski sud primijenio KZ/11 objavljen u „Narodne novine“ broj 125/11 i 144/12 koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja kaznenog djela, a kako u odnosu na propisanu kaznu u kasnijim izmjenama i dopunama KZ/11 nije bilo izmjena u odnosu na odluku o kazni za kazneno djelo iz članka 227. stavka 1. KZ/11, to je razvidno, iz gore navedenog, koji je KZ/11 primijenjen i time što je prvostupanjski sud propustio u obrazloženju presude navesti koji je KZ/11 primijenjen nije počinjena istaknuta bitna povreda. Također, to što prvostupanjski sud prihvaća nalaz i mišljenje toksikološkog vještaka koji se očitovao o tome da alkotest nije vjerodostojan način izmjere, ne znači da postoji proturječje između razloga presude već je ovo prigovor činjenične naravi o kojem će kasnije biti obrazloženo.

8.2. Jednako tako, a kako to pravilno obrazlaže i prvostupanjski sud, zapisnik o očevidu nije proveden na nezakoniti način zbog toga što je policijski službenik IŠ naveden da je obavljao očevid iako po iskazu tog svjedoka proizlazi da je osiguravao lice mjesta, niti se radi o okolnosti koja bi dovela u pitanje vjerodostojnost provedenog očevida na licu mjesta. To stoga što je iz iskaza svih policijskih službenika razvidno na koji je način obavljen očevid, a što je sukladno propisima kao što žalitelj zanemaruje da je policijski službenik IŠ iskazao da je po dolasku na lice mjesta zaustavio promet i da je označio sve tragove, dakle i on je sudjelovao u fiksiranju tragova koji su opisani u zapisniku o očevidu. Stoga je neosnovan prigovor da se radi o nezakonitom dokazu.

9. Jednako tako se neosnovano prigovara da se radi o presuđenoj stvari a to što se prvostupanjski sud o tome nije očitovao ne znači da je optuženik onemogućen u podnošenju učinkovitog pravnog lijeka. Naime, točno jest da je vođen prekršajni postupak protiv optuženika te je presudom Prekršajnog suda u Splitu broj Pp 24 Pž- 1536/2014 od 17. prosinca 2014. povodom uloženog prigovora prekršajni nalog Policijske postaje Brač preinačen u odluci o kazni i izrečena je novčana kazna u iznosu od 3.000,00 kn te je izrečena i zaštitna mjera.

9.1. Nadalje, pravno označavanje postupka prema nacionalnom pravu (npr. prekršajni postupak – kazneni postupak) ne može biti jedino mjerilo relevantnosti za primjenu načela „ne bis in idem“ na temelju članka 4. stavka 1. Protokola broj 7. Pojam „kazneni postupak“ u članku 4. Protokola broj 7 treba se tumačiti u svjetlu općih načela koja se odnose na odgovarajuće riječi „optužba za kazneno djelo“ i „kazna“, navedenih u članku 6., odnosno članku 7. Konvencije (predmeti Europskog suda za ljudska prava:

Haarvig v. Norway, Rosenquist v. [adresa], V v. [adresa], I v. [adresa], T v. [adresa], Ž v. [adresa]). U procjeni da li se radi o presuđenoj stvari treba se usredotočiti na one činjenice koje predstavljaju skup konkretnih činjeničnih okolnosti, koje uključuju istog optuženika i koje su nerazdvojno povezane u vremenu i prostoru (Predmet Europskog suda za ljudska prava: Maresti protiv Hrvatske), odnosno pojam kaznenog djela ima se promatrati kroz prizmu istih činjenica ili činjenica koje su u biti iste i treba cijeniti da li te činjenice predstavljaju skup konkretnih činjeničnih okolnosti i koje su nerazdvojno povezane u vremenu i prostoru. Iz navedene je presude razvidno da je optuženik osuđen zbog prekršaja iz članka 199. stavka 9. Zakona o sigurnosti na cestama pri čemu nema govora da bi se radilo o istom činjeničnom opisu kao u optužnici.

10. Ispitujući pobijanu presudu na temelju članka 476. stavka 1. ZKP/08 drugostupanjski sud nije utvrdio da bi bile počinjene istaknute niti koje druga bitne povrede odredaba kaznenog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti niti je na štetu optuženika povrijeđen kazneni zakon.

11. U argumentaciji žalbene osnove pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja (nepotpuno se ne argumentira) žalitelj osporava vrijednosnu ocjenu provedenih dokaza, osobito nalaza i mišljenja toksikološkog vještaka navodeći da iako nema rezultata vađenja krvi i urina, nije sa sigurnošću utvrđena koncentracija alkohola u krvi optuženika, a usprkos tome se prihvaća nalaz i mišljenje toksikološkog vještaka o najmanjoj koncentraciji alkohola iako i po vještaku alkometar nije mjerodavan. Također, smatra da je propušteno cijeniti da se vozač na motociklu kretao brzinom većom od dopuštene, a optuženik se kretao dopuštenom brzinom što je trebalo cijeniti kao doprinos vozača motocikla nastanku prometne nesreće.

12. Protivno prigovorima žalitelja prvostupanjski sud je brižljivo i kritički vrednovao dokaze kako pojedinačno, tako i u međusobnoj ukupnosti te je na temelju toga utvrdio sve odlučne činjenice i izveo pravilan zaključak da su u radnjama optuženika ostvarena bitna obilježja terećenog kaznenog djela.

13. Prije svega se napominje, vezano za prigovor o koncentraciji alkohola, da iz nalaza i mišljenja toksikološkog vještaka Davorke Sutlović proizlazi da ne postoje rezultati uzimanja krvi i urina, slijedom čega se ne može sa sigurnošću utvrditi stupanj alkoholiziranosti optuženika. No, uzimajući u obzir izjavu optuženika o visini i težini kritične zgode te koliko i kada je konzumirao alkohol i koju vrstu alkohola, vještakinja je izjavila, a imajući u vidu i stupanj alkoholiziranosti po Drager alkometru, neovisno od toga što po alkometru nije stopostotno moguće utvrditi stupanj alkoholiziranosti, da je sa 95 % sigurnosti u krvi optuženika bilo najmanje 1,50 gram/kg alkohola i da se radilo o pijanom stanju.

13.1. Nadalje, prigovori optuženika u odnosu na dinamiku prometne nesreće odnosno pitanje odgovornosti za počinjeno kazneno djelo su neosnovani i s pravom je otklonjena kao neuvjerljiva obrana optuženika jer je suprotna provedenim dokazima. Naime, iskaz oštećenika i TŠ koji je upravljao motociklom, potvrđen je nalazom i mišljenjem prometnog vještaka Ive Filipovića Grčića koji je bio decidiran i utvrdio da se prometna nesreća dogodila u desnom prometnom traku gledajući u smjeru vožnje motocikla, gdje je i najveća koncentracija tragova kao što je otklonio da bi vozač motocikla koji se kretao iza motocikla kojim je upravljao TŠ osvjetljavao put. To stoga što bi u takvoj situaciji se morali kretati jedan iza drugog što bi posljedično dovelo do toga da bi se oba motocikla sudarila s osobnim vozilom optuženika, a što se nije dogodilo. Stoga je neosnovan prigovor u odnosu na pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja.

14. Vezano za odluku o kazni optuženik smatra da se nisu u dovoljnoj mjeri niti pravilno cijenile utvrđene okolnosti pa drži kaznu prestrogom i da bi se i uvjetnom osudom mogla ostvariti ista svrha.

15. Po ocjeni drugostupanjskog suda, prvostupanjski sud je imao u vidu da odluka o kazni mora izražavati individualiziranu, zakonom predviđenu društvenu osudu zbog konkretnog kaznenog djela. Određujući vrstu i mjeru kazne koju će primijeniti, sud mora uvijek uzeti u obzir okolnosti koje utječu da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža za počinitelja kaznenog djela, a osobito stupanj krivnje, pobude iz kojih je kazneno djelo počinjeno, jačinu ugrožavanja ili povrede kaznenim djelom zaštićenog dobra, okolnosti u kojima je kazneno djelo počinjeno, okolnosti u kojima je počinitelj živio prije počinjenja kaznenog djela i usklađenost njegovog ponašanja sa zakonima, okolnosti u kojima živi i njegovo ponašanje nakon počinjenja kaznenog djela, te ukupnost društvenih i osobnih uzroka koji su pridonijeli počinjenju konkretnog kaznenog djela.

15.1. Cijeneći navedeno, pravilno je olakotnim optuženiku cijenjeno da je optuženik neosuđivana osoba i da je očito do ovog događaja živio u skladu s opće prihvaćenim društvenim normama ponašanja, a i nakon ovog događaja nema podatka da bi bio u sukobu sa zakonom. Uz navedeno se pravilno cijenio protek vremena od počinjenja kaznenog djela, pri čemu se sada radi o 11 godina od počinjenja kaznenog djela i da je otac jednog maloljetnog djeteta koje uzdržava, a otegotnim je cijenjena težina nastupjele posljedice. Sve navedeno u svojoj ukupnosti ukazuje da je pravilno po mjeri optuženiku izrečena kazna zatvora u trajanju od osam mjeseci no, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, nisu se u dovoljnoj mjeri cijenile olakotne okolnosti po brojnosti i značaju. Stoga drugostupanjski sud smatra da se u konkretnom slučaju kazna zatvora od osam mjeseci ima zamijeniti radom za opće dobro i da će se i ovakvom sankcijom ostvariti zakonom propisana svrha kažnjavanja kako u pravcu specijalne, tako i generalne prevencije.

16 . Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom I. izreke na temelju članka 486. stavka 1. ZKP/08, a u odnosu na točku II. izreke na temelju članka 482. ZKP/08..

U Velikoj Gorici 10. prosinca 2024.

Predsjednica vijeća

Gordana Paljevec